Igra čaroica svojstvena je svim naseljenim svetovima širom multiverzuma. Razigrava se pod vedrim nebom kako bi slavila oživljavanje zemlje i to pod sjajnim zvezdama, jer je proleće i, uz malo sreće, ugljen-dioksid će se ponovo odmrznuti. Ovu neophodnost osećaju i bića iz morskih dubina koja nikada nisu videla sunce, kao i ljudi iz urbanih sredina čija je jedina veza s ciklusima prirode to što su jednom svojim Volvom naleteli na ovcu. Nevino ga igraju mladi matematičari štrkljastih brada uz neveštu pratnju harmonike koja pokušava da izvede “Stanara gospe Vidžeri”, a nemilosrdno oni kao što su Nindža Čaroice Novog Anka, koji mogu da izvedu neobične i užasne stvari s jednostavnom maramicom i zvoncetom. I nikada se ne igra kako treba. Izuzev na Disksvetu, koji je ravan i leži na leđima četiri slona koji putuju kroz svemir na oklopu Velikog A'Tuina, kornjače sveta. Pa čak i tamo, samo su na jednom mestu čitavu stvar ukapirali kako valja. To je seoce visoko u Ramtopskim planinama, gde se velike i jednostavne tajne prenose generacijama. Tamo muškarci igraju prvog dana proleća, pocupkujući napred-nazad, sa zvončićima vezanim za kolena i širokim belim košuljama koje lepršaju na vetru. Ljudi dolaze i gledaju. Posle toga okrene se vo na ražnju i opšte je mišljenje da je to zapravo jedan lep izlet za čitavu porodicu. Ali, nije to tajna. Tajnu predstavlja ona druga igra. A ona se još neko vreme neće desiti. * * * Čulo se kucanje, otprilike onakvo kakvo bi stvarao sat. I zaista, na nebu je sat koji otkucava sveže načinjenim sekundama koje ističu iz njega. Barem, izgleda kao sat. Ali, to je zapravo suprotnost sata i najveća kazaljka prelazi krug samo jednom. Pod tamnim nebom je ravnica. Prekrivena je blagim uvojcima koji bi mogli da vas podsete na nešto drugo kada biste ih ugledali iz velike udaljenosti, a ako biste ih ugledali iz velike udaljenosti, bilo bi vam, zapravo, veoma drago što se nalazite na velikoj udaljenosti. Tri sive prilike lebdele su odmah iznad svega toga. Tačno šta su one bile nemoguće je opisati normalnim jezikom. Neki ljudi bi ih možda nazvali heruvima, mada nije bilo ni traga ružičastih obraza na njima. Možda bi se mogli svrstati među one koji se staraju da gravitacija funkcioniše i da vreme ostaje odvojeno od prostora. Nazovimo ih nadzornicima. Nadzornicima stvarnosti. Razgovarali su ne govoreći. Nije bilo potrebe da govore. Samo bi promenili stvarnost tako kao da su izgovarali. Jedan reče: Nikada se ranije nije dogodilo. Može li to uopšte? Jedan reče: Moraće da bude urađeno. Reč je o ličnosti. Sve ličnosti imaju svoj kraj. Samo sile istrajavaju. Ovo reče s određenom dozom zadovoljstva. Jedan reče: Pored toga… bilo je nepravilnosti. Gde imaš ličnost, imaš i nepravilnosti. Dobro poznata činjenica. Jedan reče: Zar je bio neefikasan? Jedan reče: Nije, tu mu ne možemo ništa. Jedan reče: U tome je stvar. Kažeš on. Postaneš li ličnost, neefikasan si. Ne želimo da se to raširi. Zamisli kada bi gravitacija razvila ličnost? Zamisli da odluči da voli ljude? Jedan reče: Da recimo ima sudare s njima, u tom stilu? Jedan reče glasom koji bi bio još ledeniji da već nije bio na apsolutnoj nuli: Ne. Jedan reče: Izvini. Jedna od mojih pošalica. Jedan reče: Pored toga, ponekad razmišlja o svom poslu. Takav stav je opasan. Jedan reče: Tu nema šta da se doda. Jedan reče: Onda smo se dogovorili? Jedan, koji je izgledao kao da razmišlja o nečemu reče: Samo trenutak. Nisi li ti sada upotrebio prisvojni pridev “moja”? Da ti se kojim slučajem ne razvija ličnost, možda? Jedan reče s osećajem krivice: Ko? Mi? Jedan reče: Tamo gde je ličnost, tu je i nesklad. Jedan reče: Da. Da. Sasvim tačno. Jedan reče: U redu. Ali, pazi ubuduće. Jedan reče: Onda smo se složili? Pogledaše prema licu Azraela koje se ocrtavalo na nebu. U stvari, to jeste bilo nebo. Azrael lagano klimnu glavom. Jedan reče: E pa, onda dobro. Gde je to mesto? Jedan reče: To je Disksvet. Kreće se kroz svemir na leđima ogromne kornjače. Jedan reče: Aha, od te je vrste. Ja ih, vala, ne podnosim. Jedan reče: Opet ti. Rekao si “ja”. Jedan reče: Ne! Ne! Nisam! Ja nikada nisam rekao “ja”!… hu, majku mu… Iznenada je planuo i sagoreo na isti način kao što bi sagoreo i mali oblak pare, brzo i bez zaostalih otpadaka. Skoro u istom trenutku pojavio se drugi. Po izgledu, bio je identičan svom nestalom prethodniku. Jedan reče: Neka to bude lekcija. Postati ličnost, znači skončati. A sada… hajdemo. Azrael ih je gledao kako se gube. Teško je dokučiti misli stvorenja koje je toliko veliko da se u pravom prostoru njegova dužina može meriti samo u pojmovima brzine svetlosti. Ali, on je okrenuo svoje ogromno telo i, očima u kojima bi i zvezde mogle da se izgube, u bezbroju svetova potražio je onaj koji je bio ravan. Na leđima kornjače. Disksvet – svet i ogledalo svetova. Zvučalo je zanimljivo. A u svojoj tamnici od milijardi godina, Azraelu je bilo dosadno. * * * A ovo je prostorija u kojoj se budućnost preliva u prošlost gurajući se kroz sadašnjost. Merači vremena naslagani su po zidovima. Nisu to peščani satovi, mada su istog oblika. Nisu ni merači vremena za kuvanje jaja, kakve biste mogli da kupite kao suvenir na privesku s imenom letovališta u kojem ste boravili veselo ispisanim od strane nekoga ko ima onoliko smisla za lepo koliko i krofna sa džemom. U njima nema čak ni peska. To su sekunde, koje pretvaraju možda u bilo. I svaki merač vremena ima ime na sebi. I soba je puna mekog šuštanja ljudi koji su živeli. Zamislite taj prizor… A sada dodajte tome oštro škljocanje kostiju po kamenu, koje se približava. Mračna prilika prelazi vidnim poljem i kreće se duž beskrajnih polica šuštave staklarije. Škljoc, škljoc. Evo sata u kojem je gornja posuda skoro prazna. Koštani prsti podižu se i uzimaju ga. Biraju. Pa drugog. Biraju. Pa još njih. Još mnogo, mnogo. Biraju, biraju. Sve je to posao za danas. Ili bi bio, kada bi ovde postojali dani. Škljoc, škljoc, čuje se dok se mračna prilika kreće duž nizova. I staje. I okleva. Jer ovde je mali zlatni merač vremena, ne mnogo veći od ručnog sata. Tu ga nije bilo juče, ili ga ne bi bilo da je juče ovde postojalo. Koštani prsti skupiše se oko njega i podigoše ga prema svetlu. Na njemu je bilo ime ispisano sitnim štampanim slovima. Ime je glasilo: SMRT. Smrt odloži merač vremena, a onda ga ponovo podiže. Pesak vremena već je proticao u njemu. Probe radi, okrenuo ga je naopako, za svaki slučaj. Pesak je nastavio da curi, samo što je to sada radio nagore. On zaista nije ni očekivao drugačiji ishod. To je značilo da čak i kad bi sutra ovde postojalo, ne bi ga bilo. Više ne. Nešto se pokrenulo u vazduhu iza njega. Smrt se polako okrete i obrati se obliku koji je jedva vidljiv lebdeo u mraku. Zašto? Rekao mu je. Ali, to nije… u redu. Rekao mu je: Ne, sasvim je u redu. Ni mišić se nije pomerio na licu Smrti jer ih nije ni imao. Uložiću žalbu. Rekao mu je da bi on trebalo da zna da nema nikakvih žalbi. Nikad nikakvih žalbi. Nikad nikakvih žalbi. Smrt razmisli o ovome, a onda reče: Uvek sam obavljao svoju dužnost onako kako sam mislio da je najbolje. Prilika mu dolebdi bliže. Izgledala je kao sveštenik u sivoj odori s kapuljačom. Reče mu: Znamo. Zato smo ti i dozvolili da zadržiš konja. * * * Sunce je bilo blizu horizonta. Bića s najkraćim životnim vekom na Disku su mušice koje jedva sastave dvadeset četiri sata. Dve najstarije besciljno su zujale iznad bujice koja je vrvela od pastrmki, razgovarajući o istoriji s nekim mlađim pripadnicama večernjeg legla. ‘Nije više sunce ono što je nekad bilo’, reče jedna od njih. ‘E tu si u pravu. U starim dobrim satima imale smo, brate, pošteno sunce. Bilo je sasvim žuto. A ne ovako crveno.’ ‘A bilo je i više.’ ‘Jeste. Sasvim si u pravu.’ ‘A nimfe i larve imale su malo više poštovanja prema starijima.’ ‘Nego, nego’, vatreno prihvati druga mušica. ‘Nešto mislim, da su se mušice ovih sati malo bolje ponašale, možda bismo i dalje imale valjano sunce.’ Mlađe mušice učtivo su slušale. ‘Sećam se’, reče jedna od najstarijih mušica, ‘kada su ovde bila polja kojima se kraj nije video.’ Mlađe mušice se osvrtoše. ‘I dalje su polja’, odvaži se jedna od njih nakon učtive pauze. ‘Sećam se kada su bila bolja polja’, oštro reče stara mušica. ‘Jeste’, reče njena koleginica. ‘A bila je tu i krava.’ ‘Tako je! U pravu si! Sećam se te krave! Stajala je baš tamo čitavih, oho, četrdeset, pedeset minuta. Bila je smeđa, dobro se sećam.’ ‘Nema u ovim satima više takvih krava.’ ‘More, nema krava uopšte.’ ‘Šta je to krava?’ upita jedna od onih koje su se tek izlegle. ‘Vidiš?’ trijumfalno uskliknu najstarija. ‘Eto što su ti ove moderne efemeroptere.’ Zastade. ‘Šta smo ono radile pre nego što smo počele da pričamo o suncu?’ ‘Besciljno smo zujale iznad vode’, reče jedna od mlađih mušica. Ovde nije moglo biti greške. ‘Ne, pre toga.’ ‘Ovaj… pričali ste nam o Velikoj Pastrmci.’ ‘A, da. Tako je. Pastrmka. Pa, vidite, da ste bile dobre mušice, koje zuje tamo-vamo kako treba…’ ‘… i pazile svoje stare…’ ‘… da, i pazile svoje stare, onda bi možda Velika Pastrmka…’ Klop. Klop. ‘Da?’ reče jedna od mlađih mušica. Nije bilo odgovora. ‘Šta bi Velika Pastrmka?’ nervozno upita druga mušica. Spustiše poglede prema nizu koncentričnih krugova u vodi koji su se širili. ‘Sveti znak!’ reče mušica. ‘Sećam se da su mi pričali o tome! Veliki Krug na vodi! I to biće znak Velike Pastrmke!’ Najstarija među mlađim mušicama zamišljeno je posmatrala vodu. Počela je da shvata da je, kao najstarija prisutna mušica, sada ona imala tu privilegiju da lebdi najbliže površini. ‘Kažu’, reče mušica nadjačavajući zujanje ostalih, ‘da kada Velika Pastrmka dođe po tebe, onda odeš u zemlju u kojoj teče… teče…’ Mušice ne jedu. Sada se zbunila. ‘U kojoj teče voda’, neubedljivo dovrši. ‘Pitam se’, reče najstarija mušica. ‘Mora da je tamo stvarno dobro’, reče najmlađa. ‘Je l'? A zašto?’ ‘Pa zato što još niko nije poželeo da se vrati odande.’ * * * Za razliku od njih, najstarije stvari na Disksvetu bili su čuveni Brojeći borovi, koji rastu na liniji večitog snega visokih Ramtopskih planina. Brojeći bor je jedan od nekolicine poznatih primera pozajmljene evolucije. Većina vrsta evoluira sama za sebe, učeći usput, što je upravo ono što je Priroda i nameravala. A sve je ovo veoma prirodno i organski i u skladu s tajanstvenim krugovima kosmosa, koji veruje da nema ničeg boljeg od miliona godina istinski frustrirajućih pokušaja i grešaka da bi se vrsti usadila moralna izdržljivost i, u nekim slučajevima, kičma. Ovo je verovatno sasvim u redu iz perspektive samih vrsta, ali iz perspektive pojedinca može da bude prava svinjarija, ili barem mali ružičasti reptil koji jede korenje, a koji će možda jednog dana evoluirati u pravu svinju. Stoga su Brojeći borovi sve ovo izbegavali puštajući druge biljke da evoluiraju u njihovo ime. Borovo seme, ma gde palo na Disku, odmah preuzima najefikasniji lokalni genetski kôd putem morfološke rezonance i razvija se u ono što najviše odgovara zemljištu i klimi, obično uspevajući u tome bolje i od samog lokalnog drveća, čije je stanište uzurpiralo. Ono što Brojeće borove čini naročito osobenim, međutim, jeste način na koji broje. Budući da su maglovito postali svesni da su ljudska bića naučila da starost drveta odrede prema broju godova, Brojeći borovi zaključili su da je to razlog zašto ljudi seku drveće. Preko noći svaki Brojeći bor preuredio je svoj genetski kôd tako da im u visini ljudskih očiju, na kori, bledim brojkama bude ispisana tačna starost. U roku od godinu dana skoro da ih je u potpunosti posekla industrija brojeva za kuće i samo je nekolicina preživela u teško dostupnim krajevima. Šest Brojećih borova u ovom šumarku slušali su najstarijeg čije je čvornovato stablo obznanjivalo da je bio star trideset jednu hiljadu, sedam stotina i trideset četiri godine. Razgovor je trajao oko sedamnaest godina, ali je ubrzan. ‘Sećam se kada ovde nije bilo polja.’ Borovi se zagledaše preko hiljada i hiljada kilometara predela. Nebo je treperilo poput lošeg specijalnog efekta iz filma o putovanju kroz vreme. Sneg se pojavljivao, za tren se zadržavao, a onda se topio. ‘I kako je to onda izgledalo?’ upita najbliži bor. ‘Led. Ako se to može nazvati ledom. Imali smo, brate, poštene glečere u to vreme. A ne kao ovaj sadašnji led, ovde je u jednom godišnjem dobu, a već u sledećem ga više nema. Zadržavao se vekovima.’ ‘Šta se onda desilo s njim?’ ‘Otišao je.’ ‘Gde je otišao?’ ‘Gde se odlazi. Sve uvek negde odjuri.’ ‘Opa. E, ova beše.’ ‘Šta to?’ ‘Pa ova zima od malopre.’ ‘To ti zoveš zimom? Kad sam ja bio mladica zime su ti bile…’ Drvo iščeznu. Nakon preneražene pauze koja je trajala par godina, jedan iz šumarka reče: ‘Ode! Samo tako! U jednom danu tu je živ i zdrav, u sledećem ga više nema!’ Da su ostala stabla bila ljudi oborila bi glave. ‘Dešava se, momče’, pažljivo reče jedan od njih. ‘Otišao je na Bolje mesto[1], budi siguran. Bio je on dobro drvo.’ Mlado drvo koje je imalo tek pet hiljada, sto i jedanaest godina reče: ‘Kakvo je to Bolje mesto?’ ‘Nismo sigurni’, reče jedan od šumarka. Nelagodno je zatreperio u povetarcu koji je trajao nedelju dana. ‘Ali mislimo da tu ima… piljevine.’ Pošto drveće ne može da oseti ništa što traje manje od jednog dana, onda nikada nisu ni čuli zvuk sekira. * * * Vindl Puns, najstariji čarobnjak na čitavom Nevidljivom univerzitetu… … staništu magije, čarobnjaka i velikih večera… … takođe će umreti. Znao je to na neki svoj bolešljivi i drhtavi način. Naravno, zaneseno je razmišljao dok se kotrljao u svojim invalidskim kolicima po kamenom podu na putu ka svojoj radnoj sobi u prizemlju, svi su bili svesni da će umreti, čak i obični ljudi. Niko nije znao gde je bio pre nego što se rodio, ali kada se rodiš, ne prođe mnogo dok ne shvatiš da si stigao sa već overenom povratnom kartom. Ali, čarobnjaci su zaista znali. Ne ako bi smrt uključivala nasilje ili ubistvo, naravno, ali ako bi razlog smrti bilo jednostavno ponestajanje života onda biste… pa, znali. Obično bi dobio predosećaj taman na vreme da vratiš knjige u biblioteku, da se postaraš da ti najbolje odelo bude čisto i da pozajmiš ogromne sume novca od prijatelja. On je imao sto trideset godina. Sinulo mu je da je veći deo svog života bio starac. To stvarno nije bilo pošteno. A niko nije rekao ni reči. Spomenuo je to prošle nedelje u Nezbornici, a oni nisu ni ukapirali. A na današnjem ručku jedva da su i pričali s njim. Čak je izgledalo da ga i njegovi stari, takozvani prijatelji izbegavaju, pa on čak nije ni pokušavao da pozajmi novac. Bilo je to isto kao da vam se ne sete rođendana, samo još gore. Umreće sâm samcijat, a nikoga nije bilo briga. Naleteo je na vrata točkom kolica, otvorio ih i počeo da pretura po stolu pored njih tražeći kutiju samokresa. To je bila još jedna stvar. Jedva da je iko koristio samokrese ovih dana. Kupovali su velike smrdljive žute šibice koje su pravili alhemičari. Vindl se nije slagao s tim. Vatra je bila važna. Nije je trebalo paliti tek tako, bez trunke poštovanja. Takvi su ti bili ovi današnji ljudi, stalno u nekoj žurbi i… vatre. Da, bilo je i mnogo toplije u stara vremena. Ove današnje vatre ne mogu ni da te zagreju ako ne staneš odmah iznad njih. Bilo je nečega u drvetu… bila je to pogrešna vrsta drveta. Sve je u današnje vreme bilo pogrešno. Nekako tanje. Nekako zbrkanije. Nije bilo pravog života ni u čemu. I dani su bili kraći. Mmm. Nešto je pošlo naopako sa danima. Bili su to kraći dani. Mmm. Svakom danu je trebala čitava večnost da prođe, što je bilo krajnje neobično, pošto su dani u množini prolazili u vidu stampeda. Nije bilo mnogo toga što su ljudi tražili od stotridesetogodišnjeg čarobnjaka i Vindl je imao naviku da se nacrta pored stola za ručavanje dva sata pre svakog obroka, jednostavno da bi utucao vreme. Beskrajni dani koji proleću brzinom munje. Nije imalo nikakvog smisla. Mmm. Mada, kad se malo bolje pogleda, u ovom vremenu i nije bilo smisla kao što ga je bilo u stara vremena. A još su i dozvolili da Univerzitet vode gotovo dečaci. U stara vremena vodili su ga valjani čarobnjaci, veliki i krupni ljudi građeni kao barže, na koje si mogao da se ugledaš. Onda ih odjednom nigde nema, a o Vindlu se staraju ti dečaci koji još imaju čak i sopstvene zube. Kao onaj momak Ridkali. Vindl ga se jasno sećao. Tanak momak, klempavih ušiju, nikada nije brisao nos kako treba, kukao za majkom prve noći u spavaonici. Uvek je smišljao neke nestašluke. Neko je pokušao da kaže Vindlu da je Ridkali sada Arhirektor. Mmm. Mora da misle da je skrenuo s uma. Gde je dođavola bila ta kutija sa samokresom? Prsti… u stara vremena imao bi poštene prste… Neko skinu prekrivač sa svetiljke. Neko drugi gurnu mu piće u zapanjenu ruku. ‘Iznenađenje!’ * * * U dvorani kuće Smrti postoji sat s klatnom oštrim poput sečiva, ali bez kazaljki, jer u kući Smrti ne postoji vreme već samo sadašnjost. (Postojala je, naravno, sadašnjost pre trenutne sadašnjosti, ali to je takođe bila sadašnjost. Samo što je bila nešto starija.) Klatno je zapravo sečivo koje bi nateralo Edgara Alana Poa da digne ruke od svega i da krene ispočetka kao putujući komedijaš u cirkusu buva. Ono se klati proizvodeći slabašne vhum-vhum zvuke, lagano seckajući tanke kriške razdoblja sa slanine večnosti. Smrt prođe pored sata i uđe u sumornu tamu svoje radne sobe. Albert, njegov sluga, čekao ga je s peškirom i pajalicom. ‘Još jedan lep dan’, reče razgovorljivo. Smrt ne reče ništa. Albert zamahnu krpom za poliranje i svuče kapuljaču sa Smrti. Alberte? ‘Gospodine?’ Smrt izvuče mali zlatni merač vremena. Vidiš li ovo? ‘Da, gospodine. Veoma je lep. Nikad nisam video sličan. Čiji je?’ Moj. Albertove oči kliznuše u stranu. Na uglu stola Smrti stajao je veliki merač vremena u crnom ramu. U njemu nije bilo peska. ‘Mislio sam da je onaj vaš, gospodine?’ upita. Bio je. Sada je ovaj. Poklon za penzionisanje. Od Azraela, lično. Albert se zagleda u stvar koju je Smrt držao u ruci. ‘Ali… pesak, gospodine. On ističe.’ Baš tako. ‘Ali to znači… mislim…?’ To znači da će jednog dana pesak isteći, Alberte. ‘Znam to, gospodine, ali… vi… mislio sam da je Vreme nešto što se događa drugim ljudima, gospodine. Pa, zar ne? A ne vama, gospodine.’ Do kraja rečenice Albertov glas već je bio molećiv. Smrt svuče peškir i ustade. Pođi sa mnom. ‘Ali vi ste Smrt, gospodaru’, reče Albert trčkarajući poput raka za visokom prilikom koja je grabila prolazom koji je vodio do štale. ‘Da se možda malo ne šalite?’ upita s tračkom nade. Nisam poznat po svom smislu za humor. ‘Pa, naravno da niste, bez uvrede. Ali slušajte, vi ne možete da umrete jer ste vi Smrt, morali bi da snađete sebe samog, to bi bilo kao ona zmija koja sama sebi jede rep…’ Bez obzira, umreću. Nema prava na žalbu. ‘Ali šta će biti sa mnom?’ upita Albert. Strah se presijavao s njegovih reči kao metalni opiljci sa oštrice noža. Postojaće nova Smrt. Albert se isprsi. ‘Stvarno mislim da ne bih mogao da služim novog gospodara’, reče. Onda se vrati u svet. Daću ti novac. Bio si dobar sluga, Alberte. ‘Ali, ako se vratim…’ Da, reče Smrt. Umrećeš. U toploj, zagušljivoj tmini štale, bledi konj Smrti podiže glavu sa zobi i zanjišta u znak pozdrava. Konj se zvao Binki. Bio je pravi konj. Smrt je u prošlosti probao s vatrenim pastuvima i skeletnim konjima i našao je da su nepraktični, naročito oni vatreni, koji su imali običaj da zapale svoju postelju i da stoje usred svega izgledajući posramljeno. Smrt skinu sedlo s kuke i baci pogled prema Albertu koji je patio od krize savesti. Pre više hiljada godina, Albert je odabrao da služi Smrti radije nego da umre. On nije bio baš besmrtan. Pravo vreme bilo je zabranjeno u kraljevstvu Smrti. Postojala je samo svepromenljiva sadašnjost, ali trajala je veoma dugo. Ostalo mu je manje od dva meseca pravog vremena; čuvao je svoje dane kao zlatne poluge. ‘Ja, ovaaj…’ zausti. ‘To je…’ Plašiš se da umreš? ‘Nije da ne želim… mislim, oduvek sam… jedino što je život navika koje se teško otarasiti…’ Smrt ga je znatiželjno posmatrao kao što bi neko posmatrao bubu koja se prevrnula na leđa i ne može da se ispravi. Naposletku je Albert utonuo u tišinu. Shvatam, reče Smrt odvezujući Binkijeve uzde. ‘Ali, vi kao da se ne brinete! Stvarno ćete umreti?’ Da. Biće to velika avantura. ‘Zaista? I ne plašite se?’ Ne znam kako da se uplašim. ‘Mogao bih da vas naučim, ako želite’, predloži Albert. Ne. Voleo bih da to sam naučim. Imaću iskustva. Ako ništa. ‘Gospodaru… ako odete, da li će biti…?’ Novu Smrt stvoriće umovi živih, Alberte. ‘Oh.’ Albertu kao da je laknulo. ‘Da ne znate možda da li će biti nalik vama?’ Ne. ‘Možda je najbolje da ja malo, znate ono, malo pospremim, popunim zalihe i tako to?’ Dobra zamisao, reče Smrt što je mogao ljubaznije. Kada budem video novu Smrt najtoplije ću te preporučiti. ‘Oh. To znači da ćete ga videti?’ O, da. A sada moram da krenem. ‘Šta, tako rano?’ Svakako. Ne smem da gubim Vreme! Smrt je podesio sedlo, a potom je ponosno poturio mali peščani sat ispod Albertovog kukastog nosa. Vidiš! Imam Vreme. Napokon, imam Vreme! Albert se unezvereno izmaknu. ‘A sada kad ga imate, šta ćete da uradite s njim?’ upita. Smrt uzjaha svog konja. Potrošiću ga. - kraj odlomka - -------------------------------------------------------------------------------- [1] U ovom slučaju na tri bolja mesta. Na kapije brojeva 31, 7 i 34 u Ulici brestova u Ank-Morporku.