PRVI DEO ZAČULA JE KUCANJE, A ONDA LAVEŽ NEKOG PSA. SNA JE nestalo, raspršio se sa zvukom kapije koja se zatvarala. Bio je to lep san, topao i njoj blizak, pa joj nije bilo pravo. Nije želela da se probudi. U maloj spavaćoj sobi bilo je mračno, kroz žaluzine nije dopirao ni tračak svetla. Dok je pokušavala da u mraku napipa mesingani stalak lampe i upali je, pitala se: Šta je to? Šta je to? Soba obasjana svetlošću ju je uznemirila delovala je nekako nezdravo, kao da se nalazi u urgentnom centru usred noći. Brzo je prebirala po mislima: Meti. Možda je Džek. Možda sused. Možda saobraćajni udes. Ali Meti je spavala, zar ne? Katrin ju je ispratila pogledom kad je otišla niz hodnik do svoje sobe i zalupila vratima taman toliko da pokaže svoj stav a da ne izazove grdnju. A Džek – gde je Džek? Provukla je prste kroz kosu koja se slepila od spavanja. Džek je – gde? Pokušala je da se priseti njegovog reda letenja: u Londonu je. Trebalo bi da se vrati kući negde za ručak. Sigurna je da je tako. A možda je i pobrkala, pa je to on sad pred vratima jer je ponovo zaboravio svoje ključeve? Uspravila se u krevetu i spustila noge na ledeni brodski pod. Nikada nije mogla da shvati zašto u zimske dane drvo u starim kućama izgubi svu toplotu. Crne helanke su joj se podigle do sredine listova, a rukavi košulje u kojoj je spavala, Džekove iznošene bele košulje, odmotali se i visili joj preko vrhova prstiju. Nije više čula nikakvo kucanje, pa joj prolete kroz glavu da je možda sve samo plod njene mašte. Da je sve sanjala, da se samo trgla iz jednog i odmah utonula u drugi san. Pogledala je na sat koji je podigla sa stočića pored kreveta. Bilo je 3:24. Zagledala se malo bolje u crni satić sa svetlucavim brojkama, a potom ga tako snažno spustila na mermerni sto da se kućište otvorilo i baterija otkotrljala ispod kreveta. Ma, Džek je u Londonu, uveravala je sebe. A Meti spava. Ponovo se začulo kucanje, tri oštra zvuka o staklo. Težina koju je osećala u grudima spustila se u stomak. Iz daljine se opet začulo kratko, neprijatno kevtanje onog psa. Pažljivo je koračala kroz sobu, kao da se plaši da bi brzim kretnjama mogla da podstakne nešto što još nije počelo. Brava je tiho škljocnula dok je otvarala vrata svoje spavaće sobe, a onda se uputila niz stepenice ka sporednom ulazu u zadnjem delu kuće, opominjući samu sebe da mora biti oprezna, jer joj je tu kćerka. Ušla je u kuhinju i pokušala da kroz prozor nad sudoperom vidi šta se dešava na prilaznom putu koji je vijugao od kapije do sporednog ulaza. Uspela je samo da razazna obrise nekog običnog crnog automobila. Skrenula je odatle u uzani hodnik koji je vodio do ulaznih vrata, gde su pločice bile još hladnije nego brodski pod, kao da hoda po samom ledu. Upalila je svetlo i kroz zastakljeni deo u vrhu vrata ugledala nekog čoveka. Trudio se da ne pokaže kako ga je iznenadna svetlost zaslepila, pa je polako okrenuo glavu da ne gleda pravo u svetlo, kao da je to nepristojno, kao da je pred njim sve vreme ovoga sveta, kao da nije 3:24 ujutru. Pod jakim svetlom izgledao je potpuno ubledelo. Imao je spuštene kapke i velike zaliske, a pepeljasta kosa mu je bila kratko podšišana i začešljana iza ušiju. Stajao je povijenih ramena, s podignutim okovratnikom. Napravio je jedan brz korak prema vratima, trupkajući nogama ne bi li ih zagrejao. U tom trenutku je donela odluku. Duguljasto lice pomalo tužnog izraza. Pristojna odeća. Zanimljiv oblik usana, donja blago zakrivljena i punija nego gornja. Dakle, nije opasan. Dok je otključavala bravu, pomislila je: Nije provalnik, nije ni manijak. Manijak nije sigurno. Otvorila je vrata. „Gospođa Lajons?“, reče čovek upitno. Odjednom je sve shvatila. Po načinu na koji je izgovorio njeno ime, po tome što je uopšte znao ko je ona. Po iskri u očima koju nije mogao da sakrije. Po tome što je brzo udahnuo. Naglo se okrenula i presamitila. S rukom na grudima. On ispruži ruku kroz otvorena vrata, blago joj dodirnuvši krsta. Trgla se od tog dodira. Pokušala je da se uspravi, ali joj to nije pošlo za rukom. „Kada?“, upita ga. Ušao je u kuću i zatvorio vrata. „Rano jutros“, odgovorio joj je. „Gde?“ „Na petnaestak kilometara od obale Irske.“ „U moru?“ „Ne, u vazduhu.“ „O…“, izusti ona i pokri rukom usta. „Uvereni smo da se dogodila eksplozija“, dodade on brzo. „Sigurni ste da je to bio Džek?“ Okrenuo je glavu u stranu, a onda je ponovo pogledao. „Da.“ Pridržao ju je za laktove kada se sručila. Na trenutak se osećala postiđeno, ali nije mogla ništa da učini, noge su joj se odsekle. Ni sanjala nije da može da je izda sopstveno telo, da tek tako otkaže. Još uvek ju je držao za laktove, iako je ona htela da oslobodi ruke. Polako ju je spustio na pod. Pognula je lice nad kolena i rukama pokrila glavu. Zujalo joj je u ušima, nije čula šta joj govori. Bila je svesna da mora da diše, da natera pluća da rade. Podigla je glavu, prosto gutajući vazduh. Do nje je kao iz daljine dopiralo neko čudno grcanje koje se ne bi moglo nazvati plakanjem, jer su joj obrazi bili suvi. Čovek koji je stajao iza nje pokuša da je podigne. „Odvešću vas do stolice da sednete“, obrati joj se. Otimala se mlatarajući glavom levo-desno. Htela je da je pusti. Htela je da utone u pločice, da se stopi s podom. Čovek nespretno provuče ruke ispod njenih mišica. Dopustila mu je da joj pomogne. „Ja ću biti…“, poče ona i zastade. Iznenada ga odgurnu dlanovima i nasloni se na zid da ne padne. Zakašljala se kao da će da povrati, ali nije imala šta. Kada ga je pogledala, videla je da razume. Čvrsto je uhvativši za mišicu, povede je do kuhinje. „Sedite na ovu stolicu“, rekao joj je. „Gde se pali svetlo?“ „Tu, na zidu.“ Govorila je jedva čujno, hrapavim glasom. Osetila je da sva drhti. Tapkao je po zidu da napipa prekidač i konačno ga pronašao. Ona podiže ruku da zakloni lice od svetla. Potpuno nesvesno, nije želela da je iko vidi. „Gde vam stoje čaše?“, upita je on. Pokazala je rukom prema ormariću. Dodao joj je čašu s vodom, koju nije bila u stanju da drži. Obuhvatio joj je prste svojom rukom dok je otpijala gutljaj. „U šoku ste“, reče. „Gde imate neko ćebe?“ „Radite u istoj aviokompaniji?“, upita ona. Skinuo je kaput, pa sako koji joj je prebacio preko ramena nateravši je da uvuče ruke u rukave; učiniše joj se neverovatno svilenkastim i toplim. „Ne“, odgovori joj potom. „Radim za Sindikalno udruženje pilota.“ Polako je klimnula glavom, pokušavajući da shvati značenje njegovih reči. „Zovem se Robert Hart“, predstavi se on. Ponovo je klimnula glavom i otpila još jedan gutljaj vode. Grlo joj je bilo suvo, osećala je da je grebe. „Došao sam da vam pomognem“, reče on. „Neće vam biti lako da ovo prebrodite. Da li vam je kćerka tu?“ „Znate da imam kćerku?“, odgovori ona brzo pitanjem. I odmah pomisli u sebi: Naravno da zna. „Hoćete li da joj ja saopštim?“, upita on. Katrin odmahnu glavom. „Uvek su mi govorile da će Sindikat stići prvi“, reče ona. „Mislim na supruge pilota. Moram li sada da je probudim?“ Hitro je pogledao na sat, a onda u Katrin, kao da proverava koliko im je vremena preostalo. „Za nekoliko minuta“, odgovori on. „Kada budete spremni. Nema potrebe da žurite.“ Zazvonio je telefon, oštro zaparavši tišinu koja je vladala u kuhinji. Robert Hart se istoga trena javi. „Nemam komentara“, reče u slušalicu. „Nemam komentara. Nemam komentara. Nemam komentara.“ Videla je kako vraća slušalicu na aparat i prstima trlja čelo. Imao je zdepaste prste i krupnu šaku, nesrazmerno veliku u odnosu na svoju građu. Zagledala se u njegovu košulju, belu pamučnu košulju sa sivim prugama, ali uspevala je da vidi jedino nestvarni avion na udaljenom nestvarnom nebu koji se raspada u komadiće. Želela je da se čovek iz Sindikata okrene i kaže joj da je ovo bila greška: da je reč o nekom drugom avionu, o nekoj drugoj supruzi. Da se nije dogodilo ništa od onoga što joj je rekao. Pomislivši to, gotovo da je osetila radost. „Hoćete li da pozovem nekoga?“, upita je. „Da bude ovde sa vama?“ „Ne“, odgovori ona. „Da.“ Nakon kraće stanke ponovo se predomislila. „Ne.“ Odmahivala je glavom. Nije još spremna. Spustila je pogled i zagledala se u ormarić ispod sudopere. Šta je u njemu? Kaskejd. Drejno. Pajn sol. Džekova crna pasta za cipele. Ugrizla se za obraz i pogledom lutala po kuhinji: napukli sto od borovine, čađavi kamin iza stola, mat zeleni ormarić iz Indijane. Njen muž je pre samo dva dana čistio cipele u ovoj prostoriji, s nogom na staroj kutiji za hleb koju je koristio u tu svrhu. To je često bilo poslednje što bi radio pre nego što krene na posao. Ona bi ga posmatrala sa stolice. U poslednje vreme to je postala neka vrsta obreda, deo rituala njegovog odlaska od nje. Koliko god posla da je imala, koliko god da se radovala što će imati vremena za sebe, njegov odlazak od kuće joj je uvek teško padao. Ne zato što se plašila. Nije imala takve strahove. Uveravao ju je da je bezbedniji nego kad vozi kola. Činio je to s takvom ležernom smirenošću, kao da njegova bezbednost nije vredna pomena. Ne, nije se brinula zbog njegove bezbednosti. Bio je to sam čin odlaska, Džekovog izmeštanja iz kuće, koje je uvek teško podnosila. Dok ga je gledala kako izlazi na vrata, s velikom pilotskom torbom u jednoj i malim ručnim prtljagom u drugoj ruci, s kapom ispod miške, osećala se kao da je napušta. Naravno, on je to i činio. Ostavljao ju je i odlazio da se vine u nebo i da avionom teškim sto sedamdeset tona preleti okean i spusti se u London, Amsterdam ili Najrobi. Nije bilo preterano teško nositi se s tim osećanjem, koje bi je namah i napustilo. Ponekad bi se Katrin toliko privikla na Džekovo odsustvo da bi se, po njegovom povratku, sva narogušila zbog promene u svojoj svakodnevici. A potom bi, tri ili četiri dana kasnije, ponovo ušli u svoju kolotečinu. Verovala je da Džek nikada nije doživljavao svoje dolaske i odlaske na isti način kao ona. Na kraju krajeva, ostaviti nekoga nije isto što i biti ostavljen. Ja sam samo previše hvaljeni šofer, znao je da kaže. I ne baš toliko vredan hvale, dodao bi uz to. Znao je da kaže. Pokušala je da u potpunosti shvati značenje ovih reči. Da prihvati da Džek više ne postoji. Ali pred očima su joj samo lebdeli kolutovi dima, kao nacrtani, stubovi koji su se širili na sve strane. Slike je nestalo istom onom brzinom kojom se i pojavila. „Gospođo Lajons? Imate li u nekoj drugoj sobi televizor koji bih mogao povremeno da pogledam?“, upita je Robert Hart. „U dnevnoj sobi“, reče ona pokazujući prema prednjem delu kuće. „Moram da pratim vesti.“ „U redu je“, odgovori ona. „Ja sam dobro.“ Klimnuo je glavom, mada ne baš uveren u njene reči. Posmatrala ga je dok je izlazio iz kuhinje. Zatvorila je oči, a kroz glavu joj prolete misao: Neću nikako moći da kažem Meti. Već je mogla da zamisli kako će to izgledati. Otvoriće vrata Metine sobe, a sa zida će je gledati posteri Les Den Džejk i poster akrobatskog skijanja u Koloradu. Na podu će zateći izvrnute komade odeće koju je Meti nosila poslednja dva ili tri dana. Njena sportska oprema će biti naslonjena uza zid u uglu – skije i štapovi, snoubord, štapovi za hokej na travi i lakros. Njen pano će biti pretrpan karikaturama i slikama njenih prijatelja: Tejlor, Alise i Kare, petnaestogodišnjih devojčica s konjskim repovima i dugačkim pramenovima kose preko čela. Meti će biti sklupčana pod svojim toplim, plavo-belim jorganom i pretvaraće se da je ne čuje, sve dok je Katrin ne pozove po treći put. Onda će skočiti, isprva iznervirana što je budi, ubeđena da je vreme za školu, a odmah zatim će se začuđeno pitati zašto je Katrin uopšte ušla. Sjajna, riđkasta kosa biće joj rasuta po ramenima, a njene nerazvijene grudi pokrivaće ljubičasta majica s belim natpisom „Eli lakros“. Podupreće se rukama o dušek i ustati. „Šta je bilo, mama?“, pitaće je. Tek tako. „Šta je bilo, mama?“ Odmah će uslediti i novo pitanje izrečeno povišenim tonom. „Mama, šta je bilo?“ A Katrin će morati da klekne pored njenog kreveta i da saopšti svojoj kćerki šta se dogodilo. „Ne, mama!“, vrisnuće Meti. „Ne! Mama!“ Otvorivši oči, Katrin postade svesna prigušenih glasova koji su dopirali s televizora. Ustala je s kuhinjske stolice, uputivši se u dugačku dnevnu sobu sa šest duplih prozora koji su se protezali od tavanice do poda i gledali na travnjak i more. Zastala je još na pragu spazivši u uglu božićnu jelku. Robert Hart je sedeo pognut na sofi i gledao kako neki starac nešto priča na televiziji. Propustila je da vidi početak priče koju je emitovao CNN ili možda CBS. Robert je ovlaš pogleda i upita: „Jeste li sigurni da želite ovo da gledate?“ „Da“, odvrati ona. „Volela bih da pogledam.“ Ušla je u sobu i približila se televizoru. Čovek je stajao na kiši u nekom gradu čiji su naziv tek kasnije ispisali u dnu ekrana. Malin Hed, Irska. Pojma nije imala gde bi mogla da ga nađe na geografskoj karti. Nije čak znala ni u kojoj Irskoj. Kiša se čoveku slivala niz obraze, a ispod očiju su mu visile podnadule kese podočnjaka. Kamera je prikazivala selo sa zelenilom i besprekorno belim pročeljima kuća. Usred niza kuća nalazio se neki jadan hotel na čijoj je maloj nadstrešnici pisalo: Hotel Malin. Oko ulaza su okupljeni ljudi sa šoljama čaja i kafe u rukama stidljivo pogledâli u pravcu mnogobrojnih televizijskih ekipa. Kamera se ponovo vratila na onog starca, prikazujući mu lice u krupnom planu. Oči su mu izgledale izbezumljeno, usta su mu bila širom otvorena, kao da se s mukom bori za vazduh. Posmatrajući starca na ekranu, Katrin pomisli: Ovako sada ja izgledam. Siva u licu. Očiju uprtih u prazno. Otromboljenih usana kao kod ribe koja se uhvatila na udicu. Tamnokosa novinarka s crnim kišobranom zamolila je starca da opiše šta je video. Svuda oko mene je bila mesečina i tamna voda, počeo je isprekidano. Glas mu je bio hrapav, a akcenat toliko specifičan da su u dnu ekrana morali da titluju ono što je govorio. Srebrnasti komadi padali su s neba svuda oko mog čamca, nastavio je. Komadi su lepršali kao Ptice. Ranjene ptice. Koje padaju. Kao da se vrte i okreću. Katrin se potpuno približila televizoru i kleknula na tepih tako da joj je lice sada bilo u istoj ravni sa starčevim na ekranu. Ribar je mahao rukama da bi bolje opisao prizor. Pokazao je u vazduhu kupasti oblik, pomerao prste gore-dole, a onda nacrtao reckavu liniju. Rekao je novinarki da nijedan od tih čudnih komada nije završio u njegovom čamcu, da su svi nestali ili potonuli u more pre nego što je uspeo da stigne do mesta gde mu se učinilo da su pali. Čak ni mrežom nije uspeo da uhvati nijedan deo. Okrenuvši se ka kameri, novinarka je obavestila gledaoce da se čovek zove Emon Gili. Star osamdeset tri godine, dodala je, prvi je očevidac koji je pristao da dâ izjavu. Izgleda da niko drugi nije video isto što i ovaj ribar, pa još ništa nije potvrđeno. Katrin je imala osećaj da je novinarki bilo veoma stalo da Gilijeva priča bude tačna, ali je prosto iz dužnosti morala da napomene da postoji i druga mogućnost. Međutim, Katrin je bila sigurna da je priča tačna. Mogla je da zamisli mesečinu kako treperi i svetluca na morskoj površini i srebrnaste odbleske komada koji padaju s neba. Padaju i padaju, poput sićušnih anđela što silaze na zemlju. Mogla je da zamisli i mali čamac na vodi i ribara kako stoji na pramcu – pogleda uprtog ka mesecu, ispruženih ruku. Mogla je da ga zamisli kako se trudi da uhvati lelujave komadiće čak i po cenu da izgubi ravnotežu, mašući rukama kroz vazduh kao malo dete koje u letnje veče pokušava da uhvati svica. Pomislila je istog trena kako nesreća – i to ona koja ledi krv u žilama, zaustavlja dah u grudima i stalno iznova pogađa svojom silinom – može ponekad da bude tako lepa.