moja soba Blenula kroz prozor; gledam druge ljude koji imaju lep život. Ko bi pomislio da stvari mogu da budu tako neverovatno zasrane? Imam samo četrnaest godina, a životu mi je došao kraj zbog sebičnosti takozvanih odraslih. Rekla sam kevi: „Urnišeš mi život. Samo zato što je tvom praktično došao kraj, nema razloga da to iskaljuješ na meni.“ Međutim, kao i obično kada kažem nešto razumno i značajno, samo se podsmehnula i namestila svoj brus kao igrač ruskog ruleta. (Ili sam možda htela da kažem – kao bacačica diska? Ne znam, a i baš me briga.) Kad bih izbrojala koliko mi se samo puta podsmehnula... mogla bih da otvorim radnju za prodaju podsmeha. To jednostavno nije UOPŠTE fer... Kako moji roditelji mogu da me odvoje od ortaka i nateraju da idem na Novi Zeland? Ko još ide na Novi Zeland? Na kraju, kada sam joj ukazala na to kako je apsolutno beskorisna kao keva, razbesnela se i IZDRALA na mene. „Odmah da si otišla u svoju sobu!“ Rekoh: „U redu, otići ću u svoju SOBU! OTIĆI ĆU u svoju sobu!! A znaš šta ću da radim u svojoj sobi? Ne, ne znaš, pa ću da ti kažem! Jednostavno ću da BUDEM u svojoj sobi. Eto. Zato što nemam šta drugo da radim!!!!!!“ Zatim sam jednostavno zalupila vratima. Ostavila je. Da razmisli šta je uradila. Nažalost, to znači da sam u krevetu, a tek je šest sati. Oh, Robi, gde si sada? Pa, znam ja u stvari gde si ti, ali zar baš sada da odeš na planinarenje? Opet, s lepše strane gledano, ja sam sada devojka Seks Boga. S lošije strane gledano, Seks Bog ne zna da će njegova nova devojka biti primorana da za nedelju dana ode na drugu (beskorisnu) stranu vasione. Ne mogu da verujem da posle sveg onog vremena koje je bilo potrebno da se Seks Bog uhvati u klopku, sve one šminke koju sam morala da pokupujem, jurcanja, iznenadnog pojavljivanja na mestima gde bi on izašao... sveg planiranja... sveg sanjarenja – da je sve bilo džabe. Napokon sam uspela da ga nateram da me poljubi (šestica) i on kaže: „’Ajde da se viđamo, ali da neko vreme to nikome ne govorimo.“ I onda Muti, sa svojim klasičnim usranim osećajem za pravi trenutak, kaže: „Idemo iduće nedelje za Novi Zeland.“ Oči su mi od plakanja skroz otekle, kao u miša. Čak mi je i nos otekao. On i u normalnim okolnostima nije mali, ali sada izgleda kao da imam tri obraza. Veličanstveno. Bože, baš ti hvala. Nikada ovo neću preboleti. Vreme veoma sporo prolazi kada je čovek samoubilački raspoložen. Stavila sam naočare ne bih li sakrila oči koje mi liče na malene mašine za mlevenje mesa. To su mi nove koje mi je keva kupila u patetičnom pokušaju da me zainteresuje da idem u onu Kivičastu zemlju. U stvari, delovale su prilično kul. Izgledala sam malo kao jedna od onih francuskih glumica koja puši goloaz i mnogo plače kada pravi pauze dok se ljubi sa Žerarom Depardjeom. Probala sam pred ogledalom da govorim promuklim francuskim akcentom. „I ondaaa, kada sam bilaaa, kako vi kažete?, une tinejžeeer, mes roditeljiii, mes trés, trés horriblement1 roditeljiii, mene odveliii u Nouvelle Zelaand. Ahh, merde2!“ U tom trenutku sam čula kevu kako se penje uz stepenice, pa sam morala da uskočim u krevet. Odškrinula je vrata, gurnula glavu i rekla: „Džordži... jesi li zaspala?“ Ništa nisam rekla. To će je naučiti pameti. Dok je zatvarala vrata, rekla je: „Ja ne bih spavala sa sunčanim naočarima da sam na tvom mestu. Mogle bi da ti se urežu u glavu.“ Kakvo je to roditeljsko ponašanje? Kevino poznavanje medicine isto je kao i ćaletovo poznavanje majstorije. A svi smo, vala, videli kako on zamišlja da šupa treba da izgleda. Pre no što je pala na strica Edija. Kada me je napokon taman uhvatio tragični dremež, začuh viku koja je dopirala iz komšijske bašte. Tamo su bili gospodin i gospođa Komšije, lupali su, drali se i gađali nešto. Da li je ovo stvarno vreme za bučno uređivanje bašte? Nemaju nikakvog obzira prema onima koji možda žele da spavaju zato što preživljavaju tragediju. Došlo mi je da otvorim prozor i viknem: „Baštovanite malo tiše, maloumnici jedni!“ Ipak, nije mi se smaralo da ustajem iz svog bolom natopljenog kreveta u koji sam se ušuškala. mućo uzbudljivomondo policijska racija Kada se začulo zvono, izletela sam iz kreveta i pogledala odozgo sa stepenica. Keva je otvorila vrata, a na sebi je imala spavaćicu kroz koju je ’ladno moglo sve da se vidi! Čak i ako to ne želite. Što i nisam. Ona uopšte nema ponosa. Na vratima su stajala dva policajca. Onaj krupniji je ispruženom rukom držao neku vreću ispred sebe, a pantalone su mu oko gležnjeva bile pocepane. „Je l’ ova jebena mačka vaša?“ – upitao je, ne baš nešto učtivo za jednog državnog činovnika. Keva reče: „Pa, ja... mm.“ Sjurila sam se niz stepenice i prišla vratima. „Dobro veče, pozorniče. Ta mačka, da li je otprilike veličine manjeg labradora?“ On reče: „Da.“ Klimnuh ohrabrujuće glavom i nastavih: „A da li ima prugasto krzno i fali joj parče jednog uveta?“ Pozornik Šepa reče: „Mm... da.“ A ja rekoh: „Ne, izvinite, to onda nije ona.“ Mislila sam da je to zaista baš smešno. On nije mislio. „Mlada damo, ovo je ozbiljna stvar.“ Keva je počela, kao i obično, da se podsmehuje, samo što je to kombinovala sa odmahivanjem glave i nameštanjem sisolina. Strašno neprivlačan prizor. Pomislih da će policajac zbog toga da se zbuni i kaže: „Gospođo, idite i obucite nešto“, ali nije, već je nastavio da me napada. „Zbog ovog stvora su vaše komšije ostale čitav sat zatvorene u svom stakleniku. Posle nekog vremena su uspeli da ulete u kuću, ali je on onda saterao njihove pudlice.“ „Da, radi on to. On je škotska divlja mačka. Ponekad čuje zov divljine i onda...“ „Trebalo bi da imate bolju kontrolu nad njim.“ Krenuo je satima i satima da zanoveta, na panduričasti način. Rekla sam, što sam strpljivije mogla, iako sam imala dovoljno svojih briga: „Slušajte, roditelji me teraju da idem u Vongamatu. To je na drugoj, daleko beskorisnijoj strani vasione. Na Novom Zelandu. Jeste li gledali Susede? Zar ne postoji nešto što možete da učinite za mene?“ Keva mi je uputila najgori mogući pogled i rekla: „Ne počinji, Džordžija. Nisam raspoložena.“ Izgleda da ni policajac nije bio „raspoložen“. Rekao je: „Ovo je ozbiljno upozorenje. Držite ovog stvora pod kontrolom ili ćemo biti prinuđeni da preduzmemo oštrije mere.“ Keva je bila beznadežna kao i obično. Počela je da se smeška i pipka za kosu. „Zaista mi je žao što smo vas uznemirili, inspektore. Da li biste hteli da uđete na jedno piće ili tako nešto?“ Koji je to bio BLAM. Verovatno je pomislio da u slobodno vreme vodimo kupleraj. „Inspektor“ se sav pretvorio u osmeh i rekao: „Ljubazno od vas, gospođo, ali moramo da idemo. Da štitimo javnost od pokvarenih kriminalaca, opasnih mačaka i tako dalje.“ Ništa nisam rekla dok sam uzimala vreću u kojoj se Angus koprcao. Samo sam ironično bacila pogled na policajčeve izgrizene pantalone. Keva je POPIZDELA zbog Angusa. Rekla je: „Ima da ga se otarasimo.“ Rekla sam: „Oh, da, savršeno, samo ti meni oduzmi sve što volim i uništi. Samo na sebe misliš. Teraš me da idem na drugi kraj vasione i izgubim jedinog dečka koga volim. Seks Bogovi se ne ostavljaju samo tako, oni moraju biti pod neprestanom prismotrom i...“ Otišla je u svoju sobu. Angus je izašao iz vreće i širio se po kuhinji tražeći da nešto prezalogaji. Preo je kao dva tenka zajedno. Libi je sva sanjiva ušla sa svojim „okivačem“. Noćna pelena joj je bila puna, otegla joj se do kolena. Poslednja stvar koja mi treba je eksplozija govana u ovo doba noći. Zato joj rekoh: „Libi, idi reci mami da ti je pelenica puna kake.“ Međutim, ona reče: „Ššš, nisi dobla“, i priđe Angusu. Poljubila ga je u nos, a onda isti sisala pre no što ga je odvukla u krevet. Ne znam zašto joj dozvoljava da mu radi sve što hoće. Skoro da mi je ruku otkinuo pre neki dan kada sam pokušala da mu uzmem tanjir jer nije sasvim završio s jelom. ponedeljak, 19. jul U očaju očajanja sam. Prošao je dan i po otkad sam se ljubila sa Seks Bogom. Mislim da imam ljubljeničku krizu. Usne mi se neprestano skupljaju. MORAM da nađem način da ne idem u tu Kivičastu zemlju. Jutros sam otpočela štrajk glađu. Pa, biskviti se ne računaju. Zazvonio je telefon. Keva mi je viknula: „Dži, ljubavi, hoćeš li da se javiš? U kadi sam.“ Viknula sam ja njoj: „Spolja i možeš da se opereš, ali unutra ne.“ Ponovo je viknula: „Džordžija!!!“ Izvukla sam se iz svog kreveta natopljenog bolom, sišla i podigla slušalicu. Rekla sam: „Halo, ovde Hotel Čemer.“ Čula sam samo krc, krc, buć, zviz, zviz, pa sam baš glasno viknula: „HALO, HALO, HALO!!!“, a onda se iz daljine začuo glas: „U pizdu materinu!“ Bio je to moj otac, iliti Fati kako ga ja zovem. Zove s Novog Zelanda. Bio je, kao i obično, loše raspoložen bez ikakvog razloga. „Zašto vičeš u telefon? Uši mi odzvanjaju!“ Rekoh, dovoljno razumno: „Zato što ništa nisi rekao.“ „Jesam, rekao sam halo.“ „E, ja te nisam čula.“ „E, onda nisi slušala kako treba.“ „Kako mogu da ne slušam kako treba kada se javljam na telefon.“ „Ne znam, ali ako iko to može da izvede, onda si to ti.“ Oh, vrti opet staru ploču; uvek sam ja ta koja sve radi naopako. Rekoh: „Keva je u kadi.“ On reče: „Samo malo, zar ne želiš da pitaš kako sam?“ „Mm, ček da vidim... smešni brkovi, pomalo glomazan u predelu zadnjice?“ „Nemoj da si tako bezobrazna, u pizdu materinu! Zovi mamu. Dižem ruke od tebe. Ne znam šta učiš u toj školi osim toga kako da stavljaš karmin i budeš bezobrazna.“ Spustila sam slušalicu zato što on, ako ga čovek pusti, može sto godina tako da gunđa. Viknula sam: „Muti, na telefonu je neki muškarac. Tvrdi da je on moj dragi Fati, ali čisto sumnjam, zato što je bio prilično nadrndan na mene.“ Keva je izašla iz kupatila samo u brusu i gaćicama; kosa joj je bila mokra i cedila se. Ona zaista ima gigantske sisoline. Čudi me što se ne sruši. Gospode bože. Rekoh: „Znaš, ja sam u veoma osetljivim godinama.“ Samo mi je uputila jedan od svojih oštrih pogleda i zgrabila slušalicu. Dok sam izlazila, čula sam je kako kaže: „Zdravo, dragi. Šta? Znam. Oh, znam. Ne moraš to da mi pričaš... ja sam s njom sve vreme. Pravi košmar.“ Zar to nije fin razgovor? Kao što i podsećam svakoga ko hoće da sluša (tj. nikoga), ja nisam tražila da se rodim. Tu sam samo zato što su ona i Fati... fuj... U svakom slučaju, ja tim putem neću krenuti. moja soba Čula sam je kako brblja sa ćaletom, nešto: „Hmmm – pa znam, Bobe... znam... uh, uh... ZNAM... znam. Da, znam...“ Pa, hulahopki mu, kakvi su to ti odrasli? Viknula sam joj: „Nežno mu saopšti vest da ja definitivno, ni za TRILION godina, ne idem.“ Mora da me je čuo, zato što sam čak na spratu mogla da čujem njegovu prigušenu dernjavu koja je dopirala iz slušalice. Dernjava me nije iznenadila jer je moj Fati sklon nasilju. Jednom sam mu sipala losion posle brijanja u pivo, kada nije bio u sobi. Čisto šale radi. Ali on nije shvatio šalu. Kad je prestao da se davi, razbesneo se kao krstareća raketa i izdrao na mene, baš glasno: „IDIOTE jedan nenormalni!!!“ Zbog ovakvih stvari ima da kasnije u životu plaćam stotine funti na terapije. (Ako i budem imala život, pošto ga sada nemam.) U svojoj sobi sam, još u pidžami, i puštam tužne pesme. Keva uđe i reče: „Mogu li da uđem?“ Rekoh: „Ne.“ Međutim, to je nije oteralo. Prišla je, sela na ivicu kreveta i stavila ruku na moju nogu. Rekoh: „Fuuuj!!!“ Reče: „Vidi, ljubavi, znam da je sve ovo malo komplikovano, naročito za tvoje godine, ali ovo je za nas zaista velika prilika. Tvoj tata misli da ima realne šanse da nešto uradi sa sobom tamo u Vongamati.“ Rekoh: „A šta mu sada fali? Malo ljudi voli debele tipove sa smešnim brkovima. Na primer, ti.“ Nastavila je zatim roditeljskim tonom: „Džordžija, nemoj da misliš da ti je taj primitivizam zabavan, jer nije.“ „Može da bude.“ „Ne, nije.“ „Pa, ti si se smejala kada je Libi nazvala gospodina Komšiju ’fini drkadžija’.“ „Pa, Libi ima samo tri godine i misli da drkadžija znači isto što i Bil ili tata ili slično. Zar ne možeš na ovo putovanje da gledaš kao na jednu uzbudljivu avanturu?“ „Šta, kao kada, na primer, ideš u školu i onda te iznenada zgazi autobus i moraš da ideš u bolnicu i tako to?“ „Da, kao kada... NE!! ’Ajde, Džordžija, budi drug, mene radi.“ Ništa nisam rekla. „Znaš da tvoj tata ne može da nađe ovde posao. Šta drugo treba da radi? On se samo trudi da brine o svima nama.“ Posle nekoliko trenutaka je uzdahnula i izašla. Život je trčs merde i duplo dupe. Zašto Muti ne razume da ne mogu sada da odem? Ume da bude strašno tupava. Svoju inteligenciju od nje nisam nasledila. Svakako nisam zahvaljujući njoj najbolja u... mm... pa, u svakom slučaju, ništa čime se bavim nema nikakve veze s njom. Ja sam samo nesrećni primalac nekih od njenih gena. Gen orangutanskih obrva, na primer. Ona mora svoje obrve dosta da čupa da bi bile razdvojene i to je sebično prenela na mene. Od kada sam greškom svoje obrijala prošle godine, deluju mi još šašavije i izbačenije. Brijanje ih je podstaklo da rastu oko metar nedeljno. Ako bih ih pustila, do oktobra bih oslepela. Džes ima normalne obrve. Zašto ne mogu i ja? Takođe, kada sam kod te teme, najgore od svega je to što mislim da sam od nje nasledila i gene za grudi. Moje sisoline definitivno rastu. Brine me jako da ću završiti s ogromnim grudima kao i ona. Njene svi primećuju. Kada smo jednom feribotom išli za Francusku, ćale je rekao kevi: „Koni, nemoj da stojiš previše blizu ograde, inače će ti grudi proglasiti za opasnost po plovidbu.“ Malopre mi je sinulo!! Tako je očigledno. Ja sam zaista genije! Prosto k’o pasulj. Reći ću kevi da ću ostati da... ČUVAM KUĆU!! Ne može kuća samo tako da se ostavi prazna na nekoliko meseci jer bi... mm... mogao da se neko bespravno useli u nju. Anarhisti koji će ofarbati sve u crno, uključujući, verovatno, i pudlice gospodina i gospođe Komšija. Preklinjaće oni da im se vrati Angus. Izvrsna, sjajna, fabulozna ideja!! Keva će, nema sumnje, shvatiti njen smisao. Obećaću da ću se zaista ponašati zrelo, odraslo i odgovorno. Glavni razlog što želim da ostanem u Engleskoj je njen izvanredno dobar obrazovni sistem. Tako ću prodati Muti ovu foru. „Muti“, reći ću, „ovo je prelomni period u mom školovanju. Mislim da će me možda izabrati u hokejaški tim.“ Hvala bogu što nisam kevi pokazala izveštaj sa ocenama od prošle godine. Poštedela sam je čitanja iste tako što sam se ja potpisala. Čovek bi pomislio da Oštrokonđa može da smisli da napiše nešto maštovitije nego beznadežno detinjasto ponašanje na časovima. Samo zato što me je uhvatila da imitiram (i to odlično) klicu tetanusa. Mogla bih da pravim sjajne žurke na koje bi svako zaista želeo da dođe. Napraviću spisak svih ljudi koje ću pozvati na žurke: Prvo – Seks Bogovi Robi... mm, to je to. Drugo – Prva ekipa Rouzi, Džuls, Elen i, pretpostavljam, Džes, ako zategne svoje gaćice i malo se potrudi oko mene. Malo zabušava kod svoje ortakinje otkad ima Toma. Treće – bliske drugarice Mebs, Sara, Peti, Ebi, Fibs, Heti, Bela... devojke s kojima volim da se zezam, ali kojima ne bih baš pozajmila kevinu kožnu jaknu da... a onda poznanike i veselu braću. Mogla bih čak i da dozvolim glupavim igračima kao što je Sven da dođu ako imaju prijatnu ili zabavnu ličnost (kao i poklone za mene). Da vam kažem koga neću zvati – Smrdu P. Grin, eto koga. Njoj je definitivno zabranjen ulaz. Ako me sledeće školske godine opet nateraju da sedim s njom, definitivno ću se ubiti. Zašto ona toliko smara? Radi to namerno da bi me nervirala. Gaji hrčke. Šta je s njom? Ko će još biti na spisku nepoželjnih? Kretenuša Lindzi. Robijeva bivša. Bilo bi okrutno pozvati je i dozvoliti joj da gleda kako smo Robi i ja tako srećni i kako se ljubimo pred njom, itd. Osim toga, ubila bi me, a to bi pokvarilo atmosferu na žurci. Ko još? Oh, znam, Džeki i Elison, inače poznate kao Guzate bliznakinje. Ne mogu da dođu zato što su isuviše proste. Gledam kroz prozor. Vidim Marka, dečka s najvećim ustima u vasioni, kako ide u grad sa svojim ortacima. Ljudi se tamo zabavljaju. Mrzim to. Ja nemam nijednog pravog prijatelja – čim se pojavi neki dečko, oni me jednostavno zaborave. To je patetično. Ja nikada ne bih mogla da budem tako plitka. Pitam se da li se Seks Bog dvoumi u vezi sa mnom zbog mog nosa? Džes je telefonirala. Otkačila se od Toma bar na sekund. Reče: „Jesi li joj već rekla da ne ideš?“ „Ne. Pokušavam, ali me ona ne primećuje. Rekla sam joj da je ovo za mene veoma važan period jer imam četrnaest godina i da sam na pragu ženstvenosti.“ „Na čemu?“ Džes ume da bude pola devojka – pola repa. Rekoh: „Da li se sećaš šta je naša poštovana direktorka, Perce, rekla na kraju drugog polugodišta? Rekla je: ’Devojke, vi ste na pragu ženstvenosti i zato više ne želim da vidim da ste na nosevima iscrtavale lažne pege. To je glupavo i nije niti smešno niti vam priliči.“ „Lažne pege jesu smešne.“ „Znam.“ „Pa zašto bi Perce rekla da nisu?“ „Džes.“ „Šta je?“ „Ej, umukni.“ U krevetu su mi Libi, njena barbika u ronilačkoj opremi s rukama poput čeličnih viljušaka, i lokomotiva „Tomas Tenk“. Kao da spavam u kutiji sa igračkama, ali ne baš udobnoj. Pored toga, Libi me je terala da se igramo eskimskih poljubaca; od toga mi je nos otekao. Rekla sam: „Libi, sad je dosta sa Eskimima“, ali je ona samo dodala: „Kviglkvoglugug“, što je, pretpostavljam, mislila da znači nešto na eskimskom. Šta se to dešava s mojim životom? Zašto je on tako duboko antifantastičan? Gledam kroz prozor u nebo i sve one zvezde. Pomislih na sve ljude u istoriji i tako dalje, koji su bili tužni i tražili pomoć od Boga. Pala sam na kolena (što je malo zabolelo pošto sam se spustila na tanjir sa sendvičima sa džemom koji sam bila ostavila kraj kreveta). Kroz suze sam se molila: „Molim te, Bože, daj da zazvoni telefon i da to bude Robi. Obećavam da ću stalno ići u crkvu ako on nazove. Hvala ti.“ To ti je Naš Fati na Nebu. U čemu je, do đavola, štos moliti Boga za nešto ako to ne dobijete? Odlučila sam da sutra kupim jednog Budu. Pošto imam malo vremena, možda bi bilo u redu da nešto potražim od Bude pre no što stvarno investiram u njegovu figuricu. Ne znam zaista kako da se obratim Budi. Nadam se da razume engleski. Očekujem da, kao i većina božanstava, čita misli. Pošto nisam dugo aktivni budista (pola sata), ograničiću svoje zahteve na najneophodnije stvari. A to su: 1 Da kada predložim kevi da me ostavi da čuvam kuću ona kaže: „Naravno, dušo moja.“ 2 Da Seks Bog nazove. Neka bude samo to. Neću sada da tražim ono u vezi s nosom (da je manji i istureniji) i smanjenjem grudi, inače bih ostala čitavu noć i Buda bi mogao pomisliti da sam bezobrazni novopečeni budista i da verujem samo zato da bih nešto dobila. utorak, 20. jul Moja soba... koja će uskoro postati Budino svetilište. Ukoliko se Bog ne sabere. Ptice cvrkuću kao ptice na ptičjoj žurci. Divan sunčan dan. Za neke. Vidim kako se sunčeva svetlost odbija o ćelu gospodina Komšije. Igra se sa svojim glupavim, kevtavim i umišljenim malim kučićima. Samo trenutak. Ugledah Angusa kako se šunja oko saksija pored šupe. Uh-oh, deluje mi pomalo gladno, kao da bi mu dobro došao sendvič s pudlicom. Bolje da odem da ga odmamim nekom kobasicom i time sprečim incident s policijom. Pa džinovskog mu šorca gospodina Komšije, kako mogu da budem budista kad me stalno prekidaju? Kladim se da Dalaj Lama nema mačku. Ili ćaleta u Novom Zelandu. (Pitam se da li se otac Dalaj Lame zove Dalaj Ćale?... Ponekad samu sebe zapanjim, jer, iako mi je život čista kopija farse, i dalje mogu da se smejem i šalim!!) U čemu je štos? Keva se samo nasmejala kada sam joj kazala da ću da pazim kuću i rekla mi je da idem da se spakujem. Iako je sasvim očigledno, ja sam zaista utučena i ležim u krevetu. Keva ulazi, pretura po stvarima sva užurbana i ponaša se kao da život nije tragedija jedne farse (a jeste). Naterala me je da ustanem i pokažem joj šta sam spakovala za Vongamatu. Razbesnela se kao balistička raketa. „Muškarci su sa Marsa, žene su sa Venere, uvijači za trepavice, dva bikinija i štrikani džemper?!!“ „Pa, neću nigde da izlazim. Ne volim ovce, a i srce mi je slomljeno.“ „A bikini ćeš možda da nosiš?“ „To sam spakovala samo iz zdravstvenih razloga.“ „Kakvih zdravstvenih razloga?“ „Pa, ako ne mogu zbog tuge ništa da jedem, sunčevi zraci mogu da mi pomognu da ne dobijem rahitis. Učili smo to na biologiji.“ „Tamo je zima.“ „Tipično.“ „Ponašaš se smešno.“ E, tada je sav bol počeo da uz bes izlazi iz mene. „Ja sam smešna!!?? Ja sam smešna!!??? Nisam ja ta koja hoće nekog da odvuče na drugi kraj sveta bez IKAKVOG razloga!!“ Sva je pocrvenela. „Bez ikakvog razloga?! Pa ideš da vidiš tatu!“ „Predajem se.“ „Džordžija, užasna si!“ I izlete iz sobe. Dođe mi malo da zaplačem. Nisam ja kriva što sam užasna. Pod pritiskom sam. Zašto tata ne može da bude ovde? Onda bih mogla da budem užasna prema njemu a da se ne osećam tako užasno. (A da pri tom ne moram da idem na drugu stranu planete. Većina tinejdžera samo uđe u dnevnu sobu da bi bila užasna prema svojim očevima.) Nije lako kada vam ćale nije tu, to je ono što ljudi ne shvataju. Ja sam faktički (ne računajući kevu, babe i dede, mog usranog rođaka Džejmsa itd.) siroče. Libi mi se ušunjala u sobu noseći, zaista pažljivo, tanjir mleka. Išla je na vrhovima svojih malih prstiju i prela kao mačka. Rekoh joj: „Libice, baš si fina. Spusti to dole; Angus je izašao u lov.“ Veoma lagano, na vrhovima prstiju, prinela mi je onaj tanjir i spustila ga na sto. Stavila mi je ručice na glavu i počela da me miluje po kosi. Oči mi se ispuniše suzama. Rekoh: „Ako ja u životu ne mogu da budem srećna, pokušaću da se pobrinem da ti imaš fin život, Libice. Odreći ću se svih misli o svojoj sreći i biti nešto kao tvoja budistička dadilja. Zbog tebe ima da nosim ravne cipele i one užasne narandžaste mantije...“ Onda je Libi počela baš grubo da mi gura glavu ka onom tanjiru s mlekom. „’Ajde, Džodži, ’ajde, mlecni napitak.“ Uskoro ima da me natera da spavam u korpi za mačke. Keve mi, mislim da je krajnje vreme da krene u obdanište i meša se malo s normalnom decom. Let do Novog Zelanda traje dvadeset i četiri sata. Stric Edi je uz tutnjavu stigao na svom predratnom motoru. Došao je po Angusa. Kako mogu da živim bez te ogromne čupave budale? Kako on može da živi bez mene? Niko drugi ne poznaje njegove navike. Ko još zna da on voli da mu kobasice nataknete na kanap da bi mogao da skače na njih skriven iza zavese? Ko još zna kako juri miševe? Svakako ne stric Edi. On zaista dolazi s planete ludaka. Ušao je obučen u kožnu bajkersku garderobu, skinuo kacigu i rekao: „Kako je, prevarant?“ Šta je njemu? Ne znam zašto keva misli da bi neko ćelav i ćaknut kao on mogao da brine o jednoj životinji. U svakom slučaju, nebitno je šta ko misli, pošto on u zilion godina nema šanse da uhvati Angusa i strpa ga u korpu. Mislim da ne mogu biti tužnija. Nećemo biti kod kuće mesecima: nedostajaće mi svi prijatelji; izgubiću SG-a; propašće mi hokejaška karijera. Svako zna da Maori ne igraju hokej. Oni igraju... mm... u svakom slučaju, nismo još radili Novi Zeland na geosu, tako da ne znam šta oni rade. Koga je briga?