Kada su naši praoci i pramajke vidali rane od kuge ili ljutog oružja, pokušavali da uteknu od ljudskog ili demonskog otrova, da uklone kakve čini, da sačuvaju bolešljivo čedo, da se sklone od krvoloka... ukratko, da zavaraju smrt, bili su spremni da za struk biturana daju sve što su imali. Bituran (ili živorog) je, po vjerovanju nosio snagu spasa. Čak i onda, kada je nada sklapala oči samrtniku, mirisni listovi balkanske zelene strune su ih otvarale.
Malo koji je narod pamtio i očuvao vjeru u magiju koju su nosile žile živoroga – kao što je to činio naš. Dugačke stabljike, sa listovima nalik koprivi, bituran nije rastao po dolinama ili pak po divljim vrletima – tačnije, nije se mogao naći u "slobodi" - već na humkama onih koji su za života bili neobično dobri ljudi. Kako se vjerovalo, tako se i obistinjavalo...
Grobovi na kojima je nicao – kažu stari - nikada nisu hladni, a na južnoj strani rake bi ogustili poput zastora. Vjerovalo se da upravo na toj strani curi pokojnikova mira – tragovi soka od nečije divne duše.
I dok su etnolozi i kulturolozi redom opovrgavali postojanje mnogobrojnih magijskih vrsta bilja poput: keltskog srca, gorke vrbe, norveškog hrasta, slovenskog vazdaživa (utvrdivši samo da se radi o folkloru i narodnom sujevjerju)... jedino je bituran dokazan i priznat kao "stvaran egzemplar flore". Zanimljivo da kod nas ne postoji niti jedna studija o simbolizmu ili fenomenološkom značaju ovog cvijeta – a mnogo veće kulture bi se dičile sličnim motivom.
Dok je britanska imperija svojevremeno njegovala kult "zmajevog korjena" (biljke nalik pločastoj gljivi) koji je, po tumačenjima, nicao samo u blizini dvorova i kraljevske familije, dotle su istočnjaci trešnjinom cvijetu i strukovima pšenice davali mistična svojstva, ali samo kada "odabrani" dođu u dodir sa njima. Obje ove kulture su zahtijevale posebnost u krvi i titulama kako bi njihove "činidbene trave" iskazale svoju punu snagu.
A onda, neočekivano po njih, na prostom Balkanu, jedna sasvim neobična biljka, moćnija od zmajeva korjena, nije služila kao amulet i uzvišeni sastojak plavoj krvi, već kao uspomena na sitne ljude koji su nosili velike duše. Iako se u svijetu ovaj motiv često literarno i naučno obrađivao (posebno u studijama koje tretiraju psihološke veze između magijskih rituala i čovjekove svijesti) naša kultura mu nije pridavala veći značaj. Doduše, bituran je oduvijek bio prisutan u našem civilizacijskom odgoju, ali ne i u našoj kulturi i umjetnosti (posebno književnoj)... tek su neki narodni zapisi nosili tragove o simboličnom i etnomitološkom značaju živoroga.
Kada je Balkan u pitanju, živorog se prostire u mnogim regijama, pa i na prostorima centralne Crne Gore (Nikšić, Podgorica i Cetinje), Šumadije (u Srbiji), u zelenom pojasu Hercegovine i u djelovima oko Knina (Hrvatska). I zbilja se može naći samo na grobljima... i samo na rijetkim humkama.
Međutim, njegova upotreba ni dan danas nije u potpunosti razjašnjena, ali jedno je sigurno – svježe niti i sočne žile su stavljane direktno na ranu, sipane na kapke urečenih, utrljavane u rubove košulja jedinaca i mazane na lica oboljele odojčadi. Međutim, u Crnoj Gori nije rijedak običaj da se svježi bituran (ubran sa groba) unese u dom i drži u vazi, poput ruža. Interesantno je da ni muve, a ni ostali prljavi insekti, ne podnose njegov miris... a vjeruje se da u seoskim (kamenim i niskim) kućama čuva domaćinstvo od zmija udara (koje, po Vukovom tumačenju, kradu berićet i napredak familiji).
Iako spada u red paganskih vjerovanja, ritual sakupljanja biturana je prenesen i na hrišćansku ravan... doduše, danas su rijetki oni koji uz svijeću uviju list živoroga, ali ta tradicija i dalje postoji u nekim mjestima. Smatralo se da tada plam jače osvjetljava put onom koji je krenuo na drugi svijet i sprečava da se kao zalutali duh vrati međ svoje.

Posebno dobrih ljudi je danas sve manje, a i živorog više često ne cvjeta... Sretni su oni čiji najmiliji počivaju u zagrljaju biturana.