ORUŽANE SNAGE Kaplar Kerot, pripadnik Gradske straže Ank-Morporka (noćna smena), obukao je noćnu košulju, uzeo olovku, neko vreme joj sisao vrh, pa napisao: „Najdraži majo i tajo, Evo ovde se odigrao jedan Preokret ko za Knjige jer, ja evo postadoh kaplar!! To znači povišicu od pet Dolara mesečno i novu uniformu sa, dve crte pride. Imam i novu bakrenu značku! To je Velika odgovornost!! To je zato što smo dobili nove regrute zato što je gospodin koga, sam ranije čuvao sada Patricij paje rekao da Straža mora da bude etnička slika grada...“ Zastao je na trenutak i kroz musavi prozorčić spavaonice zagledao se u svetlost ranog sutona na reci. A onda se ponovo povio nad papirom. „...što meni nije baš sasvim jasno ali mora daje u nekoj vezi sa kozmentičkom fabrikom patuljka Grabićupa Tandergasta. Osim toga, Kapetan Vajms o kom sam vam često pisao, on je napustio Stražu jer bi da se ženi i, bude fini Gospodin i, mi mu svi želimo svako dobro jer, on me je naučio sve osim, onog što sam naučio sam. Skupili smo pare da ga iznenadimo sa Poklonom koji, će da bude jedan od onih novih satova što, im ne trebaju demoni da ih mrdaju i možda ćemo, damu napišemo nešto kao „Smena dase setiš, drugara iz Noćne smene“ pa da to bude kao neka šala komika. Mi još neznamo koće da bude novi Kapetan jer, Narednik Kolon reče daće da da ostavku ako bude on a Kaplar Nobs...“ Kerot se ponovo zagledao kroz prozor. Njegovo široko, pošteno čelo nabralo se od napora dok je pokušavao da se seti nečeg lepog što bi napisao o kaplaru Nobsu. „...se mnogo bolje snalazi tu gde, je sad a ja nisam dovoljno dugo u Straži. Zato možemo samo da sedimo i čekamo...“ Počelo je, kao što to često biva, nečijom smrću. I pogrebom, jednog prolećnog jutra kada je magla bila tako gusta da je potpuno ispunila raku, pa je izgledalo kao da sanduk nestaje u oblaku. Mali sivkasti mešanac, nosilac toliko psećih bolesti da je stalno bio okružen oblakom prašine, sve je to mirno posmatrao s gomile zemlje. Postarije rođake su plakale. Ali Edvard d’Smrt nije plakao, i to iz tri razloga. Bio je najstariji sin, trideset sedmi lord D’Smrt, i kao takvom mu nije bilo primereno da plače. Osim toga, bio je – još mu se ni mastilo na diplomi nije osušilo – ubica, a ubice ne plaču za mrtvima, inače bi samo to i radili. A bio je i ljut. U stvari, bio je kivan. Kivan na činjenicu da je morao da pozajmi novac za ovaj bedni pogreb. Kivan na vreme, na ovo seljačko groblje, na gradsku vrevu koja se uopšte nije promenila, čak ni zbog ovakvog događaja. Kivan na istoriju. Nije trebalo da se ovako završi. Nije smelo da se ovako završi. Zagledao se preko reke, ka glomaznoj konturi palate, a njegov bes se uvratio i postao sočivo. Edvarda su poslali u Esnaf ubica jer je to bila najbolja škola za one čiji je društveni rang bio mnogo viši od nivoa inteligencije. Da je učio za ludu, napisao bi satiru i napravio budalu od Patricija. Da je završio lopovski zanat, provalio bi u palatu i ukrao Patriciju nešto zaista vredno. Ali eto... on je postao ubica... Tog popodneva je prodao ostatak porodičnog imanja i ponovo se upisao u esnafsku školu. Na postdiplomske studije. Zanat je završio s najvišim ocenama, kao prvi u istoriji Esnafa kome je to pošlo za rukom. Starije kolege su ga opisivale kao čoveka koga treba držati na oku, po mogućstvu izdaleka, pošto je u sebi imao nešto od čega su se i ubice osećale nelagodno. Usamljeni grobar je punio raku u kojoj je bilo poslednje prebivalište D’Smrta starijeg. Postao je svestan začetka misli u glavi. To je izgledalo otprilike ovako: Može kost, a? Ne, ne, ne ovde, zaboravi da sam išta rekao. Ali zato imaš sendviče s govedinom u onom tvom kakoseonozvaše što se u njemu nosi užina. Što ne bi dao jedan onoj slatkoj kuci tamo? Čovek se naslonio na ašov i pogledao oko sebe. Sivi mešanac ga je netremice posmatrao. Rekao je: „Vauu?“ Edvardu d’Smrtu bilo je potrebno pet meseci da pronađe ono što je tražio. Potragu je otežavala činjenica da zapravo nije ni znao šta traži, već samo da će to saznati kada nađe. Edvard je jako verovao u Sudbinu. Kao i mnogi slični njemu. Esnaf je imao jednu od najvećih biblioteka u gradu. Za određene, specijalizovane oblasti bila je bez premca. Te oblasti su obično bile u vezi sa žalosnom kratkotrajnošću ljudskog života i uzrocima iste. Edvard je mnogo vremena provodio tamo, često na vrhu merdevina, a još češće u oblaku prašine. Pročitao je svaku poznatu knjigu o oružju. Nije znao šta traži sve dok nije ugledao belešku na margini jedne, inače nepodnošljivo dosadne i zastarele studije o balistici samostrela. Pažljivo ju je iskopirao. Osim toga, Edvard je dosta vremena proveo i među istorijskim knjigama. Esnaf ubica je bio udruženje gospode iz boljih kuća, a takav svet čitavu zabeleženu istoriju smatra nekom vrstom rodoslova. Esnafska biblioteka bila je puna sjajnih knjiga, a bila je tu i galerija portreta kraljeva i kraljica. Edvard d’Smrt je na kraju njihova lica poznavao bolje od svog. Tamo je provodio i pauze za ručak. Kasnije se pričalo da je negde u to vreme potpao pod loš uticaj. Međutim, prava tajna istorije Edvarda d’Smrta bila je da on nije potpao ni pod kakav uticaj, ako ne računate pokojne kraljeve. On je jednostavno potpao pod sopstveni uticaj. Ljudi to nisu razumeli. Pojedinci nisu prirodan oblik postojanja ljudske rase, osim u biološkom smislu reči. Oni moraju međusobno da se sudaraju poput Braunovih čestica, a to je mehanizam kojim ljudi jedni druge podsećaju da su... paaa... ljudska bića. I on je počeo da se vrti ukrug, što se često dešava u ovakvim slučajevima. Nije imao plan. Samo se, kako to umeju ljudi koji se osećaju ugroženima, povukao na mesto koje je smatrao bezbednim, u prošlost, sve dok se nije dogodilo nešto što je na Edvarda imalo isti učinak kakav bi na studenta preistorijskih gmizavaca imalo otkriće pleziosaurusa u ribnjaku pred kućom. Jednog vrelog popodneva, izašao je žmirkajući na svetlost, posle čitavog dana provedenog u društvu minule slave, i ugledao lice iz prošlosti kako prolazi ulicom i ljubazno se javlja ljudima. Nije bio u stanju da se kontroliše. Rekao je: „Ej, ti! Ko si t-ti?“ A prošlost mu odgovori: „Kaplar Kerot, gospodine. Noćna straža. A vi ste, beše, gospodin D’Smrt, je l’ tako? Mogu li vam pomoći?“ Prošlost mu se osmehnula, klimnula glavom i nastavila svojim putem, ka budućnosti. Kerot prestade da zuri u zid. „Potrošio sam tri dolara za mehanički Ikonograf koji, je kao neka kutija što u njoj ima jedan đavolak koji, slika slike i to je velika moda uzadnje vreme. Molim Vas da vidite slike od moje sobe i od mojih drugara iz Straže, Nobi je onaj što se kerebeči ali je ustvari kao neobrađeni Dijamant i dobar iznutra.“ Ponovo je zastao. Bar jednom nedeljno pisao je svojima. To je uobičajeno kod patuljaka. Kerot je bio visok dva metra, ali su ga vaspitavali kao patuljka, a tek kasnije kao čoveka. Literarni rad mu nije bio lak zadatak, ali nije odustajao. „Vreme je“, nastavio je da piše, veoma sporo i pažljivo, „i dalje mnogo vruće...“ Edvard nije mogao da poveruje. Proverio je beleške. I još jednom ih je proverio. Postavljao je pitanja, a kako su bila potpuno naivna, ljudi su mu na njih i odgovarali. Na kraju je otišao na odmor u Ramtope, gde ga je prilježno raspitivanje odvelo u patuljačke rudnike podno Zmijskog vrha, a potom do inače potpuno beznačajnog jezerceta u bukovoj šumi gde biste, to budite sigurni, posle svega nekoliko minuta kopanja naleteli na ugalj. Čitav dan je proveo tamo. Kada je u sumrak završio sa uklanjanjem trulog lišća, bio je potpuno siguran. Ank-Morporku je ponovo bio potreban kralj. Tako je bilo ispravno. I bilo je suđeno da Edvard to vidi baš kad je pravio plan. I bilo je ispravno da tako bude suđeno, i da se grad, zahvaljujući svojoj slavnoj prošlosti, spase iz sramne sadašnjosti. A on je imao sredstva, i znao je kako da ih upotrebi. I tako dalje... Edvardove misli često su tekle ovim putem. Mogao je da razmišlja u italicima. Takve ljude treba držati na oku. Izdaleka, ako je ikako moguće. „Zaintrigiralo me je Vaše pismo kad, ste napisali da su dolazili neki ljudi da pitaju zamene jer ja sam ovde takoreći pet minuta a već sam poznat. Baš sam se obradovao što je otvoreno okno br7. Mogu da vam kažem dami, iako sam srećan ovde, puno nedostaju stara dobra vremena kotkuće. Ponekad, kad imam slobodan dan, ja siđem u ćeliji i bijem se uglavu sa držaljom od sekire, al nije isto. Vita Jela zelen Bor čekam brzi odgovor, Voli Vas Vaš usvojeni sin, Kerot.“ Presavio je pismo, ubacio u njega ikonografije, zapečatio ga tako što je palcem utisnuo vosak od sveće, i stavio u džep pantalona. Ramtopska patuljačka pošta bila je prilično pouzdana. U grad je dolazilo sve više patuljaka, a kako je to bio savestan živalj, mnogi od njih slali su novac svojim porodicama. Zato je njihova pošta bila dobro čuvana i prilično bezbedna. Patuljci veoma vole zlato. Svaki drumski razbojnik koji kaže: „Pare ili život“ požali što nije poneo stoličicu na rasklapanje, sendvič i knjigu da se zabavi dok se rasprava ne završi. Kerot se zatim umio, navukao kožnu košulju i pantalone, zatim i verižnjaču, zakopčao čelični prsnik i sa šlemom pod rukom veselo izašao u noć, spreman da se suoči sa svime što mu budućnost donese. Neka druga soba, na nekom drugom mestu. Bila je to skučena soba oljuštenih zidova i plafona uleglog poput sredine kreveta nekog debeljka. U njoj je bilo toliko nameštaja da se činila još manjom. U pitanju je bio star ali dobar nameštaj, kome tu nije bilo mesto. Dobro bi izgledao u nekoj ogromnoj dvorani. Ovde se nekako gurao. Bilo je tu stolica od tamne hrastovine. I dugačkih komoda. Čak i jedan oklop. Jedva da je bilo mesta za grupicu ljudi za velikim stolom. Jedva da je bilo mesta i za sto. Iz tmine je dopiralo kucanje sata. Teške somotske zavese bile su navučene do kraja iako napolju još nije pao mrak. Bilo je zagušljivo, što od vreline dana, što od sveća u sklepanom dijaprojektoru. Jedini izvor svetlosti bio je improvizovani ekran na kome se, u tom trenutku, sasvim lepo video profil kaplara Kerota Gvozdensona. Mala ali veoma probrana publika posmatrala ga je onim intenzivno praznim izrazima lica karakterističnim za ljude koji su prilično sigurni da njihovom domaćinu nedostaje poveći deo parketa u glavi, ali moraju da ostanu još malo jer su tek završili s jelom. „Dakle?“, reče jedan od njih. „Mislim da sam ga viđao u gradu. Pa šta? Edvarde, pa on je samo stražar.“ „Naravno. To je presudno. Skroman je. Sve se uklapa u klasičnu p-riču.“ Edvard d’Smrt je dao znak. Začuo se škljocaj kada je novi stakleni slajd postavljen u ležište. „Ovo nije slikano p-o modelu. Kralj P-paragor. Ovo je rep-plika stare slike. A ovo je“ – klik! – „kralj Veltrik III. Takođe rep-plika. Ovo je kraljica Alguina... obratite pažnju na liniju brade. Ovo je“ – klik! – „novčić od sedam p-enija sa likom kralja Vebltorpa Nesvesnog, ponovo obratite pažnju na bradu i strukturu kostiju, a ovo“ – klik! – „je... ob-rnuta slika vaze sa cvećem. D-aninoć, ako se ne varam. Otkud ovo?“ „Oh, izvinite, gospodine Edvarde, ostalo mi je nekoliko staklenih ploča, a demoni nisu bili umorni pa sam...“ „Sledeći slajd, molim. A onda možeš da nas ostaviš.“ „Da, gospodine Edvarde.“ „P-ostupi po naređenju, dželatu.“ „Da, gospodine Edvarde.“ Klik! „A ovo je izvrsna – vrlo sam zadovoljan, Bl-enkine – slika prsa kraljice Koane.“ „Hvala, gospodine Edvarde.“ „Kada bi se videlo i njeno lice, verujem da bismo mogli da uočimo izvesnu sličnost. Pretpostavljam da će i ovo biti dovoljno. Možeš ići, Bl-enkine.“ „Da, gospodine Edvarde.“ „Ovo nije za svačije uši, rekao b-ih.“ „Da, gospodine Edvarde.“ Sluga je tiho zatvorio vrata za sobom i tužno odmahujući glavom pošao u kuhinju. D’Smrtovi već godinama nisu mogli sebi da priušte porodičnog dželata. On je bio prinuđen da se, samo za dečakovo dobro, snalazi kako zna i ume s kuhinjskim nožem. Posetioci su čekali da domaćin kaže nešto, ali on nije izgledao kao da mu je to namera. Doduše, s Edvardom se to nikada nije znalo. Kada je bio uzbuđen, nije imao toliko problema s mucanjem koliko s pauzama gde im mesto nije, kao da mu je mozak privremeno stavljao usta na čekanje. Konačno se javi jedan od prisutnih: „Baš lepo. I čemu sve to?“ „Videli ste sličnost. Zar nije sve j-asno?“ „Ma, hajte...“ Edvard d’Smrt je privukao kožnu torbu i stao da razvezuje uzice. „Ali dečaka su usvojili patuljci sa Disksveta. Još kao bebu su ga pronašli u nekoj šumi u Ramtopskim planinama. Tamo je bilo i zap-aljenih kočija, leševa i sličnih stvari. B-anditsko maslo, očigledno. Patuljci su u zavežljaju pronašli i mač. On ga sada nosi. Veoma star mač. I uvek oštar.“ „Pa? Disksvet je pun starih mačeva. I tocila.“ „Ovaj je bio veoma dobro skriven u jednim kolima. Čudno. Zar ne bi trebalo da bude pri ruci, a? Da se koristi? Na b-anditskoj teritoriji? A onda dečak odraste i, i... Sudbina... dovede njega i njegov mač u Ank-Morpork, gde sada radi u noćnoj smeni Gradske straže. Ne mogu da verujem!“ „To i dalje nije...“ Edvard podiže ruku da ućutka sagovornika, pa izvuče nekakav paket iz torbe. „Sproveo sam detaljno ist-raživanje, znate, i otkrio mesto gde se napad odigrao. Pažljivo sam pret-ražio tlo i pronašao stare kolske klinove, nekoliko bak-renjaka i, sakriveno u uglju... ovo.“ Ispružili su vratove ne bi li videli šta. „Izgleda kao prsten.“ „Da. M-m-m-alo mu se izlizala b-oja, naravno, inače bi ga neko već p-rimetio. Verovatno je bio sakriven u kolima. D-elimično sam ga očistio, koliko da se p-ročita natpis. A ovo je ilustrovani popis inventara kraljevskog juvelira iz Ank-Morporka, napravljen 907, za vreme vladavine kralja Tirila. Mogu li, moliću lepo, mogu li da vam skrenem p-ažnju na mali venčani p-rsten u d-onjem levom ug-lu? Videćete da umetnik, hvala mu lepo, nije zab-oravio natpis.“ Prošlo je nekoliko minuta dok su ga svi pogledali. Bili su to sumnjičavi gosti. Svi su bili potomci ljudi kojima su sumnja i paranoja bile osnovno sredstvo opstanka. Zato što su bili plemići. Niko od njih nije znao ime svog čukun-čukun-čukun-čukundede niti sramnu bolest koja ga je pokosila. Upravo su pojeli ne-previše-dobar obrok u koji su, međutim, bila uključena i neka stara, vrlo dobra vina. Došli su jer su poznavali Edvardovog oca, a D’Smrtovi su bili dobra, stara porodica, doduše poprilično redukovana u poslednje vreme. „Eto, vidite“, ponosno će Edvard, „dokaz je neoboriv. Imamo kralja!“ Prisutni su izbegavali da pogledaju jedni drugima u oči. „Mislio sam da će vam biti d-rago“, reče Edvard. Na kraju je lord Rđa morao da objavi prećutni sporazum. U njegovim tugaljivim očima nije bilo mesta sažaljenju, što nije bilo sredstvo opstanka, ali malo ljubaznosti ponekad nikom ne škodi. „Edvarde“, reče on, „poslednji kralj Ank-Morporka umro je pre mnogo vekova.“ „Ubiše ga izd-ajnici!“ „Zar ne misliš da bi, čak i da se uđe u trag nasledniku, kraljevska krv bila prilično razvodnjena posle toliko vremena?“ „K-raljevska k-rv se ne može raz-vodnjiti!“ Ah, pomisli lord Rđa. Znači takvog je on kova. Mladi Edvard misli da kraljev dodir leči čireve na koži, kao da je plava krv isto što i sumporna mast. Misli da nema tog jezera krvi koje ne treba pregaziti da bi se zakoniti kralj vratio na presto, niti dela toliko gnusnog da ga ne treba počiniti zarad odbrane krune. Jednom rečju, romantik. Lord Rđa nije bio romantik. Njegovi preci su se tokom postmonarhističkih vekova Ank-Morporka snalazili kupujući i prodajući, pozajmljujući i stičući poznanstva i baveći se onim što plemići odvajkada rade – cenkanjem i preživljavanjem. „Pa, možda“, priznao je umirujućim glasom nekoga ko pokušava da ubedi nekog drugog da se ne baci u ambis, „ali ne možemo da se ne zapitamo: da li je Ank-Morporku u ovome trenutku potreban kralj?“ Edvard ga je pogledao kao da je lud. „Potreban? Potreban? Dok naš lepi grad stenje pod čizmom jednog tir-anina?“ „Oh. Misliš na Vetinarija.“ „Zar ne vidite šta je učinio ovom gradu?“ „On zaista jeste vrlo neprijatan i živčan čovečuljak“, reče ledi Selači, „ali ipak ne bih rekla da on ikoga teroriše. To ne.“ „Mora se priznati“, reče vikont Kliz, „da grad funkcioniše. Manje ili više. Momci znaju posao.“ „Ulice su bezbednije nego za vreme lorda Snepkejsa“, reče ledi Selači. „Bez-bednije? Vetinari je svuda postavio ljude iz Lopovskog esnafa!“, viknu Edvard. „Da, da, naravno, vrlo neprimereno, zaista. S druge strane, za sasvim skromnu godišnju svotu, dobili smo bezbedne ulice...“ „On uvek kaže“, reče lord Rđa, „da ako već imamo kriminal, onda to može biti samo organizovani kriminal.“ „Meni se čini“, reče vikont Kliz, „da su se sve esnafske glavonje slizale s njim jer bi, je l’ te, neko drugi bio gori. A već smo imali neke... teže slučajeve. Kao što je bio lord Vetrogonja Ubistveni?“ „Ili lord Harmoni Poremećeni“, dodade lord Ulizi. „Ili lord Skapula Nasmejani“, reče ledi Selači. „Taj je imao veoma oštar smisao za humor.“ „Ali taj Vetinari... nešto tu nije...“, započe lord Rđa. „Znam na šta misliš“, reče vikont Kliz. „Ne sviđa mi se što uvek zna šta ću pomisliti pre nego što to i pomislim.“ „Svi znaju da su ga ubice procenile na milion dolara“, reče ledi Selači. „Toliko se traži za njegovu glavu.“ „Mada bi“, reče lord Rđa, „koštalo mnogo više da se obezbedi da on i ostane mrtav.“ „O, bogovi! Šta se dogodilo s ponosom? Kud nesta čast?“ Svi se štrecnuše kada poslednji lord D’Smrt skoči sa stolice. „Čujete li vi sebe? Molim vas. Pogledajte se. Ima li među vama nekoga čije se porodično ime nije srozalo od vremena kraljeva? Zar ne možete da se setite ko su vam bili dedovi?“ Žurno se ushodao oko stola, tako da su morali da se okreću kako bi ga videli. Besno je uperio prst. „Ti, lorde Rđo! Tvoj predak je pro-izveden u barona pošto je sâm samcit pobio trideset sedam Klačana i to naoružan samo brošem. Je l’ tako?“ „Da, ali...“ „A ti, gospodine... lorde Ulizi! Potomče vojvode koji je poveo šest stotina ljudi u veličanstveni p-oraz u bici za Kvirm! Zar ti to n-išta ne znači? A ti, lorde Venturi, i ti, ser Džordže... sedite u Anku u svojim starim kućama sa starim imenima i starim parama dok esnafi – esnafi! Taj trgovački i zanatski ološ! – esnafi, rekoh, učestvuju u upravljanju gradom!“ U dva koraka je došao do police s knjigama i bacio knjižurinu u kožnom povezu na sto, oborivši pri tom čašu lorda Rđe. „Tvurpovo Plemstvo“, viknuo je. „Svi mi tu imamo svoje stranice! Posedujemo ih. Ali taj čovek vas je opčinio! Uveravam vas da je i on smrtnik od krvi i mesa! Niko se ne usuđuje da ga ukloni jer svi m-isle kako će posle njega biti gore! O, bog-ovi!“ Publika ga je belo gledala. Sve je to, naravno, bilo tačno... ako se tako postavi. A teško da zvuči išta bolje kad ga izgovori unezvereni, nadobudni klinac. „Da, da, stara dobra vremena. Kule, zastavice, viteštvo i tome slično“, reče vikont Kliz. „Gospe sa šiljatim šeširima. Momčine se makljaju u oklopima i šta sve ne. Ali, znaš, vreme ide dalje...“ „Bila je to zlatna era“, reče Edvard. Blagi bože, pomislio je lord Rđa. On zaista veruje u to. „Znaš, dragi moj dečače“, reče ledi Selači, „nekoliko slučajnih podudarnosti i komad nakita – to baš i nije neki dokaz, zar ne?“ „Meni je dadilja pričala“, reče vikont Kliz, „da pravi kralj može da izvuče mač iz kamena.“ „Aha, kako da ne, i da izleči perut“, reče lord Rđa. „To je samo legenda. Nije istina. Uostalom, ta priča mi nikada nije bila sasvim jasna. Zašto je toliko teško izvući mač iz kamena? Teži deo posla je već obavljen. Ako hoćeš da radiš nešto korisno, pronađi čoveka koji je nagurao mač u kamen.“ Začuo se smeh pun olakšanja. Edvard je to upamtio. Sve se završilo smehom. Nisu se smejali njemu, ali on je bio od onih što svaki smeh shvataju lično. Deset minuta kasnije Edvard d’Smrt bio je sâm. Samo su se trudili da budu fini. Vreme ide dalje! Više je očekivao od njih. Mnogo više. Čak se pomalo nadao da će biti poneseni njegovim vođstvom. Video se na čelu armije... Blenkin je ušao napravivši pri tome odmerenu količinu buke. „Vidoh da odoše, gospodine Edvarde“, reče. „Hvala, Blenkine. Možeš da počistiš.“ „Da, gospodine Edvarde.“ „Kuda je nestala čast, Blenkine?“ „Ne znam, gospodine. Ja je nisam uz’o.“ „Nisu hteli da me saslušaju.“ „Ne, gospodine.“ „Nisu hteli da me s-aslušaju.“ Edvard je sedeo kraj zamiruće vatre, sa izgužvanim primerkom Grizguzovih Ank-Morporčkih rodoslova na krilu. Pokojni kraljevi i kraljice prekorno su ga posmatrali. I tu je sve moglo da se završi. U stvari, i jeste se tu završilo, u milionima univerzuma. Edvard d’Smrt je ostario, a njegova opsesija pretvorila se u knjišku zaluđenost rukavicama bez prstiju i brokatnim cipelama. Postao je stručnjak za kraljevsku lozu, mada to niko nije znao pošto je retko napuštao svoje odaje. Kaplar Kerot je postao narednik Kerot i preminuo na vrhuncu snage, u sedamdesetoj godini, i to na dužnosti, u neverovatnoj nesreći u kojoj je učestvovao i jedan mravojed. U milionima univerzuma vodnici Kadi i Detritus nisu upali u rupu. U milionima univerzuma, Vajms nije pronašao cevčice. (U jednom čudnom, ali teoretski mogućem univerzumu, stražarsku kućicu je pastelnim bojama prefarbao sumanuti kovitlac, koji je takođe sredio i kvaku i uradio još nekoliko manjih popravki.) U milionima univerzuma, Straža je omanula. U milionima univerzuma, ova knjiga je vrlo kratka. Edvard je zadremao s knjigom u krilu i usnio san. Sanjao je veličanstven boj. Veličanstven je, kao i čast, bila jedna od važnijih reči u njegovom rečniku. Ako izdajnici i nečasni ljudi ne žele da pogledaju istini u lice, onda će on, Edvard d’Smrt, biti prst Sudbine. Problem sa Sudbinom je, naravno, što ne vodi baš mnogo računa gde gura prste. Kapetan Sem Vajms, pripadnik noćne smene Gradske straže Ank-Morporka, sedeo je u promajnoj prijemnoj sobi pred Patricijevom kancelarijom. Na sebi je imao svoj najbolji ogrtač i izglancani prsnik, a šlem mu je počivao u krilu. Tupo je zurio u zid. Trebalo bi da je srećan, reče u sebi. I bio je. Na neki način. Stvarno. Srećan sam’ tako. Za nekoliko dana će se oženiti. Prestaće da bude stražar. Postaće gospodin čovek. Skinuo je bakarnu značku i odsutno je protrljao o rub ogrtača. Zatim ju je podigao tako da joj svetlost obasja patiniranu površinu. AMGS br.177. Ponekad bi se zapitao koliko li je samo stražara pre njega nosilo tu značku. Pa, neko će je sigurno naslediti. Ovo je Ank-Morpork, grad s hiljadu iznenađenja (ako je verovati turističkom vodiču Trgovačkog esnafa). Šta još reći? Neprestano rastući dom miliona ljudi, najveći grad na Disksvetu, smešten na obema obalama reke Ank, tako muljevite da ponekad izgleda kao da teče naglavce. Posetioci obično pitaju: kako toliki grad opstaje? Šta ga pokreće? Odakle mu voda za piće, shodno činjenici da se reka može žvakati? Na čemu se, zapravo, bazira gradska privreda? Kako to da, uprkos zakonu verovatnoće, on i dalje živi? U stvari, posetioci retko to kažu. Obično govore nešto kao „Kako da stignem do, znate... amm... znate, tamo gde su, je l’ te, mlade dame?“ Ali, kada bi makar malo pokušali da razmišljaju, upravo to bi pomislili.