Endvič banka Filijala u Fulamu Fulam Roud 3 London SW6 9JH Gđica Rebeka Blumvud stan 2 Barni Roud 4 London SW6 8FD 18. jul 2001. Poštovana gđice Blumvud, Zahvaljujem Vam na pismu od 15. jula. Drago mi je što čujem da svoj novac već skoro pet godina poveravate Endvič banci. Moram, nažalost, da Vas obavestim da ne dajemo „petogodišnji bonus“ koji pominjete, niti oproštaj prekoračenja po principu „čist račun – počnimo od nule“. Što ne znači da obe ideje nisu dobre. Umesto toga, spreman sam da povećam dozvoljenu granicu Vašeg prekoračenja za još 500 funti, tako da bi ukupan iznos od sada bio 4.000 funti. Takođe predlažem da se uskoro sastanemo kako bismo razgovarali o Vašim tekućim finansijskim potrebama. Iskreno Vaš, Derek Smid, direktor ENDVIČ – ZATO ŠTO NAM JE STALO Endvič banka Filijala u Fulamu Fulam Roud 3 London SW6 9JH Gđica Rebeka Blumvud stan 2 Barni Roud 4 London SW6 8FD 23. jul 2001. Poštovana gđice Blumvud, Drago mi je što Vam je moje pismo od 18. jula bilo od pomoći. Bio bih Vam, međutim, zahvalan ako biste se ubuduće uzdržavali od toga da me u vašoj televizijskoj emisiji nazivate „Slatkicom Smidijem“ i „najboljim direktorom banke na svetu“. Iako mi, naravno, prija što tako osećate, moji nadređeni su pomalo zabrinuti zbog slike koju bi zbog toga javnost mogla da stekne o Endvič banci, pa su me zamolili da Vam pišem u vezi s tim. S najlepšim željama, Derek Smid, direktor ENDVIČ – ZATO ŠTO NAM JE STALO Endvič banka Filijala u Fulamu Fulam Roud 3 London SW6 9JH Gđica Rebeka Blumvud stan 2 Barni Roud 4 London SW6 8FD 20. avgust 2001. Poštovana gđice Blumvud, Zahvaljujem Vam na pismu od 18. avgusta. Iskreno mi je žao što imate poteškoća s novom dozvoljenom granicom prekoračenja. Shvatam da se letnja rasprodaja u Pied a Ter ne događa svake nedelje, i svakako sam spreman da Vam povećam dozvoljenu granicu za još 63,50 funti ako će tada, kao što kažete, „da bude taman dovoljna“. Preporučio bih Vam, ipak, da dođete u filijalu, kako bismo detaljnije razmotrili vašu finansijsku situaciju. Moja pomoćnica Erika Parnel će Vam sa zadovoljstvom zakazati sastanak. Iskreno Vaš Derek Smid, direktor ENDVIČ – ZATO ŠTO NAM JE STALO Glava prva U redu, samo bez panike. Bez panike. Treba samo da budem organizovana i hladne glave i da smislim šta treba da ponesem. I da to zatim uredno složim u kofer. Mislim, koliko to može da bude teško? Odstupam korak od zatrpanog kreveta i zatvaram oči, napola se nadajući da će, ako to dovoljno snažno poželim, moja odeća sama od sebe uredno da se složi. Kao u onim člancima o pakovanju u časopisima, gde vas podučavaju kako da otputujete na odmor s jednim jedinim jeftinim sarongom i vešto se obučete u njega na šest različitih načina. (Inače, mislim da je to totalna prevara, jer iako sarong košta deset funti, oni posle dodaju brdo odeće koja košta stotine, a mi kao ne treba da primetimo.) Kada otvorim oči, međutim, darmar je još tamo. U stvari, reklo bi se da ga ima još više, kao da mi je odeća, dok sam žmurila, iskočila iz fioka i trčala oko kreveta. Kud god pogledam po sobi, svuda grdne, neuredne gomile... pa, svega. Cipela, čizama, majica, časopisa... Poklon-korpa Bodi šopa kupljena na rasprodaji... Lingvafonov tečaj italijanskog koji stvarno moram da počnem da učim... ona stvar za lice što se stavlja u sauni... a na stočiću za šminku ponosno leže mačevalačka maska i mač koje sam juče kupila. Samo četrdeset funti u dobrotvornoj prodavnici! Uzimam mač i pravim kratak eksperimentalni ubod prema svom odrazu u ogledalu. Bila je to neverovatna podudarnost, jer već odavno nameravam da učim mačevanje, još otkako sam pročitala onaj članak u Dejli vorldu. Jeste li znali da mačevaoci imaju bolje razvijene noge od svih ostalih sportista? Osim toga, ako postanete stručnjak, možete da radite kao dubler u filmovima i zaradite brdo love! Zato nameravam da u kraju nađem nekoga ko drži časove mačevanja, pa da stvarno dobro naučim, za šta mislim da mi neće trebati mnogo vremena. A onda – to je moj tajni plan – čim dobijem zlatnu značku ili šta se već dobija, ima da sastavim pismo Ketrin Ziti Džons. Zato što joj je garant potrebna dobra dublerka, mislim, kome nije? Zašto to onda ne bih bila ja? U stvari, sigurno će se radije opredeliti za nekoga iz Britanije. Možda će me pozvati telefonom i reći da gleda svako moje pojavljivanje na kablovskoj i da je oduvek želela da me upozna. Bože. Zar to ne bi bilo sjajno? Verovatno bismo odmah shvatile da smo se našle, da se smejemo iz istih razloga i sve ostalo. Onda bih odletela do njene luksuzne kuće i upoznala se s Majklom Daglasom i igrala se s bebom. Bile bismo opuštene kao stare prijateljice, neki časopis bi napisao članak o nama u okviru serije o najboljim prijateljicama među zvezdama, a njih dvoje bi me čak možda zamolili da... „Ćao, Beks!“ Slatke slike na kojima se smejem s Majklom i Ketrin prskaju mi u glavi kao mehuri sapunice i mozak mi se vraća u stvarnost. Suz, moja cimerka, dokono ulazi u sobu, odevena u prastaru kariranu pižamu. „Šta to radiš?“ radoznalo se raspituje. „Ništa!“ kažem ja, i žurno vraćam mač na sto. „Samo... održavam formu.“ „A, tako“, kaže ona, neodređeno. „Pa – kako ide pakovanje?“ Odlazi do kamina, uzima ruž i počinje da ga nanosi na usne. Suz se uvek tako ponaša u mojoj sobi – luta okolo, uzimajući stvari i razgledajući ih i ponovo ih spuštajući. Kaže da voli to što nikad ne zna šta će naći, kao da je na buvljaku. Prilično sam sigurna da time ne misli ništa loše. „Odlično“, kažem. „Upravo smišljam koji kofer da uzmem.“ „Aaa“, kaže Suz, okrenuvši se. Usne su joj do polovine jarkoružičaste. „Što ne uzmeš onaj mali, krem boje? Ili crvenu putnu torbu?“ „Mislila sam možda ovaj“, kažem, i izvlačim svoj novi, otrovnozeleni metalni kofer ispod kreveta. Kupila sam ga za vikend, i totalno je fenomenalan. „Vau!“ kaže Suz, razrogačenih očiju. „Beks! Strava je! ’De si ga uzela?“ „U Fenviksu“, kažem, sa širokim kezom. „Zar nije boli glava?“ „Najmoćnija koferčina koju sam ikada videla!“ kaže Suz, zadivljeno prevlačeći prstima po njemu. „I... kol’ko sada imaš kofera?“ Osvrće se prema mom ormaru, gde se guraju smeđi kožni kofer, lakirani putni kovčeg i tri koferčića. „O, pa znaš“, kažem, nehajno slegnuvši ramenima. „Kao sav normalan svet.“ Može biti da sam u poslednje vreme malo više kupovala kofere. Ali pre toga ih vekovima uopšte nisam imala, osim jedne stare, ofucane platnene torbe. Dok nisam, pre nekoliko meseci, doživela čudesno otkrovenje usred Harodsa, otprilike kao sveti Pavle na drumu za Mandelej. Koferi. Od tada sam u pohodu da nadoknadim propušteno. Uostalom, svi znaju da je dobar kofer dobra investicija. „Pošla sam da skuvam čaj“, kaže Suz. „Hoćeš ti?“ „O da, molim te!“ kažem. „I kitket?“ Suz se kezi. „Kitket neizostavno.“ Nedavno smo dozvolile jednom Suzaninom prijatelju da prenoći na sofi – a on nam je na odlasku ostavio ogromnu kutiju kitketa. Što je sjajan poklon u znak zahvalnosti, ali sada po ceo dan jedemo kitkete. S druge strane, Suz je sinoć primetila da ćemo ih potrošiti onoliko brzo koliko ih brzo budemo jele – tako da je na neki način zdravije natrpati ih što više u sebe. Suz se odšeta iz sobe, a ja se okrećem koferu. Dobro. Koncentriši se. Pakovanje. Ovo stvarno ne bi trebalo da traje dugo. Sve što mi je potrebno jeste osnovna, sparena garderoba za mini odmor u Somersetu. Sastavila sam čak i spisak, i to bi trebalo da olakša posao. Farmerke: dva para. To je lako. Izbledele i manje izbledele. Majice: U stvari, neka bude tri para farmerki. Moram da ponesem moje nove dizelke, jer su strava, iako su pomalo tesne. Pa šta, nosiću ih samo po nekoliko sati uveče, ili tako nešto. Majice: O, i one izvezene s kratkim nogavicama iz Oaze, jer ih još nisam dovoljno iznosila. Ali one se ne računaju, jer su praktično šorts. Uostalom, farmerke gotovo uopšte ne zauzimaju prostor, zar ne? OK, to će verovatno biti dovoljno džinsa. Uvek mogu da dodam još ako zatreba. Majice: razne. Da vidimo. Obična bela, obavezno. Siva takođe. Kratka crna, dugačka crna (Kalvin Klajn), druga dugačka crna (Verhaus, ali izgleda otmenije), roze bez rukava, roze koja se presijava, roze... Zastajem, usred pokreta kojim prenosim složene majice u kofer. Ovo je glupo. Na koju foru da predvidim koje ću majice želeti da obučem? Majica je nešto što ujutru odabereš prema raspoloženju, isto kao kristale, ili aromaterapijska ulja. Šta ako se probudim raspoložena da nabacim svoju „Elvis je car“ majicu, a nisam je ponela? Znate šta, narode, jednostavno ću sve da ih ponesem. Mislim, nekoliko majica više neće zauzeti previše prostora, zar ne? Jedva će se primećivati da su tamo. Sručujem ih sve u kofer i dodajem dve-tri majice na bretele, čisto za sreću. Odlično. Ovaj pristup s osnovnom garderobom savršeno funkcioniše. Dobro, šta je na redu? Deset minuta kasnije, Suz ufurava u sobu, noseći dve šolje čaja i tri kitketa da podelimo. (Zaključile smo da su četiri štapića ipak previše.) „Izvoli“, kaže – a onda me zagleda. „Beks, jesi li dobro?“ „Aha“, kažem ja, primetno zajapurena. „Samo se mučim da složim ovu vetrovku da bude manja.“ Već sam spakovala teksas jaknu i kožnu jaknu, ali čovek u septembru nikad ne zna kakvo će biti vreme, zar ne? Mislim, danas je toplo i sunčano, a već sutra može da padne sneg. Šta ako Luk i ja odemo na pešačenje u prirodi? Osim toga, već dugo imam tu božanstvenu vetrovku iz Patagonije, a samo sam je jednom obukla. Ponovo pokušavam da je složim, ali mi beži iz ruku i pada na pod. Bože, ovo me podseća na kampovanja sa skautkinjama. Ovako sam se mučila da spakujem vreću za spavanje u navlaku. „Na koliko dana reče da ideš?“ pita Suz. „Tri.“ Odustajem od pokušaja da savijem vetrovku na veličinu kutije šibica, i ona se obesno razmotava u prvobitni oblik. S blagim osećanjem osujećenosti, spuštam se na krevet i otpijam gutljaj čaja. Kako ostali svet uspeva da nosi tako malo prtljaga? Stalno viđam poslovne ljude kako se razmetljivo ukrcavaju u avion sa smešnim koferčićima na točkove. Kako im uspeva? Imaju li možda odeću koja se na volšeban način smanjuje? Postoji li neka tajna da se sve tako spakuje da stane u kutiju šibica? „Što ne poneseš i torbu?“ predlaže Suz. „Misliš?“ Nesigurno odmeravam prenatrpani kofer. Kad malo bolje razmislim, ne trebaju mi sva tri para čizama. Ni krzneni šal. Onda mi pada na pamet da Suz skoro svakog vikenda nekud putuje, i da nosi samo minijaturnu najlonsku putnu torbu. „Suz, kako se ti pakuješ? Imaš li neki sistem?“ „Nemam pojma“, kaže ona. „Pretpostavljam da i dalje primenjujem ono što smo naučile kod gospođice Barton. Odrediš odeću za svaku priliku – i držiš se toga.“ Počinje da nabraja na prste. „Recimo... za put do tamo, večeru, bazen, tenis...“ Diže pogled. „A da, i svaki komad odeće moraš da obučeš najmanje tri puta.“ Bože, Suz je genije. Nema šta ne zna. Roditelji su je s osamnaest godina poslali u akademiju gospođice Barton, otmeno mesto u Londonu gde vas uče kako da razgovarate s biskupom i kako da pristojno izađete iz sportskog automobila u miniću. A naučila je i da napravi zeca od žice. Počinjem brzo da nabacujem glavne stavke na hartiju. Ovo je već bolje. Mnogo bolje nego da nasumice trpam stvari u kofer. Ovako neću nositi suvišnu odeću, samo goli minimum. Odeća za prvu priliku: Sedenje pored bazena (sunčano vreme) Odeća za drugu priliku: Sedenje pored bazena (oblačno) Odeća za treću priliku: Sedenje pored bazena (guza mi ujutru izgleda široka k’o Rusija) Odeća za četvrtu priliku: Sedenje pored bazena (neka druga ima isti kupaći kao ja) Odeća za petu priliku: U hodniku zvoni telefon, ali ja jedva obraćam pažnju. Čujem Suz kako uzbuđeno govori – i trenutak kasnije pojavljuje se na vratima, sva rumena i ozarena u licu. „Pogodi šta se dogodilo“, kaže. „Hajde, pogodi.“ „Šta?“ „U Lepom k’o slika rasprodali moje ramove! Upravo su se javili da poruče još!“ „O, Suz! To je fantastično!“ cičim. „Znam!“ Pritrčava mi, pa se jako grlimo i skakućemo kao dve loptice-skočice, a ona onda shvata da drži cigaretu i da će mi zapaliti kosu. Čudo jedno. Suzi tek nekoliko meseci izrađuje ramove, a već snabdeva četiri prodavnice u Londonu, i prodaju se kao alva! Već su pisali o njoj u mali milion časopisa, i tako to. U stvari, nije čudo, jer su joj ramovi stvarno strava. Poslednja serija bila je ukrašena ljubičastim tvidom, a prodavali su ih u preslatkim svetlucavim sivim kutijama, umotanim u svetlotirkizni ukrasni papir. (Uzgred rečeno, lično sam joj pomogla da odabere boju.) Toliko je uspešna u tome da ih više uopšte ne pravi sama, već šalje nacrte u jednu radioničicu u Kentu, odakle joj stižu gotovi. „Jesi li završila s planiranjem garderobe?“ kaže, uvukavši dim cigarete. „Da“, odgovaram, mašući listom hartije. „Sve sam smislila, do poslednjeg para čarapa.“ „Bravo!“ „Još samo da dokupim jednu sitnicu“, nevino dodajem. „Par lila sandala.“ „Lila sandale?“ „Mmm?“ Gledam je kao nevinašce. „Daaa. Trebaju mi. Ma znaš, najjeftiniji mogući par sandalica da kompletiram dve preobuke...“ „A, tako“, kaže Suz, i mršti čelo. „Beks... zar nisi prošle nedelje pominjala lila sandale? One skupe, iz LK Beneta?“ „Jesam li?“ Osećam da me obliva lako rumenilo. „Ovaj... ne sećam se. Možda. U svakom slučaju...“ „Beks.“ Suz me iznenada sumnjičavo zagleda. „Reci mi istinu. Trebaju li ti zaista lila sandale? Ili si se samo naložila na njih?“ „Nisam!“ branim se. „Stvarno su mi potrebne! Pogledaj!“ Razmotavam spisak odeće i pokazujem joj ga. Moram da napomenem da sam veoma ponosna na svoje delo. Reč je o prilično složenom dijagramu, s kućicama i strelicama i crvenim zvezdicama. „Vau!“ kaže Suz. „’De si to naučila?“ „Na faksu“, skromno kažem. Na mojoj diplomi piše „Finansije i računovodstvo“ – ne biste poverovali koliko su mi često od koristi. „Za šta ti je ova kućica?“ pita ona, pokazujući na hartiju. „To je...“ Čkiljim u crtež, pokušavajući da se setim. „Mislim da je za slučaj da izađemo u neki stvarno otmen restoran, a ja sam prethodno veče već nosila haljinu iz Vistlsa.“ „A ova?“ „Ako odemo na planinarenje. A ova je...“ – i pokazujem praznu kućicu – „...mesto gde fale lila sandale. Ako ih ne budem imala, ovo neću moći da nosim, a ni ovo... i sve pada u vodu. U tom slučaju bolje da ne idem.“ Suz neko vreme ćuti, proučavajući moj plan odevanja, a ja nespokojno grizem usnu i prekrštam prste iza leđa. Znam da ovo izgleda malo uvrnuto. Znam da većina ljudi ne traži dozvolu za svaku kupovinu od sustanarke. Ali ja sam pre nekog vremena obećala Suz da ću joj dopustiti da vodi računa o onome što kupujem. Znate već. Čisto da me drži na oku. Nemojte pogrešno da me shvatite. To ne znači da imam problem s kupovanjem, ili tako nešto. Znači da sam se pre nekoliko meseci našla u... Kako da se izrazim? Lakoj finansijskoj nedaći. Tačnije, u nedaćici... ma nije bilo ništa ozbiljno. Ali Suz je skroz odlepila kada je čula, i rekla je da će ubuduće, za moje dobro, biti kočničar za moje troškove. I bila je od reči. U stvari, veoma je stroga. Ponekad stvarno strahujem da će reći no-no. „Kapiram“, konačno progovara. „Nemaš mnogo izbora, zar ne?“ „Tako je“, kažem, odahnuvši. Uzimam joj plan, savijam ga i stavljam u torbu. „Hej, Beks, je l’ ti ovo novo?“ iznenada kaže Suz. Otvara vrata mog ormara, i ja osećam ujed zebnje. Namršteno posmatra moj bajni novi kaput boje meda, koji sam pre neki dan, dok se ona kupala, krišom unela u stan. Kunem se da sam nameravala da joj kažem, al’ nisam stigla. Samo ne gledaj etiketu sa cenom, molim te, grozničavo razmišljam. Samo ne gledaj etiketu sa cenom. „Ovaj... jeste“, kažem. „Jeste, novo je. Ali, znaš... trebaće mi dobar kaput, ako budemo snimali Jutarnju kafu na otvorenom.“ „Koliko je to verovatno?“ pita Suz, zbunjena. „Mislila sam da tvoj posao traži da sediš u studiju i daješ finansijske savete.“ „Pa... nikad se ne zna. Najbolje je biti pripremljen.“ „Valjda je tako...“, nesigurno kaže Suz. „A ova bluza?“ Vadi vešalicu. „I ona je nova!“ „To je za emisiju“, odgovaram kao iz puške. „A ova suknja?“ „Za emisiju.“ „A ove nove pantalone?“ „Za...“ „Beks.“ Suz me strelja pogledom. „Koliko kompleta imaš za emisiju?“ „Pa... znaš“, branim se. „Moram da imam neki u rezervi. Hoću da kažem, ipak je reč o karijeri. Mojoj karijeri.“ „Da“, konačno progovara Suz. „Jeste, biće da je tako.“ Poseže za mojom novom svilenom jaknom. „Ova je baš lepa.“ „Znam“, široko se osmehujem. „Kupila sam je da je obučem za specijalnu januarsku emisiju.“ „Šta, imaćeš specijalnu januarsku emisiju?“ kaže Suz. „O čemu?“ „Imaće naslov ’Bekini osnovni finansijski principi’“, kažem, i posežem za sjajem za usne. „Biće stvarno dobra. Pet desetominutnih sekvenci, i u svima ja!“ „Pa dobro – koji su tvoji osnovni finansijski principi?“ radoznala je Suz. „Ovaj... još nijedan nisam smislila“, kažem, pažljivo premazujući usne. „Ali do emisije svakako hoću.“ Zatvaram sjaj i uzimam jaknu. „Vidimo se kasnije.“ „OK“, kaže Suz. „Ali zapamti, samo jedan par cipela!“ „Važi! Obećavam!“ Suz je stvarno slatka što toliko brine zbog mene. Ali nema potrebe. Ne zna, sirotica, koliko sam se promenila. U redu, istina je da sam se početkom godine našla u manjoj finansijskoj stisci. U stvari, u jednom trenutku dugovala sam... pa, recimo, mnogo. Ali tada je naleteo posao u Jutarnjoj kafi, i sve se promenilo. Okrenula sam novi list, vredno radila – i otplatila sve dugove. Jeste, sve sam otplatila! Potpisivala sam ček za čekom – i pokrila račune na svim kreditnim karticama, robnim karticama, svakoj priznanici o dugovanju koju sam nažvrljala Suz. (Nije mogla da veruje kada sam joj dala ček na nekoliko stotina funti. Isprva nije htela da ga uzme, ali se onda predomislila i izašla i kupila fenomenalan kaput od ovčje kože.) Ne bi bilo pošteno da ne kažem da je vraćanje svih tih dugova bilo najlepši osećaj na svetu. Od tada je prošlo nekoliko meseci, ali se i dalje osećam opijeno kada se setim. Ništa ne može da nadmaši punu i neograničenu finansijsku solventnost, zar ne? Danas sam, kao što vidite, potpuno nova osoba, ni nalik na staru Beki. Preobraćena sam. I nisam, zamislite samo, čak ni u dozvoljenom minusu!