KNJIGA I Amerigo Bonasera sedeo je u Njujorškom kriminalnom sudu broj 3 i čekao pravdu; osvetu nad ljudima koji su mu svirepo povredili kćer, koji su pokušali da je obeščaste. Sudija, zastrašujuće krupan čovek, podvrnuo je rukave crne toge kao da namerava telesno da kazni dva mladića koji su stajali ispred njegovog stola. Ledeno lice zračilo mu je kraljevskim prezirom. Ali u svemu tome bilo je nečeg lažnog; Amerigo Bonasera je to osećao, ali nije uspevao da shvati. „Poneli ste se kao najgori izrodi“, reče sudija oštro. Da, da, mislio je Amerigo Bonasera. Životinje. Životinje. Dvojica mladića kratko podšišane sjajne kose, s izrazom poniznog kajanja na svežim licima pravilnih crta, pokorno pognuše glave. Sudija nastavi: „Ponašali ste se kao divlje zveri u džungli i sreća vaša što niste seksualno povredili tu jadnu devojku, inače bih vas poslao iza rešetaka na dvadeset godina.“ Sudija zastade, pogled njegovih očiju ispod impresivno gustih obrva podmuklo okrznu bledo lice Ameriga Bonasere, a zatim se spusti na svežanj izveštaja socijalnih službi. Sudija se namršti i slegnu ramenima kao da postupa protiv svoje prirodne želje. Zatim ponovo progovori. „Ali zbog vaše mladosti, zbog vaše čiste prošlosti, zbog vaših dobrih porodica i zbog toga što zakon, u svom veličanstvu, ne teži odmazdi, ovim vas osuđujem na tri godine zatvora u kaznenoj ustanovi. Kazna je uslovna.“ Samo je četrdeset godina profesionalnog oplakivanja sprečilo da se snažni nemoćni bes i mržnja razliju licem Ameriga Bonasere. Njegova prelepa mlada kći još je u bolnici, slomljene vilice povezane žicom, a ove dve animales sada su slobodne? Sve je ovo bila farsa. Posmatrao je srećne roditelje kako se jate oko svojih milih sinova. Oh, sada su svi srećni, svi se sada smeše. Crna kiselo-gorka žuč diže se u grlo Amerigu Bonaseri i pokulja mu kroz čvrsto stegnute zube. Izvadio je iz džepa belu platnenu maramicu i prislonio je na usne. Stajao je tako kad su dva momka slobodno krenula prolazom između sedišta, samouvereni i mirnih pogleda, ni ne pogledavši ga. Pustio ih je da prođu ne rekavši ni reč, pritiskajući na usta sveže oprano platno. Sada su mu se približavali roditelji ovih animales, dvojica muškaraca i dve žene njegovih godina, ali više američki odeveni. Pogledali su ga, postiđenih lica, ali u očima im se video čudan, pobednički prkos. Izgubivši kontrolu nad sobom, Bonasera polete ka prolazu i hrapavo povika: „Plakaćete kao što sam ja plakao – nateraću vas da plačete kao što su mene vaša deca naterala da plačem“, držeći sada platno na očima. Iza roditelja išli su advokati i gurali svoje klijente ispred sebe u zbijenu grupu; ona okruži mladiće koji su krenuli niz prolaz da zaštite svoje roditelje. Krupni sudski službenik brzo se pomače da zatvori red sedišta u kom je stajao Bonasera. Ali, to nije bilo neophodno. Amerigo Bonasera je tokom svih godina provedenih u Americi verovao u red i zakon i to mu je pomoglo da napreduje. Sada se, iako mu je mozak bio natopljen mržnjom, iako su mu divlje slike samog sebe kako kupuje pištolj i ubija mladiće žuljale same kosti lobanje, okrenuo svojoj i dalje zbunjenoj ženi i objasnio joj: „Napravili su budale od nas.“ Zastao je, a zatim doneo odluku, više se ne plašeći cene. „Moramo da na kolenima zatražimo pravdu od don Korleonea.“ U raskošno nameštenom hotelskom apartmanu u Los Anđelesu, Džoni Fontejn bio je ljubomoran i pijan poput svakog drugog običnog muža. Ispružen po crvenom kauču, pio je viski direktno iz boce, a zatim ispirao ukus iz usta gurajući glavu u kristalnu posudu s vodom i kockicama leda. Bilo je četiri sata ujutru i po glavi su mu se motale pijane maštarije o tome kako će ubiti onu skitaru od svoje žene čim se bude vratila kući. Ako se ikada vrati. Bilo je prekasno da pozove prvu ženu i pita je za decu, a bilo mu je neugodno da zovne bilo kog prijatelja sada kada mu karijera klizi nizbrdo. Nekada bi bili oduševljeni i polaskani da ih pozove u četiri ujutru, ali sada ih je gnjavio. Čak se slabašno nasmešio samom sebi pomislivši kako su nekada, dok se peo ka vrhu, nevolje Džonija Fontejna očaravale neke od najslavnijih glumica Amerike. Gutajući viski iz boce, najzad je čuo ključ svoje žene u bravi, ali nastavio je da pije sve dok nije ušla u sobu i stala pred njega. Bila mu je tako lepa, anđeoskog lica, mekih ljubičastih očiju, krhkog i nežnog, ali savršeno oblikovanog tela. Milioni muškaraca širom sveta bili su zaljubljeni u lice Margot Ašton. I plaćali da je vide na platnu. „Gde si bila, do đavola?“, upita Džoni Fontejn. „Jebala sam se“, reče ona. Pogrešno je procenila njegovo pijanstvo. On skoči preko niskog stočića i zgrabi je za grlo. Ali tako blizu tog čarobnog lica, tih ljupkih ljubičastih očiju, njegov bes iščeze i on ponovo postade bespomoćan. Ona načini grešku, podrugljivo se nasmeši i vide njegovu pesnicu kako zamahuje. Vrisnu: „Džoni, ne po licu, snimam film!“ Smejala se. Udario ju je u stomak i ona pade na pod. On se pruži po njoj. Osetio je njen mirišljavi dah dok se borila za vazduh. Udarao ju je pesnicom po mišicama i čvrstim mišićima svilenkastih preplanulih nogu. Tukao ju je kao što je nekada tukao drsku manju decu, davno, dok je bio tvrdi šiparac u njujorškoj Paklenoj Kuhinji. Bolna kazna koja ne unakažava trajno, ne ostavlja rasklimane zube ni slomljen nos. Ali nije je udarao dovoljno jako. Nije mogao. A ona mu se kikotala. Ležala je na podu raširenih ruku i nogu, brokatne haljine zadignute iznad bedara, izazivala ga je: „Hajde, gurni ga. Nabij ga unutra, Džoni, to je ono što zapravo želiš.“ Džoni Fontejn ustade. Mrzeo je ovu ženu na podu, ali njena lepota bila je čarobni štit. Margot se zakotrlja i baletskim skokom nađe na nogama, oči u oči s njim. Zaigrala je poput deteta i stala da skandira: „Meni nije ništa, meni nije ništa.“ Zatim gotovo tužno, svečano lepa, reče: „Jadno glupavo kopile, biješ me u stomak kao klinac. Oh, Džoni, zauvek ćeš ostati glupi romantični žabar, čak i ljubav vodiš poput klinca. Još misliš da je tucanje zaista kao u onim ljigavim pesmicama koje si nekada pevao.“ Zatresla je glavom i rekla: „Jadni Džoni. Zbogom, Džoni.“ Otišla je u spavaću sobu i on je ču kako okreće ključ u bravi. Džoni sede na pod i zagnjuri lice u ruke. Obuzimao ga je mučni, ponižavajući očaj. A onda ga ulična tvrdoća pomoću koje je preživeo u džungli Holivuda natera da podigne slušalicu i pozove kola da ga odvezu na aerodrom. Ima jedna osoba koja može da ga spase. Vratiće se u Njujork. Otići će jedinom čoveku čiji su mu moć i mudrost bili potrebni i u čiju ljubav je još verovao. Svom Kumu Korleoneu. Pekar Nazorine, punačak i skoren kao njegove velike italijanske vekne, još prekriven brašnom, mrštio se na svoju ženu, na kćer Katerinu, udavaču, i na svog šegrta Enca. Enco se presvukao u svoju uniformu ratnog zarobljenika sa zelenim slovima na traci oko rukava i užasno se plašio da će zbog ove scene zakasniti da se javi na Guvernerovo ostrvo. Kao jedan od hiljada italijanskih ratnih zarobljenika koje su svaki dan puštali na rad u američkoj industriji, živeo je u stalnom strahu da će mu ova privilegija biti oduzeta. I zato je ova mala komedija što se odigravala za njega bila nešto veoma ozbiljno. Nazorine besno upita: „Jesi li obeščastio moju porodicu? Jesi li podario mojoj kćeri paketić da te se seća, sad kad je rat završen i kad znaš da će te Amerika šutnuti nazad u onu tvoju usranu sicilijansku selendru?“ Enco, vrlo nizak, snažno građen momak, stavi ruku na srce i reče, gotovo kroz suze, ali pametno: „Padrone, kunem se Presvetom Devicom da nisam zloupotrebio vašu dobrotu. Volim vašu kćer uz sve dužno poštovanje. Uz sve poštovanje tražim njenu ruku. Znam da nemam prava, ali ako me pošalju natrag u Italiju, neću nikada moći da se vratim u Ameriku. Neću nikada moći da se oženim Katerinom.“ Tada progovori Nazorineova žena, Filomena. „Prestani s glupostima“, reče ona svom punačkom mužu. „Znaš šta moraš da uradiš. Zadrži Enca ovde, pošalji ga da se sakrije kod tvoje rodbine na Long Ajlendu.“ Katerina je plakala. Bila je neugledna, već punačka, s naznakama budućih brkova. Nikada neće naći muža zgodnog kao što je Enco, nikada neće naći muškarca koji će joj dodirivati skrivene delove tela s ljubavlju tako punom poštovanja. „Poći ću da živim u Italiji“, vrištala je na oca. „Pobeći ću ako ne zadržiš Enca ovde.“ Nazorine je lukavo pogleda. Ova njegova kći je baš „vruće parče“. Video ju je kako trlja svoju nabreklu zadnjicu o Enca kad se pekarski šegrt uvukao iza nje da napuni korpe na tezgi vrućim veknama iz pećnice. Vruća vekna ovog momka naći će se u njenoj pećnici, mislio je Nazorine prostački, ako se ne preduzmu odgovarajući koraci. Enco mora da ostane u Americi i postane američki državljanin. A samo jedan čovek može da sredi tako nešto. Kum. Don Korleone. Svi ovi ljudi i još mnogi drugi dobili su gravirane pozivnice za venčanje gospođice Konstancije Korleone koje će se održati poslednje subote u avgustu 1945. Nevestin otac, don Vito Korleone, nije zaboravljao stare prijatelje i susede iako je sada živeo u velikoj kući na Long Ajlendu. Svadba će se održati u toj kući i slavlje će trajati ceo dan. Niko nije sumnjao da će to biti značajan događaj. Rat s Japancima se upravo završio, pa strah za sinove koji se bore u vojsci neće pomračiti svečanost. Ljudima je bilo potrebno upravo venčanje da pokažu svoju radost. I tako su u subotu ujutru prijatelji don Korleonea pohrlili iz Njujorka da mu ukažu poštovanje. Kao dar nevesti nosili su koverte krem boje pune novčanica; nije bilo čekova. Kartica u svakom kovertu utvrđivala je identitet darodavca i meru njegovog poštovanja prema Kumu. Zaista zasluženog poštovanja. Don Vito Korleone bio je čovek kome su se svi obraćali za pomoć i niko se nikada nije razočarao. Nije davao prazna obećanja niti se kukavički pravdao da su mu ruke vezale mnogo veće sile sveta nego što je on. Nije bilo neophodno da vam on bude prijatelj, nije bilo važno čak ni to što nemate sredstava da mu uzvratite. Postojao je samo jedan uslov. Da mu vi, vi lično, ponudite svoje prijateljstvo. I tada bi, bez obzira na to koliko siromašan ili slab bio molitelj, don Korleone njegove nevolje prihvatio kao svoje. I ne bi dopustio da ništa stane na put rešenju njegovih jada. Njegova nagrada? Prijateljstvo, naziv „Don“ pun poštovanja, ponekad malo bliskije obraćanje sa „Kum“. I možda, samo da se pokaže poštovanje, nikad zarade radi, neki skromni poklon – balon domaćeg vina ili korpa začinjenih taralles, umešenih naročito da ukrase njegovu božićnu trpezu. Podrazumevalo se, bilo je to pitanje dobrog ponašanja, da ćete izjaviti kako ste njegov dužnik i kako može u svako doba da vas pozove i zatraži da se odužite nekom malom uslugom. Ovog velikog dana, na dan kćerkinog venčanja, don Vito Korleone stajao je na vratima svog doma na Long Ajlendu i pozdravljao goste. Sve ih je poznavao i u svakog je imao poverenja. Mnogi od njih dugovali su Donu dobru sreću u životu, pa su se u ovoj intimnoj prilici osećali slobodni da mu se obraćaju sa „Kume“. Čak i ljudi koji su snabdevali i služili na svadbi bili su mu prijatelji. Šanker je bio stari drug čiji su svadbeni dar bili sve piće i njegova sopstvena vrhunska veština. Konobari su bili prijatelji don Korleoneovih sinova. Hranu posluženu po stolovima u bašti spremile su Donova žena i njene prijateljice, a sam veselo ukrašeni vrt površine četrdeset ari uredile su nevestine drugarice. Don Korleone primao je svakoga – bogatog i siromašnog, moćnog i neznatnog – pokazujući istu ljubav. Nikoga nije zanemarivao. Takav mu je bio karakter. A gosti su toliko uzvikivali kako lepo Don izgleda u smokingu da bi neiskusan posmatrač pomislio da je on srećni mladoženja. S njim su na vratima stajala dva od njegova tri sina. Najstarijeg – kršten je imenom Santino, ali su ga svi osim oca zvali Soni – stariji muškarci posmatrali su prezrivo, a mlađi s divljenjem. Soni Korleone bio je visok za Amerikanca prve generacije rođenog od italijanskih roditelja, preko metar i osamdeset, a čupa žbunaste kovrdžave kose činila ga je još višim. Imao je mesnato lice Kupidona, pravilnih crta, ali usne u obliku lűka bile su mu pune i senzualne, a isklesana brada s rupicom na čudan način odbojna. Bio je građen snažno poput bika i svi su znali da ga je priroda tako velikodušno obdarila da se njegova sirota žena plašila bračne postelje kao nekada nevernici klada. Šaputalo se da su, kad je kao mladić posećivao kuće na rđavom glasu, čak i najokorelije i najsmelije putain, razgledavši sa strahopoštovanjem njegov ogromni organ, zahtevale dvostruku cenu. Ovde na svadbi, neke mlade gospođe, širokih bokova i usta, odmeravale su Sonija Korleonea hladnim samouverenim pogledima. Ali, danas su gubile vreme. Soni Korleone, uprkos prisustvu svoje žene i troje male dece, imao je planove s deverušom svoje sestre, Lusi Mančini. Ova mlada devojka, potpuno svesna svega što se dešava, sedela je za baštenskim stolom u zvaničnoj ružičastoj haljini, s dijademom od cveća u sjajnoj crnoj kosi. Protekle nedelje, tokom proba, očijukala je sa Sonijem, a jutros mu je pred oltarom stegla ruku. Devojka ne može da učini više od toga. Nije marila što on nikada neće biti veliki čovek kakav mu je otac. Soni Korleone imao je snagu, imao je hrabrost. Bio je velikodušan i svi su priznavali da mu je srce veliko koliko i organ. Ipak, nije imao očevu skromnost, nego preku i vrelu narav koja ga je vodila u pogrešne odluke. Iako je ocu u poslu bio od velike pomoći, mnogi su sumnjali u to da će ga naslediti. Drugi sin, Frederiko, zvani Fred ili Fredo, bio je dete za kakvo se svaki Italijan molio svecima. Odgovoran, odan, uvek na usluzi svom ocu, u tridesetoj godini još je živeo s roditeljima. Bio je nizak i snažan, ne privlačan, ali s istom porodičnom glavom Kupidona, s kovrdžavom kacigom kose oko okruglog lica i senzualnim usnama u obliku lűka. Samo što kod Freda te usne nisu bile putene nego tvrde poput granita. Sumorne naravi, još je bio oslonac svom ocu, nikad mu se nije protivio, nikada ga nije postideo skandaloznim postupcima sa ženama. Uprkos svim vrlinama, nije imao lični magnetizam, onu životinjsku snagu neophodnu vođama, pa se ni za njega nije očekivalo da će naslediti porodični posao. Treći sin, Majkl Korleone, nije stajao s ocem i braćom, nego je sedeo za stolom u najskrivenijem uglu vrta. Ali čak ni tu nije uspeo da izbegne pažnji porodičnih prijatelja. Majkl Korleone bio je najmlađi Donov sin i jedino dete koje se protivilo naređenjima velikog čoveka. On nije imao teško kupidonovsko lice ostale dece, a kao ugalj crna kosa bila mu je prava, a ne kovrdžava. Koža mu je bila čista, maslinastosmeđa, kakvu bi na devojci zvali finom. Bio je prefinjeno zgodan. I zaista, Don se svojevremeno brinuo za muževnost svog najmlađeg sina. Briga je nestala kad je Majkl napunio sedamnaest godina. Sada je najmlađi sin sedeo za stolom u najdaljem uglu bašte kako bi objavio svojevoljnu otuđenost od oca i porodice. Pored njega sedela je američka devojka za koju su svi čuli, ali koju niko do tog dana nije video. On je, naravno, pokazao odgovarajuće poštovanje i predstavio je svakome na venčanju, uključujući i svoju porodicu. Nije ostavila naročit utisak. Bila je premršava, presvetla, lice joj je, za ženu, odavalo previše oštre inteligencije, a ponašala se preslobodno za neudatu devojku. I njeno ime bilo je neobično njihovim ušima; zvala je sebe Kej Adams. Da im je rekla da se njena porodica doselila u Ameriku pre dve stotine godina i da je njeno ime sasvim uobičajeno, samo bi slegli ramenima. Svaki gost primetio je da Don nije obraćao naročitu pažnju na svog trećeg sina. Majkl je do rata bio njegov ljubimac i očigledno odabran da nasledi porodični posao kada dođe pravo vreme. Imao je tihu snagu i inteligenciju svog velikog oca, urođeno nagonsko ponašanje koje je kod ljudi moralo da izaziva poštovanje. Ali kad je izbio Drugi svetski rat, Majkl Korleone se dobrovoljno prijavio u Marinski korpus. Time se usprotivio očevom izričitom naređenju. Don Korleone nije imao ni želju ni nameru da dozvoli da mu sin pogine u službi sile koja je njemu, Donu, bila strana. Lekari su podmićivani, sklapani su tajni dogovori. Velike svote novca potrošene su na odgovarajuće mere opreznosti. Ali Majkl je imao dvadeset jednu godinu i protiv njegove odlučnosti nije se ništa moglo učiniti. Prijavio se i borio na Pacifiku. Postao je kapetan i dobio odlikovanja. Godine 1944. u časopisu Lajf objavljena je njegova slika, s foto-pričom o njegovim podvizima. Jedan prijatelj pokazao je časopis don Korleoneu (porodica se nije usudila), a Don je prezrivo zagunđao i rekao: „Izvodi ta čuda za strance.“ Kad je Majkl Korleone početkom 1945. bio otpušten iz vojske radi oporavka od ozbiljne rane, nije imao pojma da je otpuštanje uredio njegov otac. Ostao je kod kuće nekoliko nedelja, a onda se, ne posavetovavši se ni sa kim, upisao na koledž Dartmut u Hanoveru, država Nju Hempšir, i ostavio očev dom. Vratio se da prisustvuje venčanju svoje sestre i da im pokaže svoju buduću ženu, tu američku ispranu krpu. Majkl Korleone zabavljao je Kej Adams pričicama o upadljivijim svatovima. Njemu je pak bilo zabavno što su njoj ti ljudi egzotični, a bio je, kao i uvek, očaran njenim živim zanimanjem za sve novo i strano njenom iskustvu. Najzad joj je pažnju privukla grupica muškaraca okupljena oko drvene bačve domaćeg vina. To su bili Amerigo Bonasera, pekar Nazorine, Entoni Kopola i Luka Brazi. Sa svojom uobičajenom oštrom inteligencijom primetila je da ova četvorica ne izgledaju naročito srećno. Majkl se nasmešio. „I nisu“, rekao je. „Čekaju da vide mog oca nasamo. Žele da ga zamole za usluge.“ I zaista, bilo je lako videti da pogledi sve četvorice stalno prate Dona. Dok je don Korleone stajao i pozdravljao goste, na suprotnom kraju popločanog trga zaustavio se crni „ševrolet“. Dvojica ljudi na prednjim sedištima izvadiše beležnice iz džepova i, ni ne pokušavajući da prikriju to što rade, zapisaše registarske brojeve svih kola parkiranih oko trga. Soni se okrete ocu i reče: „Oni tamo su sigurno pajkani.“ Don Korleone slegnu ramenima. „Ja nisam vlasnik ulice. Mogu da rade šta god hoće.“ Sonijevo mesnato lice Kupidona pocrvene od besa. „Prokleta kopilad, ništa živo ne poštuju.“ Sišao je niz stepenice i preko trga prišao limuzini. Besno je primakao lice vozačevom. Ovaj nije ni trepnuo, nego je otvorio novčanik i pokazao mu zelenu legitimaciju. Soni odstupi bez reči, pljunu tako da je pljuvačka pogodila zadnja vrata automobila i udalji se. Nadao se da će vozač izaći iz kola i poći za njim na trg, ali ništa se nije dogodilo. Kad je došao do stepenica, rekao je ocu: „Ovi su agenti FBI-ja. Zapisuju sve registarske brojeve. Đubrad pokvarena.“ Don Korleone je znao ko su oni. Svoje najbliže prijatelje posavetovao je da ne dolaze na svadbu svojim kolima. A, iako se nije slagao s budalastim izlivom besa svog sina, on je poslužio svrsi. Pokazaće nezvanim gostima da nisu dobrodošli. Zato don Korleone nije bio ljut. Odavno je naučio da društvo nanosi uvrede koje se moraju istrpeti, a tešilo ga je saznanje da na ovom svetu uvek dođe vreme kada i najskromniji čovek, ako drži oči otvorene, može da se osveti najmoćnijem. Zbog tog saznanja Don nikada nije izgubio poniznost kojoj su se divili svi njegovi prijatelji. Ali tada je u vrtu iza kuće zasvirao četvoročlani orkestar. Svi gosti su stigli. Don Korleone izbaci uljeze iz glave i povede svoja dva sina na slavlje. U velikom vrtu sada su bile stotine svatova; neki su plesali na drvenim platformama ukrašenim cvećem, drugi su sedeli za dugačkim stolovima pretrpanim začinjenom hranom i velikim bokalima domaćeg crnog vina. Nevesta, Koni Korleone, sedela je u sjaju za naročito podignutim stolom, sa svojim mladoženjom, deverušama i njihovim pratiocima. Sve je bilo namešteno u starom italijanskom seoskom stilu. Ne po nevestinom ukusu, ali Koni je pristala na „žabarsko“ venčanje da bi ugodila svom ocu, jer ga je teško razočarala izborom muža. Mladoženja, Karlo Rici, bio je mešanac, rođen od oca Sicilijanca i majke iz severne Italije; od nje je nasledio plavu kosu i oči. Roditelji su mu živeli u Nevadi, a Karlo je napustio državu nakon nekih sitnih nevolja sa zakonom. U Njujorku je upoznao Sonija Korleonea, a preko njega i njegovu sestru. Don Korleone je, naravno, poslao poverljive prijatelje u Nevadu i oni su izvestili da je Karlova nevolja s policijom bila sitni mladalački ispad s pištoljem, ništa ozbiljno, i da se lako može izbrisati iz knjiga i mladiću ostaviti čist dosije. Pored toga, doneli su podrobna obaveštenja o legalnoj kocki u Nevadi, što je silno zainteresovalo Dona i o čemu je od onda razmišljao. Donova veličina bila je i u tome što je iz svega izvlačio korist. Koni Korleone nije bila baš lepotica; mršava i nervozna, svakako će kasnije u životu postati goropadnica. Ali danas, izmenjena belom venčanicom i žudnim devičanstvom, toliko je zračila da je bila gotovo lepa. Ispod drvene ploče stola ruka joj je počivala na butini njenog mladoženje. Usne oblika Kupidonovog lűka napućiše joj se da mu pošalju poljubac. Smatrala ga je neverovatno zgodnim. Karlo Rici je u ranoj mladosti radio teške poslove na otvorenom. Sada su mu ogromne mišice i široka ramena napinjala smoking. Kupao se u pogledima svoje neveste punim obožavanja i dolivao joj vino. Bio je proračunato učtiv prema njoj, kao da su oboje glumci u nekom komadu, ali oči su mu stalno bežale ka velikoj svilenoj torbi koju je mlada držala o desnom ramenu i koja je sada bila prepuna koverata s novcem. Koliko tu ima? Deset hiljada? Dvadeset hiljada? Karlo Rici se osmehnu. To je samo početak. Na kraju krajeva, oženio se u kraljevsku porodicu. Pobrinuće se oni za njega. Iz mase svatova jedan doterani mladić sa zalizanom glavom lasice takođe je posmatrao torbu. Iz čiste navike, Poli Gato se pitao kako bi izveo krađu te nabrekle kese. Zamisao ga je zabavljala. Ali znao je da su to pusti, nevini snovi u kakvima dete sanja da drvenom puškom uništava tenk. Gledao je svog šefa, debelog, sredovečnog Pita Klemencu, kako po drvenom podijumu vrti devojke uz seosku i razvratnu tarantellu. Klemenca, izuzetno visok, izuzetno krupan, igrao je tako vešto i zaneseno, njegov veliki stomak pohotno je udarao u grudi mlađih i sitnijih žena, da su mu svi gosti pljeskali. Starije žene hvatale su ga za mišicu da mu budu sledeće partnerke. Mlađi muškarci s poštovanjem su se sklonili s plesnog podijuma i pljeskali uz divlje trzanje žica mandoline. Kad se Klemenca najzad srušio u stolicu, Poli Gato mu je doneo čašu ledenog crnog vina i obrisao mu jupiterovske obrve svojom svilenom maramicom. Klemenca je duvao poput kita, žedno gutajući vino. Ali umesto da zahvali Poliju, suvo je rekao: „Nisi ti plesni sudija, radi svoj posao. Prošetaj naokolo i vidi je li sve u redu.“ Poli se izgubi u masi. Orkestar je napravio pauzu. Mladić po imenu Nino Valenti uze ostavljenu mandolinu, podiže desnu nogu na stolicu i zapeva prostačku sicilijansku ljubavnu pesmu. Lice Nina Valentija bilo je privlačno, ali zamagljeno pićem, jer on je stalno bio pomalo pijan. Kolutao je očima milujući jezikom vulgarne stihove. Žene su oduševljeno vrištale, a muškarci su zajedno s pevačem izvikivali poslednje reči svakog stiha. Don Korleone, poslovično staromodan po ovim pitanjima, iako je njegova punačka žena radosno vrištala s ostalima, taktično nestade u kuću. Videvši ovo, Soni Korleone priđe nevestinskom stolu i sede pored mlade Lusi Mančini, glavne deveruše. Bili su bezbedni. Njegova žena bila je u kuhinji i obavljala poslednje pripreme za služenje svadbene torte. Soni šapnu devojci nekoliko reči u uho i ona ustade. On sačeka minut-dva, a onda nehajno pođe za njom, zastajkujući tu i tamo da popriča s gostima dok se probijao kroz gužvu. Sve oči su ih pratile. Glavna deveruša, temeljno amerikanizovana tokom tri godine koledža, bila je zrela devojka i već je imala „reputaciju“. Sve vreme proba venčanja flertovala je sa Sonijem Korleoneom na šaljiv, podrugljiv način, koji je smatrala dopuštenim jer je on bio kum i njen pratilac na venčanju. Sada je, odigavši skute ružičaste haljine od zemlje, Lusi Mančini ušla u kuću smešeći se s lažnom nevinošću i potrčala uz stepenice do kupatila. Ostala je tu nekoliko trenutaka. Kad je izašla, Soni Korleone bio je na gornjem odmorištu i rukom je pozivao da ga prati. Kroz zatvoreni prozor „kancelarije“ don Korleonea, neznatno izdignute prostorije, Tomas Hejgen posmatrao je svadbeno slavlje u ukrašenom vrtu. Zidovi iza njega bili su prekriveni pravničkim knjigama. Hejgen je bio Donov advokat i vršilac dužnosti consiglierea, savetnika, i tako zauzimao posle Dona najvažniji položaj u porodičnom poslu. On i Don rešili su mnoge zakučaste probleme u ovoj prostoriji i znao je, kad je Don napustio slavlje i ušao u kuću, da će danas, bilo venčanja ili ne, biti nešto posla. Don će doći njemu. Onda je Hejgen video Sonija Korleonea kako šapuće nešto Lusi Mančini, a zatim i njihovu malu komediju kad je Soni pošao za devojkom u kuću. Hejgen se namršti, razmisli da li da kaže Donu, pa odluči da neće. Prišao je radnom stolu i uzeo rukom ispisanu listu ljudi kojima je dozvoljeno da vide Dona nasamo. Kad je Don ušao u sobu, Hejgen mu pruži spisak. Don Korleone klimnu i reče: „Ostavi Bonaseru za kraj.“ Hejgen kroz francuska vrata izađe direktno u vrt gde su se molioci okupili oko bačve s vinom. Pokaza rukom Nazorinea, punačkog pekara. Don Korleone u znak pozdrava zagrli pekara. Njih dvojica igrali su se zajedno kao deca u Italiji i odrasli su u prijateljstvu. Svakog Uskrsa sveže ispečene pite od mladog sira i pšeničnih klica, korice zlatne od žumanceta, velike poput kamionskih točkova, stizale su u don Korleoneovu kuću. Za Božić i rođendane članova porodice bogata peciva objavljivala su Nazorineovo poštovanje. I tokom svih godina, gladnih i sitih, Nazorine je veselo plaćao svoje obaveze sindikatu pekara koji je Don stvorio u mladosti. Nikada nije zatražio ništa zauzvrat osim prilike da tokom rata kupuje bonove za šećer na crnom tržištu. Sada je došlo vreme da pekar zatraži svoje pravo odanog prijatelja, a don Korleone se iskreno radovao zadovoljstvu da mu ispuni želju. Dao je pekaru cigaru „di nobili“ i čašu žute „strege“, a zatim mu spustio ruku na rame kako bi ga podstakao da počne. To je bio znak Donove humanosti. Znao je iz sopstvenog gorkog iskustva koliko je hrabrosti potrebno da se zatraži usluga od drugog čoveka. Pekar je ispričao priču o svojoj kćeri i Encu. Dobar italijanski momak kog je zarobila američka vojska; poslan je u Sjedinjene Države kao ratni zarobljenik; pušten je na slobodu da pomogne našem ratnom naporu! Čista i časna ljubav razbuktala se između poštenog Enca i njegove povučene Katerine, ali sada, kad je rat gotov, jadni mladić biće vraćen u Italiju, a Nazorineova kći će sigurno umreti slomljenog srca. Samo Kum Korleone može da pomogne nesrećnom paru. On je njihova poslednja nada. Don je šetao s Nazorineom po sobi prebacivši mu ruku preko ramena i s razumevanjem klimajući glavom kako pekaru ne bi ponestalo hrabrosti. Kad je Nazorine završio, don Korleone mu se nasmeši i reče: „Dragi moj prijatelju, zaboravi svoje brige.“ Vrlo pažljivo mu je objasnio šta valja činiti. Mora se podneti molba kongresmenu njihovog okruga. Kongresmen će podneti predlog posebnog zakona koji će omogućiti Encu da dobije državljanstvo. Predlog će sigurno proći u Kongresu. To će biti usluga kakve ti razbojnici čine jedan drugom. Don Korleone je objasnio da će to stajati novaca, cena je trenutno oko dve hiljade dolara. On, don Korleone, lično će garantovati uspeh i prihvatiti cenu. Da li se njegov prijatelj slaže? Pekar je živo klimao glavom. Nije ni očekivao tako veliku uslugu besplatno. To je jasno. Posebni Kongresni zakon ne dobija se jeftino. Nazorineu su gotovo pošle suze od zahvalnosti. Don Korleone ga isprati do vrata uveravajući ga kako će u pekaru biti poslani sposobni ljudi da dogovore sve pojedinosti i ispune sve neophodne papire. Pekar ga je zagrlio pre nego što je nestao u baštu. Hejgen se nasmeši Donu. „To je dobro ulaganje za Nazorinea. Zet i jeftin doživotni pomoćnik u pekari, sve za dve hiljade dolara.“ Zastao je. „Kome da dam ovaj posao?“ Don Korleone se mršteći zamisli. „Ne našem paisanu. Daj to onom Jevrejinu iz susednog okruga. Neka se promene kućne adrese. Mislim da će biti mnogo takvih slučajeva sada kada je rat završen; trebaće nam dodatni ljudi u Vašingtonu da savladaju bujicu ne podižući cenu.“ Hejgen zapisa u svoju beležnicu: „Ne kongresmen Luteko. Pokušaj s Fišerom.“ Sledeći čovek kog je Hejgen uveo bio je veoma jednostavan slučaj. Zvao se Entoni Kopola i bio je sin čoveka s kojim je don Korleone u mladosti radio na železnici. Kopoli je trebalo pet stotina dolara da otvori piceriju; za depozit za instalacije i naročitu pećnicu. Iz razloga u koje nije ulazio, kredit mu nije bio dostupan. Don posegnu u džep i izvadi smotuljak novčanica. Nije imao dovoljno. Namrštio se i rekao Tomu Hejgenu: „Pozajmi mi sto dolara. Vratiću ti u ponedeljak kad odem u banku.“ Molilac se pobunio, rekavši da je četiri stotine dolara sasvim dovoljno, ali don Korleone ga potapša po ramenu i reče mu izvinjavajućim tonom: „Zbog ovog skupog venčanja malo sam kratak s gotovinom.“ Uzeo je novac koji mu je Hejgen pružio i dao ga Entoniju Kopoli zajedno sa svojim svežnjem novčanica. Hejgen je posmatrao scenu nemo se diveći. Don je oduvek mislio da čovek, kad je velikodušan, mora tu velikodušnost da pokaže kao ličnu. Kako je laskavo za Entonija Kopolu da čovek kao što je Don pozajmi da bi njemu pozajmio. Kopola je, naravno, znao da je Don milioner, ali koliko bi milionera dovelo sebe makar u najmanje neprijatnu situaciju radi siromašnog prijatelja? Don upitno podiže glavu. Hejgen reče: „Nije na spisku, ali Luka Brazi želi da vas vidi. On razume da to ne može biti javno, ali želi da vam lično čestita.“ Don je prvi put izgledao nezadovoljno. Odgovor je bio neodređen. „Je li to neophodno?“, upitao je. Hejgen slegnu ramenima. „Vi ga shvatate bolje nego ja. Ali on je veoma zahvalan što se ga pozvali na venčanje. Nije to očekivao. Mislim da želi da pokaže svoju zahvalnost.“ Don Korleone klimnu glavom i dade rukom znak da mu dovedu Luku Brazija. U vrtu je Kej Adams zaprepastio divlji bes utisnut na lice Luke Brazija. Pitala je za njega. Majkl je doveo Kej na svadbu kako bi ona polako i možda bez prevelikog šoka saznala istinu o njegovom ocu. Ali za sada je, činilo se, jednostavno smatrala Dona pomalo nemoralnim poslovnim čovekom. Majkl je odlučio da joj posredno otkrije deo istine. Objasnio joj je da je Luka Brazi jedan od najstrašnijih ljudi u podzemlju Istočne obale. Njegov veliki dar, govorilo se, jeste što ubistvo može da izvrši potpuno sam, bez saučesnika, što automatski čini otkrivanje i osudu gotovo nemogućima. Majkl se namrštio i rekao: „Ne znam da li su te priče istinite. Znam samo da je on neka vrsta prijatelja mog oca.“ Kej najzad poče da shvata. Upitala je s malo neverice: „Nećeš valjda da kažeš kako takav čovek radi za tvog oca?“ Do đavola s tim, pomisli on, i reče sasvim otvoreno: „Pre petnaestak godina neki ljudi želeli su da preuzmu očev posao uvoza maslinovog ulja. Pokušali su da ga ubiju i gotovo su uspeli. Luka Brazi je krenuo za njima. Priča kaže da je ubio šest ljudi za dve sedmice i to je dovelo do čuvenog rata maslinovog ulja.“ Nasmešio se kao da je ispričao vic. Kej zadrhta. „Hoćeš da kažeš da su tvog oca upucali gangsteri?“ „Pre petnaest godina“, reče Majkl. „Od onda vlada mir.“ Plašio se da je preterao. „Pokušavaš da me uplašiš“, reče Kej. „Jednostavno ne želiš da se oženiš mnome.“ Nasmešila se i munula ga laktom u rebra. „Vrlo lukavo.“ Majkl joj uzvrati osmeh. „Želim da razmisliš o tome“, reče. „Je li on stvarno ubio šest ljudi?“, upita Kej. „Tako su tvrdile novine“, reče Majk. „Niko to nikada nije dokazao. Ali ima o njemu još jedna priča koju niko nikada ne priča. Navodno je tako strašna da ni moj otac ne želi da mi kaže. Tom Hejgen zna priču i neće da mi je ispriča. Jednom sam ga začikavao, pitao sam ga: ’Kad ću biti dovoljno star da čujem tu priču o Luki?’ Tom je odgovorio: ’Kad napuniš sto godina.’“ Majkl otpi malo vina. „Mora da je priča sjajna. Mora da je Luka sjajan.“ Luka Brazi je zaista bio čovek koji bi prestravio i đavola u paklu. Nizak, zdepast, masivne lobanje, širio je oko sebe uznemirenost. Lice mu je bilo ukočeno u masku besa. Oči su mu bile smeđe, ali bez topline te boje, nego hladne i smrtonosne. Usta mu nisu bila toliko surova koliko beživotna; tanka, gumena, boje teletine. Brazijev ugled nasilnika bio je zastrašujući, a njegova odanost Donu legendarna. On je, sam po sebi, bio jedan od velikih blokova koji su nosili Donovu građevinu moći. Pripadao je retkoj vrsti. Luka Brazi nije se plašio policije, nije se plašio društva, nije se plašio Boga, nije se plašio pakla, nije se plašio ljudi niti ih je voleo. Ali on je odlučio, odabrao je da se plaši Dona i da ga voli. Uveden pred Dona, strašni Brazi ukočio se od poštovanja. Promucao je nekako kitnjaste čestitke i izrekao formalnu nadu da će prvo unuče biti muško. Zatim je pružio Donu koverat pun novčanica kao dar za mladence. Znači, to je želeo. Hejgen zapazi promenu u don Korleoneu. Don je primio Brazija kao što kralj pozdravlja podanika koji mu je učinio ogromnu uslugu, bez bliskosti, ali s kraljevskim poštovanjem. Svakim pokretom, svakom rečju, don Korleone je Luki Braziju jasno stavljao do znanja da ga ceni. Nijednog trenutka nije pokazao iznenađenje što je svadbeni dar predat njemu lično. Razumeo je. U kovertu je sigurno bilo više novca nego što je iko dao. Brazi je proveo mnoge sate odlučujući o sumi, poredeći je s onim što bi ostali gosti mogli da daruju. Želeo je da bude najvelikodušniji, kako bi pokazao da gaji najveće poštovanje, i zato je i dao koverat Donu lično. Don je ovu nespretnost prenebregao u sopstvenoj kitnjastoj rečenici zahvalnosti. Hejgen vide kako s lica Luke Brazija nestaje maska besa, kako Brazi raste od ponosa i zadovoljstva. Brazi je poljubio Donu ruku pre nego što je izašao kroz vrata koja mu je Hejgen otvorio. Hejgen je pozdravio Luku uzdržanim prijateljskim osmehom, a zdepasti čovek mu je odvratio učtivo razvukavši svoje gumene usne boje teletine. Kad su se vrata zatvorila, don Korleone lako uzdahnu s olakšanjem. Jedino Brazi je mogao da ga učini nervoznim. Taj je bio poput prirodne sile, nije se zapravo dao obuzdati. S njim je trebalo postupati oprezno kao s dinamitom. Don slegnu ramenima. Čak i dinamit može da eksplodira bezopasno ako situacija zatraži. Pogledao je upitno Hejgena. „Je li ostao još samo Bonasera?“ Hejgen klimnu glavom. Don Korleone se zamišljeno namršti, a zatim reče: „Pre nego što ga uvedeš, pozovi Santina da dođe ovamo. Mogao bi ponešto da nauči.“ Napolju, u vrtu, Hejgen je nervozno tražio Sonija Korleonea. Rekao je Bonaseri da se strpi još malo i prišao Majklu Korleoneu i njegovoj devojci. „Jeste li videli Sonija?“, upitao je. Majkl odmahnu glavom. Do đavola, pomisli Hejgen, ako Soni sve ovo vreme kreše glavnu deverušu, biće gužve. Njegova žena, porodica te devojke; moglo bi da dođe do katastrofe. Video je Sonija kad je pre skoro pola sata ušao u kuću i sa strepnjom je požurio ka vratima. Videvši Hejgena da ulazi u kuću, Kej Adams upita Majkla Korleonea: „Ko je on? Predstavio si ga kao svog brata, ali preziva se drugačije, a svakako ne liči na Italijana.“ „Tom je živeo s nama od svoje dvanaeste godine“, reče Majkl. „Roditelji su mu umrli, pa je lutao ulicama s gadnom infekcijom oka. Soni ga je jedne noći doveo kući i on je prosto ostao. Nije imao kuda da ode. Živeo je s nama dok se nije oženio.“ Kej Adams se oduševila. „To je baš romantično“, rekla je. „Tvoj otac mora da ima veliko srce kad je tek tako usvojio nekoga pored tolike svoje dece.“ Majkl se nije potrudio da joj objasni kako italijanski iseljenici porodicu s četvoro dece smatraju malom. Samo je rekao: „Tom nije usvojen. Samo je živeo s nama.“ „Oh“, reče Kej, a zatim radoznalo upita: „Zašto ga niste usvojili?“ Majkl se nasmeja. „Zato što je moj otac rekao kako bi tražiti od Toma da promeni prezime bilo nepoštovanje. Nepoštovanje njegovih roditelja.“ Videli su Hejgena kako gura Sonija kroz francuska vrata u Donovu kancelariju, a zatim poziva prstom Ameriga Bonaseru. „Zašto gnjave tvog oca poslovima na ovakav dan?“, upita Kej. Majkl se ponovo nasmeja. „Zato što znaju da prema običajima Sicilijanac ne može da odbije molbu na dan venčanja svoje kćeri. A nijedan Sicilijanac ne bi propustio takvu priliku.“