1. Ne znam šta da radim. Verujte mi, ovo je gore nego što zvuči. Vidite, stvar je u tome što je znati šta da radiš, pa, ono što ja radim. To je moj posao, moj raison d’etre*, moj fah. Ja sam Marta Sejmor, „Guru za Muško-Ženske Odnose“. Da, baš ona Marta Sejmor koja je upakovana između „Pravog seksa“ i „Vaših zvezda“, na šezdeset devetoj stranici časopisa Sjaj. Ona ista sa kojom možete četovati uživo na netu, svakog četvrtka uveče, na adresi SamoPitajteMartu.com. To sam ja, devojka koju plaćaju da sluša prevarene i ostavljene, seksualno frustrirane i posesivne. A izvor saveta je nepresušan. Imam odgovor na svako pitanje, a verujte mi da dobijam neka stvarno interesantna: Draga Marta, Da li je glumiti orgazam prevara? Draga Marta, Da li bi trebalo da oslabim zbog mog dragog? Draga Marta, Moj dečko ne želi seks pre prve bračne noći, da li bi trebalo da ga čekam? Draga Marta, Moj partner hoće seks utroje sa domaćom životinjom, šta da radim? I pošto nisam od onih koji podržavaju lažnu skromnost, ja sam zaista kompetentna. Diploma iz psihologije i doktorska teza, Kliničke karakteristike ljubavnih veza, najznačajniji su dragulji moje blistave biografije. Ali vidi me sada, zbunjena brucoškinja prvog dana na Univerzitetu života: izgubljena i bez rasporeda. Pretpostavljam da bi mi bilo lakše da nisam bila gola. Da Luk nije odlučio da mi to saopšti usred predigre, mogla sam da odem odmah, visoko uzdignute glave, ostavivši tako sva ona neizbežna pitanja bez odgovora. Ali ne. Bila sam sa njim u krevetu, uživala sam u jednom od naših uobičajenih vođenja ljubavi subotom po podne. Ležala sam na čaršavima razdragano dočekujući njegove poljupce koji su se kretali naviše po unutrašnjoj strani moje noge kada se, bez ikakvog upozorenja, on zaustavio. „Ne mogu...“ Zbunjena ovim neodređenim oklevanjem, upitala sam ga o čemu se radi. Ustao je iz kreveta, dobacio kratak pogled svom odrazu u ogledalu, a onda mu je lice poprimilo bolan izraz, kao da pokušava da izvuče komad stakla iz stopala. „Marta, moram nešto da ti kažem.“ Posmatrala sam kako njegov dugi uzdignuti ud počinje da pada. „Sinoć se nešto desilo...“ Sinoć. Lukova mesečna pijanka s ekipom kompjuterskih frikova iz časopisa Internet planet. Ja sam prespavala kod Fione. „Šta se desilo?“, upitala sam navlačeći čaršav preko tela. Zurio je pravo u moje oči, a onda zastao kao da se nešto preračunava. „Spavao sam s nekim.“ Izgledalo je da se rečenica završila skoro pre nego što je i počela. Suviše brzo da bih shvatila. Činilo mi se kao da me je neko ubo. Prvo potpuni šok, smetenost, onda ništa, a onda se pojavio bol. Lice mi je sigurno delovalo potpuno prazno dok su reči poprimale svoje puno značenje. Dva sata ranije. Velegrad je vrveo od saobraćaja i buke. Luk i ja nalazili smo se u Nju Bond Stritu napasajući oči po izlozima i naravno ne nameravajući da išta kupimo, uživali smo na kasnom prolećnom suncu. Mada je bio nešto tiši nego obično i nije delovao baš raspoložen da me razveseljava svojim uobičajenim mračnim pogledom na svet, ja sam to pripisala mamurluku koji se očitavao u njegovim zakrvavljenim očima. Osim nedostatka volje za razgovor, sve ostalo izgledalo je normalno. U DKNY sedeo je i strpljivo prelistavao primerke časopisa Volpejper i i-D dok sam ja isprobavala na sebi čitav drugi sprat. U Pradi me je diskretno munuo pokazujući trećerazrednu zvezdu kako kontemplira nad preskupim parom mokasina. A u Kalvinu Klajnu, dok smo bili skriveni od tuđih pogleda osim oka interne televizije, prošaputao mi je nekoliko napaljenih besmislica u uho dok mu je ruka ležerno počivala na mojoj zadnjici. Napolju, dok smo vrludali kroz subotnju gužvu, bili smo Zaljubljeni Par koji je upijao sunčeve zrake i ljubomorne poglede samaca. Nisam primetila nijedan od zvaničnih znakova nevere: nije bilo dobro razrađenih izgovora, zabrinutog nabiranja čela, nije bilo usiljene duhovitosti niti osećaja nostalgične čežnje za nečim što je izgubljeno ili bačeno. „Spavao sam s nekim.“ To je baš čudno, koliko god reči treba da se izgradi jedna veza, uvek su potrebne samo četiri da bi se ista srušila do temelja. Šok je imao veću snagu od bilo čega što sam do sada iskusila, zato što koliko god to neverovatno zvučalo, ovo je za mene bilo potpuno neočekivano. Nije bilo znakova upozorenja, niti uočenih slabih tačaka. Luk je bio veran. Možda nije verovao ni u šta drugo, ali verovao je u našu vezu. Tako da je ovaj izlet, ova izdaja, bila zapravo nemoguća. Misao da bi negde drugde mogao potražiti zadovoljstvo nikada mi nije ni pala na pamet. Sada kada je to postala surova realnost, osetila sam mučninu. Neka naznaka ljutnje probijala se na površinu, ali u početku je ovo osećanje nekako nadvladao čudan osećaj stida. Bila sam gola pred jednim strancem. Strancem sa kojim sam dve godine delila postelju, ali ipak strancem. Potražila sam svoje gaćice, ali nisam mogla da se setim u kom pravcu sam ih bacila. Dok sam ih tražila, Luk je počeo da odgovara na moja neizgovorena pitanja. „Bio sam mrtav pijan... jedva da se sećam šta se dogodilo... bila je to greška... stvarno užasna greška... podelili smo taksi zato što smo se vraćali kući u istom pravcu... mrzim sebe... morao sam da ti kažem... moraš da mi veruješ... volim te...“ Kada sam objašnjavala, kao što sam to mnogo puta činila u svojoj kolumni „Uradi ono pravo“, da je ključ održavanja uspešne veze naučiti ponešto novo o svom partneru svaki dan, nisam na umu imala baš ovo. Pogledala sam ga u neverici, a onda dole u njegov ud koji je sada imao veličinu i oblik pečurkice. Pronašla sam gaćice i grudnjak i obukla ih s nelagodom, trudeći se sve vreme da mi oči ne odaju ono što osećam. Prošla sam kroz sobu do stolice na kojoj su mi se nalazile farmerke i majica i dovršila oblačenje. Luk je i dalje nepomično stajao dok su mu se gola zadnjica i leđa kupali u zlatnoj svetlosti što je dopirala kroz prozor iza njega. Sada kada sam bila potpuno obučena, pojavio se i mnogo jasniji osećaj ljutnje. Tragala sam za nečim što bih mogla da bacim na njega, nečim dovoljno oštrim da mu nanese trajno oštećenje. Moje cipele. Sive Fendolučijeve cipele sa smrtonosnim potpeticama. Jedna od njih bi trebalo da posluži. „Moraš da mi veruješ... to mi nije značilo ništa... ništa...“ Malo je živnuo i mogao je da vidi otrov u mojim očima. „Pa, kaži nešto...“ Ali ja nisam govorila ništa. Uzeo je svoje bokserice i prekrio njima međunožje kao smokvinim listom. Zgrabila sam cipelu i svom silinom je bacila na njega. Refleksi su mu bili brzi kao u nindže – munjevito joj se sklonio s puta i cipela je proletela kroz prozor. Tras. Jebi ga. Pokupivši drugu cipelu krenula sam iz stana. „Marta, čekaj!“ Kada sam otvorila vrata, okrenula sam se i prekinula svoju ćutnju. „Da li si mislio na mene?“ „Šta?“ „Kada si se jebao s tom devojkom, da li si mislio na mene?“ „Zašto to činiš sebi?“ Nisam mogla da verujem. Kao da sam ja izazvala ovu situaciju. „Samo mi odgovori na pitanje, Luk. Da li sam bila u tvojoj glavi?“ On gleda u mene, očajan. „Da, naravno da si bila. Bila si tamo sve vreme.“ Zbog načina na koji je ovo rekao imala sam uvrnut osećaj kao da sam bila saučesnik ili barem svedok čitave stvari. Mada je činjenica da sam bila tamo, u njegovim potpuno svesnim mislima, definitivno učinila lakšim odlazak odatle bez imalo oklevanja. Sama pomisao na to da je mogao da razmišlja o meni dok je dodirivao i ljubio i jebao tu bezimenu devojku bila je nekako gora nego da me je potpuno izbacio iz glave. To je neverstvo učinilo još ekstremnijim, još svirepijim. „Gotovo je, Luk. Nadam se samo da je bila vredna toga.“ Glas mi je zvučao čudno, odsutno. Kao da je ranije snimljen. Napolju sam, zaobilazeći komade razbijenog stakla, pronašla svoju cipelu. Luk je ostao da stoji go, na vrhu zajedničkog stepeništa, dozivajući moje ime. Jebač. Na trotoaru preko puta stajao je postariji par koji je zurio u mene kao da sam upravo pobegla odnekud. Pretpostavljam da na neki način i jesam. Mada se nisam osećala tako – u svakom slučaju još ne. „Marta, molim te, Marta…“ Glas mu je sada iščezavao u ništavilu dok sam koračala niz ulicu, prema stanici metroa Noting Hil, ošamućena i sluđena. 2. Krećući se ka istoku, Glavnom linijom koja vodi u Bou, pritešnjena između pazuha jednog subotnjeg radnika i ranca nemačkog turiste, dajem sve od sebe da steknem bar neki uvid u ono što se dogodilo. Jer ja sam ipak naoružana svim potrebnim znanjem za upravo ovakve situacije. Nije ovo ništa strašno, govorim sama sebi. To se stalno dešava. Naravno da se dešava. Svake sekunde, svakog sata, svakog dana, u svakom deliću Londona. Veze se raskidaju: neke s praskom, neke sa cmizdrenjem; to je životna činjenica. Pokušavam da se setim situacija kada sam se možda osećala gore. Ali to će uvek biti strategija za sopstveni poraz, efikasna onoliko koliko i odsecanje ruke da bi skrenulo pažnju s glavobolje. Prisećam se jedine veće lične tragedije u poslednjoj deceniji: kada mi je baka umrla pre četiri godine. Perverzno želim da se podsetim emotivne zbrke koju sam sigurno osećala tada. Međutim, jedino čega se sećam je ogromna krivica. Ne ona koja te tera da se osećaš na neki način odgovorno, već krivica koja dolazi zbog svakog odsustva bola. Krivica koja donosi pitanje: zašto me ovo ne uznemirava? Ne. Ništa se ne može uporediti s čistim, nepatvorenim, iracionalnim bolom koji osećam ovog trenutka. A onda, prvi put u poslednjih dvadeset minuta, na pamet mi pada jedna pragmatična misao. Ja sam beskućnica. Kaznila sam Luka jedino time što sam izbacila sebe iz njegovog stana. Sve što imam je sadržaj moje Anja Hindmarč torbe (novčanik, marlboro lajt, sjaj za usne, mobilni, kapsule od ehinacee, upotrebljene papirnate maramice) i odeća na meni. Odlično, Marta. To će ga naučiti pameti. Naravno, znam da ću u nekoj budućoj fazi morati da se vratim po svoje stvari, ali ne danas. To je nemoguće. Skoro instinktivno odlučila sam da se uputim kod Fione. Fi je moja najbolja prijateljica, deo mene, kao što sam i ja deo nje. Njene kvalifikacije za najboljeg prijatelja je vrlo lako prepoznati: stalo joj je, ali ne osuđuje. Uprkos činjenici da je polu-Nemica (po majčinoj strani), potpuno joj je strana cela ta ideja schadenfreude*. Ako se osećam stvarno usrano, kod Fione ne postoji ni najmanji nagoveštaj trijumfa, nimalo podmuklog saosećanja. Kod nje nikada nema onog „Zar ti nisam rekla?“ ili „I mislila sam da će se to desiti“, čak i kad je to mislila. E, to je stvarno redak kvalitet, posebno kada su u pitanju prijatelji. Ona je takođe osoba čija se životna istorija najviše poklapa s mojom. Studirale smo zajedno na istom fakultetu i zajedno bežale s istih časova kognitivne psihologije. Smejale smo se, plakale i borile se zajedno, ludovale na Ibici zajedno i onda, čim smo pre tri godine diplomirale na Lidsu, doselile smo se zajedno u London. Tokom naše prve godine u velegradu, živele smo u istom stanu i pod uticajem votke proživljavale iste divlje avanture. A onda, u istom mesecu, ona je upoznala Karla, Modnog Fotografa, a ja Luka, Lažljivo Prevarantsko Kopile (ranije poznatog kao Najseksipilniji Novinar Planete). I mada smo se neizbežno viđale nešto ređe, simetrija je ostala netaknuta. Sve do sada, naravno. Odjednom sve izgleda definitivno izvrnuto. Stižem do stambenog kompleksa i zastajem na trenutak da se priberem pre nego što pozvonim na interfon. „Da?“ „Fi, ja sam.“ „O ćao, otvaram vrata.“ Vrata zazuje, ulazim i odlazim hodnikom do njenog stana. Fi stoji tamo čekajući me, njena vitka figura ocrtava se u dovratku. Kada joj se približim, sve vidi na mom licu. „Šta se desilo? Izgledaš jezivo.“ Stojim tamo ispred nje, opirući se da je pogledam u oči. „Ja sam, uh, to je…“ Jedan deo mene ne želi da joj kaže. Ne zato što ona neće znati kako da se nosi s tim. Ona će svakako znati. U pravom maniru PR devojke ona uvek pronalazi svetlo na kraju tunela. To je u stvari zbog toga što smo ovoga trenutka u njenoj glavi Luk i ja i dalje zajedno i nemamo nijedan razlog da se rastanemo. Razbijanje te iluzije može samo učiniti da se osetim još gore. Nekako uspevam da izbacim reči iz sebe. „Gotovo je sa mnom i s Lukom.“ Lice joj se mršti i saosećajno naginje u stranu. Ona pruža ruke da me prihvati u zagrljaj. „O draga, dođi.“ Glava mi se gnezdi na njenom ramenu, suze počinju da teku, zajedno s nečim što sigurno zvuči kao cviljenje i samosažaljivo grcanje. Ovo traje neka dva minuta dok me Fi s ljubavlju miluje po glavi. „Žao mi je“, projecam kada su mi oči presušile. „Zbog čega zaboga?“ Podižem glavu i trljam oči. „Umazala sam ti majicu.“ Ulazimo. Karl nije kod kuće. Snima modne fotografije u Francuskoj. „Pa šta se dogodilo?“, pita me Fi, dodajući mi cigaretu. Prepričavam joj situaciju, između dubokih i očajničkih uvlačenja dimova. Objasnim joj kada mi je tačno Luk sve ispričao i moram da se nasmejem zbog njenog odgovora. „Kakav sisoje.“ Trebalo bi da naglasim da je Fiona uvek psovala na vrlo ekscentričan način. Drugi primeri njenog bogatog rečnika uključuju i „velika dlakava jaja“, „leteći jebeni jebač“ i moj omiljeni primer, „galopirajuća muda“. Sve to zvuči kao da glumi po nekom scenariju koji su zajednički napisali Kventin Tarantino i Inid Blajton*. (Pretpostavljam da bi tako nešto i mogao da očekuješ od nekoga ko je Briljantin gledao potpuno šlogiran od ekstazija.) Ali Fiona ume dobro da sluša. Tačno zna kada su i kako potrebni oni „mmm-ovi“ i „ahhh-ovi“ podrške. Nikada ne preteruje u tome i izgleda iskreno zabrinuta. Čak i njena odeća pomaže: pufnaste papuče, široki donji deo trenerke i ružičasta majica. Kosa joj je vezana pozadi u uredni, utešni, simetrični konjski rep. Izgleda upravo onako kako biste zamislili da izgleda šolja kakaoa kada bi imala smisao za oblačenje. „Pa, mislim da nešto moraš da mu priznaš: imao je muda da ti kaže.“ Ali meni ovo ne znači ništa. Bilo je neizbežno da mi kaže jer tajne među nama nikada nisu mogle da postoje. Od prve noći koju smo proveli zajedno bili smo otvoreni jedno prema drugom, otkrivajući naše duše na način koji je meni bio potpuno nov, barem u odnosu momak-devojka. Istina je jedna od najvažnijih stvari za Luka. Uvek je u traganju za njom. I prezire svaki pokušaj njenog zataškavanja. Na ličnom nivou to me je uvek privlačilo kod njega. Dobro, cinik je. Ali onaj kome je stalo. Bio je to dobar osećaj, imati nekoga koga ne zanimaju samo tvrde činjenice tvoje biografije, već i druge, mekše stvari: tvoji stavovi, šta misliš o određenim pitanjima, onim suštinskim životnim pitanjima. Uzajamno odgonetanje i približavanje istini koliko to reči dozvoljavaju je, međutim, opasna igra. U pitanju je posedovanje, ne samo uzajamne prošlosti već i misli takođe. Više nema nijednog mesta gde bi se tajna mogla sakriti, ne postoji nijedna neugodna istina koja se može zamaskirati. Odjednom je sve izloženo kao na tacni. A to je, u ovom slučaju, sigurno Luku otežalo stvari. Mislim, sigurno je pokušao da to sakrije, da zadrži za sebe, ali nije vredelo. Kao što je ponosno zaključio u jednom od svojih članaka za Internet planet: „Informacija želi da bude slobodna i to je njena prirodna težnja.“ I to se i dokazalo. Ali opet, ne znam. Jedno mi se mota po glavi. Možda je činjenica da mi je Luk rekao istinu stvarno značajna, mada ne na onaj način na koji Fi misli. Možda je Luk podsvesno želeo da među nama bude gotovo. Možda je beznačajni seks s nepoznatom devojkom bio tako uzbudljiv da je shvatio šta propušta. Onda moj um stvarno počinje da me muči. Šta ako seks nije bio beznačajan? I šta ako devojka nije bila nepoznata? Možda ju je Luk poznavao. Možda je s njom imao vezu. To je matematički moguće: iako smo zajedno šezdeset posto vremena, to ipak ostavlja slobodnih četrdeset posto za... Prevariti stručnjaka za muško-ženske odnose definitivno bi zadovoljilo njegov mračni smisao za humor... A onda Fiin glas prekida tok mojih misli. „Možeš da ostaneš ovde koliko god želiš.“ Mada cenim ovu ponudu, isuviše sam svesna da je to kratkoročno rešenje. Karl se vraća iz Francuske za nekoliko dana i možda neće biti tako oduševljen ovom idejom kao što je, po svemu sudeći, Fiona. I, da budem iskrena, ideja o deljenju životnog prostora s Karlom nije baš privlačna. Hoću da kažem, u redu, on možda izgleda kao stariji brat Džoša Hartneta*, samo s dužom kosom, ali po mentalnoj stabilnosti je negde između Maraje Keri i Ozija Ozborna. Fi kaže da se promenio i da ga sada više interesuje ona nego da ušmrkne pola Kolumbije u nozdrve. Ona se svakako silno trudila pokušavajući da mu pomogne da prođe kroz tešku fazu, kako to ona voli da ublaži (to je period tokom kog je njegov nos odlazio tamo gde nijedan nos pre nije bio, ušmrkavajući kokain pravo iz prepunih kašičica – urolane novčanice bile su mu ili suviše mrske ili, s obzirom na cenu njegove navike, suviše nedostupne). Ali i da je tako, ja imam pravo da i dalje sumnjam u čoveka koji više voli da me gleda kroz fotoaparat i koji mi se u celom svom životu obratio sa sve u svemu pet-šest reči („Izašla je“, „Nije tu“ i „Imaš periku?“). U svakom slučaju, i pored problema s Karlom, ako provedem više od nedelju dana na toj sofi biću prinuđena da zakažem kod masera. Koliko god to izgledalo zastrašujuće, moraću da pronađem stan za sebe. Čitavog života uvek sam bila deo stambenih rešenja drugih ljudi – Lukovog, Fioninog, mojih roditelja – i ideja o pronalasku sopstvenog stana stvarno me užasava. „A večeras“, kaže mi Fiona trljajući ruke, „uzećemo neke video kasete, napićemo se kao majke i napraviti vudu lutkicu Tog Totalnog Odvratnjakovića.“ Smejem se uprkos svemu. „To zvuči dobro.“ I stvarno je tako, mada ni blizu onako dobro kao pomisao na dugo veče s Lukom, ili barem s onim Lukom kakvim sam ga ranije smatrala, onim koji je bio veran, koji je imao oči samo za mene, koji nije bio spreman da odbaci sve na zadnjem sedištu taksija, s devojkom čije ime nije znao ili ga nije bilo briga. „Šta je s tvojim stvarima?“ „Mojim stvarima?“ „Aha, znaš, sve ono materijalno što poseduješ.“ „O sranje, da. Ne znam.“ Onda nam Fiona pravi raspored. Otići ćemo zajedno sutra oko jedan sat, u vreme kada će Luk verovatno biti u pabu. Ići ćemo njenim kolima, spakovati sve moje stvari i onda ih doneti ovamo da ostanu dok ne pronađem gde ću da živim. Po načinu na koji govori pomislili biste da planira vojnu operaciju visokog rizika. Ja letargično klimam glavom u znak odobravanja, a onda naspem sebi čašu vina. I pre nego što otpijem gutljaj, oglasi se moj mobilni i ja znam da je to Luk a da i ne pogledam na displej. Umesto da se javim, čekam da čujem da li mi je ostavio poruku na govornoj pošti. Jeste: „Marta, nadam se da ćeš kad dobiješ ovu poruku biti malo racionalnija i spremnija da čuješ šta imam da kažem. Molim te pozovi me, jer stvarno moramo da pričamo. Znam da sam pogrešio, zbog čega sam i morao da ti kažem, ali to ne mora biti kraj. Valjda ti od svih ljudi to možeš da razumeš? Samo mislim da si donela ishitrenu odluku.“ Valjda ja od svih ljudi? „Ovo je“, kažem Fioni, „jeftin trik.“ On koristi moj posao protiv mene, pokušavajući da u svađu ubaci moj status doktora za ljubav. Fiona mrmlja u znak ohrabrujućeg, ali neuverljivog slaganja. Posebno iritira što ovaj stav dolazi od čoveka čiji izbor karijere govori o njegovoj stvarnoj ličnoj snazi na isti način na koji doktor Džekil podseća na mister Hajda. Hoću da kažem, to vam je novinar koji se bavi informacionim tehnologijama a koji ne zna da ubaci fajl u i-mejl poruku a da ne potraži pomoć od računara. „I još kaže da je moja odluka ishitrena. Ha! E, to je stvarno nešto. Naravno da sam ja kriva. Naravno. Naravno da sam ga ja naterala da se otkači sinoć s nekom seksualno izgladnelom nimfoprokletomankom. Kopile.“ Isključujem telefon i čekam da mi glava eksplodira. „Jesi li dobro Marta?“, pita Fiona, pošto sam glasno artikulisala svoja osećanja. „Aha“, kažem s usiljenom nemarnošću pre sledećeg gutljaja merloa. „Super sam.“ Ali u glavi mi je haos. Kao psiholog, imam i neurološko objašnjenje za to. Zato se spremite, sada dolazi naučni deo. Prirodni moždani stimulatori dopamin, norepinefrin i feniletilamin – hemijske supstance ljubavi – sada su u prirodnom padu. Osećanje sreće koje su one stvarale duže od dve godine, koliko smo Luk i ja bili zajedno, sada se preokreće i pretvara u svoju dijametralnu suprotnost. Vidite, Brajan Feri je bio u pravu. Ljubav jeste droga. Da budem preciznija, navešću onaj čuveni opis sa Simpozijuma o ljubavi i privlačnosti iz 1982. godine, prema kome je ljubav „kognitivno afektivno stanje karakterisano nametljivim i opsesivnim fantazijama koje se odnose na recipročnost osećanja zaljubljenosti od strane predmeta ljubavi“. (Pa, čuven ukoliko ste i vi, kao ja, jedno od dvadeset sedmoro ljudi na svetu koji su odbranili doktorsku disertaciju na ovu temu.) Kažu vam da ćete znati kad se to desi. I ja sam znala. Jednog trenutka ste normalno racionalno ljudsko biće, sposobno da razlikuje sve dobro i zlo u modernom svetu, a već sledećeg se ponašate kao da vam je izvršena lobotomija i upravo ste dobili mozak jednog od onih bezrazložno srećnih voditelja dnevne televizije. Odjednom se zateknete s primerkom časopisa OK! i shvatite da ga više ne čitate s ironijom. Počećete da se smejete „smešnim“ scenama u Istendersima i zateći sebe kako govorite stvari kao što je „Znam da je Selin Dion sranje, ali ima stvarno moćan glas“. Ali sada nastupa apstinencijalna kriza. Zaboravite na ono „Heroin će vam sjebati mozak“. Ljubav, to je pravi ubica. Možda Vlada nije izdala Zdravstveno upozorenje kada je Luk u pitanju, ali on definitivno loše utiče na moje zdravlje. To je feniletilamin, on je pravi problem. Verujte mi. Stvarno gadno sranje, deluje kao spid i ima moć da vas drži budne celu noć dok jedno drugom pričate koještarije, a onda se prepustite akrobatskom vođenju ljubavi u šest sati ujutru. A kad to prestane, ta ista supstanca može vas uništiti. To što ste sposobni da naučno klasifikujete svoja osećanja ne olakšava vam, međutim, uvek i rešavanje situacije. Alkohol, s druge strane, može učiniti čuda. Sa ovom mišlju u glavi, ja nemo odlučujem da ostatak večeri provedem tako što ću se kompletno i potpuno ubiti od pića.