PROLOG Zapadna pustinja, godine 523. pre n. e. Grku je celog jutra dosađivala muva. Kao da strašna pustinjska žega, usiljeni marševi i bajata hrana nisu bili dovoljni, sada je morao da muči i ovu muku. Prokleo je bogove, i tako se pljesnuo po obrazu da je poleteo oblak kapljica znoja, ali je beštija bila brža. „Bog ubio ove muve!“ – opsova. „Ne razmišljaj o njima“, reče njegov saputnik u stroju. „Ne mogu. Izludeše me! Dođe mi da pomislim da su ih poslali naši neprijatelji.“ Saputnik slegnu ramenima. „Možda i jesu. Kažu da Amoniti imaju nečastive moći. Čuo sam da umeju da se pretvore u divlje zveri. U šakale i lavove i ko zna šta još.“ „Mogu da se pretvore u šta god hoće, ništa im ne vredi“, zareža Grk. „Kad mi padnu šaka, skupo će mi platiti za ovaj prokleti marš. Šipčimo već četiri nedelje! Ej, četiri nedelje!“ Smaknuo je mešinu s vodom s ramena i otpio, namrštivši se na njen zagrejan, uljast ukus. Šta bi dao za pehar hladne, sveže vode iz brdskih izvora Naksosa, vode koja nema ukus kao da se u njoj upravo opralo pedeset zaraženih bludnica! „Napustiću ovaj najamnički posao“, gunđao je. „Ovo mi je poslednji pohod.“ „Tako svaki put kažeš.“ „Ovaj put sam se nameračio. Vraćam se u Naksos, da se oženim i uzmem komad zemlje. Masline – to je pravi posao.“ „Nikada ti to nećeš uraditi.“ „Hoću“, reče Grk, još jednom neuspešno zamahnuvši na muvu. „Hoću, jamčim ti. Ovaj put je drugačije.“ I jeste bilo drugačije. Dvadeset godina je krvavio gaće za druge. Predugo. Osećao je da više nema snage za marševe. Osim toga, stara rana od strele ove godine ga je kinjila više nego pre. Jedva je uspevao da podigne ruku sa štitom. Još ovaj pohod, i kraj. Vratiće se na rodno ostrvo da gaji masline. „Ko su ti Amoniti, uostalom?“ – upita, otpivši još jedan gutljaj vode. „Nemam pojma“, odgovori njegov saputnik. „Imaju neki hram, i Kambiz želi da se on sruši. Tamo im je, navodno, proročište. To je otprilike sve što znam.“ Grk hmnu, ali nije više pitao. Nije ga naročito zanimalo protiv koga ratuje. Libijci, Egipćani, Karijci, Jevreji, pa čak i njegovi zemljaci Grci – nije pravio razliku. Upadneš, ubiješ koga moraš, a zatim se priključiš drugom pohodu, često protiv istih onih koji su ti upravo platili za prethodni. Danas mu je gazda bio Kambiz Persijski, ali se još koliko juče borio upravo protiv Kambiza, ali u egipatskoj vojsci. Tako to ide u ovom poslu. Još jednom je potegnuo iz mešine, odlutavši mislima nazad u Tebu, i poslednji dan pre nego što se zaputio preko pustinje. On i njegov saborac Fedis Makedonac kupili su mešinu piva i prešli Iteru, veliku reku, da bi se spustili u dolinu po imenu Dveri mrtvih, gde su se po predanju nalazile grobnice mnogih velikih kraljeva. Proveli su popodne pijući i istražujući, i nabasali na usko okno u podnožju strmog obronka od trošnog stenja u koje su iz radoznalosti upuzali. Zidovi i tavanica bili su prekriveni slikama, i Grk je uzeo nož da ureže svoje ime u mekom gipsu: ?????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????? „Evo te i ja, Dimakos iz Naksosa, sin Menendov, ovih čudesa svedok bejah. Sutra u boj protiv Amonita polazim. Neka...“ Ali pre nego što je uspeo sve da ureže, siroti Fedis kleknuo je na škorpiju, dreknuo kao da ga deru živog i ispuzao iz tunela brzinom preplašene mačke. Kako mu se smejao! Ali šala je na kraju otišla na njegov račun, jer je Fedisu noga otekla kao balvan i sledećeg dana nije mogao da pođe s vojskom na marš, te je tako propustio četiri nedelje mučenja u pustinji. Baksuzni stari Fedis? Pre će biti talični stari Fedis! Pomisao ga natera da se zasmejulji. Saputnikov glas prenu ga iz misli. „Dimakose! ’Ej, Dimakose!“ „Šta je?“ „Vidi ono tamo, tupčo. Ispred nas.“ Grk podiže pogled i zagleda se preko kolone u maršu. Prolazili su kroz široku dolinu između visokih dina, a u daljini ispred njih dizala se ogromna stena u obliku piramide, obrisa zamućenih zaslepljujućom svetlošću podnevnog sunca, sa stranicama tako pravilnim kao da ih je neko isklesao. Delovala je nekako preteće, tiha i samotna u inače jednoličnom krajoliku, te Grk instinktivno podiže ruku do talismana s likom boginje Izide oko vrata i žurno promrmlja molitvu za teranje zlih duhova. Marširali su još pola sata pre nego što je pala naredba da se zaustave i pojedu podnevno sledovanje. Grkova četa je u tom trenutku bila gotovo ispod same stene. Oteturao se do nje i skljokao u uski pojas senke u podnožju. „Dokle ćemo ovako?“ – zastenja. „O Zevse, dokle ćemo ovako?“ Među vojnicima se razmileše dečaci sa hlebom i smokvama. Malo potom, neki se latiše urezivanja imena u zid stene. Grk se naslonio na kamen i sklopio oči, uživajući u iznenadnom povetarcu. Trenutak kasnije, oseti golicanje na obrazu. Bio je siguran da je to ona ista muva koja ga je celo jutro mučila. Ovaj put nije pokušao da je spljeska, već joj je dopustio da mu šeta preko usana i očnih kapaka. Poletela je i opet sletela, iskušavajući snagu njegove volje. On je, međutim, mirovao, i insekt mu se konačno spusti na čelo, uljuljkan njegovom nepomičnošću. Grk beskrajno oprezno podiže ruku, na trenutak je zadrža malo iznad lica, a onda se snažno pljesnu po slepoočnici. „Imam te, napasti!“ – uskliknu, zagledan u ostatke muve, razmazane na dlanu. „Konačno!“ Njegovo je likovanje, međutim, bilo kratkog veka, jer se sledećeg trenutka iz zadnjih redova kolone proširi uzbuđen žagor. „Šta je sad?“ – upita on, otresavši ostatke muve i skočivši na noge, s rukom na balčaku mača. „Jesmo li napadnuti?“ „Ne znam“, reče čovek pored njega. „Nešto se dešava tamo pozadi.“ Buka je bila sve glasnija. Pored kolone protutnjaše četiri kamile zapenjenih gubica, rasipajući tovar za sobom. Ljudi su vrištali i nerazgovetno vikali. Vetar je takođe jačao, tukući mu u lice i noseći mu kosu unazad. Grk zakloni oči i zagleda se prema jugu doline. Iz pravca iz kog su došli valjala se nekakva tmina. U prvom trenutku mu se učini da je reč o jurišu konjice, ali mu tada vetar silovito grunu u lice, i on jasno začu ono što je do tada bila samo zamućena vika. „O, Izido“, prošapta. „Šta je?“ – reče njegov saputnik. Grk se okrenu prema njemu. Oči su mu bile pune straha. „Pustinjska oluja.“ Svi su mirovali, sleđeni. Čuli su priče o olujama u zapadnoj pustinji, o tome kako se iznenada podižu i gutaju sve što im se nađe na putu. Pričalo se da proždiru čitave gradove, i sahranjuju civilizacije. „Nađeš li se u pustinjskoj oluji, postoji samo jedna stvar koju možeš da učiniš“, reče im jedan od libijskih vodiča. „Šta?“ – upitaše ga. „Da umreš“, odgovori on. „Bogovi, smilujte se!“ – zavapiše. Neki pobacaše zavežljaje i bezglavo potrčaše dolinom. Drugi se zaputiše uz dine, ili popadaše na kolena, ili se skupiše u zaklonu stene. Jedan vojnik se baci licem na zemlju, jecajući. Drugoga izgazi konj koga je pokušavao da uzjaše. Samo je Grk ostao gde je bio. Ćutke je stajao, olovnih udova, dok se zid tame nezadrživo valjao prema njemu, naizgled sve brže. Pored njega protutnja još tovarnih životinja i ljudi bez oružja, lica iskrivljenih od užasa. „Bežite!“ – vrištali su. „Već je progutala pola vojske! Bežite, ako vam je život mio!“ Vetar je sada besneo, noseći pesak oko njegovih nogu i struka. Čula se grmljavina kao u blizini katarakta. Sunce se zamračilo. „Hajde, Dimakose, bežimo odavde“, doviknu mu saputnik. „Zatrpaće nas žive ako ostanemo.“ Grk se ne pomeri. Usne su mu bile izvijene u osmejak. Od svih načina umiranja koje je zamišljao, a bilo ih je mnogo, ovaj mu nikada nije pao na pamet. Bio je tako svirep da je to bilo smešno. Osmeh mu se proširi i preraste u kikot. „Dimakose, budalčino! Šta te je spopalo?“ „Idi“, reče Grk, vičući da nadjača buku oluje. „Beži ako ti se beži! Ionako je svejedno. Ne želim da umrem bežeći.“ Isuka mač i ispruži ga ispred sebe, zagledan u sklupčanu zmiju na blistavom sečivu, s razjapljenim čeljustima na zašiljenom vrhu. Osvojio ga je pre više od dvadeset godina, u svom prvom ratnom pohodu protiv Lidijaca, i od tada se nije odvajao od njega, uveren da mu donosi sreću. Pređe palcem duž oštrice. Njegov saputnik dade petama vetra. „Ti si lud!“ – doviknu mu preko ramena. „Prokleta, mahnita budala.“ Grk ga nije slušao. Čvršće je stegnuo oružje i upiljio se u gigantski, pokretni zid pomrčine. Uskoro će se nadneti nad njega. Zategao je mišiće. „Hajde, navali“, šapnu. „Da vidimo šta možeš.“ Odjednom se osećao opijeno. Tako je uvek bilo u bici: na početku strah, otežali udovi, a zatim nagla navala borbenog zanosa. Možda ipak nije rođen da uzgaja masline. Pre će biti da je makimos, da mu je vojevanje u krvi. Možda je najpravednije da skonča ovako. Poče da izgovara staru egipatsku bajalicu za teranje baksuza: Ubila te Sehmetina strela! Zgromile te Totove čini! Stigla te Izidina kletva! Neftida te kaznila! Probolo te koplje Horovo! Oluja tada stiže do njega, naletevši snagom hiljadu konjskih dvoprega. Vetar ga gotovo obori s nogu, a pesak ga zaslepi, vukući ga za tuniku, kidajući mu meso. U tami su se nazirala senovita obličja razmahanih ruku, koja su nemušto vrištala u zaglušujućoj rici orkana. Jedan od stegova, otkinut s barjaka, zaplete mu se u noge i nekoliko trenutaka ostade tamo pre nego što ga je kovitlac ponovo otrgnuo i odneo. Grk je sekao vetar mačem, ali je ovaj bio prejak za njega. Gurnuo ga je unazad i u stranu, i na kraju ga oborio na kolena. Peščana pesnica raspali ga po ustima i napuni mu ih. Nekako se ponovo uskobeljao na noge, ali ga vetar gotovo istog trenutka ponovo obori, da više ne ustane. Talas peska se obruši na njega. Nekoliko trenutaka se bacakao i otimao, a onda se umiri. Oseti, odjednom, veliki umor i smirenost, kao da pluta pod vodom. U glavi su mu se polako smenjivali prizori – Naksosa, gde se rodio i odrastao; grobnice u Tebi; Fedisa i škorpije; njegovog prvog ratnog pohoda, onog protiv žestokih Lidijaca, u kome je osvojio mač. Poslednjim, natčovečanskim naporom podiže oružje visoko iznad glave, nadajući se da će, kada sve ostalo bude zatrpano, široko sečivo ostati da štrči iznad površine peska, obavijeno zmijskim kolutovima, kao beleg mesta gde je pao. 1. Kairo, septembar 2000. Limuzina je polako kliznula kroz kapiju ambasade, dugačka i crna kao kit, na trenutak zastavši pre nego što se uključila u saobraćaj. Dva policijska motocikla zauzeše položaj ispred nje, a dva iza. Konvoj je stotinak metara vozio pravo, dok su drveće i zgrade promicali oko njega, a onda je skrenuo desno i opet desno, na Korniš el Nil. Vozači u drugim automobilima pokušavali su da vide ko je u limuzini, ali su njeni prozori bili zatamnjeni i videli su se samo zamućeni obrisi dve ljudske glave. Na vrhu prednjeg levog krila lepršala je zastavica sa zvezdama i prugama. Kilometar dalje, konvoj je stigao do zbunjujućeg ukrštanja puteva i nadvožnjaka. Motociklisti na čelu usporiše, na trenutak uključiše sirene i nastaviše dalje, ispred limuzine, pažljivo je vodeći kroz kaldrmisani lavirint do uzdignutog druma gde saobraćaj nije bio tako gust. Konvoj ubrza, prateći putokaze, prema aerodromu. Motociklisti iza limuzine nagnuše se jedan prema drugom i počeše da razgovaraju. Udar je bio tako iznenadan i prigušen da u prvom trenutku nije bilo očigledno da je reč o eksploziji. Čuo se potmuli tresak i huka, i limuzina je odskočila u vazduh, zakrivudavši preko druma prema betonskom zidu. Tek kada je drugi udar, ovaj put glasniji, potresao pogođeno vozilo i kada je ispod njega suknuo plamen, postalo je jasno da to nije običan saobraćajni udes. Motocikli se zaustaviše, klizajući se. Prednja vrata limuzine se otvoriše i vozač se iskobelja napolje, vrišteći, u sakou koji je goreo. Dvojica motociklista prebaciše svoje jakne preko njega, a ostali pokušaše da se približe zadnjim vratima limuzine, u koja je neko iznutra panično udarao. Iznad limuzine se raširi kišobran crnog dima, a vazduh ispuni jedak miris zapaljenog benzina i gume. Druga vozila usporiše i zaustaviše se. Ljudi u njima zaprepašćeno su zurili u prizor pred sobom. Zastavica sa zvezdama i prugama na prednjem krilu limuzine buknu i za nekoliko trenutaka sagore u pepeo. 2. Zapadna pustinja, nedelju dana kasnije „Jebô majku svoju!“ Vozač veselo opsova kada se njegova tojota s pogonom na četiri točka uspela na vrh dine i poletela, zalebdevši u vazduhu kao nekakva nezgrapna bela ptica pre nego što je s treskom sletela na suprotnu padinu. Na trenutak mu se činilo da će izgubiti kontrolu nad volanom, jer je vozilo otklizalo naniže pod opasnim uglom, ali je uspeo da ga ispravi, i kada je stiglo do dna strmine, nagazio je gas tako da je pojurilo prema vrhu sledeće dine. „Tako, mamicu ti!“ Nastavio je tako da leti preko dina sledećih dvadeset minuta, uz treštanje muzike iz zvučnika džipa, dok mu je vetar lepršao plavom kosom oko glave, pre nego što se konačno zaustavio na vrhu peščanog grebena i isključio motor. Povukao je dim iz džointa, uzeo dvogled i sišao na pesak, škripeći čizmama. Pustinja je bila sablasno tiha, vazduh treperav od žege, a bledo nebo kao da je pritiskalo zemlju. Na trenutak je posmatrao haotični kolaž dina i šljunkovitih korita, nezemaljski pejzaž lišen života i pokreta, a onda je povukao još jedan dim marihuane, podigao dvogled i počeo da izoštrava sočiva prema severozapadu. Duž linije vidokruga pružala se škriljčana litica, s potezom zelene oaze duž podnožja. Među gajevima palmi i slanim jezercima bila su razbacana seoca, a bela mrlja na zapadnom obodu zelenog poteza nagoveštavala je prisustvo veće naseobine. „Siva.“ Čovek se osmehnu, izbacivši pramen dima iz nozdrve. „Hvala Bogu.“ Ostao je još pet minuta na tom mestu, osmatrajući okolinu dvogledom, a onda se vratio u džip i pokrenuo motor, i preko dina se još jednom razlegla muzika. Sat kasnije stigao je do oboda oaze i prešao džipom na nabijeni zemljani put. Desno od njega dizale su se tri radio-antene i betonski vodotoranj. Pored džipa je trčao i lajao čopor divljih pasa. „Hej, momci, i meni je drago što vas vidim!“ Nasmejao se, trubeći sirenom i krivudajući levo-desno, podigavši oblak prašine koji je na kraju rasterao pse. Prošao je pored nekoliko satelitskih antena i improvizovanog vojnog logora, a onda izbio na kaldrmisani drum, koji ga je odveo u centar velikog naselja koje je video s vrha dine: Sive. Mesto je bilo gotovo pusto. Putem se klatarala magareća zaprega, a na glavnom trgu je grupa žena stajala oko prašnjave tezge s povrćem, sa sivim pamučnim zarovima preko lica. Podnevna vrućina je sva ostala živa bića oterala u zaklon. Zaustavio se na rubu trga, ispod visoke stene, načičkane polusrušenim nastambama, uzeo veliku mapu za hartije sa zadnjeg sedišta, izašao i zaputio se preko trga, ne potrudivši se da zaključa vrata. Svratio je u dućan, i pošto je popričao sa vlasnikom, dao mu cedulju i hrpu novčanica i pokazao prema tojoti, pošao je dalje, skrenuo u sporedni sokak i ušao u trošnu zgradu s vertikalnim natpisom Hotel Dobro došli na fasadi. Čim je zakoračio unutra, čovek na recepciji radosno poskoči i požuri mu u susret. „Doktor-Džone! Vratio si se! Baš se radujem!“ Govorio je na berberskom, i mladić odgovori na istom jeziku. „I ja, Jakube. Kako si?“ „Dobro, a ti?“ „Prljavo“, reče mladić, otresajući prašinu sa majice s natpisom ’Volim Egipat’. „Jedva čekam da se istuširam.“ „Naravno, naravno. Znaš gde su. Nema tople vode, nažalost, ali hladne možeš da potrošiš koliko hoćeš. Muhamede! Muhamede!“ Iz sobice sa strane pojavi se dečak. „Doktor Džon se vratio. Donesi mu ručnik i sapun da može da se istušira.“ Dečak se žurno udalji, bučno šljapkajući papučama na popločanom podu. „Jesi li gladan?“ – upita Jakub. „Nego šta! Već osam nedelja živim na pasulju i sardinama iz konzerve. Svake noći sam sanjao Jakubov pileći kari.“ Čovek se nasmeja. „Hoćeš li i krompiriće uz kari?“ „Hoću krompiriće, svež hleb, hladnu kolu, sve što imaš da mi ponudiš.“ Jakub poče još glasnije da se smeje. „Stari dobri doktor Džon!“ Dečak se pojavi s ručnikom i sapunčićem i predade ih Džonu. „Moram prvo da telefoniram“, reče mladić. „Nema problema. Dođi, dođi.“ Vlasnik ga uvede u pretrpan sobičak s policom punom izgužvanih razglednica naslonjenom na zid i s telefonom na ormanu za dokumenta. Odloživši mapu na stolicu, mladić podiže slušalicu i okrenu broj. Nekoliko trenutaka slušao je kako zvoni, a onda se začu glas. „’Alo“, reče on, prešavši na arapski, „možete li da mi prebacite vezu na...“ Jakub odmahnu rukom i ostavi ga. Nekoliko trenutaka kasnije ponovo se pojavi, s bocom kole, ali vide da njegov gost i dalje razgovara, pa ostavi bocu pored telefona i ode da pripremi hranu. Pola sata kasnije, istuširan i obrijan, kose začešljane unazad s preplanulog čela, mladić je sedeo u bašti hotela, u hladu čvornovatog stabla palme, i jeo kao mećava. „Pa, šta ima novo u svetu, Jakube?“ – upita, odlomivši komadešku hleba i umočivši je u sos na dnu tanjira. Jakub otpi gutljaj fante. „Čuo si za američkog ambasadora?“ „Nemam pojma ni o čemu. Poslednja dva meseca kao da sam živeo na Marsu.“ „Digli su ga u vazduh.“ Mladić tiho zazvižda. „Prošle nedelje“, reče Jakub. „U Kairu. Mač osvete.“ „Jesu li ga ubili?“ „Zamalo.“ Mladić ispusti zvuk nezadovoljstva. „Šteta. Uklonimo birokrate, i svet će postati mnogo zdravije mesto. Ovaj kari je sjajan, Jakube.“ Dve devojke na drugom kraju bašte, Evropljanke, ustadoše i prođoše pored njih. Jedna se osvrnu prema mladiću i osmehnu se. On joj klimnu glavom. „Izgleda da si joj se dopao“, zakikota se Jakub kada su otišle. „Može biti“, slegnu ramenima njegov sagovornik. „Ali ako joj kažem da sam arheolog, ima da pobegne glavom bez obzira. Prvo pravilo u arheologiji, Jakube, glasi: nikada ne govori ženama čime se baviš. Kažeš li, ugasio si ga.“ Dovršio je kari i krompiriće i zavalio se unazad. U krošnji iznad njegove glave zujale su muve. Vazduh je mirisao na žegu i roštilj. „Koliko ostaješ?“ – upita Jakub. „U Sivi? Još jedan sat, otprilike.“ „A onda se vraćaš u pustinju?“ „Onda se vraćam u pustinju.“ Jakub zavrte glavom. „Već godinu dana si tamo. Vratiš se, dopuniš zalihe i ponovo nestaneš. Šta radiš u onoj vukojebini?“ „Vršim premeravanja“, osmehnu se mladić. „Kopam. Crtam mape. A kada je baš uzbudljivo, snimam i fotografije.“ „A šta to tražiš? Neku grobnicu?“ Mladić slegnu ramenima. „Moglo bi i tako da se nazove.“ „I, jesi li je pronašao?“ „Ko će ga znati, Jakube? Možda jesam, možda nisam. Pustinja se poigrava s tobom. Pomisliš da si nešto pronašao, a onda se ispostavi da tamo nema ničega. Poveruješ da zaista nema ničega, a onda se odjednom ispostavi da ipak ima. Kao što kažemo u mojoj zemlji, Sahara ti je jedna jebeno prevrtljiva ženska.“ Ovo poslednje je rekao na engleskom, i Jakub pokuša da ponovi njegove reči. „Je-de-na je-be-na pre-vratljiva dženksa.“ Mladić se slatko nasmeja, pa izvuče papir za cigarete i kesicu trave iz džepa na košulji. „Baš tako, Jakube. Jedena jebena prevrtljiva dženksa. I to kad je dobre volje.“ Vešto je smotao džoint, zapalio i duboko uvukao, naslonio glavu na stablo palme i zadovoljno ispustio dim. „Preteruješ s tim, doktor-Džone“, prekori ga Egipćanin. „Odlepićeš od toga.“ „Naprotiv, prijatelju“, uzdahnu mladić sklopivši oči. „To je jedina stvar tamo u pustinji koja mi pomaže da ostanem normalan.“ Sat kasnije zaista je napustio hotel, noseći svoju mapu. Popodne je bilo poodmaklo, i sunce se približilo zapadu. Svetlost je od bledožute postala jarkonarandžasta. Lagano je preko trga došao do džipa, natovarenog kutijama s namirnicama, popeo se u kabinu, pokrenuo motor i polako se odvezao pedeset metara dalje do jedine benzinske pumpe u gradu. „Napuni rezervoar“, reče radniku, „a onda i kante. Dolij i vodu u posude. Može iz česme.“ Dobacivši čoveku ključeve, odšetao je do pošte koja se nalazila stotinak metara dalje. Otvorio je mapu, izvadio seriju fotografija, proverio ih, stavio u kovertu i oblizao poklopac. „Hteo bih da pošaljem ovo preporučenom poštom“, reče čoveku za pultom. Čovek uze kovertu, izmeri je, izvadi obrazac ispod tezge i poče da ga popunjava. „Profesor Ibrahim al Zahir“, glasno izgovori ime ispisano na prednjoj strani koverte ne bi li se uverio da ga je pravilno pročitao. „Univerzitet u Kairu.“ Mladić uze kopiju obrasca, dade novac i bez žurbe se zaputi prema pumpi, ostavivši kovertu. Rezervoar džipa, kante i posude za vodu bili su puni, i on još jednom pogleda unaokolo, pokrenu motor i polako se odveze iz naselja. Na rubu pustinje na trenutak se zaustavio i sa čežnjom se osvrnuo prema varoši. Onda pusti muziku, dade gas i pojuri preko peska. Njegovo telo pronađeno je dva meseca kasnije. Tačnije, ostaci njegovog tela, sasušeni u pećnici izgorelog džipa. Grupa turista na safariju u pustinji nabasala je pedesetak kilometara od Sive na vozilo prevrnuto na padini dine, zgužvanu gromadu metala, i u njemu nešto što se jedva moglo nazvati ljudskim ostacima. Činilo se da mu se džip prevrnuo dok je savlađivao dinu, iako ova nije bila naročito strma, a u blizini je bilo tragova guma drugog vozila, kao da nije bio sam kada se dogodila nesreća. Telo je bilo toliko oštećeno da je identitet utvrđen tek kada su iz Sjedinjenih Država poslali otiske vilica.