Spas 5. mart 1973, Dejli Siti, Kalifornija – Kasnim. Treba da završim sudove na vreme, inače nema doručka; a pošto sinoć nisam večerao, moram da se postaram da dobijem nešto za jelo. Majka trči unaokolo vičući na moju braću. Čujem je kako trupka kroz predsoblje ka kuhinji. Ponovo zaranjam ruke u vruću vodu za ispiranje suđa. Prekasno. Hvata me sa rukama van vode. ŠLJAS! Majka me udara u lice, i ja padam na pod. Znam za toliko da ne primam udarac stojeći. Naučio sam na teži način da ona to smatra prkošenjem, što je značilo još udaraca, ili, najgore od svega, zabranu jela. Vraćam telo u prethodni položaj i izbegavam njene poglede, dok mi ona vrišti u uvo. Pravim se zastrašenim, klimajući glavom na njene pretnje. „Molim te”, kažem u sebi, „samo me pusti da jedem. Udari me ponovo, ali moram da dobijem hrane.” Od novog udarca udaram glavom o pločicama obloženu površinu pulta. Puštam da mi suze lažnog poraza teku niz lice, a ona izjuri iz kuhinje, izgledajući zadovoljna sobom. Pošto sam izbrojao njene korake kako bih bio siguran da je otišla, ispuštam uzdah olakšanja. Gluma je upalila. Majka može da me tuče koliko god želi, ali nisam joj dozvolio da mi oduzme volju da nekako preživim. Završavam pranje sudova, a zatim i druge zadate poslove. Kao nagradu dobijam doručak – ostatke iz činije s pahuljicama jednog od moje braće. Danas je u pitanju Laki Čarms. Ostalo je samo nekoliko pahuljica u dopola punoj činiji mleka, ali ga ja gutam što brže mogu, pre nego što majka promeni mišljenje. To se događalo ranije, jer majka uživa da koristi hranu kao oružje. Zna da ne treba da baca ostatke u kantu za smeće. Zna da ću ih kasnije iskopati odatle. Majka poznaje većinu mojih trikova. Minutima kasnije nalazim se u starom porodičnom karavanu. Pošto sam toliko kasnio sa poslovima po kući, ona mora da me vozi u školu. Obično trčim do škole, i stižem pred sam početak časa, nemajući vremena da ukradem hranu iz kutija za sendviče druge dece. Majka odvozi mog najstarijeg brata, zadržavajući me da održi predavanje o svojim sutrašnjim planovima za mene. Odvešće me u kuću njenog brata. Kaže da će se ujka Den „starati o meni”. Ona to izgovara kao pretnju. Gledam je prestrašeno kao da sam zaista uplašen. Ali ja znam da se moj ujak, iako je težak čovek, sigurno neće ponašati prema meni kao majka. Pre nego što se karavan potpuno zaustavi, pojurim iz kola. Majka viče za mnom da se vratim. Zaboravio sam svoju smežuranu kesu sa užinom, koja u poslednje tri godine ima uvek istu sadržinu – dva sendviča sa puterom od kikirikija i nekoliko šargarepa. Pre nego što ponovo zaždim iz kola, ona kaže: „Reci im... Reci im da si udario u vrata.” A onda glasom koji retko upotrebljava kada se meni obraća, kaže: „Lepo se provedi.” Gledam u njene crvene naduvene oči. Još je mamurna od sinoćnjeg pijančenja. Njena nekada divna, sjajna crna kosa sada je u otrcanim fronclama. Kao i obično, nije našminkana. Debela je, i ona to zna. Sve u svemu, to je postao majčin tipičan izgled. Zbog tolikog kašnjenja moram da se prijavim u administrativnu kancelariju. Sedokosa sekretarica me pozdravlja osmehom. Nekoliko trenutaka kasnije, školska medicinska sestra izlazi i vodi me u svoju ordinaciju gde prolazimo kroz uobičajenu rutinu. Kao prvo, pregleda mi lice i ruke. „Šta ti je to iznad oka?”, pita me. Pokorno poginjem glavu. „Oh, udario sam u vrata... slučajno.” Ona se ponovo smeši i uzima notes sa štipaljkom sa vrha ormarića. Prevrće stranu ili dve, a zatim se saginje da mi pokaže. „Evo” , pokazuje mi papir. „To si rekao prošlog ponedeljka. Sećaš se?” Brzo menjam priču. „Igrao sam bejzbol, pa sam se udario palicom. Desilo se slučajno.” Uvek treba to da kažem. Ali sestra zna da nije tako. Kori me kako bih rekao istinu. Na kraju se uvek slomim i priznam, čak i ako osećam da treba da zaštitim majku. Sestra mi govori da će sve biti u redu i traži da skinem odeću. Ovo činimo od prošle godine, te se ja odmah povinujem. Moja košulja ima više rupa od švajcarskog sira. Istu košulju nosim oko dve godine. Majka me tera da je nosim svakoga dana da bi me ponizila. I pantalone su u istom lošem stanju, a cipele su probušene na prstima. Iz jedne od njih mogu da izmigoljim nožni palac napolje. Dok stojim obučen samo u donji veš, sestra beleži razne belege i modrice u notes sa štipaljkom. Ona broji na mom licu belege kao od posekotina, pazeći da nijednu ne bi previdela. Veoma je temeljna. Zatim mi otvara usta da pogleda zube koji su okrnjeni pošto su udarani o pločicama obloženu površinu pulta u kuhinji. Pravi još nekoliko zabeležaka na papiru. Dok nastavlja da me pregleda, zastaje posmatrajući stari ožiljak na mom stomaku. „A tu”, kaže teško progutavši, „tu te je ubola?” „Da, gospođo”, odgovaram. „O ne!”, kažem u sebi. „Učinio sam nešto pogrešno... opet.” Sestra mora da je primetila brigu u mojim očima. Spušta notes sa štipaljkom i grli me. „Bože”, kažem u sebi, „tako je topla”. Ne želim da je pustim. Želim zauvek da ostanem u njenom zagrljaju. Čvrsto zatvaram oči, i za tren više ništa ne postoji. Miluje me po glavi. Ja se trzam zbog naduvene modrice koju mi je majka jutros nanela. Sestra onda prekida zagrljaj i napušta prostoriju. Ja žurim da se ponovo obučem. Ona to ne zna, ali ja sve činim što brže mogu. Sestra se vraća kroz nekoliko minuta sa direktorom, gospodinom Hensenom, i dvoje mojih nastavnika, gospođicom Vuds i gospodinom Ziglerom. Gospodin Hensen me vrlo dobro poznaje. Bivao sam u njegovoj kancelariji više puta od bilo kog deteta u školi. On gleda u papir, dok sestra izveštava o onome što je pronašla. On mi podiže bradu. Plašim se da ga pogledam u oči, na što sam uglavnom navikao trudeći se da nekako izađem na kraj sa majkom. Ali to je i stoga što ne želim ništa da mu kažem. Jednom, pre oko godinu dana, zvao je majku da je pita za moje modrice. U to vreme nije imao pojma šta se zaista događa. Znao je samo da sam problematično dete koje krade hranu. Kada sam sledećeg dana došao u školu, video je rezultate majčinog prebijanja. Nikada je ponovo nije nazvao. Gospodin Hensen uzvikuje da mu je dosta ovoga. Od straha skoro da iskačem iz kože. „Ponovo će zvati majku!”, vrišti moj mozak. Slamam se i plačem. Telo mi drhti kao žele, i ja brbljam kao beba, preklinjući gospodina Hensena da ne zove majku. „Molim Vas!”, zavijam. „Ne danas! Zar ne razumete, petak je?” Gospodin Hensen me ubeđuje da ne namerava da zove majku, i šalje me na čas. Pošto je prvi čas već završen, trčim pravo na čas engleskog kod gospođice Vudvort. Danas imamo test spelovanja imena svih država i glavnih gradova. Nisam spreman. Obično sam veoma dobar učenik, ali u prošlih nekoliko meseci odustao sam od svega u životu, uključujući i bežanje od svoje nesreće spremanjem zadaća. Dok ulazim u učionicu svi učenici zapušavaju noseve i sikću na mene. Mlađa žena koja zamenjuje nastavnicu maše rukom ispred lica. Nije navikla na moj smrad. Dodaje mi test ne prilazeći mi, ali pre nego što sam seo sasvim pozadi, pored otvorenog prozora, zovu me nazad u direktorovu kancelariju. Čitava učionica zavija na mene – ja sam otpadak petog razreda. Trčim do kancelarije školske uprave, i za tren sam tamo. Grlo me boli i još je osetljivo od jučerašnje „igre” koju majka protiv mene igra. Sekretarica me vodi u nastavničku kancelariju. Pošto je otvorila vrata, potrebno mi je nekoliko trenutaka da prilagodim oči. Preda mnom se, sedeći za stolom, nalaze moj razredni nastavnik gospodin Zigler, nastavnica matematike gospođica Vuds, školska medicinska sestra, gospodin Hensen i jedan policajac. Noge mi se lede. Ne znam da li da pobegnem ili da sačekam da se zgrada sruši na mene. Gospodin Hensen mi pokretom ruke pokazuje da uđem, a sekretarica zatvara vrata za mnom. Sedam u čelo stola, objašnjavajući da nisam ništa ukrao... danas. Osmesi razvedravaju njihova utučena i namrštena lica. Ja nemam pojma da će svi oni upravo rizikovati svoj posao kako bi me spasli. Policajac objašnjava zašto ga je gospodin Hensen pozvao. Osećam kako tonem u stolicu. Policajac traži da mu pričam o majci. Odmahujem glavom. Već previše ljudi zna tajnu, i ja znam da će ona to otkriti. Blagi glas me smiruje. Mislim da je to gospođica Vuds. Govori mi da je sve u redu. Duboko uzdahnuvši, lomim ruke i nevoljno im govorim o majci i sebi. Onda mi sestra kaže da ustanem i pokažem policajcu ožiljak na grudima. Bez oklevanja im saopštavam da je u pitanju nezgoda; što znači – majka nije imala nameru da me ubode. Plačem dok sve priznajem, pričajući im kako me majka kažnjava jer sam loš. Želim da me ostave na miru. Osećam se tako ljigavo iznutra. Znam da nakon svih ovih godina ne postoji više ništa što bilo ko može da učini. Nekoliko minuta kasnije, dozvoljavaju mi da izađem i sednem u spoljnu kancelariju. Dok zatvaram vrata, svi odrasli me posmatraju i blagonaklono klimaju glavama. Vrpoljim se na stolici, i posmatram sekretaricu kako kuca pisma. Čini mi se da je protekla večnost pre nego što me gospodin Hensen poziva nazad u prostoriju. Gospođica Vuds i gospodin Zigler odlaze. Izgledaju srećni, ali i zabrinuti u isti mah. Gospođica Vuds kleči i uzima me u naručje. Mislim da nikada neću zaboraviti miris parfema u njenoj kosi. Pušta me, okrećući se da je ne bih video kako plače. Sada sam stvarno zabrinut. Gospodin Hensen mi pruža poslužavnik sa ručkom iz školske kuhinje. „Bože! Zar je već vreme ručku?”, pitam se. Toliko brzo gutam hranu da jedva mogu da joj osetim ukus. Dokrajčio sam sve s poslužavnika u rekordnom roku. Ubrzo se direktor vraća sa kutijom kolačića, upozoravajući me da ne jedem tako brzo. Nemam pojma šta se dešava. Jedna od pretpostavki je da je moj otac, koji je rastavljen od majke, došao po mene. Ali znam da je to uobrazilja. Policajac me pita za adresu i broj telefona. „To je to!”, kažem sebi. „Nazad u pakao! Opet ću dobiti batine od nje!” Policajac pravi još zabeleški, dok gospodin Hensen i školska sestra nadgledaju. Ubrzo zatvara beležnicu i kaže gospodinu Hensenu da ima dovoljno podataka. Dižem pogled ka direktoru. Lice mu je obliveno znojem. Osećam kako mi se grči stomak. Želim da odem u toalet i povratim. Gospodin Hensen otvara vrata, i ja vidim da su svi nastavnici na pauzi za ručak i da zure u mene. „Oni znaju”, kažem sebi. „Znaju istinu o mojoj majci; pravu istinu.” Tako mi je važno da znaju da nisam loš dečak. Toliko želim da se dopadnem drugima, da budem voljen. Skrećem niz hodnik. Gospodin Zigler drži gospođicu Vuds u naručju. Ona plače. Čujem je kako šmrče. Grli me još jednom, a onda se brzo okreće od mene. Gospodin Zigler se rukuje sa mnom. „Budi dobar dečko”, kaže mi. „Hoću, gospodine. Pokušaću.” To je sve što mogu da kažem. Školska medicinska sestra stoji u tišini pored gospodina Hensona. Svi se opraštaju sa mnom. Sada sam siguran da me vode u zatvor. „Dobro”, kažem sebi. „Bar ona neće moći da me tuče ako sam u zatvoru.” Policajac i ja izlazimo napolje, prolazeći pored školske kuhinje. Vidim neku od dece iz mog razreda kako se igraju „između dve vatre”. Nekoliko njih prestaje sa igrom. Viču: „Dejvid je uhapšen! Dejvid je uhapšen!” Policajac dodiruje moje rame govoreći mi kako je sve u redu. Dok me vozi uz ulicu, sve dalje od Osnovne škole Tomas Edison, vidim decu koju je izgleda uznemirio moj odlazak. Pre nego što sam otišao, gospodin Zigler mi je rekao da će ostaloj deci saopštiti istinu – pravu istinu. Dao bih sve da sam tamo u učionici kada svi saznaju da nisam tako loš. Kroz nekoliko minuta stižemo u policijsku stanicu Dejli Sitija. Nekako očekujem da će i majka biti tamo. Ne želim da izađem iz kola. Policajac otvara vrata i nežno me hvata za lakat i uvodi u veliku kancelariju. U prostoriji nema nikoga. Policajac seda na stolicu u uglu i otkucava nekoliko listova na mašini. Pažljivo ga posmatram dok polako jedem kolačiće. Uživam u njima koliko god mogu. Ne znam kada ću ponovo moći da ih jedem. Već je prošlo jedan popodne kada je policajac završio papirologiju. Ponovo traži moj broj telefona. „Zašto?”, cvilim. „Moram da je pozovem, Dejvide”, kaže mi nežno. „Ne!”, zapovedam ja. „Vratite me u školu. Zar ne shvatate? Ona ne sme da sazna da sam rekao!” On me smiruje još jednim kolačićem, dok polako okreće 7-5-6-2-4-6-0. Posmatram kako se crni brojčanik okreće, ustajem i krećem ka čoveku, napinjući čitavo telo dok pokušavam da čujem zvonjavu telefona sa druge strane žice. Majka diže slušalicu. Njen glas me plaši. Policajac mi rukom pokazuje da se udaljim, i duboko udiše vazduh pre nego što progovori: „Gospođo Pelcer, policajac Smit iz gradske policije kraj telefona. Vaš sin Dejvid se danas neće vraćati kući. Biće stavljen pod zaštitu Doma za decu bez odgovarajućeg roditeljskog staranja San Matao. Ako imate pitanja, možete pozvati njih.” Spušta slušalicu i osmehuje se. „To i nije bilo tako teško, zar ne?”, pita me. Ali izraz njegovog lica mi govori da je njemu ubeđivanje potrebno više nego meni. Nekoliko kilometara kasnije, nalazimo se na autoputu broj 280, i krećemo se ka periferiji Dejli Sitija. Gledam desno i vidim znak na kome piše: „NAJLEPŠI AUTOPUT NA SVETU”. Policajac se sa olakšanjem osmehuje dok napuštamo gradsko područje. „Dejvide Pelceru”, kaže, „slobodan si”. „Šta?”, pitam stežući uza se jedini izvor hrane. „Ne razumem. Zar me ne vodite u nekakav zatvor?” On se ponovo osmehuje i nežno mi steže rame. „Ne, Dejvide. Ne moraš da se brineš ni oko čega, časna reč. Tvoja majka te više nikad neće povrediti.” Naslanjam se na sedište. Odsjaj sunca mi zaslepljuje oči. Okrećem se od zraka dok mi jedna jedina suza klizi niz obraz. „Slobodan sam?”