Iz teksta: Izgubljena civilizacija – Pokoravanje Inka Holsten, Mark Dž. (Adventidž pres, Njujork, 1996, str. 12) POGLAVLJE I: POSLEDICE POKORAVANJA Nikad se s uma ne sme smetnuti činjenica da pokoravanje Inka od strane španskih konkistadora verovatno predstavlja najveći sukob kultura u čitavoj istoriji ljudske civilizacije. S jedne strane tog sukoba nalazila se svetski dominantna pomorska sila, koja je sa sobom iz Evrope donela najnovija dostignuća u obradi čelika. S druge strane se nalazilo najveće carstvo koje je ikad postojalo na oba američka kontinenta. Na nesreću istoričara, a ponajviše zahvaljujući nezasitoj pohlepi za zlatom Fransiska Pizara i njegovih krvožednih konkistadora, to najveće carstvo koje je postojalo u obe Amerike upravo je ono o kome znamo najmanje. Pljačkanje carstva Inka od strane Pizara i njegove vojske plaćenika 1532. godine verovatno je jedan od najbrutalnijih događaja u istoriji čovečanstva. Naoružani barutom, nadmoćnim oružjem kolonizatora, Španci su razarali gradove i naseobine Inka sa „tolikim nedostatkom morala da bi se i Makijaveli postideo“ – da se poslužimo rečima jednog savremenog analitičara. Žene Inka silovali su u njihovim domovima, ili ih primoravali da rade u prljavim, sklepanim burdeljima. Muškarce su mučili – spaljivali im oči užarenim ugljevljem, ili im sekli tetive. Decu su kao roblje u stotinama ukrcavali na brodove i odvodili u Evropu. U gradovima, hramovi su opustošeni. Zlatni pladnjevi i sveti idoli pretapani su u poluge pre no što je iko imao prilike da ustanovi njihov kulturološki značaj. Možda je najčuvenija od svih priča o potrazi za blagom Inka ona o Hernandu Pizaru, Fransiskovom bratu, i njegovom herkulovskom putovanju do obalskog grada Pačakamaka, u potrazi za legendarnim idolom Inka. Prema kazivanju Fransiska de Hereza, u njegovom čuvenom delu Verdadera relación de la conquista de la Peru, bogatstvo koje je Hernando pokupio tokom svog puta ka hramu u Pačakamaku (nedaleko od Lime) gotovo je mitskih razmera. Na osnovu ono malo ostataka carstva Inka – zgradâ koje Španci nisu uspeli da unište, zlatnih relikvija koje su Inke uspele da sakriju – savremeni istoričari tek naziru sliku nekada velike civilizacije. Ono što se otkriva deluje kao carstvo paradoksa. Iako nisu znale za točak, Inke su ipak napravile najrazvijeniji sistem puteva na oba američka kontinenta. Nisu umeli da tope gvozdenu rudu, a ipak je njihovo poznavanje metalurgije, naročito kada su zlato i srebro u pitanju, bilo bez premca. Nisu imali pismo, a njihov sistem numeričkog zapisivanja podataka uz pomoć raznobojnih uzica i čvorova, poznat kao quipu, ipak je bio neverovatno precizan. Postoji čak legenda da su quipucamayocs, zastrašujući sakupljači nameta onog doba, pri popisu mogli da otkriju ako nedostaje i jedna jedina sandala. Tako, nažalost, naša najveća saznanja o svakodnevnom životu Inka stižu od Španaca. Kao što je, dvadeset godina ranije, Kortez uradio u Meksiku, i konkistadori u Peruu su sa sobom doveli sveštenike da rašire jevanđelje među neznabožačkim domorocima. Mnogi od ovih sveštenika i monaha vraćali su se potom u Španiju i ostatak života posvećivali beleženju onoga što su videli. Uistinu, njihovi rukopisi se još mogu naći po manastirima širom Evrope, precizno datirani i netaknuti. Iz teksta: Verdadera relación de la conquista de la Peru de Herez, Fransisko (Sevilja, 1534) „Kapetan (Hernando Pizaro) se sa svojim sledbenicima smestio u neke velike odaje u jednom delu grada. Rekao je da je po naređenju guvernera (Fransiska Pizara) došao da pokupi zlato iz hrama i prenese ga dalje. Svi vodeći ljudi u gradu, kao i svi čuvari idola, sakupili su se i odgovorili da će predati zlato, ali su i dalje izbegavali da to urade, stalno smišljajući nove izgovore. Na kraju su doneli vrlo malo zlata i rekli da je to sve. Kapetan je rekao da želi da vidi idol koji čuvaju, pa je otišao tamo. Bila je to dobra građevina, oslikana na uobičajen indijanski način; kameni kipovi jaguara su se nalazili ispred ulaznih vrata, a demonski likovi mačaka bili su uklesani u zidove. Unutra je kapetan otkrio jednu tamnu, smrdljivu odaju, u čijem se središtu nalazio prazan kameni oltar. Tokom našeg putovanja čuli smo priče o legendarnom idolu koji se nalazi u hramu u Pačakamaku. Indijanci kažu da je to njihov bog koji ih je stvorio, koji ih čuva, i koji je izvor sve njihove moći. Ali nismo našli idol u Pačakamaku. Samo prazan oltar u smradnoj odaji. Kapetan je zatim naredio da se kripta u kojoj se čuvao paganski idol sruši i da se svi ugledni ljudi u gradu, kao i svi čuvari idola, odmah pogube zbog svoje dvoličnosti. Kada je to urađeno, kapetan je potom naučio seljane mnogim dobrim stvarima o našoj Svetoj Katoličkoj Veri, i naučio ih znaku krsta.“ Iz Njujork tajmsa 31. decembar 1996, str. 12. Naučnici ’otkačili’ za retkim rukopisima TULUZ, FRANCUSKA: Odabrana grupa svetovnih eksperata za srednji vek imala je danas retku priliku da prouči fantastičnu srednjovekovnu biblioteku Sansebastijanske opatije. Naime, monasi ovog jezuitskog manastira na Pirinejima odlučili su da otvore svoju riznicu svetovnim stručnjacima, prvi put za poslednjih trista godina. Ključni razlog okupljanja akademika bila je prilika da se prouče originalni rukopisi koji se čuvaju u slavnoj kolekciji ove opatije, a naročito oni koji potiču iz pera sv. Ignacija Lojole, osnivača jezuitskog reda. Ipak, otkriće nekih drugih rukopisa, za koje se verovalo da su davno izgubljeni, izmamilo je uzdahe ove odabrane grupe istoričara koji su imali prilike da tumaraju po lavirintu opatijske biblioteke. Između ostalih, pomenimo izgubljeni kodeks sv. Alojzija Gonzage, zatim do sada neotkriveni rukopis za koji se veruje da ga je napisao sv. Fransis Havijer, ili pak, najveličanstvenije od svega, otkriće originalne skice čuvenog Santjagovog rukopisa. Ovaj rukopis napisao je španski monah po imenu Alberto Luis Santjago, 1565. godine. Santjagov rukopis ima gotovo mitski status kod istoričara, budući da se smatralo da je uništen tokom Francuske revolucije. Veruje se da rukopis detaljno opisuje brutalno pokoravanje Perua od strane španskih konkistadora tokom tridesetih godina šesnaestog veka. Ipak, ovaj rukopis je posebno dragocen zbog navodno jedinog dokumenta (iz ruku samog učesnika) o opsednutosti španskog kapetana i njegovoj ubilačkoj potrazi za dragocenim indijanskim idolom kroz prašume i planine Perua. Ipak, ovo je bila samo izložba rukopisa, tokom koje se nikakva dublja proučavanja nisu mogla sprovesti. Nakon što je i poslednji naučnik ispraćen iz biblioteke, njena masivna hrastova vrata ponovo su se zatvorila za njim. Možemo se samo nadati da neće proći narednih trista godina pre nego što se ponovo budu otvorila. HRAM PROLOG Opatija San Sebastijan Francuski Pirineji Petak, 1. januar 1999, 03:23 Mladi monah nekontrolisano zaječa kad je na svojoj slepoočnici osetio pritisak hladne puščane cevi. Čitavo telo mu se streslo pod naletom jeze. Niz obraze suze su se slivale u potocima. „Za ime Božje, Filipe“, reče. „Ako znaš gde je, reci im!“ S rukama na potiljku, otac Filipe de Viljers klečao je na podu opatijske trpezarije. Sa njegove leve strane klečao je otac Moris Dipon, mladi monah u čiju je glavu bila uperena cev. Sa desne strane, nalazilo se preostalih šesnaest jezuita koji su živeli u Sansebastijanskoj opatiji. Sva osamnaestorica su bila na kolenima, poređani u pravoj liniji. Malo ulevo, ispred De Viljersa, stajao je čovek u crnoj borbenoj uniformi. Bio je naoružan automatskim pištoljem glok-18 i automatskom puškom hekler i koh G-11. U ovom trenutku, cev pištolja čoveka odevenog u crno počivala je na glavi Morisa Dipona. Još desetak, na isti način odevenih i opremljenih ljudi stajalo je raštrkano po širokoj trpezariji opatije. Na glavama su imali fantomke. Čekali su da im Filip de Viljers dâ odgovor na jedno vrlo važno pitanje. „Ne znam gde je“, procedi De Viljers kroz stisnute zube. „Filipe…“ – reče Moris Dipon. Bez ikakvog upozorenja, pištolj uperen u Diponovu slepoočnicu opali, odzvanjajući kroz tišinu gotovo napuštene opatije. Njegova glava se rasprsnu poput lubenice, a krv poprska De Viljersa po licu. Niko van opatije nije mogao da čuje pucanj. Opatija San Sebastijan se nalazila visoko u planinama, na nekih dve hiljade metara nadmorske visine, sakrivena među snegom prekrivenim vrhovima Francuskih Pirineja. ’Bliže od ovoga ne može se prići Bogu’, često je govorio jedan od starijih monaha. Najbliže komšije, opservatorija na Pik di Midiju, čuvenoj teleskopskoj platformi, bile su udaljene gotovo dvadeset kilometara. Čovek sa glokom u ruci priđe monahu sa De Viljersove desne strane i priljubi cev pištolja na njegovu slepoočnicu. „Gde je rukopis?“ – upita De Viljersa po drugi put čovek s pištoljem. U govoru mu se osećao primetan bavarski akcenat. „Ne znam, kad vam kažem“, reče De Viljers. Novi pucanj odjeknu opatijom. Drugi monah se prevrnu i lupi glavom o pod. Iz nepravilne, crvene rupe u njegovoj glavi poče da se izliva lokva krvi, praveći potočić na podu. Poput ribice koja je ispala iz akvarijuma, telo mu se nekontrolisano grčilo još nekoliko sekundi. De Viljers zatvori oči i poče molitvu u sebi. „Gde je rukopis?“ – upita Nemac. „Kažem vam…“ Usledi pucanj. Još jedan monah se sruči. „Gde je?“ „Kažem vam da ne znam!“ Još jedan pucanj. Iznenada se glok nađe ispred De Viljersovog lica. „Pitam te poslednji put, oče De Viljers. Gde je Santjagov rukopis?“ De Viljers nastavi da žmuri. „Oče naš, koji jesi na nebesima, da se sveti ime tvoje…“ Nemac povuče obarač. „Stanite!“ – začu se glas sa drugog kraja reda. Ubica se okrenu i ugleda jednog starijeg monaha kako istupa iz reda. „Nemojte više, molim vas! Nemojte. Ja ću da vam kažem gde je rukopis, ali mi obećajte da više nikoga nećete ubiti.“ „Gde je?“ – upita ubica. „Ovamo“ – reče stari monah i krete ka biblioteci. Ubica krenu za njim. Nekoliko trenutaka kasnije obojica se vratiše u trpezariju. Ubica je u levoj ruci nosio veliku knjigu u kožnom povezu. Iako De Viljers nije mogao da mu vidi lice, bilo je očigledno da se ispod svoje fantomke Nemac zadovoljno osmehuje. „Sad idite. Ostavite nas na miru“, reče stari monah. „Ostavite nas da sahranimo mrtve.“ Izgledalo je kao da se ubica na trenutak zamislio, a zatim se okrete i klimnu glavom svojoj trupi. Umesto odgovora, odred naoružanih ubica podiže heklere i otvori vatru na poređane monahe. Razorna vatra pokida preostale monahe. Glave su se rasprskavale, delovi otkinutog mesa prštali su s njihovih tela iskidani dotad neviđenim rafalom metaka. Za nekoliko trenutaka svi jezuiti su bili mrtvi. Svi izuzev jednog. Stariji monah koji je doneo Nemcima rukopis sada je stajao sam u lokvi krvi svojih drugova, suočen sa svojim tiranima. Vođa ubica priđe i uperi pištolj u starčevu glavu. „Ko ste vi?“ – upita starac prkosno. „Mi smo Schutzstaffel der Totenkopfverbände“, odgovori ubica. Starac razrogači oči. „Blagi bože…“ – uzdahnu. „Čak ni on ti više ne može pomoći“, osmehnu se ubica. Glok opali poslednji put i ubice nestaše iz opatije u noć. Prošao je čitav minut. Zatim, još jedan. Opatija je bila tiha. Tela osamnaest jezuita ležala su na podu, okupana krvlju. Ali ubice nešto nisu uspele da vide. Visoko iznad njih, sakriveno unutar tavanice ogromne trpezarije, u nekakvom malenom potkrovlju, tavanskoj odajici koja je tankim drvenim podom odvajala krov od trpezarije; kroz široke pukotine stare drvene građe… Da su samo pažljivo pogledale, ubice su mogle da vide kako viri, ustreptalo od straha… …jedno razrogačeno ljudsko oko. 3701 Nort Ferfaks Drajv, Arlington, Virdžinija Kancelarije Nacionalne istraživačke agencije Sekretarijata za odbranu SAD Ponedeljak, 4. januar 1999, 05:50 Lopovi su se kretali brzo. Tačno su znali gde se nalazi ono što traže. Odabrali su najbolje moguće vreme za napad. Deset minuta do šest. Deset minuta pre no što će noćna smena straže da ode. Deset minuta pre dolaska dnevne smene. Noćni stražari će već biti umorni, gledaće na sat, željni da se što pre vrate kući. Biće najranjiviji. U osmospratnici od crvene cigle pod brojem 3701 na Nort Ferfaks Drajvu, odmah preko puta stanice metroa na Virdžinija skveru u Arlingtonu u Virdžiniji, nalazile su se kancelarije Nacionalne istraživačke agencije Darpa*, najvažnijeg dela istraživačkog i razvojnog sektora Sekretarijata za odbranu SAD. Niz neonom osvetljene hodnike, vešto poput komandosa, trčali su lopovi, naoružani lakim MP-5SD automatima sa prigušivačem, sa kundacima čvrsto stegnutim uz rame, pogleda uperenih kroz nišan, u potrazi za svojim metama. Oluja bešumnih metaka obori još jednog marinca. Sedamnaesti po redu. Ne usporavajući korak, lopovi preskočiše njegovo telo i uputiše se ka obezbeđenoj prostoriji. Jedan od njih provuče magnetni ključ, dok je drugi otvarao ogromna hidraulična vrata. Nalazili su se na trećem spratu zgrade, pošto su već prošli sedam kontrolnih punktova sa nivoom bezbednosti pet. Svaki od ovih nivoa zahtevao je drugi magnetni ključ i drugačiji šestocifreni digitalni alfanumerički kôd da bi se prošlo kroz njega. Ušli su u zgradu kroz podzemnu rampu za utovar, sakriveni u kombiju za redovnu isporuku. Stražari u podzemnom delu prvi su poginuli. Odmah za njima i vozač kombija. Sve do trećeg sprata, lopovi nisu zastali nijednom. Jedan za drugim, hitro su ušli u obezbeđenu prostoriju. Bio je to ogroman laboratorijski prostor, sa svih strana okružen petnaest centimetara debelim porcelanskim zidovima. Oko porcelanske čaure nalazio se još jedan zid, spoljni, napravljen od olova, debeo najmanje trideset centimetara. Zaposleni u Darpi su ovu laboratoriju iz milošte zvali ’trezor’. Imali su dobar razlog za to. Nikakvi radio-talasi nisu mogli da izađu iz nje. Nikakvi prislušni uređaji nisu mogli da probiju napolje. Bila je to najbezbednija odaja u čitavoj zgradi. Nekad je bila najbezbednija odaja u zgradi. Čim su ušli, lopovi su se po laboratoriji razvili u strelce. Tišina. Kao u grobu. A onda, iznenada, obustaviše potragu. Zauzimajući centralno mesto u laboratoriji, njihov plen je stajao pred njima. Nije bio mnogo velik, uprkos onome što je mogao da uradi. Bio je nešto manji od dva metra, ličio je na ogroman peščani sat: dve kupe – donja sa vrhom naviše i gornja sa vrhom naniže – između njih mala komora od titanijuma, u kojoj se nalazilo jezgro ovog oružja. Mnoštvo raznobojnih kablova izlazilo je iz titanijumske komore u središtu ove naprave. Veći deo njih završavao je u laptop računaru koji je bio spojen sa njenim prednjim delom. Trenutno, mala titanijumska komora je bila prazna. Trenutno. Lopovi nisu gubili vreme. Otkačili su čitavu napravu sa generatora struje i brzo je postavili na remenike koje su doneli sa sobom. A onda su krenuli dalje. Kroz vrata. Niz hodnik. Levo, pa desno. Levo, pa desno. Kroz bleštavo osvetljeni lavirint, preskačući leševe koje su ostavili pri dolasku. Za samo devedeset sekundi ponovo su bili u podzemnoj garaži, gde su se ukrcali u kombi noseći plen sa sobom. Čim je i poslednji čovek ušao, točkovi kombija zaškripaše po asfaltu i vozilo nestade sa utovarne rampe u noć. Vođa tima pogleda na sat. 05:59. Čitava operacija je trajala devet minuta. Ni više. Ni manje. PRVA PREVARA ponedeljak, 4. januar, 09:10 Vilijam Rejs je kasnio na posao. Opet. Uspavao se, a onda je i metro stigao sa zakašnjenjem, i sada je već devet i deset, a on kasni na svoja predavanja. Rejsova kancelarija je bila na trećem spratu stare Delaver zgrade Njujorškog univerziteta. Stari lift od kovanog gvožđa vukao se poput puža. Stepenicama je bilo brže. U svojoj trideset i prvoj godini, Rejs je bio jedan od najmlađih u nastavničkom veću odseka za drevne jezike. Bio je osrednje visok, oko metar i osamdeset, i nekako nerazmetljivo privlačan. Imao je svetlosmeđu kosu i prilično vitku građu. Iza naočara sa metalnim okvirom krio se par plavih očiju. Na licu, odmah ispod levog oka, imao je neobičan mladež u obliku trougla. Rejs potrča uz stepenice, dok mu se hiljadu misli rojilo u glavi: predavanje o rimskom istoričaru Liviju koje je trebalo da održi tog jutra; neplaćeni račun za parkiranje za prošli mesec; članak koji je tog jutra pročitao u Njujork tajmsu, o tome kako više od 85 posto ljudi svoje šifre na kreditnim karticama bazira na njima značajnim datumima, kao što je, na primer, rođendan. I tako, kada im ukradu novčanik, u kome se pored kreditnih kartica obično nalazi i vozačka dozvola sa datumom rođenja vlasnika, lopovi lakše upadnu na njihove bankovne račune. Do đavola, pomisli Rejs, moraću da promenim svoj PIN kod. Stigao je do vrha stepeništa i pojurio niz hodnik. A onda naglo zastade. Dva čoveka su stajala u hodniku ispred njega. Vojnici. Bili su pod punom ratnom opremom – šlemovi, panciri, M-šesnaestice, sve. Jedan je stajao na pola hodnika, bliže Rejsu. Drugi na samom kraju, ispred vrata Rejsove kancelarije, u stavu mirno. Čudniji se prizor nije mogao zamisliti – vojnici u zgradi univerziteta. Oba vojnika se trgoše kada je Rejs ustrčao uz stepenice. Iz nekog neobjašnjivog razloga, u njihovom prisustvu Rejs se odjednom oseti inferiorno, gotovo bezvredno, nedisciplinovano. Osećao se glupo u svojoj sportskoj jakni, farmerkama i kravati, noseći u rukama ofucanu Najk sportsku torbu sa trenerkom za popodnevnu bejzbol utakmicu. Dok je prilazio prvom vojniku, Rejs ga odmeri od glave do pete. Video je crnu automatsku pušku u njegovim rukama; video je plišanu zelenu beretu nakrivljenu na njegovoj glavi; video je našivenu oznaku na njegovom ramenu, na kojoj je pisalo: SPECIJALNE JEDINICE. „Hu, zdravo. Ja sam Vilijam Rejs. Ja…“ „U redu je, profesore Rejs. Molim vas, uđite. Očekuju vas.“ Rejs nastavi niz hodnik i priđe drugom vojniku. Ovaj je bio još viši od prethodnog. Krupniji. U stvari, bio je ogroman, pravo brdo od čoveka. Preko metar i devedeset. Imao je lepo, nežno lice, tamnu kosu i uske crne oči, kojima ništa ne bi promaklo. Na pločici na džepu njegove bluze pisalo je: VAN LUEN. Tri našivene pruge na ramenu govorile su da je reč o naredniku. Rejs skliznu pogledom na M-šesnaesticu u njegovim rukama. Na cevi se nalazio najsavršeniji PAC-4C laserski snajper, kao i bacač M-203 zakačen na donji deo puške. Opako. Vojnik se naglo povuče unazad, omogućavajući Rejsu da uđe u svoju kancelariju. U kožnoj kancelarijskoj fotelji za Rejsovim stolom sedeo je dr Džon Bernstajn. Šef odseka za drevne jezike. Rejsov šef. Izgledalo je kao da mu je zbog nečega neprijatno. U svojoj pedeset i devetoj godini, Bernstajn je bio već potpuno sed. Još trojica su bila u kancelariji: dva vojnika i jedan civil. Vojnici su bili manje-više nalik stražarima u hodniku: puna ratna oprema, šlemovi, laserski snajperi. Obojica su izgledala kao da su u savršenoj formi. Jedan je možda bio malo stariji. Držao je šlem čvrsto stegnut između lakta i rebara, po propisima. Crna kosa bila mu je ošišana sasvim kratko. Rejsu je svetlosmeđa kosa stalno upadala u oči. Treći stranac u sobi, civil, sedeo je u stolici za goste, preko puta Bernstajna. Bio je krupan, plećat čovek. Na sebi je imao samo košulju i pantalone. Nos mu je bio prćast. Oštre crte lica izbrazdane godinama i teškim odlukama. Sedeo je opušteno u stolici, poput nekog ko je navikao da mu se potčinjavaju. Rejsu je bilo jasno da svi oni čekaju već dosta dugo. Čekaju njega. „Vile“, poče Džon Bernstajn, ustavši od stola i stisnuvši mu ruku. „Dobro jutro. Uđi. Želeo bih da upoznaš nekog. Profesor Vilijam Rejs, pukovnik Frenk Neš.“ Plećati civil pruži ruku. Snažan stisak. „U penziji. Milo mi je što sam vas upoznao“, reče gledajući u Rejsa, a zatim pokaza na vojnike. „Ovo su kapetan Skot i kaplar Kohrejn iz specijalnih jedinica vojske Sjedinjenih Država.“ „Zelene berete“, došapnu Bernstajn Rejsu sa strahopoštovanjem, a zatim se nakašlja. „Pukovnik, to jest doktor Neš, dolazi iz Službe taktičke tehnologije pri Nacionalnoj istraživačkoj agenciji Sekretarijata za odbranu SAD. Potrebna mu je naša pomoć.“ Frenk Neš uruči Rejsu svoju iskaznicu sa fotografijom. Na gornjem delu stajalo je Darpa, ispisano crvenim slovima, zatim čitav niz brojeva i kodova ispod toga. Magnetna traka pružala se dužinom čitavog ruba iskaznice. Ispod fotografije je pisalo: FRANSIS K. NEŠ, USARMY, PUK. (U PENZIJI). Prilično impresivno. Neki mnogo važan lik. Opa, pomisli Rejs. I ranije beše čuo za Darpu. Najvažniji odsek za istraživanje i razvoj Sekretarijata za odbranu. Bila je to agencija koja je izmislila Arpanet, vojnu prethodnicu Interneta. Darpa je bila čuvena i po svom učešću u projektu Have Blue tokom sedamdesetih, strogo poverljivom vazduhoplovnom projektu koji je rezultirao konstrukcijom stelt aviona F-117. Rejs je, istini za volju, znao o Darpi malo više od običnih smrtnika, iz jednog jednostavnog razloga: njegov brat Martin je tamo radio kao konstruktor. U suštini, Darpa je sarađivala sa sva tri ogranka američkih oružanih snaga – vojskom, mornaricom i avijacijom – razvijajući visokotehnološku vojnu opremu za njihove potrebe: stelt tehnologiju za avijaciju; ultraotporne oklope za pešadijska vozila. To je bila pozicija koju je Darpa zauzimala, pa ipak, njena dostignuća često su bila povod za najrazličitije urbane legende. Pričalo se, na primer, da je Darpa uspela da usavrši J-7, mitsko raketno pakovanje koje bi trebalo da zameni padobrane. Takve stvari, naravno, nikada nisu dokazane. Služba taktičke tehnologije bila je perjanica Darpe, sam dragulj u kruni; bio je to odsek koji se bavio razvojem visokorizičnog strateškog naoružanja – krupna stvar. Rejs se pitao šta to uopšte Služba taktičke tehnologije može da traži od odseka za drevne jezike sa Njujorškog univerziteta. „Potrebna vam je naša pomoć?“ – upita dižući pogled sa Nešove legitimacije. „Pa, zapravo, došli smo da tražimo lično vas.“ Mene? – pomisli Rejs. On je predavao uglavnom klasični i srednjovekovni latinski, i uzgred francuski, španski i nemački. Nije mogao ni da zamisli kako bi on to mogao da pomogne Darpi. „A šta se od mene očekuje?“ „Prevod. Prevod rukopisa starog četiristo godina. Sa latinskog.“ „Rukopisa… “ – ponovi Rejs. Tako nešto uopšte nije bilo neobično. Često su mu tražili da prevede srednjovekovne rukopise. Jedino je bilo neobično što ovoga puta neko to od njega traži u prisustvu naoružanih komandosa. „Profesore Rejs“, kaza Neš, „taj dokument se mora prevesti što hitnije. Zapravo, taj dokument još uvek putuje ka Sjedinjenim Državama. Ono što želimo jeste da vi podignete taj dokument u Njuarku i prevedete ga tokom tranzita ka našem odredištu.“ „Tokom tranzita?“ – upita Rejs. „Kakvog tranzita?“ „Nažalost, to još nisam u mogućnosti da vam kažem.“ Rejs je već bio spreman da se upusti u raspravu kada se otvoriše vrata kancelarije i unutra uđe još jedan pripadnik Zelenih bereta, noseći radio-aparat na leđima. Brzo priđe Nešu i nešto mu prošaputa. Rejs je uspeo da čuje samo: „…naređeno da se krene.“ „Kada?“ – upita Neš. „Pre deset minuta“, prošaputa vojnik. Neš pogleda na sat. „Do đavola.“ Okrenu se ka Rejsu. „Profesore Rejs, nemamo mnogo vremena, pa ću biti otvoren. Ovo je izuzetno važna misija. Misija koja ozbiljno može da utiče na nacionalnu bezbednost Sjedinjenih Država. Imamo vrlo malo vremena i moramo da reagujemo odmah, a da bismo to uradili, potreban mi je prevodilac. Prevodilac sa srednjovekovnog latinskog, to jest vi.“ „Kada se kreće?“ „Kola nas čekaju ispred zgrade.“ Rejs proguta knedlu. „Nisam siguran…“ Osećao je da su svi pogledi uprti u njega. Iznenada oseti nervozu pri pomisli na putovanje ka nepoznatom odredištu u pratnji Frenka Neša i naoružanih Zelenih bereta. Osećao se kao da ga požuruju. „Šta je sa Edom Deveroom sa Harvarda?“ – upita. „On je mnogo bolji za srednjovekovni latinski. Uradiće brže.“ „Niti mi je neophodan najbolji“, reče Neš, „niti imam vremena da idem do Bostona. Vaš brat nas je uputio na vas. Rekao nam je da ste dobar stručnjak i da živite u Njujorku, a da budem iskren, to mi je sasvim dovoljno. Potreban mi je neko ko je tu i ko može odmah da uradi posao.“ Rejs se ugrize za usnu. „Imaćete lično obezbeđenje tokom čitave misije“, nastavi Neš. „Za nekih tridesetak minuta preuzimamo rukopis u Njuarku, odmah zatim se ukrcavamo na avion, i ako bude sve u redu, vi ćete nam prevesti rukopis do sletanja. Što se nas tiče, ne morate ni da napuštate avion, a ako ipak to budete želeli, imaćete čitav tim Zelenih bereta da brine o vama.“ Rejs se užasnu na tu pomisao. „Profesore Rejs, nećete biti jedini naučnik na ovoj misiji. Biće tu i Volter Čejmbers sa Stanforda, Gabrijela Lopez sa Prinstona i Loren O’Konor sa…“ Loren O’Konor, pomisli Rejs. To ime nije čuo već nekoliko godina. Rejs je poznavao Loren još sa koledža. On je izučavao jezike, ona teorijsku fiziku. Neko vreme su se zabavljali, ali se završilo kataklizmom. Poslednje što je čuo o njoj bilo je da radi u odseku za nuklearnu fiziku pri laboratoriji Livermor. Rejs pogleda Neša. Pitao se koliko Neš zna o njemu i Loren. Pitao se da li je njeno ime namerno sada izgovoreno. U stvari, ako jeste, onda je bilo vrlo uspešno. Loren nije nimalo naivna. Ako ona ide na ovakvu misiju, sigurno to radi s dobrim razlogom. To što i ona učestvuje u Nešovoj avanturi čitavom poslu daje određeni kredibilitet. „Profesore, dobićete obilnu nadoknadu za vaše usluge.“ „Nije u tome…“ „I vaš brat je član naše misije“, reče Neš, na Rejsovo iznenađenje. „On neće krenuti s nama, ali će s našim tehničkim osobljem raditi u Virdžiniji.“ Marti, pomisli Rejs. Nije ga video ko zna koliko dugo. Još otkad su se roditelji razveli, pre devet godina. Ali ako je i Marti uključen, onda bi možda… „Profesore Rejs, meni je veoma žao, ali moramo da krenemo, i to odmah. Moram da znam vaš odgovor.“ „Vile“, zausti Džon Bernstajn, „ovo bi mogla da bude izuzetna prilika za naš univerzitet…“ Rejs mu se namršti, prekinuvši ga, a zatim se okrenu Nešu. „Kažete da je reč o nacionalnoj bezbednosti?“ „Tako je.“ „I ne možete da mi kažete kuda idemo?“ „Ne dok se ne ukrcamo u avion. Onda vam mogu reći sve.“ A imaću i lično obezbeđenje, pomisli Rejs. Tako nešto ti je potrebno samo ako neko ima nameru da te ubije. U kancelariji se nije čuo ni šum. Rejs je mogao da oseti kako svi iščekuju njegov odgovor. Neš. Bernstajn. Zelene berete. Uzdahnu. Nije mogao da veruje da će to izgovoriti. „Dobro“, reče. „Idem.“