Beleška autora Sve u svemu, većina knjiga o Disksvetu sama po sebi predstavlja celinu. Ne bi bilo zgoreg čitati ih nekakvim redosledom, ali to i nije od suštastvene važnosti. Ova je drugačija. Ne mogu se prenebregnuti događaji koji su se odigrali u istoriji. Baka Vedervaks se prvi put pojavila u Jednakosti rituala. U Sestrama po metli postala je nezvanični poglavar majušne podružnice u kojoj su bile još i prijatelju-lako-ćemo višestruko udavana Nana Og i Magrat (ona crvenog nosa i neuredne kose koja se uvek raspilavi kada vidi kišne kapi, ruže ili kudrave mačiće). Ono što se odigralo ne beše neslično onom poznatom komadu o škotskom kralju, a završilo se tako što je Verens II postao kralj male brdovite i šumovite države Lenkr. Tehnički gledano, tako nešto nije trebalo da se desi, pošto on nije bio zakoniti naslednik u pravom smislu reči, ali vešticama je izgledao kao najbolji za tu ulogu. Ali, što kažu, sve je dobro što se dobro svrši. Magrat je, takođe na kraju, uspostavila vrlo krhko Razumevanje sa Verensom... i to vrlo, vrlo krhko, pošto su oboje bili toliko stidljivi da su svaki put kada bi se sreli zaboravljali šta su ono beše hteli da kažu, a ako bi jedno od njih i uspelo nešto da izusti, drugo ga ne bi razumelo i našlo bi se uvređeno, a zatim bi proveli puno vremena nagađajući šta ono drugo misli. Možda je to bila ljubav, ili bar nešto vrlo slično njoj. U Vešticama na putu, tri veštice su morale da putuju čak na drugi kraj kontinenta ne bi li se susrele sa Suđajom (čijoj ponudi Sudbina nije mogla da odoli). Ovo je priča o onome što se dogodilo kada su se vratile kući. E, SADA NASTAVITE DA ČITATE... Sada nastavite da čitate... A gde je početak? Ima toliko početaka. I toliko stvari koje samo izgledaju kao počeci. Zavesa se diže, prvi pešak pravi prvi potez, čuje se prvi pucanj – ali to nije početak. Pozorišni komad, partija šaha ili rat, samo su rupice na traci događaja koji sežu možda hiljadama godina unazad. Stvar je u tome što uvek postoji nešto što se dogodilo pre. I uvek vam tako biva sa onim Sad možete da čitate. Toliko je ljudske genijalnosti straćeno na traženje konačnog Pre. Trenutna saznanja svode se na sledeće: U početku ne beše ničega, a onda je ono eksplodiralo. Druge teorije o prapočetku pominju bogove koji su stvorili kosmos od rebara, iznutrica i testisa svog oca. Takvih ima koliko god hoćete. I zanimljive su, ali ne zbog onoga što vele o kosmologiji već zbog onoga o ljudima. Šta mislite, deco, od kog su dela tela napravili grad u kome živite? Ali ova priča počinje na Disksvetu koji jezdi kroz Vaseljenu na leđima četiri džinovska slona koji stoje na oklopu jedne ogromantne kornjače i koji nije napravljen od ogrizaka ičijeg tela. Ali gde početi? Hiljadama godina unazad? Kada se kiša usijanog kamenja vrišteći stuštila s neba, napravila rupu na vrhu Zmijske planine i ispeglala šumu kilometrima unaokolo? Patuljci su iskopavali to stenje pošto je bilo sačinjeno od neke vrste gvožđa, a oni su gvožđe, uprkos rasprostranjenom mišljenju, voleli više od zlata. Stvar je jedino u tome što je o njemu, iako ga ima mnogo više, teže pevati pesme. Patuljci, dakle, vole gvožđe. A dotično kamenje je bilo puno te ljubavi. Ljubavi ka gvožđu. Ljubavi toliko jake da je privlačila ka sebi sve što je gvozdeno. Tri patuljka koja su otkrila prvo ovakvo kamenje spasila su se samo tako što su se iskobeljala iz svojih pantalona od verižnjače. Mnogi svetovi imaju jezgro sačinjeno od gvožđa. Ali Disksvet ima jezgra koliko i palačinka. Omađijana igla na Disku uvek se okreće ka Središtu, gde je magijsko polje najjače. Prosto ko pasulj. Bilo gde drugde, na manje maštovito stvorenim svetovima, iglu pokreće ljubav ka gvožđu. I ljudi i patuljci vremenom su postali opterećeni tom ljubavlju. A sada razmotajmo traku vremena nekoliko hiljada godina, sve do trenutka pedesetak godina pre nezaustavljivog sada, do jednog brežuljka i jedne devojke koja trči. Da se razumemo, ne beži ona ni od čega, niti trči ka nečemu određenom. Samo trči dovoljno brzo da bude dovoljno ispred jednog mladića. Ne previše ispred, naravno, da on ne bi odustao. Istrčava iz šumarka i spušta se u rogozom obraslu dolinu u kojoj se, na malom uzvišenju, nalazi kamenje. Ono je otprilike čovečije visine a malo deblje od jednog debeljka. I nekako izgleda kao da nije vredno toga. Kad vidiš stenje postavljeno u krug, mašta ti nalaže da da mu se ne približavaš, da je tu negde i veliki triliton i drevni kameni oltar koji vrišti od mračnih sećanja na krvave žrtve. A ne ove tupave dežmekaste kamenčine. Ispostaviće se da je devojka ovog puta ipak prebrzo trčala te da će se mladić izgubiti tokom razdragane jurnjave, da će mu svega biti preko glave i da će na kraju sam odšetati natrag u grad. Ona u ovom trenutku to ne zna, već stoji i odsutno namešta cvetove upletene u kosu. Popodne je kao stvoreno za to. Poznato joj je to kamenje. Niko joj nije pričao o njemu. Niti joj je rečeno da mu se ne približava, pošto oni koji se uzdržavaju priče takođe znaju i za neodoljivu privlačnost zabranjenog. Prilaženje tom kamenju je jednostavno nešto... što ne radimo. A pogotovu ne ako smo fine devojke. Ali ovde nemamo posla sa finom devojkom, ili bar ne s takvom kakva se pod time podrazumeva. Za početak, ona nije lepa. Ima takav par vilica i krivinu nosa koje bi, uz odgovarajući vetar i pogodno svetlo, dobar lažov nazvao simpatičnima. A tu je još i onaj posebni sjaj u očima kakav imaju oni koji su shvatili da su inteligentniji od većine ljudi iz svog okruženja, ali još nisu naučili da bi jedna od najpametnijih stvari koje mogu da urade bila upravo sakrivanje te činjenice od malopre narečenih ljudi. To, kao i pomenuti nos, daje prodornost njenom pogledu, što ume da bude vrlo uznemiravajuće. To nije lice s kojim biste mogli da razgovarate. Otvorite usta i shvatite da ste prikovani prodornim pogledom koji kaže: bolje bi ti bilo da je to što hoćeš da kažeš jako zanimljivo. A sada je sva pažnja tog prodornog pogleda usmerena na osam kamenova na uzvišici. Hmm. Zatim im prilazi. Oprezno. Nije to oprez zeca spremnog da strugne. Više podseća na kretanje lovca. Stavlja ruke na bokove, takve kakvi su. U toplom letnjem popodnevu čuje se samo pesma ševe. I nijedan drugi zvuk. Dole, u maloj dolini, i gore u brdima, cvrčci cvrče a pčele zuje, trava kao da je živa od mikro-buke. Ali oko kamenja je uvek tiho. „Tu sam“, kaže ona. „Pokaži se.“ U krugu se pojavljuje crnokosa žena u crvenoj haljini. Krug je toliko mali da se s kraja na kraj može dobaciti kamenom, ali ona ipak izgleda kao da dolazi izdaleka. Neko drugi bi pobegao. Ali ne i ova devojka, što je u očima žene odmah čini zanimljivom. „Dakle, stvarno postojiš.“ „Naravno. Kako se zoveš, devojko?“ „Esmerelda.“ „A šta hoćeš?“ „Neću ništa.“ „Svako nešto želi. Zašto bi inače bila ovde?“ „Samo sam htela da vidim da li stvarno postojiš.“ „Za tebe, svakako... ti umeš da gledaš.“ Devojka klima glavom. O njen ponos bi se i kamen odbio. „A sada, pošto si videla“, reče žena u krugu, „reci mi, šta zaista želiš?“ „Ništa.“ „Stvarno? Prošle nedelje si išla čak do Zmijske planine da razgovaraš s trolovima. Šta si tamo tražila?“ Devojka je nakrivila glavu u stranu. „Otkud ti to znaš?“ „O tome razmišljaš. Svako bi to video. Svako ko... ume da gleda.“ „Jednog dana ću i ja to umeti“, reče devojka samozadovoljno. „Ko zna? Možda i hoćeš. Šta si tražila kod trolova?“ „Ja... htela sam da popričam s njima. Je l’ znaš ti da oni misle da vreme ide unazad? I to samo zato što prošlost možeš da vidiš. I još kažu da...“ Žena u krugu se nasmejala. „Ali oni su kao i oni glupi patuljci! Sve što ih zanima su piljci. A u njima nema ničega zanimljivog.“ Devojka polusleže jednim ramenom, kao da hoće da nagovesti da u piljcima može biti sakriveno mnogo toga zanimljivog. „A zašto ne možeš da izađeš iz kruga?“ Bilo je očigledno da je to bilo pogrešno pitanje. Žena ga je obzirno ignorisala. „Mogu da ti pomognem da otkriješ mnogo više od piljaka“, reče. „Je l’ da da ne možeš da izađeš iz kruga? Je l’ tako?“ „Daću ti ono što želiš.“ „Ja mogu da idem gde god poželim, a ti si zaglavljena u tom krugu“, reče devojka. „Stvarno misliš da možeš da ideš bilo gde?“ „Kada postanem veštica moći ću da idem apsolutno bilo gde.“ „Ali ti nikada nećeš postati veštica.“ „Molim?“ „Priča se da si neposlušna. Da imaš poganu narav. Da si jogunasta.“ Devojka je zabacila kosu. „A i to znaš, je li? I mislila sam da se to priča. Ali postaću veštica ma šta one rekle. A onda ću da istražujem šta god hoću. I neću morati da slušam šašave babuskere koje nikada nisu shvatile šta je život. I, ja da ti kažem, gospođo iz kruga, ima da budem najbolja veštica svih vremena.“ „Verujem da bi, uz moju pomoć, i mogla“, reče žena iz kruga. „I uzgred, čini mi se da te traži dečko“, blago je dodala. Usledilo je još jedno jednorameno polusleganje koje je kazivalo da dečko može da traži koliko mu god drago. „Je l’ da da ću da budem veštica? Je l’ tako?“ „Mogla bi da postaneš velika veštica. Mogla bi da postaneš bilo šta. Sve što poželiš. Uđi u krug. Pusti me da te vodim.“ Devojka prilazi nekoliko koraka a zatim zastaje. Ima nečeg čudnog u glasu te žene. Osmeh joj je prijazan i blag, ali u njenom glasu ima nečega – previše očajničkog, previše žudnog, previše gladnog. „Ali mogu puno da naučim od...“ „Odmah da si ušla u krug!“ Devojka i dalje okleva. „Kako da znam da...“ „Vreme krugova je gotovo isteklo! Zamisli šta bi sve mogla da naučiš! Odmah!“ „Ali...“ „Uđi!“ Ali bilo je to davno, čak u prošlosti. A osim toga, devojčura je... ... omatorila. Zemlja leda... Ne zime, jer bi to podrazumevalo i jesen, a možda i jedan dan proleća. Ovo je zemlja leda, a ne samo vreme leda. I tri figure na konjima koje posmatraju snegom pokrivenu padinu i krug sačinjen od osam kamenova. Izgledaju mnogo veće kada se gledaju odozgo. Bilo bi potrebno neko vreme posmatrati te tri figure pre nego što se uoči nešto čudno u vezi sa njima. Čudnije čak i od njihove odeće. Vrela para se iz nozdrva njihovih konja uzdizala u ledeni vazduh. Ali ne i dah jahača. „A ovog puta“, reče prilika u sredini, „ne sme biti greške. Zemlja će nam poželeti dobrodošlicu. Do sada je sigurno već omrznula ljude.“ „Ali bile su tu i veštice“, reče jedan od jahača. „Sećam se veštica.“ „Jednom davno, da“, reče žena. „Ali sada... jadnice, bednice. Jedva da im je preostalo imalo moći. Lakoverne su. Povodljive. Istraživala sam, dragi moj. Noćima sam istraživala. Znam šta je ostalo od veštica. Njih prepusti meni.“ „Sećam ih se“, bio je uporan treći konjanik. „Umovi su im bili kao... od metala.“ „Više nisu. Kažem vam, njih ostavite meni.“ Kraljica se blagonaklono osmehnula kamenom krugu. „A onda ću vam ih prepustiti“, reče. „Što se mene tiče, ja bih radije jednog smrtnika za muža. Naročitog smrtnika. Ujedinjenje svetova. Da im stavimo do znanja da ovog puta imamo nameru da ostanemo.“ „Kralju se to neće dopasti.“ „A je li to ikada bilo bitno?“ „Nikada, gospo.“ „Kucnuo je čas, Lenkine. Krugovi se otvaraju. Uskoro ćemo se vratiti.“ Drugi jahač se naslonio na vrh sedla. „I ponovo ću moći da lovim?“ reče. „Kada? Kada?“ „Uskoro“, reče Kraljica. „Uskoro.“ Bila je mračna noć. Nije to bila tama koja bi se mogla pripisati odsustvu mesečine i zvezda, nego ona koja izgleda kao da izvire odnekud – tako gusta i opipljiva da ti se čini da možeš da zagrabiš vazduh rukom i iscediš noć iz njega. Bila je to tama koja tera ovce da preskaču plotove a pse da se sklupčaju u štenarama. Ali vetar je bio topao i ne toliko jak koliko glasan – zavijao je šumom i jaukao u dimnjacima. U ovakvoj noći, svako normalan bi navukao ćebe preko glave osećajući da postoje trenuci kada svet pripada nečemu drugom. Ujutru će sve opet pripadati ljudima; biće polomljenih grana, nekoliko odvaljenih crepova, ali biće ljudski. A dotle... glavu pod ćebe. Ali jedan je čovek bio budan. Džejson Og, kovač i potkivač, nekoliko puta je izduvao mehove u svojoj kovačnici da bi bolje video i ponovo seo na nakovanj. Tu je uvek bilo toplo, bez obzira na vetar koji je zviždao pod strehama. Sve je mogao da potkuje taj Džejson Og. Jednom su mu iz šale doneli mrava a on je presedeo celu noć sa lupom i nakovnjem napravljenim od glave čiode. Mrav je još uvek bio tu negde – ponekad je mogao da ga čuje kako klopara po podu. Ali noćas... pa, noćas je, na neki način, došlo vreme da plati dug. Kovačnica je, naravno, bila njegova. Prenosila se s kolena na koleno. Ali bilo je tu još nečega osim cigala, nakovnja i gvožđa. Nije mogao da ga imenuje, ali znao je da je tu. Bila je to razlika između majstora-kovača i nekoga ko je savijanjem gvožđa u komplikovane oblike zarađivao za život. A to je nešto imalo nekakve veze sa gvožđem. I sa dopuštenjem da bude tako dobar u svom poslu. Neka vrsta pogodbe. Jednog dana, otac ga je poveo u stranu i objasnio mu šta će morati da radi u noćima kao što je ova. Doći će vreme, rekao mu je, doći će vreme – a znaće to bez da mu iko kaže – kada će doći neko da mu se potkuje konj. Ugosti ga. Potkuj konja. Ne dozvoli da te sopstveni um prevari. I pokušaj da ne razmišljaš ni o čemu drugom osim o potkovicama. Do sada se već prilično navikao na to. Vetar se podigao, a odnekud je doprlo cviljenje drveta koje se cepa. Reza je zazvečala. A onda se začulo kucanje. Jednom. Dvaput. Džejson Og je podigao povez za oči i stavio ga. To je vrlo važno, rekao mu je otac. Sprečiće ti misli da odlutaju. Otključao je vrata. „Bro veče, gosin“, reče on. UŽASNA NOĆ. Osetio je miris mokrog konja uvedenog u kovačnicu i čuo kloparanje kopita po kamenu. „Čaj se krčka na ognjištu a naša Drin je ispekla kolače. Eto ih u toj tegli na kojoj piše Uspomena iz Ank-Morporka.“ HVALA LEPO. NADAM SE DA STE DOBRO. „Jesam, gosin. Već sam spremio potkovice. Ne bi’ da vas zadržavam. Znam da ste... kako da kažem, jako zaposleni.“ Čuo je škljocavi zvuk koraka koji su se uputili ka staroj kuhinjskoj stolici rezervisanoj za mušterije, ili, bolje reći, njihove vlasnike. Džejson je spustio alat, pripremljene potkovice i klinove na klupicu pored nakovnja. Otro je ruke o kecelju, uzeo turpiju i prionuo na posao. Nije voleo sam čin potkivanja, ali radio je to od svoje desete godine. Imao je osećaj za to. Zatim je uzeo rende i nastavio sa poslom. Morao je da prizna da je to bio najkrotkiji konj sa kojim je ikada radio. Šteta što nije mogao da ga vidi. A sigurno je bio sasvim dobro konjče, takav konj da... Tata mu je rekao: ne pokušavaj ni da gvirneš. Čuo je klokotanje iz čajnika a zatim i kling-klong zvuk mešanja kašičicom i klink kada je ona spuštena na sto. Nikakav zvuk, rekao mu je otac. Osim kad hoda ili govori, inače ga ne’š čuti da proizvodi ikakav zvuk. Čak ni coktanje, niti bilo šta slično. Ni disanje. Ah, da, ima još jedna stvar. Kada skineš stare potkovice, nemo’ da i’ zavrljačiš u ćoše sa ostali otpaci. Drži i’ sa strane. Pretopi i’ odvojeno. Napravi poseban avan za nji’ i od tog gvožđa napravi nove. Šta god da radiš, nikada ne meći to gvožđe na živog stvora. Džejson je, istini za volju, sačuvao jedan komplet starih potkovica za takmičenja u bacanju na seoskim vašarima i nikada sa njima nije izgubio. Toliko je često pobeđivao da ga je to učinilo pomalo nervoznim, pa su sada veći deo vremena provodile obešene na klin iza vrata. Povremeno bi vetar zatresao prozore ili naterao žeravicu da zapucketa. Tresak i cičanje koje je ubrzo usledilo, ukazivali su da je kokošinjac u dnu bašte sravnjen sa zemljom. Vlasnik mušterije je sebi nalio još jednu šolju čaja. Džejson je završio sa jednim kopitom i spustio ga. Zatim je ispružio ruku. Konj je prebacio težinu i podigao zadnje kopito. Ovaj konj je jedan u milion. A možda i više. Konačno je završio. Čudno je to. Nikada nije dugo trajalo. Iako nije mogao da gleda na sat, činilo mu se da je posao, za koji bi inače potrošio gotovo sat vremena, pri istoj brzini završio za nekoliko minuta. „Eto“, reče on. „Gotovo.“ HVALA. MORAM DA PRIZNAM DA SU KOLAČI ODLIČNI. KAKO UBACUJU KOMADIĆE ČOKOLADE U NJIH? „Ne’am pojma, gosin“, reče Džejson netremice zureći u unutrašnjost poveza. HOĆU DA KAŽEM, ČOKOLADA BI, JE L’ TE, TREBALO DA SE ISTOPI PRI PEČENJU. KAKO IM TO POLAZI ZA RUKOM, ŠTA MISLITE? „To je, mora biti, poslovna tajna“, reče Džejson. „Ja tak’e stvari nikad ne pitam.“ DOBAR STE VI ČOVEK. MUDAR. MORAM DA– Morao je da ga pita, iako je oduvek znao odgovor na pitanje. „Gosin?“ DA, GOSPODINE OG? „I’am nešto da ve pitam...“ DA, GOSPODINE OG? Džejson je olizao usne. „Kad bi... skin’o ovaj povez, šta bi vid’o?“ Eto. Pa kud puklo da puklo. Čuo je kloparanje po kamenom podu i osetio promenu u kretanju vazduha koja je govorila da se sagovornik nalazi tačno ispred njega. JESTE LI VI VERNIK, GOSPODINE OG? Džejson je brzo razmišljao. Lenkr baš i nije bio do guše u religiji. Bilo je poklonika Devetog Dana i tvrdokornih Oflijanaca, kao i raznih oltara ovih ili onih nižih bogova, zabačenih po dalekim proplancima. Nikada nije osetio potrebu za time, baš kao ni patuljci. Gvožđe je bilo gvožđe a vatra – vatra; počni da se baviš metafizikom i moraćeš da ljuštiš palac sa čekića. U ŠTA STVARNO VERUJETE, EVO BAŠ SADA? Samo je nekoliko centimetara daleko, pomislio je Džejson. Mog’o bi da pružim ruku i pipnem... Osetio je miris. Ne neprijatan. Tek jedva primetan. Bio je to miris vazduha u starim, zaboravljenim odajama. Kada bi vekovi mogli da mirišu, oni davnašnji bi baš tako mirisali. GOSPODINE OG? Džejson je progutao knedlu. „Pa, gosin“, rekao je, „baš sad... stvarno verujem u ovi povez.“ DOBAR STE VI ČOVEK. DOBAR. A SADA... MORAM DA KRENEM. Džejson je čuo kako se diže reza. Vetar je sa treskom otvorio vrata a zatim se ponovo začulo kloparanje potkovica po kamenom podu. RAD VAM JE, KAO I OBIČNO, PRVOKLASAN. „Hvala, gosin.“ KAŽEM VAM TO KAO MAJSTOR MAJSTORU. „Hvala, gosin.“ PONOVO ĆEMO SE VIDETI. „Da, gosin.“ KADA MOM KONJU PONOVO BUDE BILO POTREBNO POTKIVANJE. „Da, gosin.“ Džejson je zatvorio vrata i zabravio ih, iako to, kad čovek malo bolje razmisli, baš i nije imalo svrhe. Ali takva je bila nagodba – potkivaš sve što ti se dovede, ali baš sve, a za uzvrat si u stanju da potkuješ bilo šta. U Lenkru je oduvek postojao kovač i svi su znali da je lenkrski kovač majstor svog zanata. Bila je to drevna nagodba, a imala je nekakve veze sa gvožđem. Vetar je jenjavao. Sada se već pretvorio u šapat na horizontu obasjanom izlazećim suncem. Beše to zemlja oktarinske trave. Vrlo plodna zemlja, posebno za kukuruz. A bilo je tu i jedno kukuruzno polje koje se lagano ljuljuškalo između živica. Nije bilo veliko. Nije bilo čak ni važno, stvarno nije. Bilo je to samo polje pokriveno kukuruzom, osim zimi, naravno, kada je bilo pokriveno golubovima i vranama. Vetar je postao još slabiji. Kukuruz se i dalje njihao. Nije to bilo obično njihanje na vetru. Počinjalo je iz centra i širilo se kao talasi posle bacanja kamena u vodu. Vazduh je brujao od mahnitog zujanja. A onda je u sredini polja, šušteći dok se savijao, mladi kukuruz polegao po zemlji. U krug. Pčele su se, besno zujeći, rojile i kovitlale na nebu. Ostalo je još nekoliko nedelja do dugodnevice. Kraljevstvo Lenkr je dremuckalo na vrućini koja je treperila nad šumama i poljima. Na nebu su se pojavile tri tačke. Posle nekog vremena mogle su se razaznati tri ženske prilike koje su na metlama letele u formaciji sličnoj onim čuvenim gipsanim patkama. Pogledajmo ih malo bolje. Prva – nazovimo je vođom – leti sedeći uštogljeno, prkoseći otporu vazduha i izgleda kao pobednik. Crte lica bi joj se mogle opisati kao neobične, ili čak naočite, ali teško da bi se mogla nazvati lepoticom, osim ako neko ne bi poželeo da mu nos poraste jedno metar u dužinu. Druga je dežmekasta i krivonoga, lica sličnog davno ubranoj i zaboravljenoj jabuci sa izrazom gotovo ubistvene dobroćudnosti. Svira bendžo i recimo da, dok nam neka bolja reč ne padne na pamet, peva. Pesma je o ježu. Za razliku od metle one prve, koja je manje-više bez prtljaga, ako se ne računa po koja torba, ova je pretrpana stvarima kao što su pufnasti ljubičasti plišani magarci, vadičep u obliku dečačića koji piški, boce vina u pletenim korpama i ostali suveniri iz različitih zemalja. Ugnežđen među njima, drema najsmrdljiviji i najpoganiji mačak na svetu. Treća i definitivno poslednja jahačica na metli ujedno je i najmlađa. Za razliku od druge dve koje su obučene kao dva vrana gavrana, ova nosi svetlu, šarenu odeždu koja joj baš i ne stoji najbolje, kao što joj verovatno nije stajala ni pre deset godina. Prosto odiše nadom i dobrodušnošću. U kosi ima cvetove koji su, kao i ona, pomalo uvenuli. Tri veštice nadleću granice kraljevstva Lenkr da bi se ubrzo potom našle nad istoimenom prestonicom. Počinju da se spuštaju nad močvarnom zemljom i konačno sleću kraj stećka koji označava tromeđu njihovih teritorija. Vratile su se. I sve će ponovo biti u redu. Bar pet minuta.