Poglavlje 1 Reč mu je zvučala tuđe u ustima, kao da ju je izgovorio neko drugi. Užurbanost je dovela Boša dotle da ne prepozna sopstveni glas. Jednostavno „halo“ koje je prošaputao u telefon bilo je prožeto nadom, gotovo očajem. Ali glas koji se odazvao nije bio onaj za kojim je osećao preku potrebu. „Detektiv Boš?“ Za trenutak Boš se oseti glupo. Razmišljao je da li je onaj ko ga zove otkrio kolebanje u njegovom glasu. „Ovde poručnik Majkl Talin. Je li to Boš?“ Ovo ime Bošu nije značilo ništa i trenutna zabrinutost zbog toga kako je zvučao nestala je netragom kada mu se u dušu uvukao užasan strah. „Ovde Boš. Šta je? Šta se dogodilo?“ „Sačekajte zamenika načelnika Irvinga, molim.“ „Šta je...“ Pozivalac se isključio i zavladao je tajac. Boš se sada prisetio ko je Talin – Irvingov pomoćnik. Boš je stajao nepomično i čekao. Osvrnuo se po kuhinji; tinjala je samo kontrolna lampica pećnice. Jednom rukom snažno je pritiskao telefon na uvo, a drugu je instinktivno spustio na trbuh gde su se preplitale strepnja i jeza. Pogledao je svetleće brojke časovnika na peći. Bilo je skoro dva, prošlo je pet minuta otkako ih je poslednji put gledao. Ovo nije u redu, mislio je čekajući. Ovakve stvari ne rade se telefonom. Dolaze vam na vrata. Kažu vam to oči u oči. Irving je najzad podigao slušalicu na drugom kraju žice. „Detektiv Boš?“ „Gde je ona? Šta se desilo? Još jedan trenutak tišine koja je Boša stavljala na muke prošao je u čekanju. Sada je žmurio. „Oprostite?“ „Samo mi recite šta joj se desilo. Hoću da kažem... je li živa?“ „Detektive, nisam siguran o čemu to govorite. Zovem jer mi je nužno da mobilišem vaš tim što je pre moguće. Potrebni ste mi za jedan specijalan zadatak.“ Boš otvori oči. Pogledao je kroz kuhinjski prozor u mračni kanjon ispod svoje kuće. Pratio je očima nagib brežuljka nizbrdo do autoputa i opet uzbrdo do proreza holivudskih svetlosti koje je mogao da vidi kroz usek klanca Kavenga. Pitao se da li svaka svetlost znači da je neko budan i da čeka nekoga ko se neće vratiti kući. Boš je u prozoru video sopstveni odraz. Izgledao je umoran. Čak i u tamnom staklu mogao je da razazna duboke podočnjake na svom licu. „Imam zadatak, detektive“, ponovi Irving nestrpljivo. „Jeste li sposobni da radite ili ste...?“ „Mogu da radim. Samo sam trenutno bio zbunjen.“ „Pa, žalim ako sam vas probudio. Ali valjda ste se navikli na to.“ „Da. Nema problema.“ Boš mu je prećutao da ga poziv nije probudio. Da je tumarao po svojoj zamračenoj kući i čekao. „Onda na posao, detektive. Popićemo kafu ovde, na mestu.“ „Kakvom mestu?“ „Razgovaraćemo o tome kad stignete ovamo. Ne želim nikakvo dalje odlaganje. Pozovite svoj tim. Neka dođu u Ulicu Grand, između Treće i Četvrte. Na vrh Leta anđela. Znate li o kojoj lokaciji govorim?“ „Banker Hil? Ja ne...“ „Sva objašnjenja dobićete po dolasku ovamo. Potražite me čim se pojavite. Ako budem u podnožju, siđite do mene pre razgovora s bilo kim drugim.“ „A šta je s poručnikom Bilits? Trebalo bi da ona...“ „Biće obaveštena o onome što se događa. Samo gubimo vreme. Ovo nije molba, nego naređenje. Okupite svoje ljude i dolazite ovamo. Je li to jasno?“ „Kao dan.“ „Onda vam se nadam ubrzo.“ Irving prekide vezu ne čekajući odgovor. Boš je još nekoliko trenutaka stajao s telefonom prislonjenim uz uvo razmišljajući šta se to zbiva. Let anđela je bio kratka nagnuta železnička pruga kojom se svet s Banker Hila prevozio u poslovni deo grada – daleko van granica formacijskog rasporeda Odeljenja za ubistva Holivudskog odseka. Ako je Irving imao neki leš na Letu anđela, za istragu o tome bio je nadležan Centralni odsek. Ukoliko „centralni“ detektivi ne bi mogli da je vode zbog prezauzetosti ili personalnih problema, ili bi slučaj bio ocenjen kao suviše važan, odnosno medijski osetljiv da im se poveri, uvalili bi ga kondorima, to jest, Odseku za pljačke i ubistva. Činjenica što se zamenik načelnika policije lično zauzeo za taj slučaj, i to pre svitanja u subotu, navodila je na pomisao da je posredi ova druga mogućnost. Zagonetka je bila zašto je pozvao Boša i njegov tim umesto kondora iz RHD-a.* Šta god da je Irving radio na Letu anđela, bilo je bez ikakve logike. Boš je još jednom letimice pogledao naniže u mračni kanjon, odvojio telefon od uva i spustio slušalicu. Čeznuo je za cigaretom, ali do ovog trenutka pregurao je noć bez ijedne. Neće sada pući. Okrenuo je leđa kuhinji i naslonio se na radni sto. Spustio je pogled na telefon u svojoj ruci, ponovo ga uključio i pritisnuo taster za brzo biranje koji će mu dati vezu sa stanom Kizmin Rajder. Džerija Edgara zvaće posle razgovora s njom. Bošu je laknulo, mada se ustručavao da to sebi prizna. Još nije znao šta ga čeka na Letu anđela, ali to će mu zasigurno odvući misli od Elinor Viš. Pripravni glas Rajderove odazva se posle drugog zvonjenja. „Kiz, ovde Hari“, reče on. „Imamo posla.“ Poglavlje 2 Boš se dogovorio sa svoja dva partnera da se nađu u stanici Holivudskog odseka i preuzmu kola, pre nego što se odvezu u poslovni deo grada, do Leta anđela. Usput, na nizbrdici koja je vodila ka stanici, uključio je program KFWB na radiju u svom džipu i čuo udarnu vest da je u toku istraga o ubistvima na prostoru istorijske nagnute železnice. Izveštač na licu mesta javljao je da su u jednom vagonu pronađena dva tela i da je prisutno nekoliko pripadnika jedinice za pljačke i ubistva. Ali to je bio krajnji domet reporterovih informacija i nije imao šta da doda osim da je policija opasala mesto zločina neuobičajeno širokim obručem žute trake, što ga je onemogućilo da vidi nešto pobliže. Boš je ove mrvice informacija preneo Edgaru i Rajderovoj dok su u stanici potpisivali reverse za tri glancare iz voznog parka. „Sve mi se čini da će nas RHD izmuvati kao slepce“, zaključi Edgar dajući oduška zlovolji što su ga trgnuli iz najslađeg sna, verovatno zato da ceo vikend rovovski šljaka za kondore iz RHD. „Nama koska, njima slava. A mi ovog vikenda nismo čak ni dežurni. Ako je Irvingu baš zapelo za holivudski tim, zašto nije cimnuo prokletu Rajsovu ekipu?“ Edgar je pogodio suštinu. Prvi tim – Boš, Edgar i Rajderova – ovog vikenda uopšte nije bio na redu po spisku dežurstva. Da je postupao prema važećoj proceduri poziva, Irving bi telefonirao Teriju Rajsu, komandiru trećeg tima, koji je trenutno bio u vrhu liste za zamenu ljudstva. Ali Boš je već dokonao da Irving postupa mimo svake procedure, jer ga u protivnom zamenik načelnika ne bi zvao direktno, pre provere kod Bošovog pretpostavljenog, poručnika Grejs Bilits. „Pa, Džeri“, reče Boš, odavno oguglao na žalopojke svog partnera, „uskoro ćeš dobiti priliku da to lično pitaš zamenika načelnika.“ „Aha, pravo kažeš, samo da zinem i ima da ’ladim dupe u luci sledećih deset godina. Jebeš to.“ „Hej, Lučki odsek je banja“, reče Rajderova da malo bocne Edgara. Znala je da Edgar stanuje u Dolini* i da bi prekomanda u Lučki odsek za njega značila mučenje od devedeset minuta vožnje tamo i natrag – najogoljeniji vid autoputne terapije, metoda kojim su budžovani nezvanično kažnjavali buntovne i problematične policajce. „Oni tamo imaju šest, plafon sedam ubistava godišnje.“ „To je lepo i krasno, ali bez mene, jebo ih ja.“ „Dobro, dobro“, reče Boš. „Hajd’mo sad tamo, a o svemu ostalom brinućemo kasnije. Nemojte da mi se izgubite.“ Držeći se Holivudskog bulevara do 101. ulice Boš se bez smetnji vozio autoputem ka centru, jer je saobraćaj bio sveden na najmanju meru. Na pola puta proverio je u retrovizoru i video svoje partnere kako manevrišu u trakama iza njega. Mogao je da ih uoči čak i po mraku, pored drugih vozila. Mrzeo je nova detektivska kola. Bila su crno-bela i izgledala su baš kao patrolna vozila, s tom razlikom što na krovu nisu imala rotaciona svetla. Bivši načelnik policije došao je na ideju da neobeležena detektivska kola zameni takozvanim „glancarama“. Ta operacija je bila najobičnija mućka, izvedena s ciljem da se pokaže kako je tobože ispunio obećanje i povećao broj uličnih policajaca. Time što je neobeležena vozila zamenio drugim, koja su bila jasno obeležena, stvorio je u javnosti privid da ulicama patrolira više policajaca. Osim toga, kada je u obraćanju društvenim grupama gordo izjavljivao da je njegovom zaslugom broj policajaca na ulicama povećan za više stotina, nije se libio da u njih ubroji i detektive koji su koristili glancare. U međuvremenu, detektivi koji su nastojali da obave svoje zadatke vozili su se okolo kao mete. U više mahova, dok su postupali po nalogu za hapšenje ili pokušavali da se tokom istrage neopaženo uvuku u neki kraj, Boš i njegov tim ostajali su kratkih rukava jer su ih odala sopstvena kola. Bilo je to glupo i opasno, ali iza te direktive stajao je načelnik i bila je striktno sprovedena u odeljenjskim detektivskim biroima svih odseka gradske policije, čak i posle njegove neuspešne kandidature za drugi petogodišnji mandat. Kao i mnogi policijski detektivi, Boš se nadao da će novi načelnik uskoro narediti da se njemu i njegovim kolegama vrate normalna kola. Do tada, on se više nije vozio kući s posla službenim automobilom koji je zadužio. Uzgredna povlastica bila je ljubazno odobrenje starešine da detektivi ta kola koriste za privatni prevoz, ali on nije želeo da mu ispred kuće visi obeleženi auto. Ne u El Eju. Nikad se ne zna kakvu to bedu može čoveku da natovari na vrat. *** Stigli su u Ulicu Grand u četvrt do tri. Kada je zakočio, Boš je duž ivičnjaka Trga Kalifornija video neuobičajeno mnogo parkiranih vozila policije i pratećih službi. Primetio je kombije islednika za mesto zločina i sudskomedicinske ekipe, nekoliko patrolnih kola i još toliko detektivskih limuzina, ne glancara, nego neobeleženih automobila koje su još koristili kondori iz RHD-a. Dok je čekao da Rajderova i Edgar nađu mesto za parkiranje, otvorio je svoju aktentašnu, izvadio mobilni telefon i javio se kući. Posle petog zvonjenja mašina je primila poziv i čuo je sopstveni glas kako mu govori da ostavi poruku. Već se spremao da prekine vezu kada je odlučio da ipak nešto kaže. „Elinor, ja sam. Pozvali su me da izađem... ali čim stigneš, javi mi se na pejdžer ili na mobilni da znam da si okej... Ovaj, dobro, to je sve. Zdravo... oh, sada je oko četvrt do tri. Subota jutro. Zdravo.“ Edgar i Rajderova prišli su vratima automobila. Sklonio je telefon i izašao, noseći aktentašnu. Edgar, najviši među njima, odigao je žutu traku koja je opasivala mesto zločina, pa su se provukli ispod nje i dali svoja imena i brojeve znački uniformisanom policajcu sa spiskom lica ovlašćenih da priđu mestu zločina, a zatim udarili pešice preko Trga Kalifornija. Trg je bio centralni deo Banker Hila, kameno dvorište, nastalo povezivanjem dva mermerna poslovno-administrativna tornja, jedne visoke stambene zgrade i Muzeja savremene umetnosti. U središtu su se nalazili velika fontana i bazen projektovan da odražava svetlost, mada su pumpe i iluminacija u ovo doba bili isključeni, pa se u njemu crnela tiha voda. Iza fontane nalazile su se stanica u stilu preporoda lepih umetnosti i upravljačnica na vrhu Leta anđela. Baš oko te malene zgrade vrzmala se većina islednika i patroldžija, kao da nešto čekaju. Boš je pogledom potražio blistavu obrijanu lobanju zamenika načelnika Irvina Irvinga, ali je nije video. On i njegovi partneri umešali su se u gomilu i uputili se prema usamljenom železničkom vagonu na gornjem kraju koloseka. U prolazu je prepoznao lica mnogih detektiva iz Odseka za pljačke i ubistva. Bili su to ljudi s kojima je sarađivao pre više godina, kada je i sam pripadao ovoj elitnoj jedinici. Nekolicina mu je klimnula glavom ili ga je oslovila po imenu. Boš je video Frensisa Šijena, svog bivšeg partnera, koji je stajao sam samcit i pušio cigaretu. Boš se odvojio od svojih partnera i prišao mu. „Frenki“, rekao je. „Šta se događa?“ „Hari, šta ćeš ti ovde?“ „Pozvali su me. Irving nas je pozvao.“ „Sranje. Žao mi je, drugar, ne bih ovo poželeo ni neprijatelju.“ „Zašto, šta se...?“ „Bolje prvo razgovaraj s glavnim. Ceo slučaj je pod jorganom.“ Boš je oklevao. Šijen je izgledao kao nesrećan slučaj, ali Boš ga nije video mesecima. Nije imao predstavu šta je prouzrokovalo tamne kolutove ispod njegovih očiju s izrazom lovačkog psa, ni kada su mu se utisnuli u lice. U magnovenju Boš se setio odraza sopstvenog lica, koji je video malopre. „Jesi li dobro, Frensise?“ „Nikad bolje.“ „U redu, pričaćemo.“ Boš se pridružio Edgaru i Rajderovoj, koji su stajali blizu železničkog vagona. Edgar diskretno pokaza glavom levo od Boša. „Hej, Hari, vidiš li ono?“ – rekao je tiho. „Tamo su Prihvaćeni Čestejn* i njegova klapa. Šta ti skotovi traže ovde?“ Boš se okrete i vide grupu ljudi iz Unutrašnje kontrole. „Nemam pojma“, reče on. Čestejnov pogled za trenutak se ukrstio s Bošovim, ali Boš je ubrzo odvratio oči. Nije vredelo traćiti energiju i uzbuđivati se samo zato što je tu neko iz IAD-a.* Umesto toga, usredsredio se na pokušaj da stvori celovitu sliku. Stepen njegove radoznalosti dostigao je vrhunac. Brojni kondori iz RHD-a koji su se muvali okolo, perjanice iz IAD-a, zamenik načelnika na mestu zločina... Morao je da otkrije šta se događa. S Edgarom i Rajderovom iza sebe u koloni po jedan, Boš se uputio ka železničkom vagonu. Unutra su bile postavljene prenosive reflektorke, pa je vagon bio osvetljen kao nečija soba za dnevni boravak. Tamo unutra radio je par tehničara za mesto zločina. Već na osnovu toga, Boš je zaključio da je stigao s popriličnim zakašnjenjem. Tehničari za mesto zločina nisu ulazili dok sudskomedicinski tehničari ne bi završili pripremni postupak – konstatovali smrt žrtava, fotografisali tela in situ** i pregledali ih tražeći rane, oružje i lične isprave. Boš je stupio u zadnji deo vagona i pogledao kroz otvorena vrata. Tehničari su bili zauzeti oko dva tela. Neka žena je bila opružena na jednom od stepenastih sedišta oko sredine vagona. Nosila je sive helanke i belu majicu s kratkim rukavima koja joj je dopirala do slabina. Velika krvava ruža rascvetala joj se na grudima, gde ju je jedan jedini metak pogodio usred srede. Nagli trzaj odbacio joj je glavu na dasku prozora iza sedišta. Po tamnoj kosi i crtama lica bilo je očigledno da je poreklom iz nekog kraja južno od granice. Na sedištu pored njenog tela bila je plastična torba puna stvari koje Boš nije mogao da vidi. Odozgo su štrčale savijene novine. Na stepenicama blizu zadnjih vrata vagona bilo je telo jednog crnca u tamnosivom odelu, okrenuto ničice. Iz te perspektive Boš nije mogao da osmotri čovekovo lice, a videla se samo jedna rana – naneta vatrenim oružjem i prostrelna, kroz središte žrtvine desne šake. Boš je znao da će to kasnije, u zapisniku obdukcije, biti opisano kao defanzivna rana. Čovek je digao ruku u uzaludnom pokušaju da se odbrani od paljbe. Boš je to često viđao tokom godina i takvi prizori uvek su ga podsticali da razmišlja o očajničkim postupcima ljudi koji su jednom nogom u grobu. Dizanje šake da se zaustavi metak bio je jedan od najočajnijih. Mada su tehničari nestajali iz njegovog vidnog polja i vraćali se, Boš je mogao da gleda pravo kroz vagon nagnute železnice i dalje niz šine, do Ulice Hil, stotinak metara niže. U podnožju brda bio je duplikat ovog vagona i Boš je video još detektiva koji su se vrzmali oko okretnih krstova i zatvorenih kapija tržnice Grand central, s druge strane ulice. Boš se nagnutom železnicom vozio u detinjstvu i proučavao je kako radi. Još je to pamtio. Dva podudarna vagona bila su u ravnoteži. Dok se jedan peo naporedo postavljenim šinama, njegov parnjak se spuštao, i obrnuto. Mimoilazili su se na pola puta. Sećao se vožnji u Letu anđela davno pre nego što je Banker Hil vaskrsnuo kao elegantni poslovni centar sa staklenim i mermernim tornjevima, luksuznim stanovima u ličnom vlasništvu i onima za izdavanje, muzejima i fontanama o kojima se govorilo kao o vodenim vrtovima. U to doba brdo je bilo kolonija nekada raskošnih viktorijanskih domova koji su spali na to da se dotrajali stanovi u njima izdaju pod kiriju. Hari i njegova majka vozili su se u Letu anđela na brdo da traže krov nad glavom. „Konačno, detektive Boše.“ Boš se okrete. Zamenik načelnika Irving stajao je na otvorenim vratima male stanične zgrade. „Svi vi“, reče on pozivajući unutra Boša i njegov tim. Ušli su u skučenu prostoriju u kojoj su se naročito isticali glomazni stari koturovi za sajle, nekada korišćeni za vuču vagona uzbrdo i nizbrdo. Boš se setio da je nekoliko godina ranije, kada je Let anđela rekonstruisan posle četvrt veka neupotrebe, čitao da su sajle i koturovi zamenjeni elektrosistemom čiji je rad pratio i regulisao kompjuter. S jedne strane izloženih koturova bilo je taman dovoljno mesta za stočić za obedovanje i dve stolice na rasklapanje. Na drugoj strani nalazili su se kompjuter za regulisanje rada šinskih vozila, sedište operatera i naslagane kartonske kutije, od kojih je gornja bila otvorena, pa se videla gomila brošura o istorijatu Leta anđela. Naslonjen na suprotni zid, u senci starih gvozdenih koturova, ruku skrštenih na grudima i grubog lica opaljenog suncem, zagledan u pod, stajao je čovek koga je Boš poznavao. Boš je nekada radio za kapetana Džona Garvuda, komandanta Odseka za pljačke i ubistva. Po izrazu njegovog lica, znao je da se zbog nečega nasekirao. Garvud nije digao pogled ka njima, a detektivska trojka je ćutala. Irving je prišao telefonu na stolu za obedovanje i digao već skinutu slušalicu. Dao je znak Bošu da zatvori vrata istovremeno progovorivši u slušalicu. „Oprostite, gospodine“, rekao je Irving. „Bio je to tim iz Holivuda. Svi su ovde i spremni smo da nastavimo.“ Slušao je nekoliko trenutaka, pozdravio i prekinuo vezu. Njegov ton pun uvažavanja i način na koji je izgovorio reč gospodine otkrili su Bošu da je Irving razgovarao s načelnikom policije. Bila je to još jedna zanimljivost u vezi s ovim slučajem. „U redu, onda“, reče Irving i okrete se da pogleda troje detektiva. „Žao mi je što sam vas digao iz kreveta, ljudi, osobito zato što nije red na vas. Kako mu drago, govorio sam s poručnikom Bilits i skinuti ste s redne liste dežurstava u Holivudu dok ne sredimo ovo.“ „A šta tačno podrazumevate pod ovim što imamo da sređujemo?“ – upita Boš. „Jednu osetljivu situaciju. Ubistvo dvoje građana.“ Boš je želeo da već jednom pređu na stvar. „Načelniče, vidim napolju dovoljno ljudstva iz RHD-a da obnove istragu o atentatu na Bobija Kenedija“, reče on pogledavši brzo na Garvuda. „Da ne spominjem perjanice iz IAD-a, koji džedže okolo. Šta mi, u stvari, radimo ovde? Šta želite od nas?“ „Jednostavno“, reče Irving. „Poveravam ovu istragu vama. To je sada vaš slučaj, detektive Boše. Detektivi za pljačke i ubistva biće povučeni čim se vi uhodate. Kao što ste primetili i sami, kasnite u startu. To je nesrećna okolnost, ali mislim da ste kadri da savladate prepreku. Znam vaš potencijal.“ Boš je bezizrazno zurio u njega jedan dugačak trenutak, a potom je opet okrznuo pogledom Garvuda. Ni ne pomerivši se, kapetan je i dalje piljio u pod. Boš je postavio jedino pitanje koje je moglo da razjasni ovu čudnu situaciju. „Ko su ono dvoje, muškarac i žena u vagonu?“ Irving klimnu glavom. „Preciznije je, valjda, da se kaže bili. Ko su oni bili. Ime žene je glasilo Katalina Perez. Još ne znamo ko je ona konkretno bila niti šta je radila na Letu anđela. Po svoj prilici, nije ni bitno. Izgleda da se samo zatekla na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Ali na vama je da to zvanično ustanovite. U svakom slučaju, muškarac je drugi padež. To je bio Hauard Elajas.“ „Onaj advokat?“ Irving klimnu glavom. Boš začu kako Edgar puni pluća vazduhom i zadržava dah. „Nije valjda?“ „Nažalost.“ Boš pogleda pored Irvinga; kroz šalter za prodaju karata video je unutrašnjost vagona. Tehničari su još bili zauzeti, spremali su se da pogase svetlosti i iznutra ozrače vozilo laserom da bi potražili otiske prstiju. Pogled mu je pao na šaku prostreljenu metkom. Hauard Elajas. Boš je razmišljao o svima koji će biti osumnjičeni i o tome da mnogi od njih upravo sada stoje napolju i gledaju. „Sranje“, reče Edgar. „Šta kažete, ima li šanse da ovo nekako eskiviramo, je li, načelniče?“ „Pripazite na jezik, detektive“, planu Irving, a vilični mišići nabrekoše od ljutine. „To ovde nije prihvatljivo.“ „Vid’te, načelniče, samo sam rekô da, ako već neko treba da vam glumi policijskog čiča-Tomu, neću da to budem...“ „To nema nikakve veze s ovim“, prekide ga Irving. „Sviđalo se to vama ili ne, određeni ste za rad na ovom slučaju. Očekujem da svako od vas obavi zadatak profesionalno i savesno. A pre svega, očekujem rezultate, baš kao i načelnik policije. Ništa drugo nije bitno. Apsolutno ništa.“ Posle kratkog ćutanja, za vreme kojeg je Irvingov pogled prelazio s Edgara na Rajderovu i potom na Boša, zamenik načelnika nastavi. „U policiji ovoga grada postoji samo jedna rasa“, reče on. „Ni crnci, ni belci. Samo plavci.“