Vita nova Laze Kostića predstavlja zamišljenu zbirku koja, upravo u dosluhu s istoimenom čuvenom Danteovom mladalačkom knjigom, pokazuje koliko se i ovaj grandiozni opus srpskog pesnika može tumačiti na nov način, u odmaku i od skerlićevske tradicije pevanja i mišljenja, ali i od već ustaljenog viđenja Kostićevog madonizma. Komponovana kao zamišljen autodijalog teorijskih radova, prepiske i pesama, ukazuje na jedinstvenost autopoetičkog stava koji je beskompromisno branio svoju teoriju ukrštaja i simetrije uma i srca. Otud se, s druge strane, ovako sklopljena njegova zbirka ne može uopšte razumeti iz poezije njegovih suvremenika, već jedino iz perspektive međuratne naše lirike. Svoj Novi život ona tako dobija tek u takvoj obrnutoj poetičkoj perspektivi kao svojevrsna odbrana samodovoljnosti poezije, lirike, pre svega i treba je razumeti kao korekturni otisak izgrađene stvaralačke avangardne samosvesti. NJegovu poeziju možemo, a da to uopšte ne bude prenaglašeno, razumeti i kao autobiografiju srpske moderne lirike, koja je svoj smisao, poput Danteovog značaja za Italijane, svoj egzistencijalni nemir čak, jer stameno strasni, razrešila ukrštajem dalekosežno važnim za srpsku liriku.