Kada joj Tukanas odseče glavu, stara žena sakupi rukama vlastitu krv i oduva je put sunca. „I moja duša ulazi u tebe!“, uzviknu. Od tada svako koji ubije prima u svoje telo, bez želje i znanja, dušu žrtve. Eduardo Galeano, Sećanje na vatru: Postanje Zašto prošlost pamtimo, a budućnost ne? Stiven V. Hoking, Kratka istorija vremena I Čelična pluća 1 Vreme nije linija već dimenzija, poput dimenzija prostora. Ako možemo da savladamo prostor, možemo savladati i vreme, a kada bismo znali dovoljno i bili u stanju da se krećemo brže od svetlosti, mogli bismo da putujemo kroz vreme unazad i da postojimo na dva mesta odjednom. Ovo mi je rekao moj brat Stiven, u vreme kada je nosio čupavi smeđi džemper u kome je učio i provodio silno vreme okrenut naglavačke, kako bi mu se krv sjurila u glavu i nahranila mu mozak. Nisam razumela šta misli, no možda njegovo objašnjenje ne beše dovoljno jasno. U to vreme već se udaljavao od reči i njihove nepreciznosti. Ali tada sam počela da gledam na vreme kao na tvar koja poseduje oblik, tvar vidljivu, sličnu tečnim providnostima položenim jedna na drugu. Ne gledamo unazad, duž vremena, već dole, kroz njega, kao kroz vodu. Ponekad na površinu ispliva ovo, ponekad ono, ponekad ništa. Ništa ne nestaje. 2 „Stiven kaže da vreme nije linija“, velim. Kordelija prevrće očima, kako sam i očekivala. „Pa?“, kaže. Ovaj odgovor nas obe zadovoljava. Prirodu vremena smešta tamo gde pripada, kao i Stivena, koji nas naziva tinejdžerkama, kao da i on sam nije tinejdžer. Kordelija i ja vozimo se tramvajem ka centru grada, što obično činimo zimskim subotama. U tramvaju je sparno od ustajalog vazduha i mirisa vune. Kordelija nonšalantno seda, gurka me povremeno laktom i bezizražajno zuri u ljude svojim sivozelenim očima, neprozirnim i svetlucavim kao metal. Pogledom može da zbuni svakog. Ja sam skoro jednako uspešna. Nepristupačne smo, isijavamo varnice, imamo trinaest godina. Nosimo dugačke vunene kapute s kaiševima koji se vezuju, kragne podignute tako da izgledaju kao u filmskih diva, podvijene gumene čizme i muške radničke čarape. U džepovima su nam marame koje moramo da ponesemo zbog majki, a koje skidamo čim im nestanemo iz vidokruga. Preziremo pokrivala za glavu. Usta su nam stisnuta, iscrtana crvenim krejonom, sjajna kao nokti. Mislimo da smo prijateljice. U tramvajima uvek ima starih gospođa, ili ih mi smatramo starima. Ima ih različitih. Neke su obučene otmeno, nose šivene kapute od tvida, rukavice odgovarajuće boje i neupadljive šešire s malim, živahnim peruškama na jednoj strani. Neke su, očito, siromašnije, izgledaju kao strankinje i na glavi i oko ramena nose mrke šalove. Neke su ispršene, zdepaste, stisnutih pravedničkih usana, ruku obavijenih oko punih torbi; njih vezujemo za rasprodaje i jeftine suterene. Kordelija na prvi pogled može da prepozna jeftin materijal. Gabarden, kaže. Džab-džabe. Tu su, zatim, one koje se nisu predale, koje još uvek pokušavaju da ostave utisak. Nema ih mnogo, ali privlače pogled. Odeća koju nose je purpurnocrvena ili ciklama, minđuše dugačke, a šeširi kao iz pozorišta. Kombinezoni im izviruju ispod suknji, kombinezoni neobičnih, upečatljivih boja. Sve osim bele je upečatljivo. Kosa im je ofarbana u žutu kao slama, bebi-plavu ili crnu, i bez sjaja, poput krzna iznošenih bundi, u upadljivom neskladu s njihovom usahlom kožom. Nacrtane usne od karmina prevelike su u odnosu na njihova usta, rumenilo im je razmrljano, a oko njihovih očiju iscrtane su, cikcak linijom, nove oči. Takve najčešće pričaju same sa sobom. Jedna neprestano, kao pesmicu, ponavlja: „Ovčetina, ovčetina“, a druga upire kišobranom u naše noge i govori: „Gole golcate“. Takve najviše volimo. U njima se krije izvesna veselost, pronalazačka moć, nije ih briga šta drugi misle. One su utekle, premda nam nije jasno od čega. Mislimo da su luckasti kostimi i verbalni tikovi njihov izbor i da ćemo, kada dođe vreme, i mi biti slobodne da biramo. „Eto, takva ću i ja da budem“, kaže Kordelija. „Imaću pekinezera koji kevće i tera decu s mog travnjaka. I nosiću ovčarsku štapinu.“ „Ja ću imati iguanu za kućnog ljubimca“, kažem, „i nosiću samo grimizno.“ To je reč koju sam nedavno naučila. Sada se pitam: šta ako one, jednostavno, nisu mogle da vide kako izgledaju? Možda posredi beše baš to – problemi s očima. I sama danas imam slične probleme – kada sam preblizu ogledalu pretvaram se u mrlju, kada sam predaleko ne vidim detalje. Ko zna kakva lica pravim, kakvu modernu umetnost iscrtavam na samoj sebi? Čak i kad se nađem na pravoj razdaljini, nikada nisam ista. Menjam se: ponekad izgledam kao istrošena tridesetpetogodišnjakinja, a ponekad kao čila pedesetogodišnjakinja. Mnogo zavisi od osvetljenja i od toga koliko zaškiljim. Jedem u ružičastim restoranima, u njima ten izgleda lepše. Žuti vas čine žutima. Ja zaista posvećujem vreme razmišljanju o takvim temama. Sujeta počinje da mi smeta – jasno mi je zašto je se žene odriču, pre ili kasnije. Ali još nisam spremna za to. U poslednje vreme hvatam sebe kako glasno pevušim, ili koračam ulicom poluotvorenih usta, pomalo balaveći. Tek pomalo; no to bi mogla biti tanka linija, pukotina u zidu koji će se rascepiti, kasnije, i otvoriti vidik prema čemu? Prema blistavoj ekscentričnosti, ili prema ludilu? Ne postoji niko kome bih ovo rekla, osim Kordelije. Ali koje Kordelije? One u podvijenim čizmama i s podignutom kragnom, koju prizivam u mislima, ili one pre, ili one kasnije? Nikada ne postoji samo jedna, ni kod koga. Kada bih ponovo srela Kordeliju, šta bih joj rekla o sebi? Istinu, ili ono što bi me prikazalo u lepom svetlu? Verovatno ovo drugo. I sad imam takvu potrebu. Dugo je nisam videla. Nisam očekivala da je vidim. Ali sada, kada sam ponovo ovde, teško da mogu da prođem ulicom a da je ne spazim kako zamiče za ugao ili ulazi kroz neka vrata. Podrazumeva se da ovi detalji (rame, bež kaput, deo lica, noga) pripadaju ženi koja, kada je vidim celu, nije Kordelija. Nemam predstavu kako bi danas mogla da izgleda. Da li je debela, da li su joj se grudi opustile, da li u uglovima usta ima majušne sive dlačice? Ne verujem: iščupala bi ih. Da li nosi naočare modernih okvira, da li je zategla kapke, stavlja li puder, koristi li senku za oči ili krejon? Sve je moguće. Došle smo do onog graničnog životnog doba, tampon zone, kada se još veruje da će slični trikovi upaliti klonimo li se jakog sunčevog svetla. Zamišljam Kordeliju kako proučava sve veće podočnjake i kožu koja je, gledana izbliza, usahla i naborana kao na laktovima. Uzdiše i utrljava odgovarajuću kremu. Kordelija bi znala koja je krema odgovarajuća. Gleda kvržice na rukama koje se pomalo grče i pomalo krive, kao i moje. Čvorovi su se ušančili, usta venu, linije podvaljka postaju vidljive u zatamnjenim prozorima metroa. Sve to još uvek ne zapaža niko drugi, osim ako se ne zagleda izbliza; no Kordelija i ja imamo naviku da se zagledamo izbliza. Ispušta zeleni peškir (prigušena modrozelena boja koja joj se slaže s očima), gleda preko ramena i vidi u ogledalu kožu nad strukom, nabranu kao na psećem vratu, opuštene bisage zadnjice i, spreda, osušenu paprat dlake. Zamišljam je u trenerci, takođe modrozelenoj, kako vežba u nekoj gimnastičkoj dvorani znojeći se kao svinja. Znam šta bi rekla o ovome, o svemu ovome. Kako smo se samo kikotale, s gađenjem i oduševljenjem, kada smo u maloj posudi pronašle vosak sljušten s nogu njenih starijih sestara, skamenjen i prepun dlačica! Oduvek su je kopkale bizarne tajne tela. Zamišljam kako nenadano nalećem na nju. Možda je u iznošenom kaputu i pletenom šeširiću, sedi na pločniku s dve plastične kese u koje je stalo sve što poseduje i mrmlja sebi u bradu. Kordelija! Zar me ne prepoznaješ?, kažem. Da, ali se pravi da me ne vidi. Ustaje i glavinja dalje na natečenim stopalima, dok joj stare čarape izviruju kroz rupe na gumenim čizmama. Osvrće se preko ramena. U tome nalazim izvesno zadovoljstvo, u surovijim mislima još veće. Posmatram s prozora, ili s balkona odakle se bolje vidi, kako neki muškarac juri Kordeliju trotoarom ispod mene, sustiže je, udara u rebra – udarac u lice bio bi, za moj ukus, preterano nasilan – i obara je na zemlju. Ali ne mogu da odem dalje od toga. Bolje da se prebacim na šator s kiseonikom. Kordelija je bez svesti. Pozvali su me, prekasno, do njene bolesničke postelje. U vazi vene cveće bolesnog mirisa. Cevčice su joj u rukama i u nosu, čuju se zvuci njenih poslednjih udisaja. Držim je za ruku. Lice joj je podbulo, belo kao neispečen kolač, sa žućkastim kolobarima ispod zatvorenih očiju. Kapci su joj nepomični, ali kao da osećam blago grčenje njenih prstiju, ili mi se samo čini? Sedim i razmišljam da li da joj izvučem cevčice iz ruku, ili utikač iz zida? Nema moždane aktivnosti, kažu lekari. Plačem li? I ko me je tu pozvao? Još bolje: čelična pluća. Nikada nisam videla čelična pluća, ali su u novinama, onomad kada se još uvek mogla dobiti dečja paraliza, objavljivane fotografije dece u čeličnim plućima. Ove fotografije – čelična pluća nalik na cilindar ili golemu metalnu kobasicu iz koje na jednom kraju izviruje glava, uvek glava devojčice, kose rasute po jastuku, očiju krupnih i sanjivih – očaravale su me više od priča o deci koja su stala na tanak led, propala i udavila se, ili o deci koja su se igrala na železničkim šinama pa su im vozovi otkinuli ruke i noge. Dečju paralizu mogao si dobiti a da ne znaš ni kad, ni gde, mogao si završiti u čeličnim plućima a da se ne zna zašto. Zbog nečega što si udahnuo, ili pojeo, ili pokupio s prljavog novca koji su pipali drugi ljudi. Nikad se nije znalo. Čelična pluća su služila da nas zaplaše, bila su razlog zbog koga nismo smeli da radimo ono što želimo. Bez javnih bazena, bez letnjih gužvi. „Želiš li da ostatak života provedeš u čeličnim plućima?“, govorili su. Glupo pitanje: iako je za mene takav život, nepomičan i pun sažaljenja, imao skrivenih prednosti. Dakle, Kordelija u čeličnim plućima. Vazduh se u nju usisava i iz nje isisava kao da neko svira harmoniku. Okolo se širi zvuk mehaničkog šištanja. Potpuno je svesna, ali nesposobna da se pokrene ili progovori. Ulazim u sobu, krećem se, govorim. Naše oči se susreću. Kordelija mora da živi tu negde. Možda je kilometar daleko od mene, možda je u susednoj četvrti. Ali posle svega, nemam pojma šta bih uradila da slučajno naletim na nju, na primer u metrou. Sedi preko puta mene, ili čeka na peronu i čita reklamne plakate. Stajale bismo jedna do druge i gledale u velika crvena usta razjapljena pred tablom čokolade, a ja bih se okrenula ka njoj i rekla: Kordelija! To sam ja, Elena. Da li bi se osvrnula i teatralno ciknula? Da li bi se napravila da me ne vidi? Ili bih se ja napravila da je ne vidim, ako bih bila u prilici? Ili bih joj prišla bez reči i bacila joj se u naručje? Ili bih je zgrabila za ramena i drmusala je i drmusala i drmusala? Činilo mi se da već satima koračam nizbrdo, ka centru grada kojim više ne prolaze tramvaji. Veče je, jedno od onih oslikanih ispranosivim vodenim bojama, kao izniklo iz tečne prašine kojom se grad pokriva u jesen. Klima je, u svakom slučaju, još prepoznatljiva. Stižem do mesta gde smo obično silazile iz tramvaja pravo u naslage januarske bljuzgavice, dok je siktavi vetar brisao s jezera, provlačeći se između neuglednih zgrada ravnih krovova, koje su za nas predstavljale vrhunac urbanosti. Ali ovaj deo grada nije više jednoličan, staromodan, olinjalo gospodstven. Restaurirane ciglene fasade ukrašene su cevastim neonskim natpisima u kurzivu, ima mnogo mesinganih ukrasa, nekretnina, novca. Dalje napred uzdižu se divovski duguljasti tornjevi u staklu, osvetljeni i slični golemim nadgrobnim pločama od hladnog svetla. Zamrznuta imovina. Ne posmatram s pažnjom tornjeve, a ni ljude koji prolaze kraj mene odeveni u modernu uvoznu odeću od rukom rađene kože, antilopa, koječega. Umesto toga posmatram pločnik, kao pas tragač. Osećam kako mi se grlo steže, osećam bol u vilici. Ponovo sam počela da grickam prste. Krv, ukus koji pamtim. Podseća me na sladoled na štapiću, okrugle gumi-bombone, crveni žele, ižvakanu kosu, prljavi led. II Srebrni papir 3 Ležim na futonu, pokrivena jorganom. Futon, jorgan: ovo pokazuje koliko daleko smo odmakli. Pitam se da li bi Stiven ikada shvatio šta su to kauči i jorgani. Najverovatnije ne bi. Najverovatnije bi vas, da ste mu rekli futon, pogledao kao da je ili on gluv, ili vi poremećeni. On nije postojao u futonskoj dimenziji. U vreme kad ne beše ni futona ni jorgana, cena sladoleda bila je pet centi. Danas je dolar, ako imate sreće, a nije ni onoliko veliki. U osnovi je to razlika između ovog i onog vremena: devedeset i pet centi. Ovo je sredina mog života. To mi se čini kao neko mesto – sredina reke, sredina mosta, na pola puta od, na pola puta do. Trebalo bi da sam do sada već stekla posede, odgovornosti, dostignuća, iskustvo i mudrost. Trebalo bi da sam osoba s težinom. Ali otkad sam se vratila ovamo, ne osećam se težom. Osećam se lakšom, kao da iz mene ističe materija, kao da gubim molekule, kalcijum iz kostiju, krvne ćelije; kao da se skupljam i punim hladnim vazduhom ili snegom koji provejava. Uprkos lakoći, ne uspinjem se, već se spuštam. Zapravo, odvučena sam naniže, pod temelje ovog grada kao pod žitko blato. Činjenica je da ga mrzim. Mrzim ga toliko dugo da mi je teško da se setim jesam li ikada osećala išta drugo. Nekada beše moderno izjaviti da je Toronto dosadan. Prva nagrada – nedelja u Torontu, druga nagrada – dve nedelje u Torontu. Toronto Tužni, u kome se nedeljom ne može dobiti vino. Oni koji su ovde živeli nazivali su ga provincijskim, samozadovoljnim i nezanimljivim. Ukoliko ste se tako izjašnjavali, bilo je jasno da navedene osobine prepoznajete, ali da nemate ništa s njima. Danas se očekuje da kažete kako se silno promenio. Grad svetske klase jeste fraza koju ovih dana koriste u novinama, prečesto. Svi ti etnički restorani, pozorišta i butici! Ovo bi trebalo da je Njujork bez smeća i nasilja. Nekada su ljudi iz Toronta vikendom odlazili u Bafalo – muškarci da gledaju igračice i piju pivo do kasno u noć, a žene da kupuju. Vraćali su se nervozni i trešteni pijani, odeveni u nekoliko slojeva odeće koju su krijumčarili kroz carinu. Danas se vikendom saobraćaj odvija u suprotnom smeru. Nikada nisam verovala ni u jednu od ove dve verzije. Dosadan. Svetska klasa. Toronto za mene nikad ne beše dosadan. Dosadan nije reč kojom biste izrazili takav jad i takvu opčinjenost. I ne verujem da se promenio. Juče, dok sam se taksijem vozila kraj jednoličnih, preglednih fabrika i skladišta na čijem mestu nekad behu jednolične, pregledne farme, kilometar za kilometrom opreza i ujednačenosti, a potom kroz svetlucavi centar s nadstrešnicama i pločnicima u evropskom stilu, videla sam da je još isti. Pod razmetljivom i kitnjastom maskom krije se stari grad, ulice s kućama od debele crvene cigle, kuće s ulaznim stubovima sličnim blistavobelim stabljikama otrovnih gljiva i s povazdan budnim prozorima iza kojih žive prepredeni stanari. Podmukao, zavidljiv, osvetoljubiv, neumoljiv. U svojim snovima o ovom gradu uvek sam izgubljena. Ako sve pomenuto stavim na stranu, dakako da imam stvarni život. Ponekad mi je teško da u to poverujem, jer mi se čini da ne živim onako kako priliči mojim godinama i kako zaslužujem. To je u skladu s još jednim mojim uverenjem: svi moji ispisnici su odrasli, a ja se samo pretvaram. Živim u kući sa zavesicama na prozorima i s travnjakom, u Britiš Kolumbiji. Dalje od Toronta nisam mogla da uteknem a da se ne utopim. Ohrabruje me nestvarnost pejzaža: planine kao s razglednica (onih sa zalaskom sunca i nečitkom porukom), kuće poput kolibica koje je, tridesetih godina, podiglo sedam patuljaka, džinovski puževi, daleko veći no što puževima dolikuje. Čak je i kiša preobilna, ne mogu da je shvatim ozbiljno. Pretpostavljam da je ljudima koji su tu odrasli sve ovo stvarno i naporno koliko i Toronto meni. Ali se, za dobrih dana, još osećam kao na raspustu, kao da sam od nečeg pobegla. Za loših dana ionako ništa ne primećujem. Imam muža, ne prvog, koji se zove Ben. On nije nikakav umetnik, na čemu sam mu zahvalna. Vodi turističku agenciju specijalizovanu za putovanja u Meksiko. U dragocene kvalitete njene ponude spadaju i jeftine karte za Jukatan. Turistička agencija je razlog zbog koga nije pošao sa mnom na ovaj put. U turizmu su meseci pred Božić grozničavi. Imam i dve kćeri, koje su već odrasle. Zovu se Sara i En – lepa, zdravorazumska imena. Jedna od njih će uskoro postati lekar, druga je računovođa. Ovo su razumni izbori. Verujem u razumne izbore, toliko različite od mnogih koje sam sama napravila. Takođe i u zdravorazumska imena za decu, jer, eto šta se desilo Kordeliji. Uz stvarni život ja imam i karijeru, koja se ne bi mogla nazvati veoma stvarnom. Ja sam slikarka. U trenucima uzleta to čak upisujem i u pasoš, jer bih, u suprotnom, upisala domaćica. Ne liči na mene da budem slikarka; još se pokatkad zbog toga usplahirim. Ljudi vredni poštovanja ne postaju slikari. Samo naduveni, drski, izveštačeni ljudi. Posramljuje me reč umetnica; više mi se dopada reč slikarka, jer slikarstvo liči na zakonit posao. Biti umetnik znači biti nakinđuren i lenj – to će vam reći većina ljudi u ovoj zemlji. Ako kažete da ste slikar, na vas će gledati kao na čudaka. Izuzev ako ne slikate mrtvu prirodu i na tome, razume se, zarađujete brda novca. Ja zarađujem tek toliko da kod ostalih slikara izazovem zavist, nedovoljno da mogu da kažem svima ostalima da se nose. No najčešće likujem i mislim da sam se izvukla za dlaku. Zbog karijere sam ovde, na ovom futonu, pod ovim jorganom. Zbog moje prve retrospektivne izložbe. Naziv galerije je „Sub-Verzije“ što je jedna od onih igara reči koje su me toliko oduševljavale pre no što su postale moderne. Trebalo bi da me ova izložba raduje, ali su mi osećanja protivrečna; ne volim da priznam da sam dovoljno stara i priznata za retrospektivu, čak i ako je reč o alternativnoj galeriji koju vodi grupa žena. Nalazim da u svemu tome ima nečeg neverovatnog i zloslutnog: najpre retrospektivna izložba, potom mrtvačnica. Nije mi, doduše, po volji što Umetnička galerija Ontarija nije preuzela organizaciju. No, tamo su naklonjeniji mrtvim muškarcima iz inostranstva. Jorgan se nalazi u studiju koji pripada mom prvom mužu, Džonu. Zanima me zašto ovde ima jorgan, a stanuje negde drugde. Za sada se uzdržavam da mu ne ispreturam, kao nekad, ormarić u kupatilu, u potrazi za šnalama i ženskim dezodoransima. To više nije moja briga – šnale mogu da prepustim njegovoj uštogljenoj supruzi. Verovatno je glupo što sam odsela kod njega. Previše uspomena. Ostali smo u stalnoj vezi zbog Sare, koja je i njegova kći, a kada smo prevazišli dreku i izlomljenu staklariju, postali smo neka vrsta prijatelja na daljinu, što bi bilo neizvodljivo da živimo u komšiluku. Kada je čuo za izložbu, izložio mi je svoj predlog. Cene hotela u Torontu su uvredljive, rekao je. Čak i onih drugorazrednih. Smeštaj mi je bio obezbeđen, ali mu to nisam pomenula. Ne volim urednost hotela, škriputavo čiste kade. Ne volim da čujem kako mi glas odzvanja, posebno noću. Više volim nepreglednost, rusvaj i ličnu prljavštinu ljudi kao što sam ja, kao što je Džon. Prolaznika i nomada. Džonov studio nalazi se u Ulici King, blizu obale. Ulica King nekada beše jedna od onih u koje se ne zalazi – puna sumornih skladišta, bučnih kamiona i sumnjivih sporednih uličica. Više nije tako. Nakon što su je kojekakvi umetnici opustošili, pa napustili, osvanula je okićena mesinganim natpisima, cevima za grejanje ofarbanim u protivpožarno crveno i tablama advokatskih firmi. Džonov studio, na petom i poslednjem spratu jednog od skladišta, neće još dugo opstati takav kakav je. Plafonima se šire snopovi svetla. S nižih spratova skinut je stari linoleum, te mirišu na pinasol, s blagom notom ustajale mokraće i ispljuvaka. Široke ploče na podu čiste se peščanim mlazevima. Sve ovo znam jer se penjem pet spratova; još nisu ugradili lift. Džon mi je pod otiračem ostavio ključ i ceduljicu na kojoj piše: „Živela!“, što pokazuje koliko je omekšao, ili sazreo. „Živela!“ ranije ne beše njegov stil. Trenutno u Los Anđelesu radi na ubistvu električnom testerom, ali će se vratiti pred otvaranje moje izložbe. Poslednji put sam ga videla pre četiri godine, kada je Sara diplomirala. Na sreću, doleteo je bez žene, kojoj se ja ne dopadam. To znam, premda je nikada nisam srela. Tokom svečanosti, uobičajenih govorancija i prijema na kome su se služili kolačići i čaj, ponašali smo se kao odgovorni, zreli roditelji. Obe devojke odveli smo na večeru i primerno smo se vladali. Čak smo se i obukli po Sarinom ukusu: ja sam bila u dvodelnom kompletu i odgovarajućim cipelama, a Džon u odelu, s kravatom. Rekla sam mu da izgleda kao pogrebnik. Sutradan smo se iskrali na ručak, sami, i ušljemali se. Taj gotovo zaboravljen izraz – ušljemati se – kazuje o kakvoj je prilici bila reč. Retrospektivnoj. I danas o tome mislim kao o iskradanju iako je Ben, naravno, sve znao. Mada on nikada ne bi otišao na ručak sa svojom bivšom ženom. „Uvek si govorila da vam je brak bio potpuni užas“, rekao mi je Ben, zbunjen. „Bio je“, rekla sam. „Bilo je grozno.“ „Pa zašto si onda pristala da ručaš s njim?“ „To je teško objasniti“, rekla sam, mada možda nije. Ono što Džon i ja delimo slično je saobraćajnoj nesreći, ali zajedničkoj. Mi smo preživeli jedno drugo. Jedno drugome bili smo ajkula, ali i pojas za spasavanje. A to nije beznačajno. U ono vreme Džon je radio na „slagalicama“. Pravio ih je od komada drveta i kože koje je skupljao iz tuđeg smeća, ili je sam razbijao stvari – violine, staklo – a zatim delove lepio u prvobitni oblik. Izlomljeni uzorci, tako ih je zvao. Jednom je stabla drveća obmotao lepljivom trakom u boji i fotografisao ih, drugi put je napravio repliku buđave vekne hleba, koja je udisala i izdisala uz pomoć malog električnog motora. Buđ je napravio od odsečene kose, njegove i njegovih prijatelja. Mislim da na toj vekni hleba ima i moje kose; uhvatila sam ga kako je krišom vadi iz četke. Danas radi na specijalnim efektima u filmovima, kako bi se domogao zarade i priuštio sebi bavljenje pravom umetnošću. Po studiju su razbacani njegovi poluzavršeni radovi. Na radnom stolu na kome drži boje, lepkove, noževe i klešta nalazi se ruka od plastične smole, iz čijeg su odsečenog kraja izmilele arterije. Tu su i trake kojima se ova ruka pričvršćuje za telo. Na podu stoje šuplji odlivci stopala, slični držačima za kišobrane napravljenim od slonovskih nogu; u jednom od odlivaka stoji kišobran. Tu su i delovi lica pokriveni ogaravljenom, sasušenom kožom, napravljeni tako da odgovaraju licu glumca. Izobličeni monstrum, spreman na osvetu. Džon mi je rekao da nije siguran u svoju želju da se posveti pravljenju ovih raščerečenih delova tela. Previše su nasilni, ne doprinose ljudskoj dobroti. Pod stare dane počeo je da veruje u ljudsku dobrotu, što je, svakako, pomak; u njegovoj kuhinji pronašla sam čak i biljni čaj. Tvrdi da bi radije pravio dobroćudne životinje za dečje priredbe. Ali, kako sam kaže, mora se jesti, a potražnja za odsečenim udovima je velika. Volela bih da je on ovde, ili Ben, ili bilo koji muškarac koga poznajem. Postajem sita neznanaca. U prošlosti bih se usredsredila na uzbuđenje, na rizik. Sada mi sve predstavlja napor i muku. S lakoćom se osloboditi odeće – uvek teško izvodljivo; smisliti šta reći kasnije a da se ne izazove jeka u vlastitoj glavi; i, najteže – sresti se s novim spletom osobenosti, s noktima na nogama, s ušnim školjkama i dlačicama u nosu. Možda se u ovim godinama vraćamo čednosti koju smo posedovali kao deca. Izvlačim se ispod jorgana, umorna kao da nisam ni spavala. Preturam po kesicama čaja u kuhinji („Limunska izmaglica“, „Jutarnja grmljavina“), zaobilazim ih i opredeljujem se za gustu, žestoku, otrovnu kafu. Hvatam sebe kako stojim nasred sobe, ne znajući tačno zašto sam izašla iz kuhinje i kako sam se tu našla. Mali skok kroz vreme, mala smetnja u programu, verovatno zbog dugog leta avionom; budna do kasno, omamljena od zore. Rani Alchajmer. Sedam do prozora, pijem kafu, grickam prste, gledam niz pet spratova. Iz ovog ugla pešaci izgledaju spljošteno, kao deformisana deca. Svuda unaokolo prostiru se kockaste skladišne zgrade ravnih krovova, a iza njih je pljosnato zemljište na kome su nekada vozovi manevrisali napred-nazad i bili jedina ondašnja nedeljna zabava. Dalje napred leži glatko jezero Ontario, nula na početku i nula na kraju, kamenosivo i prepuno otrova. Čak je i kiša koja odatle stiže karcinogena. Umivam se u Džonovom skučenom, prljavom kupatilu, odolevajući iskušenju da otvorim ormarić. Kupatilo je umrljano otiscima prstiju i ofarbano u sumornobelu boju, koja ne pruža laskavo osvetljenje. Džon se ne bi osećao kao umetnik bez izvesne doze sumornosti. Čkiljim u ogledalo, doterujem svoje lice: s kontaktnim sočivima stojim preblizu ogledalu, bez njih predaleko. Navikla sam da ispred ogledala budem s jednim sočivom u ustima, staklastim i tankim kao bombonica od limuna. Mogla bih slučajno da ga progutam i udavim se – nedostojanstvene li smrti! Trebalo bi da nabavim bifokalne naočare. Ali tada bih izgledala kao matora kokoš. Oblačim svetloplavu trenerku, prerušavam se u ne-umetnicu i silazim niz stepenice nastojeći da izgledam živahno i odlučno. Mogla bih biti poslovna žena koja ide na džoging, ili upravnica banke koja koristi slobodan dan. Krećem na sever, zatim na istok duž Ulice Kvin u koju, takođe, nekada nismo smeli ni da privirimo. Šuškalo se da su je zaposele prljave pijanice, koje smo nazivali šika-mikama. Pričalo se da piju čist alkohol, spavaju po telefonskim govornicama i povraćaju po tuđim cipelama u tramvajima. Sada se tu nalaze umetničke galerije, knjižare i butici puni crne odeće i neobične obuće. U modi su nazubljene cipele. Odlučujem da odem i pogledam galeriju koju još nisam videla. Sve je ugovoreno poštom i telefonom. Ne nameravam da uđem i predstavim se, još ne. Samo želim da vidim kako izgleda spolja. Proći ću onuda i nehajno baciti pogled, praveći se da sam domaćica, turista, posmatrač izloga. Galerije su zastrašujuća mesta, mesta procenjivanja i donošenja sudova. Moraću da uložim napor i vladam se kao da sam im dorasla. Ali ispred gradilišta, pre galerije, nailazim na zid od šperploče. Na njemu je ispisano sprejom, u inat revnosno umivenom Torontu: Šunka ili ja, bebice. A ispod: Šta je to šunka i gde mogu da dobijem malo? Pored natpisa je poster. Ne baš poster, pre letak: jarkoljubičast, s velikim crnim i malim zelenim slovima. RIZLI U RETROSPEKTIVI, piše. Samo prezime, kao u dečaka. Prezime je moje, kao i lice, više ili manje. To je fotografija koju sam poslala galeriji. Osim što sada imam brkove. Ko god da ih je docrtao, znao je šta radi. Ili znala: ništa ne ukazuje na pol počinioca. Brkovi su izuvijani i talasasti, kao u vitezova, uz otmenu kozju bradicu koja mi se slaže s kosom. Pretpostavljam da bi ovi brkovi trebalo da me brinu. Da li je posredi samo žvrljotina, politički komentar, ili akt nasilja? Da li je to više kao: Kilroj je bio ovde, ili možda kao: Odjebi? Sećam se da sam i sama docrtavala slične brkove. Koliko sam inata u njih unosila, koliko želje da se podsmehnem, da potcenim, koliki mi je osećaj svemoći to pružalo! U pitanju beše nagrđivanje, oduzimanje lica. Da sam mlađa, osetila bih se uvređenom. Ovako, proučavam brkove i mislim: ne izgledaju loše. Brkovi su poput kostima. Promatram ih iz različitih uglova, kao da planiram da i sama nabavim jedne. Predstavljaju me u drugom svetlu. Razmišljam o muškarcima i dlakama na njihovom licu, o mogućnostima prerušavanja i prikrivanja koje su im uvek na raspolaganju. Razmišljam o brkatim muškarcima i o tome kako mora da se nakon brijanja osećaju goli. Umanjeni. Mnogi ljudi bi bolje izgledali s brkovima. Iznenada osetim čuđenje. Konačno sam uznapredovala do lica kome se mogu docrtati brkovi, lica koje privlači brkove. Javnog lica, lica vrednog obezličavanja. To je dostignuće. Napravila sam nešto od sebe, ovo ili ono, najzad. Pitam se da li će Kordelija videti ovaj poster. Pitam se da li će me prepoznati, uprkos brkovima. Možda će doći na otvaranje. Ući će i ja ću se okrenuti – odevena u crno, kako slikarki dolikuje – izgledaću uspešno, držaću čašu umereno lošeg vina. Neću prosuti ni kap.