Početak postmodernog filma lociran je u sedamdesete, a Maširević predstavlja najznačajnije postmoderne kinematografske tekstove osamdesetih, da bi analizu suzio ka čitanju dela jednog od vodećih postmodernih reditelja - Kventina Tarantina. Autor ističe da debata o ideološkoj pasivnosti i političkoj neodredivosti postmodernih reditelja, koje je teško moguće locirati kao konzervativne, liberalne ili levo orijentisane, ovde ostaje u drugom planu. Nastojao je i da u rad uvede niz ostvarenja reditelja koja nisu bila analizirana u savremenoj literaturi o postmodernom filmu, poput Džarmušovog filma “Duh pas” i Krejvenovog “Vriska”, a kao filmove koji su suštinski odredili osamdesete analizira ostvarenja “Razjareni bik” Skorsezea, “Istrebljivač” i “Plavi somot”.