Rođena je kao crveno (prokazano) kopile, govorili su stari. Ničem takva nije služila sem suvom preziru. Nastala, vele, iz nečasnog čina Turčina i naše žene u doba kada se krst osim u krvavom boju nije dodirivao sa srpom... Majka je na porođaju jedva otela iz ruku baba koljačica - povijala i krila od drugih koliko je mogla, sve dok nju samu neki jad do kosti ne pojede. Stigoše je tuđe kletve, izgleda. Guba je rano odvuče u grob... ama, bolje da je i malu, nego što je sudba pustila da završi u ruke jednog od crnogorskih "dobrih domaćina". Prezime mu je govorilo da je čist, mada je ispod kože čamovao smrdljiv glib. Samo su "počastvovani" mogli to da osjete. Upravo ona bi te sreće. Čak i dobro vino koje je stalno pio, iz njega bi zaudaralo na pokvaren kupus.

Hranio je malu, istina, taman koliko treba i činio da ne bude gladna... bar ne svakog dana. Oblačio je i obuvao onoliko koliko je bilo dovoljno da ne može uteći... bar ne daleko. Tukao je, istina, više nego pseto i činio da raste s mišlju da nešto s njom grdno ne valja. Najgore od svega, naučio je kako da bez glasa podnosi njegove sramne dodire.

Čudno, nije rasla kao druga crvena kopilad... Nije se osula, krivila poput aveti ili kašljala nalik ostalim kužnim.Čista koža, sjajna griva i blage oči bjehu samo ukrasi na silueti čarne vile. Isus i Mjesec se u njoj pomiriše, darujući joj šaku čvrstog zdravlja i divotnu pojavu. I nekakav sablasno težak mir ispod očne kore – da prosto mora tako da bude. Neki inat joj je tekao kroz vene, ne iscurivši ni trunku iako je od malena naučila da krvari od batina i silovanja. Gazda je nazva Pauk – kao što se vazda u Crnoj Gori činilo... bolji su vavijeka dobijali nakaradna imena.

A ona je voljela vunicu. Meku i obojanu u zagaslo crvenu. Baba koja bi je vjerovatno prezirala i kuškala štapom da je mogla čuti i vidjeti, na prste joj je navlačila predivo i igrala vezovima i čvorovima... Činila je time da se Pauku oči razbistre, lice otvori i osmijeh razigra toliko da zablistaju gusti biseri. Nije bila posebno bistra za taj zanat, te joj dugačke igle nisu išle od ruku... čak ni oni najprostiji pletoredi. Mada, sklupčala bi se pored nagluve i slijepe babuskare i opipavala pogledom svaki pedalj upletene rudine koju bi stara pretvarala u džemper ili šarenu prunju.

Kako su joj grudi postajale bujnije, a koštani vjetar sa stijena mazio njeno grlo darovavši joj mir šumskih jagoda... tako se naočiti gazda još gladnije navadio na nju. Zvijezde bi svake te uboge večeri ječale, ali ne i ona. Plakala jeste, tiho... ali je plakala od malena. Dok bi je čašćavao svojom opačinom šaptao joj da postoje dvije istine: "Svijet crvenu kopilad ne voli" i "Smrt je najveća kazna".

Zorom bi utekla malo iznad imanja, da na stijenama i u kratkoj travi nađe dovoljno rose da se njom očisti. Vratila bi se posramljena i još kletno umilnija, krijući stidno pogled u stranu od gazdine žene i djece, kao da je ona grešna golim stopalom iz tih noći stupala. I svaki put bi kod pletilje odila, da pored nje ćuti.
Kad je babi isteklo vrijeme, crveno predivo se nagomilavalo u ćošku ambara. Danima je gledala u njega i željela da ga nekom silom isplete... Mazila je crvenu vunicu i nečujno, sa vrha usana tkala uspavanku.

Usudila se da jednog jutra pobjegne. Dalje, najdalje što je mogla. Ni dva sata od doma u kom je robovala. Zaustavila se ne obroncima brda, raširila ukradenu vunu i rasplela mrežu na drenjinovom žbunu. Nešto nalik krilima leptira...

Divila se ognjenoj čari, sklupčala se pod predivom i osluškivala zvuke razvigorca upletenog u njena krila... A potom je primorana da naglo usni. Nevoljno, okrvavljenog vida. Smrt od kosijera boli poput kandži Sataninih... Poslednji pogled na bijesnog gazdu povrijedilo joj um jače od rane koja je zinula.

Prije nego što je zaboravila kako se diše i ostaje živa, saznade tri istine: Svijet blage ne voli, Tuga je uvijek samo tvoja... i Smrt nije kazna.
Crveno kopile, zvano Pauk, ostalo je pod drenjinom da trune i da ga sitne ptice jedu – kao svakog insekta. A gazda se vratio domu svome, nastavio da pije vino i mirno obrađuje zemlju. I niko nije mario... Prosto je moralo tako da bude.

Potražiš li u Crnoj Gori mjesta gdje se ova priča zbila, mnoga od njih će na pokvaren kupus da smrde. Ali ne treba gubiti nadu da negdje postoji makar jedno što na šumske jagode miriše... Malo crvene vunice u džepu nije zgoreg da se nađe, da ti pokaže put.