PRVO POGLAVLJE Letnja noć u Moskvi liči na požar. Zvezde i mesec blede. Parovi ustaju, oblače se i izlaze na ulice. Automobili kruže ugašenih farova. „Tamo.“ Jaak je ugledao „audi“ koji se približavao iz suprotnog smera. Arkadij je navukao slušalice i kucnuo po prijemniku. „Radio mu je isključen.“ Jaak je na bulevaru okrenuo auto za sto osamdeset stepeni i dodao gas. Detektiv je imao kose oči usađene na mišićavom licu; polegao je po volanu kao da hoće da ga savije. Arkadij je lupkanjem po kutiji izvadio cigaretu. Prvu tog dana. Doduše, bilo je jedan po ponoći, tako da to i nije bilo za pohvalu. „Bliže“, rekao je i skinuo slušalice. „Da budemo sigurni da je to Rudi.“ Pred njima su bleštala svetla kružnog puta koji je opasivao grad. „Audi“ je skrenuo ka rampi da bi se uključio u saobraćaj na autoputu. Jaak se uvukao između dva kamiona, čije su prikolice bile pune tabli lima koje su tandrkale pri prelasku preko svake neravnine na putu. Dok su preticali prednji kamion, „audi“ i cisternu, Arkadij je bacio pogled na vozačev profil, ali, u automobilu su bile dve osobe, a ne jedna. „Pokupio je nekoga. Da pogledamo još jednom“, reče. Jaak je usporio. Cisterna ih nije preticala, ali je nekoliko sekundi kasnije „audi“ projurio kraj njih. Vozač, Rudi Rozen – debeljko čije su mekane ruke počivale na volanu – bio je lični bankar mafijaša, sa željom da postane Rotšild u krugovima najprimitivnijih moskovskih kapitalista. Njegov saputnik je bila žena; ruske crte lica su joj od dijete dobile divalj izgled, nešto između senzualnosti i izgladnelosti; kratka, moderno ošišana plava kosa bila joj je začešljana unazad i gubila se u kragni crne kožne jakne. Dok je „audi“ prolazio, okrenula se i odmerila automobil u kome su bili detektivi, „žiguli 8“, kao da je đubre. Oko trideset joj je, pomislio je Arkadij. Imala je tamne oči i široka usta, pune usne bile su blago otvorene, kao da je izgladnela. „Audi“ je bio praćen rikom motora „suzukija 750“, koji se udenuo između dva automobila. Vozač je nosio crnu kacigu, crnu kožnu jaknu i crne čizme, koje su se presijavale na svetlosti farova. Jaak je odahnuo. Bio je to Kim, Rudijev telohranitelj. Arkadij se sagnuo i ponovo stavio slušalice. „I dalje ništa.“ „Vodi nas ka pijaci. Tamo ima ljudi koji će te ukokati ako te prepoznaju“, smejao se Jaak. „Tako ćemo bar znati da smo na pravom mestu.“ „Jamačno.“ Trebalo bi da Bog nekima zabrani mentalnu fiskulturu, pomisli Arkadij. Uostalom, ako me i prepoznaju, to će značiti da sam još živ. Sve saobraćajne trake ulivale su se u istu izlaznu rampu. Jaak je pokušao da prati „audi“, ali se kolona „rokera“ na motorima ugurala između njih. Leđa su im krasile svastike i carski orlovi; za sobom su ostavljali oblak dima koji je kuljao iz izduvnih cevi s kojih su skinuti prigušivači. Uz rampu su bili nanizani odbojnici. Automobil se truckao kao da se voze po krompirima. Arkadij je video siluete koje su se ocrtavale naspram bledog severnog neba. Kraj njih je prošao „moskvič“, čiji su prozori bili zapušeni krpama. Krov prastarog „renoa“ bio je pokriven mebl-štofom. Stop-svetla su čitav prizor bojila crveno. Rokeri su napravili krug na svojim motorima i horskom rikom mašina objavili da se zaustavljaju. Automobili i kamioni bili su razbacani po brežuljkastom terenu. Jaak je odmah zaustavio auto; „žiguli“ nema automatski menjač. Izvukao se iz automobila dok mu je na licu lebdeo osmeh krokodila koji posmatra plen. Arkadij je izašao napolje u postavljenoj jakni i s platnenom kapom na glavi. Imao je tamne podočnjake i zbunjen izraz lica, kao da je nedavno prekinuo dugotrajni boravak u dubokoj rupi i izašao na površinu da vidi šta ima novo, što i nije bilo daleko od istine. Bila je ovo nova Moskva. Siluete koje je video bili su soliteri; na vrhovima su imali crvene svetiljke, kao upozorenje avionima. U njihovom podnožju nalazili su se prašnjavi bageri, mešalice za beton, uredno naslagane nove cigle i pokraj njih gomile oštećenih, kao i šipke armature utonule u blato. Ljudi su se kretali između automobila, pristizalo ih je još, kao da se održava konferencija noćobdija. Ovde nije bilo dremeža; umesto toga čula se vreva i žamor crnoberzijanaca. Na neki način, sve to liči na san, pomislio je Arkadij. Bili su tu zidovi od naslaganih kutija „marlboroa“, „vinstona“, „rotmansa“, pa čak i prezrenih kubanskih cigara. Video-kasete s američkim akcionim filmovima i švedskim pornićima prodavane su na veliko. Poljski kristal se presijavao u fabričkim sanducima. Dva čoveka u šoferskim jaknama slagala su vetrobranska stakla, i to ne isečena s nekih krntija, nego nova novcata, dopremljena pravo iz fabrike. A tek hrana! Nisu to bila modrikasta pilad pocrkala od gladi, nego zamrznute goveđe polutke koje su visile u hladnjačama. Cigani su upalili petrolejke da osvetle zlatne rublje iz vremena Carstva, koje su izgledale kao da su tek iskovane i zapakovane u zapečaćene plastične kutije. Jaak je pokazivao ka bleštavobelom „mercedesu“. Njegovi farovi su se upalili i svetlost se rasula bazarom. Možda između automobila pasu kamile, pomislio je Arkadij, ili kineski trgovci razmotavaju tube svile. Ali umesto njih, bili su tu čečenski mafijaši, ljudi podbulih rošavih lica, koji su se baškarili u svojim automobilima kao paše u hamamima. Čak su i u takvim pozama ulivali strah u kosti. „Audi“ Rudija Rozena nalazio se u centralnom delu, kraj kamiona s koga su istovarivali video-rikordere. Pred automobilom se formirala mirna kolona, praćena budnim okom Kima, koji je stajao desetak metara dalje, nogom oslonjen na kacigu. Dugu kosu je sklonio sa sitnog, gotovo gracilnog lica. Jakna mu je bila postavljena kao oklop i raskopčana da bi se video „kalašnjikov“ zvani „mališ“, „dečačić“. „Staću u red“, reče Arkadij Jaaku. „Zašto Rudi radi ovo?“ „Pitaću ga.“ „Čuva ga korejski vampir koji će paziti na svaki tvoj pokret.“ „Zapiši brojeve tablica, a onda drži Kima na oku.“ Arkadij se pridružio koloni, a Jaak je odšetao iza kamiona. Video-rikorderi su izdaleka izgledali kao da su sovjetske proizvodnje. Minimizacija je bila simbol prestiža u nekim drugim zemljama; većina Rusa je želela da se vidi šta su kupili, a ne da to kriju. Ali, jesu li bili novi? Jaak je prevukao prstom po ivicama tražeći ogrebotine koje bi ukazivale da je mašina korišćena. Nije bilo ni traga od zlatokose koja je došla s Rudijem. Arkadij je osetio kako ga neko hvata i okreće, a zatim se našao licem u lice s čovekom čiji je nos bio polomljen toliko puta da se na njemu formirala grba. „Kakav je kurs noćas?“, upita ovaj. „Ne znam“, priznao je Arkadij. „Ovde ti zavrnu muda ako imaš bilo šta osim dolara. Ili turističkih bonova. Izgledam li ja kao jebeni turista?“ Zavukao je ruke u džepove i izvukao svežnjeve zgužvanih novčanica. Podigao je jednu ruku. „Zloti.“ Zatim je podigao drugu. „Forinte. Možeš li da veruješ? Pratio sam tu dvojicu još od „Savoja“. Mislio sam da su Italijani, a ispalo je da su Mađar i Poljak.“ „Mora da je bilo mračno“, reče Arkadij. „Hteo sam da ih pobijem kad sam provalio. Trebalo je da ih ubijem i tako ih spasim bednog življenja od jebenih zlota i forinti.“ Rudi je spustio suvozačev prozor i viknuo Arkadiju: „Sledeći!“ Čovek sa zlotima dodade: „Ovo će da potraje.“ Arkadij je ušao u auto. Rudi je bio u odelu s dvorednim kopčanjem, u krilu je držao kutiju s novcem. Imao je proređenu kosu, dijagonalno začešljanu preko lobanje, i vlažne oči s dugim trepavicama. Na ruci u kojoj je držao digitron nosio je prsten sa granatom. Zadnje sedište je izgledalo kao kancelarija, s uredno složenim fasciklama, laptopom s baterijom i kutijama punim programa, uputstava za upotrebu i kompakt diskova. „Ovo je maltene pokretna banka“, reče Rudi. „Ilegalna banka.“ „Na ove diskove mogu da stanu kompletni izveštaji o štednji čitave Republike Ruske. Mogao bih da ti jednom to odštampam.“ „Hvala. Vidiš, Rudi, od pokretnog računskog centra se ne može udobno živeti.“ Rudi je u rukama držao gejm-boj. „Govori u svoje ime.“ Arkadij je šmrknuo. S retrovizora je visilo nešto što je ličilo na zeleni fitilj. „To je osveživač vazduha“, reče Rudi. „Miris bora.“ „Smrdi na fabriku mentola. Kako možeš da dišeš?“ „Miriše na čisto. Znaš kakav sam, čistunac – ne trpim bakterije i štroku. Otkud ti ovde?“ „Radio ti ne radi. Daj da ga pogledam.“ Rudi trepnu. „Ovde ćeš to da radiš?“ „Ovde nam je potreban. Ponašaj se kao da obavljamo običnu transakciju.“ „Rekao si da će biti bezbedno.“ „Ali ne i da će biti dečja igra. Svi gledaju.“ „Dolari? Marke? Franci?“, pitao je Rudi. Pregrade kutije za novac bile su prepune raznobojnih novčanica iz različitih zemalja. Bili su tu franci, koji su ličili na precizne, rukom crtane portrete, lire s fantastičnim iznosima i Danteovim likom, glomazne nemačke marke koje su odisale pouzdanošću i, više od svega ostalog, svežnjevi zelenih, šuštavih američkih dolara. U Rudijevom krilu se nalazio kofer u kome je, sumnjao je Arkadij, bilo još mnogo keša. Bio je tu još i paketić umotan u smeđu hartiju i stegnut štipaljkom. Rudi je podigao svežanj novčanica od sto dolara, a ispod njega se ukazao mikrofon i minijaturni kasetofon. „Pretvaraj se da kupujem rublje“, reče Arkadij. „Rublje?“ Rudijev prst je ostao smrznut nad digitronom. „Zašto bi iko hteo da kupuje rublje?“ Arkadij je pomerio prekidač mikrofona napred-nazad i podesio frekvenciju. „Ti upravo to radiš, kupuješ rublje za marke i dolare.“ „Da ti objasnim. Ja razmenjujem. To je pružanje usluge kupcima. Ja određujem kurs, ja sam banka, i zato uvek ja zarađujem a ti gubiš. Arkadij, niko ne kupuje rublje.“ Rudijeve sitne oči su blagonaklono žmirkale. „Jedina prava sovjetska valuta je votka. To je jedini državni monopol koji funkcioniše.“ „A i ti se time baviš“, rekao je Arkadij okrenuvši se ka zadnjem sedištu na kome se nalazilo nekoliko boca „ruskaje“, „starke“ i kubanske votke. „To ti je robna razmena, kao u preistoriji. Uzimam ono što ljudi imaju da ponude. Čudi me što nemam piljke i dukate. Bilo kako bilo, kurs ti je četrdeset rubalja za dolar.“ Arkadij je pokušavao da uključi mikrofon. Minijaturni prekidač je odbijao da se pomeri. „Zvanični kurs je trideset rubalja za dolar.“ „Jeste, a kosmos se vrti oko Lenjinovog šupka. Ne zavitlavaj me. Blesavo mi je što bi ljudi s kojima radim rođenoj majci presekli grkljan, a bacaju se u nesvest zbog osnovnog koncepta profita.“ Rudi se uozbilji. „Arkadij, ako samo možeš da zamisliš zaradu bez kriminala, onda je to biznis. Ovo što sada radimo je svuda u svetu potpuno normalno i legalno.“ „I on je normalna pojava?“ Arkadij je gledao ka Kimu. Oči telohranitelja počivale su na automobilu, a lice mu je bilo bezizražajno poput maske. „Kim je tu samo zbog efekta. Ja sam ti kao Švajcarska, neutralan, svačiji bankar. Svakome sam potreban. Arkadij, ovo je jedini deo ekonomije koji funkcioniše. Pogledaj oko sebe. Mafija iz Dolgoprudnog, mafija iz Baumanske, lokalni klinci koji rade isporuke. Mafija iz Ljuberaca, malo gluplji i grublji momci koji samo hoće da se dokažu.“ „Kao tvoj partner Borja?“ Arkadij je pokušavao da ključem okrene prekidač. „Borja je bajka o uspehu. Svaka bi zemlja bila ponosna na njega.“ „A Čečeni?“ „Oni su drugačiji, to je sigurno. Da smo svi mi ovde gomila kostiju, ne bi se tangirali. Ali zapamti jedno, najveća mafija je i dalje Partija. To nikada nemoj da smetneš s uma.“ Arkadij je otvorio predajnik i istresao baterije iz njega. Kroz prozor je video da mušterije postaju nestrpljive, iako se Rudi ponašao kao da mu se ne žuri. Ako ništa drugo, posle početne nervoze postao je spokojan i blagoglagoljiv. Problem je bio u tome što je predajnik bio iz policijskog arsenala i, shodno tome, prilično nepouzdan. Arkadij je proveravao spojeve. „Nije te strah?“ „U tvojim sam rukama.“ „U mojim si rukama samo zato što imamo dovoljno dokaza da te pošaljemo u zatvor.“ „Posredni dokazi o nenasilnim zločinima. Slučajno se ‘nenasilni zločini’ drugačije zovu i ‘biznis’. Razlika između kriminalca i biznismena je u tome što biznismen ima maštu.“ Rudi je bacio pogled na zadnje sedište. „Ovde imam dovoljno mašinerije za svemirsku stanicu. Znaš, taj tvoj predajnik je jedina stvar u ovom automobilu koja ne radi.“ „Znam, znam.“ Arkadij je podigao jezičke za kontakt i nežno vratio baterije u ležišta. „U tvojim kolima je bila neka žena. Ko je ona?“ „Ne znam. Stvarno ne znam. Imala je nešto za mene.“ „Šta?“ „San. Velike planove.“ „Uključuju li oni i pohlepu?“ Na Rudijevom licu se pojavio skromni osmeh. „Nadam se. Kome treba sirotinjski san? A osim toga, nije neprijatelj.“ „Ti kao da nemaš neprijatelja.“ „Ne računajući Čečene, ne, mislim da nemam.“ „Bankari sebi ne mogu da dozvole neprijatelje?“ „Arkadij, mi smo različiti. Ti tražiš pravdu. Nije ni čudo što imaš neprijatelje. Ja imam manje zahteve, kao što su zarada i zadovoljstvo, kao, uostalom, i svi normalni ljudi na svetu. Koji je od nas dvojice od veće pomoći ljudima?“ Arkadij je mikrofonom udarao po kasetofonu. „Volim da gledam kako Rusi popravljaju stvari“, reče Rudi. „Proučavaš Ruse, možda?“ „Moram, ja sam Jevrejin.“ Prekidači su se konačno pomerili. „Radi“, objavi Arkadij. „Šta da kažem? Ponovo si me zadivio.“ Arkadij je spustio kasetofon i mikrofon nazad ispod novčanica. „Budi obazriv“, reče. „Ako bude gužve, viči.“ „Kim me čuva.“ Kada je Arkadij otvorio vrata da izađe, Rudi dodade: „Na ovakvom mestu, ti si taj koji treba da bude obazriv.“ Dok su se ljudi napolju tiskali ka automobilu, Kim je pokušavao da ih vrati gurkanjem. Mrko je pogledao Arkadija dok je prolazio kraj njega. Jaak je kupio tranzistor koji mu je kao futuristička torbica visio s ruke. Pošao je da svoj suvenir ostavi u „žiguliju“. Na putu ka automobilu, Arkadij reče: „Taj radio. Kratki, dugi ili srednji talasi? Je li nemački?“ „Svi talasi.“ Osećao se nelagodno pod Arkadijevim pažljivim pogledom. „Japanski.“ „Imaju li predajnike?“ Prošli su pored ambulantnih kola u kojima su se prodavale ampule rastvora morfijuma i špricevi za višekratnu upotrebu, još uvek zapakovani u sterilnu američku ambalažu od celofana. Motorista iz Lenjingrada prodavao je kiselinu; Lenjingradski univerzitet je čuven po svojim hemičarima. Neko koga je Arkadij pre deset godina znao kao džeparoša sada je primao porudžbine za kompjutere; ako ništa drugo, bili su ruski. Neki kupac je preuzimao automobilske gume iz autobusa. Ženske cipele i sandale bile su uredno poslagane na mekoj tkanini. Cipele i gume nosile su ove ljude, ako ne u novi dan, a ono bar ka svitanju. Iza njih, negde na sredini pijace, blesnula je svetlost i začuo se zvuk lomljenja stakla. Možda blic fotoaparata ili slomljena flaša, pomislio je Arkadij, ali su ipak krenuli nazad da vide šta se dogodilo. Naredni blesak zasvetleo je poput vatrometa, od čega su se svi trgli. Svetlost je jenjavala do narandžaste boje, slične vatri koju skitnice pale u metalnim buradima da bi u zimskim noćima zagrejale ruke. Varnice su se uzdizale ka nebu i igrale u vazduhu. Oštar vonj plastike mešao se s jakim mirisom benzina. Nekoliko ljudi se teturalo zapaljenih rukava i, dok se gužva raščišćavala, Arkadij se progurao napred i video Rudija Rozena kako, pocrnelog lica i zapaljene kose, vozi u mestu vatrenu kočiju i blešti u sopstvenom sjaju, dok gust, opor dim kulja kroz odškrinute prozore iz unutrašnjosti automobila. Arkadij se približio dovoljno da kroz vetrobransko staklo vidi kako Rudijeve oči nestaju u dimu. Bio je mrtav. U tišini su ga iz plamena posmatrale njegove mrtve oči. Oko zapaljenog automobila je nastala gužva. Tkanine, zlatnici, video-rikorderi, opšta evakuacija je sve nosila ka kapiji. Projurila su ambulantna kola gazeći sve pred sobom; pratila ih je banda Čečena na motorima. „Rokeri“ su se razbili na nekoliko grupica u potrazi za rupama u ogradi. Nekoliko ljudi je ipak ostalo i, dok su zvezde bledele, borili su se da uhvate zapaljene novčanice koje su lepršale unaokolo. Arkadij je skočio i uhvatio zapaljenu nemačku marku, pa dolar, a zatim i franak, sve opervažene vatrenom bordurom. DRUGO POGLAVLJE Iako je još bilo mračno, Arkadij je mogao da vidi da se nalazi na gradilištu četiri dvadesetospratnice, raspoređene oko malog trga – na tri su bili vidljivi montažni elementi od kojih su bile sagrađene, a četvrtu je još uvek činio samo skelet od greda i stubova, koji je u svetlu svitanja izgledao istovremeno ogromno i krhko. Pretpostavljao je da će se u prizemlju nalaziti restorani, klubovi, možda i bioskop, a na sredini trga, kada bageri i mešalice za beton budu uklonjeni, mogla bi biti taksi stanica. Sada je tu, međutim, bio policijski auto, „žiguli“, i crna olupina Rudijevog „audija“, na tlu posutom pocrnelim, oprljenim krhotinama stakla. Prozori na automobilu su bili prazni, a gume su od vatre prvo eksplodirale, a zatim izgorele, tako da se jače od svega osećao smrad spaljene gume. Rudi je uspravno sedeo za volanom, kao da pažljivo osluškuje. „Izgleda da se staklo razletelo ravnomerno“, reče Arkadij. Polina ga je sledila i svaki čas pravila snimke predratnom „lajkom“. „Staklo u blizini auta je istopljeno. U pitanju je ‘audi 1200’, sa četvoro vrata. Leva vrata zatvorena. Farovi izgoreli. Desna vrata zatvorena. Prtljažnik zatvoren, zadnja svetla izgorela.“ Nije bilo druge nego da klekne i pogleda odozdo. „Rezervoar eksplodirao. Prigušivač odvojen od izduvne cevi.“ Ustao je. „Registarska tablica je pocrnela, ali je broj čitljiv i auto je identifikovan kao vlasništvo Rudija Rozena. Prema širokom rasprostiranju stakla, izvor vatre je bio unutar automobila, a ne van njega.“ „Naravno, neophodan je izveštaj stručnjaka“, dodala je Polina, da bi sačuvala svoju reputaciju patologa od eventualnog nepoštovanja. Mlada i sićušna, i leti i zimi je nosila isti kaput i isti usiljeni osmeh; kosa joj je bila pokupljena navrh glave i nemilosrdno pričvršćena ukosnicama. „Trebalo bi da se ispita odozdo.“ Arkadijeve komentare je zapisivao Minjin, detektiv duboko usađenih, manijakalnih očiju. Iza njega se kordon policajaca muvao po gradilištu. Psi tragači su vukli kerovođe oko zgrada, jurili od stuba do stuba i markirali, podižući nogu. „Farba je oljuštena“, nastavi Arkadij. „Hrom sa brava je oljušten.“ A s njim i otisci, pomislio je; ipak je omotao šaku maramicom da bi otvorio suvozačeva vrata. „Hvala“, reče Polina. Na njegov dodir, vrata su se širom otvorila i zasula mu cipele pepelom. „Unutrašnjost automobila je uništena“, nastavio je. „Sedišta su izgorela i od njih su ostali samo okviri i opruge. Volan se izgleda istopio, nema ga.“ „Meso je otpornije od plastike“, rekla je Polina. „Gumene prostirke na podu ispod zadnjeg sedišta slile se s komadima istopljenog stakla. Zadnja sedišta izgorela do opruga. Ugljenisani hard-disk i ostaci metala. Mrlje zlatne boje, verovatno od provodnika.“ To je bilo sve što je ostalo od kompjutera na koji je Rudi bio tako ponosan. „Metalne kutije od kompjuterskih diskova.“ Megabajti informacija. „Sve prekriveno pepelom.“ Kutije s fasciklama. Arkadij se nevoljno prebacio napred. „Tragovi mesa na bravi. Komadi spaljene kože. Ostaci plastike, baterije u kaseti.“ „Prirodno. Toplota je bila ogromna.“ Polina se sagla da napravi snimak „lajkom“. „Bar dve hiljade stepeni.“ „Na prednjem sedištu“, govorio je Arkadij, „nalazi se kutija za novac. Prazna i ugljenisana. Ispod pregrada za novčanice su četiri baterije i provodnici, možda ostaci predajnika i kasetofona. Toliko toga ima da se pregleda. Na sedištu je, takođe, i metalni pravougaonik, možda zadnja strana digitrona. Automobil nije radio. Osim ključa za paljenje, na privesku se nalaze još dva.“ Stigao je i do vozača. Arkadij nevoljno pristupi poslu. U stvari, najviše bi voleo da zapali cigaretu i ode u dugu šetnju. „Kad snimaš spaljene ljude moraš potpuno da otvoriš blendu da bi uhvatio detalje“, reče Polina. Detalje? „Telo se skupilo“, nastavi Arkadij, „previše je izgorelo da bi se na licu mesta moglo identifikovati kao telo muškarca ili žene, deteta ili odrasle osobe. Glava je oslonjena na levo rame. Odelo i kosa su spaljeni; mestimično se vidi lobanja. Izgleda da se zubi ne mogu upotrebiti za identifikaciju. Nema vidljivih cipela niti čarapa.“ To baš i nije bio opis novog, smanjenog Rudija Rozena, koji sedi na oprugama i vozi svoju limuzinu. Nije bila obuhvaćena transformacija ljudskog bića u kosti i pepeo, ogoljenost kopče kaiša koja je ležala na karličnoj kosti, šuplje očne duplje, istopljene plombe, način na koji je desnom rukom stezao volan kao da se vozika po paklu, činjenica da se istopljeni volan kao ružičasta karamela razlivao pod njegovim prstima. Nije tu opisano kako su se boce „starke“ i kubanske votke istopile i pretvorile u staklene barice, kako su devize i cigarete nestale u oblaku pepela. „Svakome sam potreban.“ Više nisi. Okrenuo se i, jasno kao dan, video na Minjinovom licu zadovoljstvo, kao da gleda grešnika koji je dovoljno propatio. Odveo ga je na stranu i pokazao mu neke od policajaca koji su punili džepove. Tle je bilo zasuto robom odbačenom u panici. „Rekao sam im da identifikuju i popišu sve što pronađu.“ „Ali ne i da to zadrže.“ Arkadij uzdahnu. „Tačno.“ „Vidi ovo.“ Polina je vrhom ukosnice pretraživala ugao zadnjeg sedišta. „Osušena krv.“ Arkadij se vratio do „žigulija“. Na njegovom zadnjem sedištu bio je Jaak, koji je ispitivao jedinog svedoka kojeg su imali, istog onog nesrećnika koga je Arkadij upoznao dok je čekao susret s Rudijem. Siromašak s previše zlota. Jaak ga je uhvatio baš kod ograde. Prema ličnoj karti i radnoj knjižici, Gari Oberlijan je bio žitelj Moskve i čistač u bolnici, a bonovi su govorili da je nameravao da kupi nove cipele. „Hoćeš da mu vidiš ličnu kartu?“, upita Jaak. Zasukao je Garijeve rukave. Na unutrašnjoj strani leve podlaktice bila je naga žena, koja je sedela u vinskoj čaši i držala keca herc. „Voli vino, žene i karte“, komentarisao je Jaak. Na zglavku desne ruke nalazila se narukvica od pikova, herčeva, karoa i trefova. „Voli karte.“ Na malom prstu leve šake prsten od nanizanih pikova. „Ovo znači optužbu za nasilno ponašanje.“ Na domalom prstu desne ruke, bodežom probodeno srce. „A ovo znači pokušaj ubistva. I tako možemo da zaključimo da ovaj momak nije bela rada. Recimo da je Gari višestruko kažnjavan i da je uhvaćen na okupljalištu špekulanata i da bi trebalo da sarađuje.“ „Jebi se“, reče Gari. Na dnevnom svetlu njegov slomljeni nos je izgledao kao da je zavaren za lice. „Imaš li još forinti i zlota?“, upita Arkadij. „Jebi se i ti.“ Jaak je čitao svoje beleške. „Svedok tvrdi da je razgovarao s jebenom žrtvom, jer je smatrao da mu ista duguje novac. Zatim je napustio automobil jebene žrtve i stajao desetak metara dalje, kada je posle oko pet minuta jebeni auto eksplodirao. Čovek koga svedok poznaje pod imenom Kim, bacio je i drugu jebenu bombu u auto a zatim otrčao.“ „Kim?“, upita Arkadij. „Tako on kaže. Takođe kaže da je opekao jebene ruke pokušavajući da spasi žrtvu.“ Jaak je zavukao ruku u Garijev džep i izvukao svežanj poluspaljenih nemačkih maraka i američkih dolara. Jutro je obećavalo topao dan. Jutarnja izmaglica se već pretvarala u kapi rose. Arkadij je žmirkao ka platnu osvetljenom suncem, mlitavo razapetom na vrhu zapadne zgrade. „HOTEL NOVI SVET!“ Zamislio je kako se platno nadima od vetra, a zgrada počinje da plovi poput jedrenjaka. Bio mu je potreban san. Bio mu je potreban Kim. Polina je klečala na zemlji pored suvozačeve strane „audija“. „Još krvi“, vikala je. Čim je Arkadij otključao vrata stana Rudija Rozena, Minjin se progurao napred noseći „stečkin“, veliki automatski pištolj. To, svakako, nije bio deo uobičajenog naoružanja. Arkadij se divio oružju, ali je brinuo zbog Minjina. „Time možeš da sravniš pola sobe sa zemljom“, rekao mu je. „Ali da ima nekoga unutra, taj bi otvorio vrata ili bi ih razneo rafalom. Pištolj ovde ne pomaže. Može samo da uplaši dame.“ Klimnuo je smirujuće ka dvema čistačicama koje je dovukao da budu svedoci pretresa. Odgovorile su mu stidljivim osmesima, koji su otkrili redove metalnih zuba. Iza njih, par sudskih veštaka je navlačio gumene rukavice. Ako pretresaš kuću nekoga koga ne poznaješ, ti si istražni organ. Ako pretresaš kuću nekoga koga poznaješ, onda si voajer. Čudno. Mesec dana je pratio Rudija Rozena, ali mu nikada nije bio u stanu. Tapacirana ulazna vrata sa špijunkom. Dnevna soba s trpezarijom, kuhinja, spavaća soba, u kojoj su se nalazili televizor i video-rikorder, još jedna spavaća soba pretvorena u radnu, kupatilo s mašinom za pranje veša. Police za knjige na kojima su bila dela klasika (Gogolj, Dostojevski), biografije Brežnjeva i Mošea Dajana, albumi za marke i stari brojevi izraelskih i ruskih berzanskih časopisa, Poslovnog nedeljnika i Plejboja. Sudski veštaci su onda započeli pretres, a Minjin ih je sledio u stopu da bi bio siguran da ništa neće biti ukradeno. „Molim vas da ništa ne dirate“, rekao je Arkadij čistačicama koje su smerno stajale nasred sobe, kao da su ušle u Zimski dvorac. U kuhinjskom kredencu je bilo američkog skoča i japanske rakije, danske kafe u kesama od aluminijumske folije; votke nije bilo. U frižideru: dimljena riba, šunka, pašteta i puter iz Finske i tegla senfa, a u zamrzivaču tabla čokolade i sladoled s ružičastim i zelenim šarama u obliku cvetova i lišća. Bio je to slatkiš kakav se nekada mogao naći u običnim prodavnicama mlečnih proizvoda, a sada je bio fantazija prodavana samo u najopremljenijim radnjama – recimo da je bio nešto manja retkost od Faberžeovih jaja. Ćilimi na podu dnevne sobe. Na zidu uramljene fotografije violiniste u fraku i njegove žene za klavirom. Lica su im imala istu zaobljenost i ozbiljnost kao Rudijevo. Prednji prozor je gledao na Donsku ulicu i, preko krovova, ka severu, tamo gde se u parku „Gorki“ gigantski točak lagano vrteo u mestu. Arkadij je otišao u radnu sobu, u kojoj se nalazio sto od finskog javora, pisaća mašina „stermaster“, telefon i faks. Takođe i ispravljač i zaštita od strujnih udara, tako da je Rudi mogao da koristi svoj laptop i u stanu. U fiokama je bilo spajalica, olovaka, kancelarijskog pribora i rokovnika. Minjin je otvorio vrata plakara i razdvojio američke trenerke od italijanskih odela. „Proveri džepove“, rekao je Arkadij. „Pregledaj cipele.“ Čak je i donji veš u fiokama ormarića u spavaćoj sobi imao strane etikete. Pajalica na televizoru. Na noćnom ormariću, video-kasete s putopisnim filmovima, satenska maska za spavanje i budilnik. Maska za spavanje bi sada bila potrebna Rudiju, pomislio je Arkadij. Bezbedno, ali ne dečja igra, je li to rekao Rudiju? Zašto mu niko nikad nije verovao? Jedna od čistačica ga je sledila tiho kao da se kreće u filcanim papučama. „Olga Semjonovna i ja delimo stan“, reče ona. „U drugim sobama žive Turci i Jermeni. Oni ne razgovaraju.“ „Turci i Jermeni? Srećni ste što se nisu poubijali“, odgovorio je Arkadij. Otvorio je prozor spavaće sobe da bi pogledao garažu u dvorištu. Ništa nije visilo sa simsa. „Komunalno je smrt za demokratiju.“ Razmislio je o tome. „Naravno, i demokratija je smrt za komunalno.“ Minjin je ušao u sobu. „Slažem se s glavnim inspektorom. Treba nam čvrsta ruka.“ Čistačica je dodala: „Pričajte vi šta ‘oćete, nekada se znao red.“ „Pravila su bila mnogo stroža, ali je bar sve funkcionisalo“, rekao je Minjin, a zatim su se oboje okrenuli ka Arkadiju s takvim iščekivanjem na licima da se osetio kao da je na pozornici. „Slažem se, pravila nije manjkalo“, odgovorio im je. Za stolom je popunio formular o pretresu: datuma tog i tog, ime, u prisustvu – tu je uneo imena i adrese dveju žena – prema nalogu za pretres broj taj i taj, ušao je u prebivalište Rudika Abramoviča Rozena, u Donskoj ulici, broj 25, stan 4A. Pogled mu je ponovo pao na faks. Mašina je imala dugmad s natpisima na engleskom – „Redial“, na primer. Oprezno je podigao slušalicu i pritisnuo dugme. Čuli su se neki zvuci, zvonjava, a zatim i glas. „Feldman.“ „Zovem u ime Rudija Rozena“, rekao je Arkadij. „Zašto ne zove on sam?“ „Objasniću kada budemo razgovarali.“ „Niste zvali da razgovarate?“ „Trebalo bi da se vidimo.“ „Nemam vremena.“ „Važno je.“ „Da ja vama kažem šta je važno. Zatvoriće Lenjinovu biblioteku. Gotovo je. Gase svetla, zaključavaju sobe. Postaće grobnica kao piramide u Gizi.“ Arkadija je iznenadilo što je iko ko je kontaktirao s Rudijem brinuo o stanju Lenjinove biblioteke. „Ipak bi trebalo da porazgovaramo.“ „Radim do kasno.“ „Bilo kada.“ „Ispred biblioteke, sutra u ponoć.“ „U ponoć?“ „Osim ako mi se pre toga biblioteka ne sruši na glavu.“ „Samo da proverim broj.“ „Feldman. F-e-l-d-m-a-n. Profesor Feldman.“ Izdiktirao je broj i prekinuo vezu. Arkadij je spustio slušalicu. „Đavolja naprava.“ Minjin je imao previše gorak osmeh za nekoga tako mladog. „Sudska đubrad će sve omotati trakama, a nama bi faks dobro poslužio.“ „Ne, ostavljamo sve, a faks posebno.“ „I hranu i alkohol?“ „Sve.“ Druga čistačica je širom otvorila oči. Osećaj krivice ju je terao da netremice posmatra kapi sladoleda od vanile koje su preko orijentalnog tepiha vodile do frižidera i nazad. Minjin je naglim pokretom otvorio vrata zamrzivača. „Jela je sladoled iza naših leđa. A i čokolada je nestala.“ „Olga Semjonovna!“ I prva čistačica je bila šokirana. Optužena je izvukla ruku iz džepa; izgledalo je kao da pada na kolena pod težinom ukradene čokolade. Suze su joj lile niz obraze i padale s brade koja se tresla kao da je ukrala srebrni putir s oltara. Strašno, pomislio je Arkadij, naterali smo staricu da plače zbog čokolade. Kako je i mogla da odoli? Čokolada je bila egzotični mit, dah prošlosti, kao i Asteci. „Pa, šta misliš?“, upita Arkadij Minjina. „Da je uhapsimo, ili da je ne hapsimo nego prebijemo, ili da je pustimo? Bilo bi mnogo ozbiljnije da je uzela i senf. Ipak želim da čujem tvoje mišljenje.“ Zapravo ga je zanimalo koliko je bio revnostan njegov pomoćnik. „Mislim“, konačno je rekao Minjin, „da je ovog puta možemo pustiti.“ „Ako ti tako kažeš.“ Arkadij se okrenu ka ženama i reče: „Građanke, to znači da ćete morati još malo da pomognete organima reda.“ Sovjetske garaže su bile misterija, pošto se čelični paneli nisu prodavali građanstvu, a ipak su garaže napravljene upravo od tih tabli kao čarolijom nicale u dvorištima i razmnožavale se po sporednim ulicama. Drugi ključ Rudija Rozena rasvetlio im je misteriju dvorišta. Arkadij nije palio svetlo u garaži. Na dnevnom svetlu mogao je da vidi alat, sanduke ulja, brisače, retrovizore i prekrivače kojima je automobil bio štićen tokom zime. Ispod njih su bile samo gume. Kasnije bi Minjin i tehničari mogli da očiste sijalicu i ispitaju pod. Čistačice su sve vreme bojažljivo stajale u vratima; dve staramajke se nisu usuđivale ni da trepnu. Zašto nije osećao ni umor ni glad? Bio je kao čovek s groznicom, ali bez utvrđene bolesti. Kada se našao sa Jaakom u holu hotela Inturist, detektiv je gutao tablete kofeina ne bi li se održao u budnom stanju. „Gari sere“, rekao je Jaak. „Ne verujem da bi Kim ubio Rudija. Bio mu je telohranitelj. Znaš, toliko mi se spava da bi Kim, ako naletim na njega, mogao da me ubije a da to i ne primetim. Ovde nije.“ Arkadij je pogledao po holu. S leve strane, u dnu, nalazila su se rotaciona vrata kroz koja se videla ulica i „Pepsijev“ automat koji je postao zaštitni znak moskovskih prostitutki. Unutra se nalazio niz ljudi iz obezbeđenja koji su obzirno dozvoljavali ulazak samo prostitutkama koje su plaćale reket. Ušuškani u mrak hola, turisti su čekali autobus; sedeli su tu već neko vreme i imali su izgled napuštenog prtljaga. Štandovi za informacije ne samo da su bili prazni, nego kao da su predstavljali istu večitu misteriju kao i Stounhendž: zašto su uopšte napravljeni? Jedino se s desne strane odigravalo nešto, u otvorenoj bašti u polušpanskom stilu, gde su, iza stolova i šanka, slot mašine svetlucale reflektujući dnevnu svetlost svojim telima od nerđajućeg čelika.Rudijeva prodavnica u holu bila je veličine prostranog bunkera. Bila je oblepljena razglednicama s panoramom Moskve, slikama manastira i krznenih kruna mrtvih kneževa. Na zadnjem zidu visile su ogrlice od ćilibara i seljačke marame. Na policama sa strane, drvene, rukom oslikane lutke, svaka manja od prethodne, okružavale su pločice s oznakama Vize, MasterKarda i Ameriken Ekspresa. Jaak je otključao i otvorio staklena vrata. „Puna cena za kreditne kartice“, rekao je, „upola cene za devize, što je, ako uzmeš u obzir da je Rudi od idiota lutke kupovao za rublje, pravilo profit od hiljadu posto.“ „Nije Rudi ubijen zbog lutkica“, rekao je Arkadij. Rukom obmotanom maramicom otvorio je fioku na tezgi i na brzinu pregledao papire. Samo brojke, bez zabeleški. Minjin i veštaci će morati da dođu i ovamo. Jaak je pročistio grlo i rekao: „Imam sudar. Vidimo se u baru.“ Arkadij je zaključao prodavnicu i odšetao kroz dvorište do slot-mašina. Na crtežima su bili pokeri kečeva, ili šljive, zvona i limunovi, ili točkovi za rulet s uputstvima na ruskom, španskom, nemačkom, engleskom i finskom. Svi igrači su bili Arapi, koji su veselo tumarali unaokolo ostavljajući za sobom limenke „si si“ sode na stočićima. U sredini, između automata, službenik je sipao srebrnu bujicu žetona u mehanički brojač. Poskočio je kada mu je Arkadij zatražio vatre. Detektiv je uhvatio svoj odraz u mašini: bledi čovek retke, tamne kose, kome su očajnički bili potrebni sunce i brijanje, ali ipak nedovoljno strašan da bi se tome pripisao razlog zašto se službenik ušeprtljao s upaljačem. „Jeste li se zabrojali?“, upitao ga je. „Automatski je“, odgovori službenik. Arkadij je pogledao iznos na majušnim brojčanicima. Već 7950. Petnaest vrećica od grubog platna bilo je napunjeno i čvrsto vezano, još pet ih je bilo prazno. „Koliko su?“, upitao je. „Četiri žetona za dolar.“ „Podeljeno sa četiri... pa, nisam dobar u matematici, ali izgleda da ih imate i više no što vam treba.“ Kada je službenik počeo da gleda oko sebe tražeći pomoć, Arkadij je dodao: „Samo se šalim. Opustite se.“ Jaak je sedeo u dnu bara, sisao kocke šećera i razgovarao sa Julijom, elegantnom plavušom obučenom u kašmir i svilu. Kutija „rotmansa“ i primerak Ela ležali su kraj njenog espresa. Jaak je gurnuo kocku šećera preko stola kada im se Arkadij pridružio. „Bar za konvertibilne valute, ne primaju rublje.“ „Pozivam vas na ručak“, ponudi Julija. „Ipak ćemo ostati siromašni.“ Nasmejala se dubokim, pušačkim glasom. „Sećam se kada sam i sama tako govorila.“ Jaak i Julija nekada su bili muž i žena. Upoznali su se na poslu, uslovno rečeno, i zaljubili se jedno u drugo – ništa neobično za njihova zanimanja. Ali, ona je tražila veće i bolje stvari. Ili je to možda bio on. Teško je reći. Na šanku su se, ispod reklame za španski konjak, nalazila peciva i sendviči. Je li šećer proizveden od uvezene kubanske šećerne trske ili od obične ali poštene ruske šećerne repe, pitao se Arkadij. Australijanci i Amerikanci mrmljali su duž šanka. Za susednim stolovima su Nemci pokušavali da osvoje prostitutke slatkastim šampanjcem. „Kakvi su oni, turisti?“, upita Arkadij Juliju. „Misliš po pitanju posebnih želja?“ „Mislim na tipove.“ Dopustila mu je da joj zapali cigaretu i povukla dim dok je razmišljala. Sporim pokretom je prekrstila duge noge i bacila pogled po baru. „Pa, ja sam se specijalizovala za Šveđane. Hladni su ali čisti, i redovne su mušterije. Druge devojke obično jure Afrikance. Bilo je jedno ili dva ubistva, ali su uglavnom slatki i velikodušni.“ „Amerikanci?“ „Amerikanci su plašljivi, Arapi maljavi, a Nemci glasni.“ „Šta je s Rusima?“, upita Arkadij. „Rusi? Njih mi je žao. Lenji su, beskorisni i pijani.“ „A u krevetu?“, pitao je Jaak. „O tome i pričam“, reče Julija. Pogledala je oko sebe. „Ovo mesto je tako prostačko. Jeste li znali da ima petnaestogodišnjih devojčica koje rade na ulici?“, pitala je Arkadija. „Noću rade po sobama, od vrata do vrata. Ne mogu da verujem da me je Jaak ovde izveo.“ „Julija radi u ‘Savoju’“, objasnio je Jaak. „Savoj“ su držali Finci, a sedište KGB-a se nalazilo odmah iza ugla. Bio je to najskuplji hotel u Moskvi. „U „Savoju“ tvrde da nemaju prostitutke“, reče Arkadij. „Tačno. Sve je na visokoj nozi. Uzgred, ne volim reč prostitutka.“ Putana je bila reč koja je najčešće korišćena za devizne prostitutke visoke klase. Arkadij je osećao da se Juliji ne bi dopala ni ta reč. „Julija je višejezična sekretarica“, rekao je Jaak. „I to dobra.“ Čovek u trenerci je spustio sportsku torbu na stolicu, seo i naručio konjak. Malo sporta, malo konjaka; zvučalo je kao propisan ruski zdrav život. Imao je kovrdžavu kosu kao Čečen, ali dugu pozadi a kratku sa strane, s dugim pramenovima ofarbanim narandžasto. Torba se činila teškom. Arkadij je pogledao svog pomoćnika. „Nije mi izgledao srećno. Rudi je uvek prisustvovao brojanju žetona. Ako je Kim ubio Rudija, ko će njega da štiti?“ Jaak je čitao iz beležnice. „Prema hotelskim izveštajima, ‘Za deset mašina za kockanje kakve je ‘TransKom’ iznajmio od firme ‘Rekreativos Franko’, prijavljen je prosečni prihod od oko hiljadu dolara dnevno.’ Nije loše. ‘Žetoni se prebrojavaju svakodnevno i proveravaju aparatima koji se nalaze na zadnjim delovima mašina. Aparati su zaključani unutar mašine; samo bi Španci mogli da ih otvore i podešavaju brojčanike.’ Video si...“ „Dvadeset vreća“, reče Arkadij. Jaak je računao. „Ako je u svakoj po petsto žetona, dvadeset vreća daje dve i po hiljade dolara. Što je hiljadu dolara za državu i hiljadu petsto dolara dnevno za Rudija. Ne znam kako, ali sudeći po vrećama, uspeo je da zezne merače.“ Arkadij se pitao ko stoji iza „TransKoma“. Nije to mogao da bude samo Rudi. Takva vrsta uvoza i iznajmljivanja zahtevala je sponzorstvo Partije, neku zvaničnu instituciju voljnu da bude partner u poslu. Jaak se okrenuo ka Juliji. „Udaj se ponovo za mene.“ „Udaću se za Šveđanina, direktora. Imam poznanice u Stokholmu koje su to već uradile. Nije baš Pariz, ali Šveđani cene nekoga ko ume s parama i zna da bude zabavan. Već sam imala nekoliko ponuda.“ „A ovamo pričaju o ispiranju mozga“, reče Jaak Arkadiju. „Jedan mi je poklonio auto.“ „Auto?“ Jaak pokaza više poštovanja. „Volvo.“ „Naravno. Za tvoju guzicu nije dobro ništa osim uvozne kože.“ Jaak je počeo da je preklinje: „Pomozi mi. Ne zbog automobila ili prstenja s draguljima, nego zato što te nisam poslao kući kada smo te prvi put pokupili na ulici.“ Zatim je objasnio Arkadiju: „Kada sam je video prvi put, nosila je gumene čizme i prostirku. Žali se na Stokholm, a došla je iz neke sibirske nedođije gde uzimaju antifriz da bi kenjali.“ „Zamalo da zaboravim“, nastavi Julija. „Možda će mi za vizu biti potrebna tvoja izjava da nemaš nikakvih zahteva spram mene.“ „Razvedeni smo. Imamo odnos pun međusobnog poštovanja. Mogu li da pozajmim tvoj auto?“ „Poseti me u Švedskoj.“ Julija je pronašla stranicu u reviji koju je bila spremna da pocepa. Napisala je tri adrese sitnim rukopisom, savila marginu i pocepala je po prevoju. „Ne činim ti uslugu. Kim je poslednja osoba koju bih volela da sretnem. Sigurni ste da nećete da vas vodim na ručak?“ Arkadij odgovori: „Uzeću samo još jednu kocku šećera pre nego što krenemo.“ „Čuvaj se“, reče Julija Jaaku. „Kim je lud. Volela bih da ga ne nađete.“ Dok su izlazili, Arkadij uhvati svoj odraz u ogledalu iza šanka. Mrgodniji no što je mislio, nije izgledao kao neko ko se budio očekujući da vidi sunce. Kako ono ide ona stara pesma Majakovskog? „Poštuj me, svete, i zavidi mi: ja nosim sovjetski pasoš!“ Sada je svako želeo pasoš da bi izašao iz zemlje, a vlada, koju su svi ignorisali, srozala se na nivo kupleraja u koji niko nije ušao dvadeset godina. Kako objasniti ovu prodavnicu, ovu zemlju, ovaj život? Viljuška bez tri od četiri zuba dve kopejke. Udica dvadeset kopejki, korišćena, ali ribe nisu izbirljive. Češalj, mali kao da je za brkove, cena spuštena s četiri na dve kopejke. Činjenica je da je ovo bila staretinarnica, ali zar ovo ne bi u civilizovanijem delu sveta bilo smatrano đubretom? Zar ne bi sve to bilo na smetlištu? Neki predmeti nisu imali jasnu funkciju. Drveni trotinet s grubim drvenim točkovima, bez vrata i guvernala. Plastična markica s utisnutim brojem „97“. Je li to bilo namenjeno nekome ko ima devedeset sedam soba, ili devedeset sedam ormarića, ili devedeset sedam bogzna čega, pa mu samo nedostaje broj „97“? Možda je poenta bila u samom kupovanju. Suština tržišta. Ovo je bila zadružna radnja i ljudi su dolazili da kupe... nešto. Na trećem stolu se nalazio komad sapuna, oblikovan i isečen od većeg, korišćenog komada dvadeset kopejki. Pocrnela sijalica s prekinutim vlaknima tri rublje. Zašto, kad je nova sijalica koštala četrdeset kopejki? Zato što ih u prodavnicama nije bilo, pa ste mogli da kupite ovu i odnesete je na posao, zamenite je za ispravnu iz lampe na stolu, pa tu odneste kući da ne biste živeli u mraku. Arkadij je izašao na zadnja vrata i uputio se prašnjavom ulicom ka drugoj adresi, prodavnici mlečnih proizvoda, držeći cigaretu u levoj ruci, što je značilo da Kim nije bio u zadruzi. Dalje niz ulicu, Jaak se pravio da u kolima čita novine. U prodavnici nije bilo mleka, pavlake niti putera, ali su zato prohladne sobe bile zatrpane kutijama šećera. Za praznim tezgama su stajale žene u belim mantilima, s kapicama, umorne od naklapanja. Arkadij je podigao kutiju šećera. Prazna. „Imate li slatke pavlake?“, upita Arkadij prodavačicu. Ova kao da se trgla. „Ne.“ „Slatkog sira?“ „Naravno da nema. Jesi l’ lud?“ „Jesam, samo vam isprobavam pamćenje“, reče Arkadij. Pokazao je svoju crvenu legitimaciju, prošao iza tezge i kroz pokretna vrata do zadnjih prostorija. U dvorištu je bio kamion iz koga je tovar mleka upravo prebacivan pravo u manji, neobeleženi kamionet. Iz skladišta je izašla upravnica prodavnice; pre no što su se vrata zalupila, mogao je da vidi kolutove sira i pakovanja putera. „Sve što vidite je rezervisano. Ničega nema. Nema!“ objavila je. Arkadij je otvorio vrata skladišta. Postariji čovek se poput miša skupio u uglu. U jednoj ruci je stiskao potvrdu kojom je naimenovan za dobrovoljnog inspektora-građanina, zaduženog da se bori protiv stvaranja zaliha i špekulacija. U drugoj je imao flašu votke. „Greješ se, čiko?“, upita Arkadij. „Ja sam veteran.“ Starac je bocom kucnuo medalju na svom džemperu. „To vidim.“ Arkadij je napravio krug po skladištu. Šta će sanduci u mlekari? „Sve što ovde vidite je specijalna porudžbina za invalide i decu“, rekla je upravnica. Arkadij je otvorio jedan sanduk i video naslagane vreće brašna. Kada je otvorio drugi, plodovi nara su se zakotrljali preko njegovih nogu i po podu. U trećem su se osim nara nalazili i limunovi. „Invalidi i deca!“, uzviknu upravnica. Poslednji je bio prepun cigareta. Pažljivo gazeći kroz rasuto voće, izašao je u dvorište. Ljudi koji su istovarivali mleko pokušali su da prikriju lica. Izašao je, još držeći cigaretu u levoj ruci, i preko dvorišta zasutog polomljenim staklom otišao ka glavnoj ulici. Tamo su se nalazile stambene zgrade sa zarđalim olucima i prozorskim okvirima. Automobili su bili ulubljeni i zarđali, kao da su pretrpeli udes. Deca su se igrala na zarđalim ljuljaškama bez sedišta. Škola je izgledala kao da je napravljena od zarđalih cigala. Na kraju ulice se nalazilo lokalno sedište Partije, obloženo belim mermerom poput grobnice. Na poslednjoj adresi koju je dobio od Julije Arkadij je bacio cigaretu, dok se približavao prodavnici kućnih ljubimaca s čije su fasade pootpadali ogromni komadi maltera. Čuo je kako mu se s leđa približava Jaakov automobil. Izgledalo je kao da su jedine životinje na prodaju bile mačke i živina; mjaukale su i pijukale iz svojih žičanih kaveza. Prodavačica je bila mala Kineskinja; sekla je nešto što je ličilo na džigericu. Kada se džigerica pokrenula, Arkadij je shvatio da je to u stvari bila gomila crva. Prošao je iza tezge i otišao u pomoćnu prostoriju dok je devojčica, i dalje noseći nož, išla za njim i ponavljala: „Ovde ne uđeš.“ Tamo su se nalazile vreće piljevine i hrane za živinu, frižider s kalendarom za godinu Ovce, police s visokim, staklenim teglama u kojima su bili čajevi, pečurke i gljive, čovekoliki koren žen-šena i neke stvari označene samo natpisima na kineskom, ali kakve je viđao u biljnim apotekama u Sibiru. Ono što je ličilo na katran zapravo je bila žuč mrkog medveda; u većoj tegli se nalazila grudvasta masa usirene svinjske krvi, inače odlična za supu. Bilo je tu osušenih morskih konjica i jelenskih penisa koji su podsećali na biber. Medveđe šape, još jedan ilegalni delikates, visile su nanizane na kanap. Polumrtvi armadiljo bio je vezan za povodac. „Ne uđeš“, insistirala je devojčica. Nije joj moglo biti više od dvanaest i nož je izgledao kao da je dug koliko i njena ruka. Arkadij se izvinio i izašao. Druga vrata su vodila preko stepeništa, zasutog hranom za ptice, do metalnih vrata. Pokucao je i priljubio se uza zid. „Kim, hoćemo da ti pomognemo. Izađi da razgovaramo. Prijatelji smo.“ Nekoga je bilo unutra. Arkadij je čuo pažljivo kretanje po daščanom podu, koje je zvučalo kao da neko gužva posteljinu. Kada je zalupao na vrata, ona su se naglo otvorila. Ušao je u skladište koje je čitavo bilo u tami, osim kutije za cipele koja je gorela u sredini sobe; po mirisu je pretpostavio da je bila natopljena benzinom za upaljač. Zidovi su bili pokriveni kartonom od rasklopljenih kutija od televizora, a na podu su se nalazili madrac, komplet alata i rešo. Razmaknuo je zavese i kroz prozor bacio pogled na požarno stepenište koje je vodilo u dvorište, do visine kolena zatrpano otpacima iz prodavnice životinja: bilo je tu vreća od hrane za ptice, žičanih mreža i mrtve piladi. Ko god da se tu nalazio, otišao je. Proverio je prekidač. Otišla je i sijalica. Pa dobro, taj neko je o svemu vodio računa. Arkadij je napravio pun krug po sobi, pogledao iza kartona, a zatim se vratio do zapaljene kutije. Zvuk vatre je u isto vreme bio nežan i divalj, kao minijaturni požar. Nije to bila kutija za cipele. Sa strane je pored natpisa „Sindi“ bila slika lutke, plavuše s konjskim repom, koja je sedela za stolom i sipala čaj. Prepoznao ju je jer su lutke Sindi bile najpopularniji uvozni artikal u Moskvi; njihove reklame nalazile su se u svakom izlogu, ali ih u radnjama nije bilo. Na slici je takođe bio i pas, možda pekinezer, koji je sedeo kraj devojčinih nogu i mahao repom. Jaak je uleteo u sobu i pošao ka kutiji ne bi li je ugasio. „Nemoj.“ Arkadij ga je povukao nazad. Vatra je doprla do slike. Kada je Sindina kosa planula, lice joj je potamnelo od straha. Izgledalo je kao da podiže čajnik, a zatim ustaje, dok joj je gornja polovina tela gorela. Verni pas je čekao dok i papir oko njega nije počeo da gori. Onda je cela kutija postala crna, izvitoperena, ispresecana crvenim linijama, a zatim je posivela i strunila se u gomilicu pepela koju je Arkadij oduvao. Unutra se nalazila nagazna mina, malo oprljena, a dva detonatora su stajala napeto i dalje čekajući da se Jaakovo stopalo spusti na njih.