Bekstvo Zima 1970, Dejli Siti, Kalifornija – Sâm sam. Gladan sam i drhtim u mraku. Sedim na nadlanicama na dnu stepenica u garaži. Glava mi je nagnuta unazad. Ruke su mi utrnule pre sat vremena. Mišići vrata i ramena počinju da me bole. Ali to nije ništa novo – naučio sam već da ne obraćam pažnju na bol. Ja sam majčin zatvorenik. Imam devet godina, a živim ovako već godinama. Svaki dan je isto. Budim se posle spavanja na starom vojničkom poljskom krevetu u garaži, obavljam jutarnje kućne poslove, i ako slučajno imam sreće, pojedem ostatke onoga što su doručkovala moja braća. Otrčim do škole, kradem hranu, vraćam se „Kući“, a onda moram da se ispovraćam u klozetsku šolju da bih dokazao da nisam počinio taj užasni zločin – krađu hrane. Tuče me, ili tera da igram još neku od njenih „igara“, svršavam popodnevne kućne poslove, zatim sedim u dnu stepenica dok me ne pozove da obavim i večernje poslove. A onda, samo ako sam završio sve poslove, a pri tom nisam počinio nijedan „zločin“, možda mi da komadić hrane. Dan se za mene završava tek kad mi majka dozvoli da spavam na poljskom krevetu, na kome mi se telo zgrči u slabašnom pokušaju da zadrži bar nešto telesne toplote. San je za mene jedina životna radost. Jedino tada mogu da pobegnem od svog života. Volim da sanjam. Vikendom je mnogo gore. Nema škole, a to znači da nema ni hrane, i da moram da provedem još vremena u „Kući“. Preostaje mi jedino da pokušam da zamislim sebe negde daleko – bilo gde – što dalje od „Kuće“. Već godinama sam otpadnik od „Porodice“. Otkad pamtim, uvek sam pravio probleme i „zasluživao“ kaznu. Najpre sam mislio da sam bio nevaljao dečak. Zatim sam mislio da je majka bolesna, pošto se ponašala drugačije kada mi je otac bio na poslu, a braća nisu bila tu. Ali nekako sam uvek znao da majka i ja imamo neki poseban odnos. Shvatao sam i da sam ja, iz nekog razloga, jedina meta majčinog neobjašnjivog besa i nastranog zadovoljstva. Nemam dom. Nisam član ničije porodice. Duboko u sebi znam da ni sada ne zaslužujem, niti ću nikada zasluživati bilo kakvu ljubav, pažnju, pa čak ni priznanje da sam ljudsko biće. Ja sam dete zvano „To“. Osećam duboko u sebi da sam potpuno sam. Na spratu počinje bitka. Pošto je prošlo četiri sata po podne, znam da su oboje mojih roditelja pijani. Nastaje vika. Prvo pogrde, zatim psovke. Izbrojim nekoliko sekundi, pre nego što počnu da pričaju o meni – kao što se to uvek desi. Od zvuka majčinog glasa prevrće mi se stomak. „Šta ti to znači?“, vrišti ona na mog oca Stivena. „Misliš da sam loša prema ’Tom Dečaku’? To misliš?“ Glas joj postaje leden. Mogu da je zamislim kako upire prstom u očevo lice. „Slušaj... ti... mene. Ti... pojma nemaš kakvo je ’To’. Ako misliš da sam loša prema njemu... e, onda... ’To’ može da ode da živi na nekom drugom mestu.“ Mogu da zamislim oca – koji, i posle svih tih godina, još pomalo pokušava da se založi za mene – kako mućka piće u svojoj čaši, tako da led u njemu zvecka. „Hajde, smiri se“, počinje on. „Hoću samo da kažem... pa... nema deteta koje zaslužuje tako da živi. Bože, Roerva, ti si i prema... prema psima bolja nego... nego prema Tom Dečaku.“ Svađa narasta do vrhunca, kada mi već probija uši. Majka tresne svoju čašu o kuhinjski sto. Otac je prevršio meru. Niko nikada ne sme majci da govori šta da radi. Znam da ću ja morati da platim za taj njen bes. Shvatam da će me svakog časa pozvati gore. Spremam se. Najsporije što mogu pomeram ruke iz dotadašnjeg položaja, negde ispod zadnjice, ali ne previše – jer znam da će u nekom trenutku doći da proveri šta radim. Znam da nikad ne smem ni najmanje da se pomerim bez njene dozvole. Osećam se tako sićušno. Kada bih samo mogao nekako... Bez upozorenja, majka otvara vrata koja vode dole u garažu. „Ti tamo!“, urla. „Dovlači se ovamo! Odmah!“ Istog časa jurnem uz stepenice. Pričekam njeno naređenje, pa onda krotko otvaram vrata. Ćutke prilazim majci i iščekujem jednu od njenih „igara“. U pitanju je igra obraćanja, u kojoj moram da stojim tačno metar ispred nje, ruku zalepljenih za telo, glave pognute pod uglom od četrdeset pet stepeni, očiju prikovanih za njena stopala. Na prvu naredbu, moram da podignem pogled do visine iznad njenih grudi, ali ispod njenih očiju. Na drugu naredbu, moram da je pogledam u oči, ali nikako, nikako ne smem da progovorim, udahnem ili načinim i najmanji pokret ako mi majka ne da dozvolu za to. Majka i ja igramo ovu igru još otkad mi je bilo sedam godina, pa je ovo danas samo još jedan deo rutine mog beživotnog postojanja. Iznenada se majka sagne i uhvati me za desno uvo. Sasvim slučajno ustuknem. Majčina slobodna ruka kažnjava moj pokret snažnim šamarom. Njena ruka zadobija maglovite obrise pre nego što me udari po licu. Ne mogu dobro da vidim bez naočara. Pošto se danas ne ide u školu, ne smem da ih nosim. Njen udarac peče mi kožu. „Ko ti je rekao da se pomeriš?“, ruga mi se majka. Držim oči otvorene, pogleda prikovanog za jednu tačku na tepihu. Majka proverava kako reagujem, a onda me opet vuče za uvo vodeći me ka ulaznim vratima. „Okreni se!“, viče. „Gledaj u mene!“ Ali ja se ne držim pravila. Krajičkom oka krišom pogledam u oca. On otpija još gutljaj pića. Nekada uspravna ramena sada su mu zgurena. Posao vatrogasca u San Francisku, godine pijančenja i zategnut odnos s mojom majkom ostavili su traga na njemu. Nekada moj superheroj, poznat po junačkom spasavanju dece iz zapaljenih zgrada, sada je slomljen čovek. Ispija još jedan gutljaj pre nego što majka počne: „Evo, tvoj otac misli da sam ja loša prema tebi. Pa, jesam li? Jesam li?“ Usne mi podrhtavaju. Za sekundu nisam siguran da li bi trebalo da odgovorim. Majka to sigurno zna, i verovatno joj to donosi još veće uživanje u „igri“. U svakom slučaju, crno mi se piše. Osećam se kao insekt koga će upravo zgnječiti. Suva usta mi se otvaraju. Mogu da osetim kako mi se skrama skida sa usana. Počinjem da zamuckujem. Pre nego što uspem da uobličim ijednu reč, majka me ponovo povlači za uvo. Osećam da mi uvo gori. „Začepi ta usta! Niko ti nije rekao da progovoriš! Je l’ ti neko rekao? Pa, je l’ ti rekao ili nije?“, dere se majka. Pogledom tražim oca. Koju sekundu kasnije, on kao da je osetio moju potrebu. „Roerva“, kaže, „ne treba tako da se ponašaš prema Tom Dečaku.“ Ponovo se ukočim, a majka me ponovo vuče za uvo, ali ovog puta me ne pušta, primorava me da stojim na prstima. Majčino lice poprima tamnocrvenu boju. „Znači, ti misliš da sam loša prema njemu? Ja...“ Upirući kažiprst prema svojim grudima, majka nastavlja. „Šta će meni sve ovo? Stivene, ako misliš da sam loša prema njemu... e pa, To može prosto da ode iz moje kuće!“ Propinjem se na prste jer se trudim da budem malo viši, i počinjem da zatežem gornji deo tela, da budem spreman za majčin novi napad. Iznenada mi pušta uvo i otvara ulazna vrata. „Napolje!“, vrišti. „Napolje iz moje kuće! Ne volim te! Ne trebaš mi! Nikad te nisam ni volela! Marš napolje iz moje kuće!“ Sledim se. Nisam siguran kakva je sad ovo igra. Glava mi puca od mogućih objašnjenja za majčine prave namere. Da bih preživeo, moram sve da predvidim. Otac staje ispred mene. „Ne!“, zapomaže. „Dosta je bilo. Prestani, Roerva. Prestani sa svim tim. Pusti Tog Dečaka na miru.“ Majka stane između oca i mene. „Ne?“, počinje sarkastičnim tonom. „Koliko puta si mi to rekao u vezi s Tim Dečakom? Te Dečak ovo, te Dečak ono. Dečak, Dečak, Dečak. Koliko puta, Stivene?“ Dotiče očevu ruku kao da ga moli; kao da bi im život bio mnogo bolji kad ja više ne bih živeo s njima – kad više ne bih postojao. Vrištim u sebi: O, bože! Sad razumem! Bez razmišljanja, otac je prekida. „Ne“, izgovara tiho. „Ovo“, kaže šireći ruke, „ovo nije u redu“. Glas mu se sve više gubi, po čemu shvatam da više nema snage. Čini se da je na ivici plača. Gleda u mene i odmahuje glavom pre no što pogleda u majku. „Gde će on da živi? Ko će da se stara o...?“ „Stivene, zar ne razumeš? Zar ti to ne ulazi u glavu? Briga me šta će se s njim desiti. Briga mene za Tog Dečaka.“ Iznenada se vrata otvaraju. Majka se smeši držeći kvaku. „Dobro. U redu. O tome će Dečak sam da odluči.“ Ona se sagne, udaljena od mog lica, tek koji centimetar. Dah joj smrdi na alkohol. Pogled joj je leden, ispunjen strašnom mržnjom. Kako bih voleo da se okrenem.. Kako bih voleo da sam opet u garaži. Sporo, hrapavim glasom majka kaže: „Ako misliš da sam tako loša prema tebi, slobodno idi.“ Na trenutak se ohrabrim i rizikujem da pogledam u oca. On to ne primećuje, jer upravo doliva piće u čašu. Ne razumem svrhu majčine nove igre. Odjednom shvatam da ovo i nije igra. Treba mi nekoliko sekundi da shvatim da je ovo prilika – prilika za mene da pobegnem. Već godinama želim da pobegnem, ali me neki nejasan strah sprečava. Ali, govorim sebi, ovo je isuviše lako. Toliko želim da pomerim noge, ali one ostaju ukočene. „Pa, šta je?“, urla mi majka u uvo. „Sve zavisi od tebe.“ Vreme kao da je stalo. Pogleda prikovanog za tepih, čujem kako majka počinje da sikće. „On neće otići. Taj Dečak nikad neće otići. Nema To petlju da ode.“ Osećam kako mi se utroba prevrće. Za trenutak zatvaram oči, poželevši da sam negde daleko. Kao da vidim sebe kako prolazim kroz ta vrata. Smešim se u sebi. Očajnički želim da odem. Što više zamišljam sebe kako izlazim, to više osećam kako mi se toplota širi telom. Odjednom osećam da mi se telo pokreće. Oči mi se širom otvaraju. Gledam u svoje iznošene patike. Noge mi zakorače kroz vrata. O, bože, govorim sebi, ne mogu da verujem šta radim! Iz straha se ne usuđujem da stanem. „Eto“, pobedonosno objavljuje majka. „Dečak je to uradio. On je sam tako odlučio. Nisam ga naterala. Zapamti to, Stivene. Hoću da znaš da ga nisam naterala.“ Izlazim, potpuno svestan da će me majka uvući natrag u kuću. Osećam da su mi se dlačice na vratu nakostrešile. Ubrzavam korak. Pošto sam izašao, krećem nadesno i silazim niz crvene stepenice. Po zvucima iza sebe razaznajem da se iza mene majka i otac istežu naginjući se napolje. „Roerva“, kaže otac tiho, „ovo nije u redu.“ „Nije tačno!“, odgovara ona bezizražajnim glasom. „I zapamti, on je tako odlučio. Sem toga, vratiće se on.“ Tako sam uzbuđen da sam se zamalo sapleo i pao niz stepenice. Hvatam se za ogradu da održim ravnotežu. Uspevam da stignem do hodnika, trudeći se da dišem normalno. Okrećem se nadesno i hodam ulicom sve dok ne postanem siguran da niko iz Kuće ne može da me vidi, a onda se dajem u trk. Stižem do polovine ulice pre no što stanem, samo za trenutak, da bih ponovo uputio pogled ka Kući. Sa rukama na kolenima, saginjem se teško dišući. Naprežem se da čujem zvuk majčinog karavana. Nekako mi se čini da je sve prošlo isuviše lako. Ne mogu da verujem da me je majka tek tako pustila da odem. Znam da će me pojuriti za koji trenutak. Dolazim do daha i onda ponovo ubrzavam korak. Stižem do kraja Avenije Krestlajn i odatle zurim u tu malu zelenu kuću. Međutim, karavan ne izleće iz garaže. Niko ne trči za mnom. Nema vike, vrištanja niti udaraca. Ne sedim na dnu stepenica u garaži, niko me ne tuče metlom po potkolenicama, niti me zaključava u kupatilo sa još jednom od smeša raznih sredstava za čišćenje. Okrenem se na zvuk kola koja prolaze. Mašem rukama. Mada na sebi imam dronjave pantalone, iscepanu tanku majicu dugih rukava i iznošene patike, srećan sam. Toplo mi je. Govorim sebi da se nikada neću vratiti. Pošto sam toliko godina živeo u strahu, izdržao užasna prebijanja i jeo iz kanti za đubre, sada znam da ću nekako preživeti. Nemam ni prijatelja, ni gde da se sakrijem, nemam nikakvog oslonca. Ali ja tačno znam kuda idem – na reku. Pre mnogo godina, kada sam još bio član Porodice, svakog leta smo se za raspust vozili do Ruske reke u Gernvilu. Najlepše dane u životu proveo sam učeći da plivam na Džonsonovoj plaži, spuštajući se niz superslajd, vozeći se na kolima sa senom, igrajući se sa braćom oko starog panja pored naše kolibe. Nasmešim se uvek kad se setim mirisa džinovskih sekvoja i lepote tamnozelene reke. Nisam sasvim siguran gde je Gernvil, ali znam da se nalazi severno od mosta Golden Gejt. Siguran sam da će mi trebati nekoliko dana da stignem tamo, ali to nije važno. Kad jednom stignem, moći ću da preživim tako što ću krasti peciva i salamu iz obližnje samoposluge i spavati na Džonsonovoj plaži slušajući tutnjavu automobila preko starog visećeg mosta koji vodi do grada. Gernvil je bio jedino mesto na kom sam se ikad osećao bezbedno. Još od vremena kad sam išao u obdanište, znao sam da je to mesto gde želim da živim. I kad konačno stignem tamo, znam da ću u Gernvilu ostati do kraja života. Dok hodam niz Aveniju Istgejt, hladni žmarci mile mi telom. Sunce je zašlo i večernja magla počinje da se valja iz pravca okeana. Uvlačim ruke pod pazuh i krećem niz ulicu. Zubi počinju da mi cvokoću. Radost zbog velikog bekstva polako iščezava. Pomišljam da je možda, možda, majka bila u pravu. Ma koliko da me je tukla i grdila, barem je u garaži bilo toplije nego ovde. Sem toga, kažem sebi, ja zaista lažem i kradem hranu. Možda i zaslužujem da me kazne. Zastajem na trenutak da ponovo razmislim o svom planu. Ako se sada okrenem, ona će vikati na mene i tući me – ali na to sam navikao. Ako budem imao sreće, sutra će mi možda dati za jelo ogriske preostale od večere. Onda ću sledećeg dana da kradem hranu iz škole. Stvarno, samo treba da se vratim. Smešim se u sebi. Preživeo sam i gore stvari koje mi je majka činila. Zastajem u pola koraka. Pomisao na povratak u Kuću i ne zvuči tako loše. Sem toga, kažem sebi, ionako nikad ne bih mogao da nađem reku. Okrećem se. Bila je u pravu. Zamišljam sebe kako sedim u dnu stepenica, tresem se od straha, uplašen od svakog zvuka koji čujem odozgo. Brojim sekunde i plašim se svakog reklamnog bloka, onda čekam da čujem škripu poda na spratu kada majka ustane sa kauča, odšeta do kuhinje da sipa sebi piće, a onda zakrešti da se popnem na sprat – gde će me tući sve dok više ne budem u stanju da stojim. Možda neću biti u stanju da otpuzim. Mrzim reklame. Jedan cvrčak trlja svoja krila negde u blizini i taj zvuk me vraća u stvarnost. Pokušavam da nađem bubu i zastajem na trenutak kad mi se učini da sam blizu. Cvrčanje prestaje. I dalje sam potpuno nepomičan. Ako uhvatim cvrčka, možda bih mogao da ga stavim u džep i pretvorim ga u svog kućnog ljubimca. Oglasio se ponovo. Dok se saginjem da ga dohvatim, čujem zvuk majčinog karavana iza sebe. Uvlačim se pod obližnja kola trenutak pre nego što me farovi osvetle. Automobil klizi niz ulicu. Škripavi zvuk majčinih kočnica probija mi uši. Ona me traži. Disanje mi postaje teško i šištavo. Čvrsto stiskam oči dok mi se svetla centimetar po centimetar približavaju. Čekam da čujem kako kola koče, a zatim će ona iskočiti i ubaciti me u svoj karavan. Odbrojavam sekunde. Polako otvaram oči i okrećem se ulevo, taman na vreme da vidim kako se pale zadnja svetla pre no što kočnice zacvile. Gotovo je! Pronašla me je! Osećam neku vrstu olakšanja. Nikad ne bih stigao do reke. Iščekivanje me je izmoždilo. Hajde, hajde, govorim sebi. Uradi to. Hajde. Kola prolaze pored mene. Ne mogu da poverujem! Uspravljam se u skoku kad kola prođu i zurim u blistavi sedan dvosed, čiji vozač pritiska kočnice svaki čas. Iznenada mi se zavrti u glavi. Stomak mi se steže. Čitav talas tečnosti penje mi se uz grlo. Oteturam se do nečijeg travnjaka i pokušavam da povratim, ali mi ne ide zbog praznog stomaka. Posle nekoliko sekundi, okrećem pogled ka zvezdama. Kroz maglu mogu da spazim deliće neba. Blistave srebrnaste zvezde svetlucaju iznad mene. Pokušavam da se setim koliko je vremena prošlo otkako sam poslednji put bio ovako napolju. Nekoliko puta duboko udahnem. „Ne!“, vičem. „Ne vraćam se! Nikad se neću vratiti!“ Okrećem se i vraćam niz ulicu, ka severu, ka mostu Golden Gejt. Nekoliko sekundi kasnije prolazim pored kola, koja su sada parkirana na nečijem prilazu. Vidim jedan par koji stoji na vrhu stepenica, a domaćin ih pozdravlja. Smeh i muzika dopiru kroz otvorena vrata. Pitam se kako li je to kad ti priređuju dobrodošlicu u nečijem domu. Dok prolazim pored te kuće, nanjušim miris hrane, i obuzima me pomisao na to kako bi bilo prožderati nešto. Nedelja je uveče – što znači da sam poslednji put jeo još u petak ujutro u školi. Hrana, govorim samom sebi. Moram da pronađem hranu. Nešto kasnije stižem do stare crkve. Pre mnogo godina, majka je nekoliko nedelja slala moju dvojicu braće, Rona i Stena, i mene, na popodnevne časove veronauke. Nisam bio u crkvi još otkad mi je bilo sedam godina. Lagano otvaram vrata. Istog trenutka osetim kako mi se toplota uvlači kroz rupe na pantalonama i majici tankoj kao list papira. Što brže mogu zatvaram vrata iza sebe. Vidim sveštenika kako skuplja knjige iz klupa. Krijem se iza vrata, nadajući se da me neće videti. Sveštenik kreće ka zadnjim klupama, prema meni. Toliko želim da ostanem, ali... Zatvaram oči, pokušavajući na trenutak da upijem toplotu, pre nego što mi ruka opet krene ka vratima. Kad sam se našao napolju, prelazim ulicu, pošto preko puta vidim niz prodavnica. Stanem ispred radnje sa krofnama. Jednog davnog jutra, pre mnogo godina, otac je tu stao da kupi krofne pre nego što odveze porodicu do Ruske reke. Bilo je to za mene čarobno vreme. Zurim u izlog, a zatim uvis, u vesele debele likove iz crtanih filmova naslikane na zidu, zabavljene ovim ili onim poslom oko spremanja krofni. Miris pice odnekud sleva natera me da se okrenem. Proteturam kraj nekoliko radnji i stajem ispred picerije. Voda mi polazi na usta. Bez razmišljanja otvaram vrata i kao ošamućen prolazim kroz prostoriju. Treba mi nekoliko minuta da mi se oči naviknu. Mogu da razaznam bilijarski sto, zvuke sudaranja pivskih krigli i smeh. Osećam da me gledaju. Zaustavljam se u najzabačenijem delu picerije. Pogled mi luta u potrazi za nekom ostavljenom hranom. Pošto ništa nisam našao, zaputim se ka bilijarskom stolu gde su dvojica upravo završila partiju. Nalazim novčić na njemu i polako ga obuhvatim prstima. Pogledam oko sebe pre nego što ga odvučem do ivice stola, a zatim u svoju šaku. Novčić je topao. Trudeći se što više mogu da delujem bezbrižno, odšetam do šanka. Neko se prodere iznad mene. Trudim se da ne obraćam pažnju na taj zvuk. Otpozadi me neko hvata za levo rame. U trenutku mi se zgrči gornji deo tela, dok čekam da dobijem udarac u lice ili stomak. „Ej, mali, šta to radiš?“ Okrećem se prema glasu, ali neću da pogledam gore. „Rekoh, šta to radiš?“ Pogledam gore i vidim čoveka u beloj kecelji uflekanoj crvenim sosom sa pice. On stavlja ruke na kukove, čekajući odgovor. Pokušavam da odgovorim, ali zamucam. „Uh... Niš... ništa... gospodine.“ Čovek mi stavlja ruku na rame i vodi me na kraj šanka. Onda zastane i sagne se. „Ej, mali, treba da mi daš taj novčić.“ Odmahnem odrečno glavom. Pre nego što uspem da ga slažem, čovek kaže: „Ej, ortak, video sam kad si to uradio. Sad ga vrati. Onima tamo treba za bilijar.“ Stežem pesnicu. Tim novčićem bih mogao da kupim nešto hrane, možda čak i parče pice. Čovek nastavlja da pilji u mene. Polako odvijam prste i ispuštam novčić njemu u ruku. On ga baci dvojici sa bilijarskim štapovima. „Hvala, Mark“, viče jedan od njih. „Da, ortak, nema problema.“ Pokušavam da se okrenem, tražim vrata, kad me Mark zgrabi. „Šta radiš ovde? Što si ukrao taj novčić?“ Povlačim se u svoj oklop i piljim u pod. „Ej, ortak“, Mark podiže glas. „Pitao sam te nešto!“ „Ništa nisam ukrao. Ja... Ja sam samo mislio... Mislim, samo sam video taj novčić i... Ja, ovaj...“ „Pre svega, video sam kad si ukrao taj novčić, a drugo, ljudima treba da igraju bilijar. A sem toga, ortak, šta si uopšte mislio da kupiš za dvadeset pet centi?“ Osećam kako me preplavlja bujica besa. „Nešto za jelo! Samo sam hteo da kupim parče pice! U redu?“ „Parče pice?“, smeje se Mark. „Čoveče, ti k’o da si pao s Marsa.“ Pokušavam sa smislim odgovor. Osećam da se zatvaram. Izbacim vazduh iz pluća i slegnem ramenima. „Ej, čoveče, smiri se. Evo, privuci stolicu“, kaže Mark blago. „Džeri, daj koka-kolu.“ Mark gleda odozgo u mene. Pokušavam da uvučem ruke u rukave – da sakrijem posekotine i modrice. Pokušavam da mu okrenem leđa. „Ej, mali, jesi li dobro?“, pita Mark. Odmahujem glavom. Ne!, kažem sebi. Nisam dobro. Ništa nije dobro! Toliko želim da mu kažem, ali... „Evo, popij“, kaže Mark, gurnuvši mi čašu koka-kole. Obema rukama hvatam crvenu plastičnu čašu i sisam papirnu cevčicu sve dok piće ne nestane iz čaše. „Ej, mali“, pita Mark, „kako se zoveš? Gde živiš? Je l’ imaš gde da živiš?“ Tako me je sramota. Znam da ne smem da odgovorim. Ponašam se kao da ga nisam čuo. Mark klima glavom. „Ne mrdaj“, kaže zgrabivši moju čašu. Stojeći iza šanka vidim ga kako puni čašu i podiže telefonsku slušalicu. Telefonski kabl se zateže do kraja dok se Mark trudi da mi pruži još jednu čašu koka-kole. Pošto spusti slušalicu, Mark opet sedne. „Hoćeš li da mi kažeš u čemu je problem?“ „Majka i ja se ne slažemo“, mrmljam, nadajući se da me niko ne čuje. „Ona mi je... uh... rekla mi je... da odem.“ „Zar ne misliš da se brine za tebe?“, pita on. „Jeste, baš! Malo sutra!“ Joj, kažem samom sebi, bolje da ćutiš! Udaram prstom po pultu, pokušavajući da okrenem Marku leđa. Pogledam onu dvojicu koji igraju bilijar i ostale ljude – kako se smeju, jedu, provode se. Kako bih voleo da sam stvarna osoba. Iznenada mi opet pripadne muka. Dok se spuštam u stolicu, ponovo se okrećem prema Marku. „Moram da idem.“ „Gde ideš?“ „Onako, moram da idem, gospodine.“ „Je l’ ti majka stvarno rekla da odeš?“ Klimam glavom, ne gledajući u njega. Mark se smeši. „Sto posto se ona stvarno brine za tebe. Šta misliš o tome? Znaš šta. Daj mi njen broj, pa ću da je pozovem. Je l’ to u redu?“ Osećam da će mi srce iskočiti. Vrata, kažem sebi. Samo dođi do vrata i beži. Glava mi se pomamno okreće u potrazi za izlazom. „’Ajde, nemoj sad... uostalom, ne možeš sad da odeš“, kaže Mark podigavši obrve. „Pravim ti picu... sa svim mogućim dodacima!“ Trgnem se. „Stvarno?“, uzviknem. „Ali... nemam...“ „Ma, bez brige, ortak. Samo sačekaj ovde.“ Mark ustaje i kreće ka ulazu. Smeši se na mene kroz jedan otvor na kuhinji. Polazi mi voda na usta. Već vidim sebe kako jedem toplo jelo – ne nešto iz kante za đubre, ne parče buđavog hleba, već stvarno jelo. Minuti prolaze. Sedim uspravno čekajući da me Mark još koji put pogleda. Policajac u tamnoplavoj uniformi ulazi u piceriju. To mi ne znači ništa sve dok Mark ne priđe policajcu. Njih dvojica popričaju, onda Mark klimne glavom i pokaže prstom na mene. Vrtim se oko sebe tražeći zadnja vrata. Nema ih. Ponovo se okrećem prema Marku, ali on je otišao, baš kao i policajac. Krivim glavu na jednu pa na drugu stranu i naprežem oči da vidim njih dvojicu. Nema ni jednog ni drugog. Lažna uzbuna. Srce mi više ne udara onako jako. Ponovo počinjem da dišem. Smešim se. „Izvini, mladiću.“ Podignem glavu i vidim policajca kako mi se smeška. „Mislim da treba da pođeš sa mnom.“ Ne!, kažem sebi. Odbijam da se pomerim. Zario sam prste u stolicu. Tražim Marka. Ne mogu da verujem da je pozvao policiju. Delovao je tako gotivno. Dao mi je koka-kolu i obećao mi jelo. Zašto je to uradio? Koliko god da mrzim Marka, sebe mrzim još više. Znam da je trebalo samo da prođem ulicom. Nikako nisam smeo da uđem u piceriju. Znao sam da treba da odem iz grada čim ugrabim priliku. Kako sam samo bio glup! Znam da sam izgubio. Osećam da me napušta i ono malo preostale snage. Toliko želim da nađem neku rupu, da se uvučem u nju i zaspim. Skliznem sa stolice. Policajac je iza mene. „Ne brini“, kaže. „Sve će biti kako treba.“ Jedva ga čujem. Mislim samo na to da me tamo negde čeka ona. Vratiću se Kući – majci. Policajac ide sa mnom do ulaznih vrata. „Hvala što ste nam javili“, kaže Marku. Piljim u pod. Tako sam besan. Neću ni da pogledam u Marka. Želim da budem nevidljiv. „Ej, mali“, smeši se Mark i tutne mi u ruke tanku belu kutiju, „jesam ti rekao da ću ti dati parče pice?“ Srce mi zastaje. Smešim mu se. Počinjem da odmahujem glavom. Znam da ovo ne zaslužujem. Odgurnem kutiju. Za trenutak, za mene ništa drugo na svetu ne postoji. Vidim mu dušu. Znam da me razume. I bez reči znam šta mi govori. Uzimam kutiju. Pogledam mu dublje u oči: „Hvala, gospodine.“ Mark me pomiluje po kosi. Udišem miris iz kutije. „To je od svih tih dodataka. I, mali... drži se. Bićeš ti dobro“, kaže Mark dok ja izlazim s dragocenom kutijom koja mi greje ruke. Napolju se siva magla kovitla oko policijskog auta parkiranog nasred ulice. Čvrsto privijam kutiju uz sebe. Osećam kako pica klizi u kutiji dok mi policajac otvara vrata. Čujem tiho šištanje iz uređaja za klimatizaciju na podu. Migoljim prste da ih zgrejem. On se uvlači u kola i uzima mikrofon. Nežan ženski glas mu odgovara na poziv. Okrećem se i gledam ka piceriji. Mark i još nekoliko odraslih ljudi stoje napolju drhteći. Dok policijska kola polako odlaze, Mark podiže ruku i pokazuje znak mira, a zatim mi maše za rastanak. Jedan po jedan, ostali mu se pridružuju smešeći se. Gušim se. U ustima osećam slan ukus dok mi se suze slivaju niz lice. Nekako znam da će mi Mark nedostajati. Gledam u svoje patike i migoljim prste. Jedan viri kroz rupu na patici. „Pa“, kaže policajac, „je l’ ti ovo prvi put da si u policijskim kolima?“ „Da, gospodine“, odgovaram. „Jesam li... ovaj...’oću da kažem, jesam li u nekoj nevolji, gospodine?“ Policajac se smeši. „Ne. Samo smo zabrinuti. Malo je kasno, a ti si previše mali da budeš napolju sam. Kako se zoveš?“ Pogledam svoj prljavi nožni prst. „’Ajde, slobodno mi reci. Ništa ti neće biti.“ Pročistim grlo. Ne želim da razgovaram s policajcem. Ni sa kim ne želim da razgovaram. Znam da sam svaki put kad otvorim usta za korak bliži majčinim kandžama. Ali, kažem sebi, šta da radim? Znam da sad više nemam nikakvih šansi da pobegnem na reku. Baš me briga. Dok god ne moram da se vratim njoj. Posle nekoliko sekundi odgovorim policajcu: „Dej... Dej... Dejvid, gospodine“, mrmljam, „Zovem se Dejvid.“ Policajac se nasmeje. Nasmešim se i ja njemu. Kaže mi da sam lep dečko. „Koliko ti je godina?“ „Devet, gospodine.“ „Devet? Nešto si mi mali za te godine.“ Počinjemo da pričamo o ovome i onome. Ne mogu da poverujem koliko se policajac zanima za mene. Izgleda da sam mu baš simpatičan. Parkira kola ispred policijske stanice i vodi me niz stepenice do jedne prazne sobe sa bilijarskim stolom u sredini. Sedimo kraj bilijarskog stola, a policajac kaže: „Ej, Dejvide, da pojedemo mi tu picu dok se ne ohladi.“ Glava mi se podiže i spušta. Rascepim kutiju. Saginjem se i udišem miris. „Pa, Dejvide“, pita policajac, „šta si ono rekao, gde živiš?“ Sledim se. Dodaci skliznu sa mog parčeta. Okrenem se. Nadao sam se da će nekako zaboraviti zašto me je poveo. „’Ajde, reci mi, Dejvide. Stvarno se brinem za tebe.“ Pogled mu je prikovan za moje oči. Ne mogu da mu okrenem leđa. Pažljivo u kutiji zamenim svoje parče pice. Policajac pruža ruku da dotakne moju. Nagonski se trgnem. Pre nego što ponovo pokuša, oštro ga pogledam. U sebi vrištim: Zar ne razumeš? Majka ne želi da budem pored nje, ne voli me, nimalo je nije briga za mene! Je l’ jasno? I zato... samo me ostavi na miru, da mogu da odem, važi?! Policajac odmakne stolicu od stola pre nego što blagim glasom započne: „Dejvide, ovde sam da ti pomognem. Moraš to da shvatiš, a ja ću da ostanem s tobom koliko god trebalo.“ Nagne se i prstom mi podigne bradu. Suze mi se slivaju niz obraze. Nos mi curi. Sad znam da mi nema pomoći. Nemam petlju da pogledam policajca u lice. „U Krestlajn aveniji, gospodine“, kažem tiho. „U Krestlajn aveniji?“, pita policajac. „Da, gospodine... U Krestlajn aveniji broj 40.“ „Dejvide, poneo si se valjano. Šta god da je problem, siguran sam da možemo to da sredimo.“ Kažem mu telefonski broj i policajac nestane na koji trenutak. Pošto se vratio, odmah vrši novi napad na picu. Uzmem onaj isti komad pice. Hladan je i mokar. Toliko želim da jedem, ali su mi misli kilometrima daleko. Policajac osmehom pokušava da me ubedi: „Sve će biti u redu.“ Jeste, baš!, kažem u sebi. Osećao sam se sigurno, bezbedno i voljeno jedino kad sam bio sasvim mali. Bilo mi je pet godina kad me je Porodica čekala dok sam trčao uz jedno brdašce, poslednjeg dana vrtića. Još vidim mamino lice kako blista od ljubavi dok mi viče: „Hajde, dušo. Hajde, Dejvide.“ Čvrsto me je zagrlila, a zatim mi otvorila vrata. Otac je pokrenuo kola i ona su pojurila. Pravac: reka. Tog leta me je mama naučila da se na leđima održavam na vodi. Plašio sam se, ali je mama ostala sa mnom sve dok nisam naučio da plivam sasvim sam. Bio sam tako ponosan dok sam se pokazivao pred njom, dokazujući da sam veliki dečko, da zaslužujem njenu pažnju i hvalu. To leto je bilo najsrećniji deo mog života. Ali sada, dok sedim ispred policajca, znam da više nikada neće biti onako kako je bilo onda. Srećna vremena sad su samo uspomene. Policajac gleda u nekoga. Okrenem se i vidim mog oca, u jednoj od onih njegovih crvenih pamučnih majica, kako stoji iza mene. Neki drugi policajac klima glavom policajcu koji sedi sa mnom. „Gospodin Pelcer?“, pita onaj policajac pored mene. Otac potvrdno klimne. Njih dvojica odlaze u jednu kancelariju. Policajac zatvara vrata. Kad bih samo mogao da čujem o čemu pričaju. Siguran sam da pričaju o meni i o tome kako uvek imam problema sa majkom. Jedino mi je olakšanje što nije i ona došla, ali nekako sam i znao da ona nikad ne bi rizikovala da se razotkrije pred nekim ko predstavlja vlast. Znam da uvek koristi oca za prljave poslove. Ona kontroliše oca – baš kao što pokušava da kontroliše svakoga. Znam da ona, pre svega, mora da sačuva tajnu. Niko nikad ne sme da sazna za naš posebni odnos. Ali znam da se gubi, da ne može više sve da drži u rukama. Pokušavam da shvatim šta će to značiti. Da bih preživeo, moram da razmišljam unapred. Nekoliko minuta kasnije, vrata kancelarije škripnu. Otac izlazi i steže ruku policajcu. Policajac mi prilazi. Saginje se. „Dejvide, ovo je bio samo mali nesporazum. Tvoj otac mi kaže da si se uznemirio kad ti majka nije dala da voziš bicikl. Nisi morao zbog toga da bežiš. Idi sad sa ocem kući, pa ćete ti i tvoja majka nekako da se pomirite. Tvoj otac, evo, kaže da se ona strašno zabrinula za tebe.“ Zatim menja ton i upire prstom u mene. „I nemoj nikad više to da prirediš svojim roditeljima. Nadam se da si danas naučio svoje. Ume da bude baš gadno tamo napolju, je l’ da?“ Stojim pred njim i ne mogu da poverujem šta slušam. Da vozim bicikl? Pa ja ga čak ni nemam! Nikad u životu nisam vozio bicikl! Hoću da se okrenem da vidim govori li on to nekom detetu iza mene. Ali iza mene stoji otac i gleda me tupim, praznim pogledom. Shvatam da je ovo samo još jedna od majčinih priča za javnost. Sasvim razumljivo. „I, Dejvide“, savetuje policajac, „poštuj svoje roditelje. I ne znaš koliko sreće imaš.“ Muti mi se u glavi. Čujem samo „koliko sreće imaš... koliko sreće imaš...“, ponovo i ponovo i ponovo... Zadrhtim kad otac zalupi za sobom vrata karavana. Duboko izdahne vazduh pre no što se nagne ka meni. „Pobogu, Dejvide!“, počinje dok uključuje motor i pritiska gas. „Šta ti je samo bilo u glavi? Imaš li pojma šta si uradio? Znaš li šta si priredio svojoj majci?“ Naglo podignem glavu ka ocu. Šta sam ja njoj priredio? A šta je sa mnom? Misli li iko o meni? Ali... kažem samom sebi, možda se slomila. Možda se stvarno brine za mene. Je li moguće da shvata koliko je preterala? Za trenutak zamišljam majku kako jeca u očevom naručju, pitajući se gde sam, da li sam živ. Onda vidim svoju mamu kako trči ka meni sa suzama u očima, obasipa me poljupcima, puna ljubavi. Gotovo čujem one dve najvažnije reči za kojima čeznem. A ja ću biti spreman da kažem one četiri najvažnije reči: I ja tebe volim! „Dejvide!“ Otac me hvata za ruku. Poskočim i udarim glavom u krov automobila. „Imaš li ti pojma šta radi tvoja majka otkako te nema? Nema ni trenutka mira za mene u toj kući. Bože blagi, otkako si otišao, u kući je pakao. Pobogu, zar ne možeš prosto da se kloniš nevolja? Zar ne možeš da probaš da joj udovoljiš? Samo je se kloni i čini joj sve što hoće. Je l’ možeš to da uradiš? Je l’ možeš, za mene? A?“, viče otac, povisivši glas toliko da se ježim od njega. Sporo klimnem glavom. Ne usuđujem se da pustim ni glasa, a duboko u sebi plačem. Znam da grešim. I, baš kao i uvek, ja sam kriv za sve. Okrećem se ka ocu i klimam glavom gore-dole. On me potapše po glavi. „Dobro“, kaže mekšim glasom, „dobro. To je moj Tigar. ’Ajdemo sad kući.“ Dok otac vozi kola uz onu istu ulicu niz koju sam prošao pre nekoliko časova, sedim zbijen u najudaljenijem ćošku kola, oslonivši svu težinu uz vrata. Osećam se kao uhvaćena životinja i priželjkujem da se iskobeljam kroz staklo. Što sam bliži kući, jače drhtim iznutra. Moram da odem u kupatilo. Kući, kažem sebi. Gledam u svoje ruke. Prsti mi drhte od straha. Znam da ću za koji trenutak biti tamo gde je sve počelo. Sve u svemu, ništa se nije promenilo, i znam da se ništa ni neće promeniti. Da sam samo neko drugi, bilo ko, samo ne to što jesam. Samo želim da imam život, porodicu, dom. Otac uveze kola u garažu. Okreće se prema meni pre no što otvori vrata. „Pa, evo nas“, kaže uz namešten osmeh. „Opet si kod kuće.“ Gledam kroz njega i nadam se, molim se da on uspe da oseti moj strah, moj bol. Kod kuće?, pitam se u sebi. Takvo mesto za mene ne postoji.