Ponoć je. U kući je mrak. Ne znam na šta će ovo izaći. Sva deca su očajnički bolesna, povraćaju. Čujem sina i ćerku kako se muče, svako u svom kupatilu. Ušao sam da ih obiđem pre nekoliko minuta, da vidim šta izlazi. Brine me beba, ali i nju sam morao da razbolim. To joj je jedina nada. Mislim da je meni dobro, bar zasad. Naravno, izgledi nisu dobri: većina ljudi koji su umešani već je mrtva. A toliko je toga u šta nisam potpuno siguran. Postrojenje je uništeno, ali ne znam da li smo to učinili na vreme. Čekam Mej. Otišla je u laboratoriju u Palo Altu pre dvanaest sati. Nadam se da je uspela. Nadam se da im je objasnila koliko smo očajni. Očekujem da mi se javi iz laboratorije, ali zasad ni glasa. Zvoni mi u ušima, što nije dobar znak. A osećam i vibracije u grudima i stomaku. Beba pljuje, ali ne povraća. Vrti mi se u glavi. Nadam se da se neću onesvestiti. Potreban sam deci, naročito ovoj malenoj. Preplašeni su. Ne krivim ih. I ja sam. Dok sedim u mraku, teško mi je da poverujem da mi je pre nedelju dana najveća muka bila da nađem posao. Sada mi skoro dođe da se nasmejem. Ali ništa se ne završi kako očekujete. DOM 1. DAN 10:04 Ništa se ne završi kako očekujete. Nisam imao nameru da postanem kućni muž. Muž koji ostaje kod kuće. Tata s punim radnim vremenom, kako god ga nazvali – ne postoji dobar izraz. Ali to sam postao u poslednjih šest meseci. Bio sam u prodavnici Krejt end Berel u centru San Hozea, kupovao nove čaše, kada sam primetio da imaju dobar izbor podmetača za tanjire. Trebalo nam je još podmetača. Oni ovalni pleteni koje je Džulija kupila prošle godine već su se izlizali, a na tkanju se skorila hrana za bebe. Muka je bila što su pleteni, te se nisu mogli oprati. Zato sam zastao kod police i potražio neke dobre podmetače. Našao sam jedne lepe svetloplave, a uzeo sam i bele salvete. Zatim su mi za oko zapali žuti podmetači, pošto su izgledali veoma svetlo i dopadljivo, pa sam uzeo i njih. Na polici nije bilo šest komada. Mislio sam da bi trebalo da imamo šest, pa sam zamolio prodavačicu da pogleda da li ih u magacinu ima još. Dok je nije bilo, stavio sam podmetač na sto, na njega beli tanjir, a zatim pored tanjira i žutu salvetu. Tako namešteno bilo je veoma veselo i pomislio sam da bi možda umesto šest trebalo da uzmem osam. Tada mi je zazvonio mobilni telefon. Bila je to Džulija. „Ćao, dušo.“ „Ćao, Džulija. Kako ide?“, pitao sam. U pozadini sam čuo mašineriju, ravnomerno brujanje. Verovatno vakuumska pumpa za elektronski mikroskop. U njenoj laboratoriji imali su ih nekoliko. „Šta radiš?“, pitala je. „Baš kupujem podmetače.“ „Gde?“ „Krejt end Berel.“ Nasmejala se. „Jesi li jedini muškarac tamo?“ „Ne...“ „E, pa, to je lepo“, rekla je. Bilo mi je jasno da Džuliju razgovor uopšte ne zanima. Nešto drugo bilo joj je na umu. „Slušaj, Džek, htela sam da ti kažem da mi je stvarno žao, ali i večeras ću kasno doći kući.“ „A-ha...“ Prodavačica se vratila, noseći još žutih podmetača. S telefonom na uhu, pozvao sam je da priđe. Podigao sam tri prsta, a ona je spustila još tri podmetača. „Je li sve u redu?“, pitao sam Džuliju. „Aha, ludo je kao i uvek. Danas preko satelita šaljemo demonstraciju ulagačima u Aziji i Evropi, a na ovoj strani imamo problem sa satelitskim priključkom pošto je video-kamion koji su poslali – ma, ne želiš da znaš... u svakom slučaju, kasnićemo dva sata, dušo. Možda i više. Vratiću se najranije u osam. Možeš li da nahraniš decu i smestiš ih u krevet?“ „Nema problema“, odgovorio sam. I nije ih bilo. Navikao sam. U poslednje vreme Džulija radi do kasno. Najčešće kući stiže tek kad deca zaspe. Ksimos tehnologije, kompanija za koju radi, pokušava da ostvari još jedan krug ulaganja – dvadeset miliona dolara – a pritisak je veliki. Naročito zato što je Ksimos razvijao tehnologiju koju je kompanija nazivala „molekularna proizvodnja“, što je za većinu ljudi nanotehnologija. Nanotehnologija nije bila popularna kod ulagača u poslednje vreme. Previše njih opeklo se u poslednjih deset godina proizvodima koji su navodno bili nadohvat ruke, ali nikada nisu zaživeli izvan laboratorije. Ulagači su nano videli kao obećanja bez rezultata. Nije da Džulija to nije znala. I sama je radila za dva ulagača. Prvobitno je učila za dečjeg psihologa, a na kraju se specijalizovala za „inkubaciju tehnologije“ i pomaže mladim kompanijama da se pokrenu. (Nekada je u šali govorila da se i dalje bavi dečjom psihologijom.) Vremenom je prestala da savetuje firme i jednoj od njih pridružila se zastalno. Postala je potpredsednik u Ksimosu. Džulija mi je rekla da je Ksimos imao nekoliko pomaka i da je daleko ispred konkurenata. Rekla je da im treba još samo nekoliko dana da naprave prototip komercijalnog proizvoda. Ali ja sam prema njenim rečima bio sumnjičav. „Slušaj, Džek, moram da te upozorim“, rekla je pokajničkim glasom. „Erik će se naljutiti.“ „Zašto?“ „Pa... Rekla sam mu da ću doći na utakmicu.“ „Zašto, Džulija? Pričali smo o tim obećanjima. Nema šanse da stigneš na tu utakmicu. U tri sata je. Zašto si mu rekla da ćeš doći?“ „Mislila sam da ću moći.“ Uzdahnuo sam. Bio je to njen znak pažnje, rekoh sebi. „Dobro. Ne brini, dušo. Srediću ja to.“ „Hvala. Eh, da, Džek? Podmetači? Uzmi kakve hoćeš, samo nemoj žute, važi?“ Prekinula je vezu. Za večeru sam napravio špagete, jer oko špageta nikada nije bilo rasprave. Do osam sati, dvoje maleckih je zaspalo, a Nikol je završavala svoj domaći. Imala je dvanaest godina i u krevetu je morala da bude do deset sati, ali nije želela da njeni drugari to znaju. Najmanjoj Amandi bilo je tek devet meseci. Počela je svuda da puzi i da se uspravlja držeći se za nameštaj. Osmogodišnji Erik, mali fudbaler, uvek je obožavao da se igra loptom, osim kad bi se oblačio u viteza i plastičnim mačem jurio stariju sestru po kući. Nikol je bila u stidljivoj fazi života. Erik je najviše voleo da joj otme grudnjak i trči po kući vičući: „Niki nosi grud-njak! Niki nosi grud-njak!“ Nikol je bila previše dostojanstvena da ga juri, te je škrgutala zubima i vikala: „Tata? Opet mi to radi! Tata!“ A ja bih morao da jurim Erika i govorim mu da ne dira sestrine stvari. Moj život se u to pretvorio. U početku, nakon što sam izgubio posao u Medijatroniksu, bilo je zanimljivo baviti se sukobima između brata i sestre. Često mi je delovalo da nije mnogo drugačije od mog starog posla. U Medijatroniksu sam bio šef programerskog odseka, predvodio grupu talentovanih mladih programera. Sa četrdeset godina bio sam prestar da sam i dalje radim kao programer; pisanje koda je posao za mlade ljude. Zato sam upravljao timom, što je bio zahtevan posao. Kao i većina programera u Silikonskoj dolini, moj tim kao da je neprekidno preživljavao krize sa slupanim poršeima, preljubama, lošim ljubavnim vezama, drogom i sukobima s roditeljima, a sve povrh napornog rasporeda na poslu, uz celonoćne maratone potpomagane paketima dijetalne koka-kole i čipsa. Ali posao je bio uzbudljiv, prvorazredna nova otkrića. Pisali smo, kako smo to zvali, distribuiranu paralelnu obradu ili programe zasnovane na agentima. Ti programi su oponašali biološke procese tako što su unutar kompjutera stvarali agente, a zatim puštali te agente da sarađuju i rešavaju stvarne probleme. Čudno zvuči, ali dobro radi. Na primer, jedan naš program oponašao je mravlje traganje – kako mravi pronalaze najkraći put do hrane – ne bi li usmeravao saobraćaj kroz veliku telefonsku mrežu. Drugi programi imitirali su ponašanje termita, pčela kad se roje i lavova dok se prikradaju. Bilo je zabavno, a verovatno bi i dalje bilo da nisam preuzeo dodatne odgovornosti. Poslednjih meseci, postavili su me na čelo obezbeđenja. Zamenio sam spoljnog tehničkog savetnika koji je radio taj posao dve godine, ali nije uspeo da otkrije krađu izvornog programskog koda kompanije, sve dok se nije pojavio u programu koji se prodavao iz Tajvana. Zapravo, bio je to izvorni kod iz mog odeljenja – softver za distribuiranu obradu podataka. Taj je kod bio ukraden. Znali smo da je to isti kod zato što niko nije ni dirnuo „uskršnja jaja“. Programeri uvek u svoj kod ubacuju „uskršnja jaja“, zvrčkice koje nemaju nikakvu korisnu ulogu i tu su samo iz zabave. Tajvanska kompanija nijedan nije promenila; uzeli su naš kod u celini. Pritiskom na tastere „Alt+Shift+M+9“ otvarao se prozor s datumom venčanja jednog od naših programera. Čista krađa. Naravno, tužili smo ih, ali Don Gros, šef kompanije, želeo je da bude siguran da se to neće ponoviti. Zato me je postavio na čelo obezbeđenja, a ja sam bio dovoljno ljut zbog krađe da prihvatim posao. Bilo je samo povremeno. I dalje sam bio šef odseka. Prvo što sam uveo kao oficir obezbeđenja bilo je nadgledanje korišćenja radnih mesta. To je bilo prilično pošteno. Danas osamdeset procenata kompanija motri šta radnici rade na svojim terminalima. Čine to pomoću kamera, beleženjem stisnutih tastera ili pretraživanjem i-mejlova po određenim ključnim rečima... postoje svakakve procedure. Don Gros je žilav čovek, bivši marinac koji se nikada nije rešio vojničkog držanja. Kada sam mu ispričao za novi sistem, pitao je: „Ali ne pratiš i moj terminal, je l’ da?“ Naravno da ne, odgovorio sam. U stvari, podesio sam programe da prate svaki kompjuter u kompaniji, uključujući i njegov. Tako sam, dve nedelje kasnije, otkrio da Don ima ljubavnu vezu s devojkom iz računovodstva, koju je ovlastio da koristi službena kola. Otišao sam kod njega i rekao da mi se čini, na osnovu i-mejlova upućenih Džin iz računovodstva, da je neko nepoznat u vezi s njom, te ona možda dobija privilegije koje joj ne pripadaju. Rekao sam da ne znam o kome se radi, ali da ću ubrzo otkriti, ako nastavi da koristi poruke. Pretpostavio sam da će Don shvatiti nagoveštaj, i bio sam u pravu. Ali samo je počeo da šalje inkriminišuće i-mejlove od kuće, ne shvativši da sve prolazi kroz server kompanije i da ja sve dobijam. Tako sam saznao da je „ispod cene“ prodavao softver stranim distributerima i prebacivao velike „honorare za savetnika“ na račun na Kajmanskim ostrvima. Jasno je da je to bilo nezakonito i da nisam mogao prevideti. Posavetovao sam se s advokatom Garijem Marderom, koji mi je preporučio da dam otkaz. „Otkaz?“, pitao sam. „Aha. Naravno.“ „Zašto?“ „Koga je briga zašto? Dobio si negde bolju ponudu. Imaš neke zdravstvene probleme. Ili porodične. Nevolje kod kuće. Samo idi odatle. Daj otkaz.“ „Čekaj malo. Misliš da ja treba da dam otkaz zato što on krši zakon? To je tvoj savet?“ „Ne“, odgovorio je Geri. „Kao tvoj advokat, savetujem ti da, po dužnosti, prijaviš svaku nezakonitu aktivnost koju primetiš. Ali kao tvoj prijatelj, savetujem ti da ćutiš i što pre pobegneš odatle.“ „Zvuči malo kukavički. Mislim da treba da obavestim investitore.“ Geri je uzdahnuo. Stavio mi je ruku na rame. „Džek, investitori mogu da se brinu za sebe. Ti beži odatle.“ Mislio sam da to nije u redu. Iznervirao sam se kada su mi ukrali kod. Uhvatio sam sebe kako se pitam da li je zaista bio ukraden. Možda je prodat. Pošto smo bili privatna kompanija, rekao sam jednom od članova odbora. Ispostavilo se da je i on umešan. Sutradan sam otpušten zbog nemara i lošeg ponašanja. Pretili su mi sudskim sporom. Morao sam da potpišem gomilu izjava o ćutanju da bih dobio papire za otkaz. Moj advokat je sredio papire umesto mene, uzdišući uz svaki novi dokument. Na kraju smo izašli na mlečnu svetlost sunca. „Pa, bar se to završilo“, rekao sam. Okrenuo se i pogledao me. „Zašto si to rekao?“ Jer, naravno, nije se završilo. Na neki tajnovit način bio sam obeležen. Imao sam odlične kvalifikacije i radio sam u zanimljivom polju. Ali na razgovorima za posao videlo se da nisu zainteresovani. Još gore, bilo im je neprijatno. Silikonska dolina pokriva veliko područje, ali je malo mesto. Priče se šire. Na kraju sam razgovarao s poslodavcem koga sam jedva poznavao, Tedom Lendauom. Godinu dana ranije trenirao sam njegovog klinca u maloj ligi bejzbola. Kada se razgovor završio, pitao sam ga: „Šta ste čuli o meni?“ Odmahnuo je glavom. „Ništa, Džek.“ „Tede, za deset dana imao sam deset razgovora. Recite mi.“ „Nema šta da se kaže.“ „Tede.“ Listao je papire, spustivši pogled da bi gledao u njih, a ne u mene. Uzdahnuo je. „Džek Forman. Problematičan. Nekooperativan. Ratoboran. Uspaljiv. Nije timski igrač.“ Oklevao je, a zatim rekao: „I navodno ste bili umešani u nešto. Ne kažu u šta tačno, ali nešto sumnjivo. Muvali ste nešto.“ „Ja sam muvao?“ Osetio sam da me je preplavio bes i govorio sam sve više, dok nisam shvatio da verovatno delujem uspaljivo i ratoborno. Zato sam zaćutao i zahvalio mu. Dok sam izlazio, rekao je: „Džek, učinite nešto za sebe. Dajte malo vremena. Stvari se brzo menjaju u Dolini. Vaš rezime je dobar, a spisak vaših sposobnosti izvanredan. Čekajte dok...“ Slegao je ramenima. „Nekoliko meseci?“ „Predlažem četiri. Možda pet.“ Nekako sam znao da je u pravu. Posle toga nisam se toliko trudio. Načuo sam glasine da se Medijatroniks gasi i da će možda biti i suđenja. Nanjušio sam pravdu, ali do tada sam mogao samo da čekam. Polako je bledelo čudno osećanje zbog toga što ne idem na posao ujutro. Džulija je duže ostajala na svom poslu, a deca su bila zahtevna. Ako sam ja u kući, pre su se obraćali meni nego pomoćnici Mariji. Počeo sam da ih vodim u školu i dovodim nazad, vozim kod lekara, zubara, na fudbalske treninge. Prvih nekoliko jela koja sam skuvao bila su katastrofa, ali napredovao sam. Nisam ni primetio kada sam počeo da kupujem podmetače i razgledam servirane stolove u prodavnici Krejt end Berel. I sve mi se to činilo savršeno normalno. Džulija je kući stigla oko pola deset. Gledao sam utakmicu Džajantsa na televiziji, ali nisam stvarno pratio. Ušla je i poljubila me u vrat pozadi. „Jesu li svi zaspali?“, pitala je. „Svi osim Nikol. I dalje radi domaći.“ „Bože, zar nije kasno da bude budna?“ „Ne, dušo. Dogovorili smo se. Ove godine ne mora u krevet pre deset, sećaš se?“ Džulija je slegla ramenima, kao da se ne seća. A možda se i nije sećala. Nekako smo zamenili uloge. Ona je uvek znala više o klincima, ali sada sam ja bio taj. Džuliji je zbog toga ponekad bilo neprijatno, smatrala je to gubitkom moći. „Kako je malecka?“ „Prolazi joj prehlada. Samo šmrče. Bolje jede.“ Otpratio sam Džuliju do spavaćih soba. Ušla je u bebinu sobu, nagnula se iznad kreveca i nežno poljubila usnulo dete. Dok sam je gledao, pomislio sam da u majčinoj nezi postoji nešto što otac nikada ne može dostići. Džulija je sa decom imala neku vezu koju ja nikada neću imati. Ili bar drugačiju vezu. Slušala je kako beba tiho diše i rekla: „Da, bolje joj je.“ Zatim je ušla u Erikovu sobu, sklonila gejmboj s pokrivača i namršteno me pogledala. Slegnuo sam ramenima, pomalo razdražen. Znao sam da se Erik igra gejmbojem kada treba da spava, ali u tom trenutku sam bio zauzet oko bebe, pa mi je promaklo. Mislio sam da Džulija treba da ima više razumevanja. Zatim je ušla u Nikolinu sobu. Nikol je sedela za laptopom, ali spustila je poklopac kada joj je majka ušla. „Ćao, mama.“ „Budna si, a kasno je.“ „Ne, mama...“ „Trebalo bi da radiš domaći.“ „Uradila sam ga.“ „A zašto nisi u krevetu?“ „Zato...“ „Ne želim da čitavu noć provodiš s drugarima za računarom.“ „Mama...“, rekla je ojađeno. „Svakog dana ih viđaš u školi, to je sasvim dovoljno.“ „Mama...“ „Ne gledaj u oca. Već znamo da će on učiniti šta god ti poželiš. Sada ja razgovaram s tobom.“ Uzdahnula je. „Znam, mama.“ Takvi razgovori bili su uobičajeni između Nikol i Džulije. Pretpostavljam da je to u tom uzrastu normalno, ali umešao sam se. Džulija je bila umorna, a kada je umorna postane stroga i želi sve da kontroliše. Obgrlio sam je oko ramena i rekao: „Svima je kasno. Hoćeš čaj?“ „Džek, nemoj da se mešaš.“ „Ne mešam se, samo...“ „Da, mešaš se. Ja razgovaram s Nikol, a ti se mešaš, što uvek radiš.“ „Dušo, složili smo se da može da bude budna do deset, ne znam šta ovo...“ „Ali ako je završila domaći, treba da je u krevetu.“ „Nismo se tako dogovorili.“ „Ne želim da čitav dan i noć provodi za računarom.“ „I ne provodi, Džulija.“ U tom trenutku Nikol je briznula u plač i skočila na noge. „Uvek me kritikuješ! Mrzim te!“ Utrčala je u kupatilo i zalupila vrata. To je probudilo i rasplakalo bebu. Džulija se okrenula k meni i rekla: „Da li bi možda mogao da me pustiš da sama ovo rešim, Džek?“ A ja sam rekao: „U pravu si. Izvini. U pravu si.“ U stvari, uopšte nisam tako mislio. Kuću sam sve više i više smatrao svojom, a i decu. Ona je upadala u moju kuću, kasno uveče, kada ja sve dovedem u red, kako meni odgovara, kako i treba da bude. A još je i galamila. Uopšte nisam mislio da je u pravu. Mislio sam da greši. Primetio sam da su takvi incidenti učestali u poslednjih nekoliko nedelja. U početku sam smatrao da se Džulija oseća krivom što je toliko odsutna. Zatim sam pomislio da hoće da potvrdi svoj autoritet, da pokušava da povrati kontrolu nad domaćinstvom koje sam ja preuzeo. Zatim sam pomislio da je umorna ili da je pod velikim pritiskom na poslu. Ali u poslednje vreme osećam kako samo pronalazim izgovore za njeno ponašanje. Počeo sam da osećam da se Džulija promenila. Nekako je drukčija, napetija i žilavija. Beba je urlala. Podigao sam je iz kreveca, zagrlio i gugutao joj, a istovremeno sam zavukao prst u pelenu da proverim da li je mokra. Bila je. Spustio sam je poleđuške na stočić za presvlačenje. Opet je urlala dok joj nisam dao omiljenu zvečku. Tada se utišala i dozvolila mi da je presvlačim bez mnogo bacakanja. „Ja ću“, rekla je Džulija kada je ušla. „U redu je.“ „Ja sam je probudila, red je da ja to uradim.“ „Zaista, dušo, ne moraš.“ Džulija mi je spustila ruku na rame i poljubila me u vrat. „Izvini što sam takav kreten. Stvarno sam umorna. Ne znam šta me je spopalo. Pusti da ja presvučem bebu, nemam priliku ni da je vidim.“ „Dobro.“ Sklonio sam se i ona je prišla. „Ćao, bubice“, rekla je i češkala bebu ispod brade. „Kako je moja lutkica?“ Od tolike pažnje beba je ispustila zvečku, rasplakala se i počela da se batrga na stočiću. Džulija nije primetila da je zvečka uzrok plakanja. Umesto toga tiho joj je pričala i mučila se da joj stavi čistu pelenu, ali bilo je teško jer se beba uvijala i ritala. „Amanda, prestani!“ „Počela je to da radi.“ I bilo je tačno. Amanda je ušla u fazu kada se aktivno opirala promeni pelene. A ritala se prilično jako. „Pa, treba da prestane. Prestani!“ Rasplakavši se još glasnije beba je pokušavala da se okrene. Jedna od lepljivih traka se otkačila. Pelena je skliznula. Amanda se kotrljala prema ivici stočića. Džulija ju je grubo povukla. Amanda nije prestajala s ritanjem. „Do đavola, rekla sam da prestaneš!“, rekla je Džulija i pljesnula bebu po nozi. Beba je samo još više plakala i jače se bacakala. „Amanda! Prestani! Prestani!“ Ponovo ju je udarila. „Prestani! Prestani!“ Na trenutak nisam reagovao. Skamenio sam se. Nisam znao šta da radim. Bebine nožice postale su svetlocrvene. Džulija ju je i dalje udarala. „Dušo...“, rekao sam i približio se. „Hajde da se ne...“ Džulija je prasnula. „Jebote, zašto uvek moraš da se mešaš?“, viknula je tresnuvši šakom u stočić. „Imaš neki jebeni problem?“ Bučno je napustila sobu. Uzdahnuo sam i podigao bebu. Amanda je neutešno kukala, što od bola što od zbunjenosti. Shvatio sam da ću morati da joj dam bočicu ne bih li je ponovo uspavao. Milovao sam je po leđima dok se nije primirila. Zatim sam joj stavio pelenu i odneo je u kuhinju, gde sam zagrejao bočicu. Svetla je bilo malo, samo neonsko iznad radne ploče. Džulija je sedela za stolom, pila pivo iz boce i gledala u prazno. „Kada ćeš naći posao?“ „Pokušavam.“ „Stvarno? Ja mislim da se ti uopšte ne trudiš. Kada si imao poslednji razgovor?“ „Prošle nedelje.“ Groknula je. „Volela bih da požuriš i nađeš ga“, rekla je. „Mene ovo izluđuje.“ Progutao sam bes. „Znam. Svima nam je teško.“ Bilo je kasno i nisam želeo da se još svađamo. Ali gledao sam je krajičkom oka. U trideset šestoj, Džulija je bila upadljivo lepa žena, sitna, tamne kose i očiju, prćastog nosa. Imala je ličnost kakvu ljudi obično nazivaju penušavom ili iskričavom. Za razliku od većine tehnoloških rukovodilaca, bila je privlačna i pristupačna. Lako je sklapala prijateljstva i bila je duhovita. Mnogo godina ranije, kada smo dobili Nikol, Džulija je kući dolazila s veselim anegdotama o njenim ulagačima. Obično smo sedeli za kuhinjskim stolom i smejali se dok nam ne pozli, dok je mala Nikol vukla mamu za ruku i pitala: „Šta je smešno, mama? Šta je smešno?“ Želela je da učestvuje u šali. Naravno da nismo mogli da joj objasnimo, ali Džulija kao da je uvek imala spremnu neku šalu za Nikol, te je i ona mogla da se pridruži smehu. Džulija je stvarno imala dar da životu nađe smešnu stranu. Bila je poznata po svojoj staloženosti. Skoro nikada nije gubila živce. Sada je, naravno, bila besna. Nije čak mogla ni da me pogleda. Sedela je u mraku za kuhinjskim stolom, jednu nogu je prekrstila preko druge i nestrpljivo je klatila, zagledana u prazno. Dok sam je gledao, imao sam utisak da se njen izgled nekako promenio. Naravno, odskora je omršala, što je posledica napetosti na poslu. Nežnost je nestala s njenog lica. Jagodice su joj postale isturenije, brada je delovala oštrije. Zbog toga je izgledala grublje, ali na neki način i privlačnije. Čak se i oblačila drukčije. Džulija je nosila tamnu suknju i belu košulju, što je na neki način standardna poslovna odeća. Ali suknja je bila tešnja nego inače. A dok je klatila nogom primetio sam da nosi sandale s kaišem oko članka i visokim potpeticama. Nekad ih je zvala cipele „pojebite me“. Takve cipele nikad ne bi nosila na posao. Tada sam shvatio da je na njoj sve drugačije – držanje, izgled, raspoloženje, sve – i u blesku spoznaje znao sam zašto: moja žena ima ljubavnika. Voda na šporetu počela je da isparava, te sam izvadio bočicu i probao je na svojoj podlaktici. Previše sam je zagrejao, pa sam morao da sačekam da se ohladi. Beba se rasplakala. Malo sam je ljuškao na ramenu dok smo izlazili iz prostorije. Džulija me nije ni pogledala. Samo je njihala nogom i gledala u prazno. Negde sam pročitao da je to sindrom. Muž ostane bez posla, njegova muška privlačnost opada, žena ga više ne ceni i odluta. To sam pročitao u Glamuru ili u Redbuku ili u jednom od onih časopisa po kući koje listam dok čekam da mašina za pranje završi ili da mikrotalasna otopi hamburger. Ali bio sam preplavljen zbrkanim osećanjima. Je li stvarno tako? Jesam li samo umoran i zato u glavi smišljam loše priče? Na kraju, da li je zaista važno to što nosi tešnje suknje i drugačije cipele? Moda se menja. Ima dana kada se ljudi drugačije osećaju. I da li zaista znači da je u vezi ako je ponekad ljuta? Naravno da ne. Verovatno se samo ja osećam neprikladno, neprivlačno. Verovatno to izvire moja nesigurnost. Misli su mi neko vreme tekle tim tokom. Ali iz nekog razloga nisam mogao da razuverim sam sebe. Bio sam siguran da je istina. Preko dvanaest godina živeo sam s tom ženom. Znao sam da je drugačija i znao sam zašto. Mogao sam da osetim prisustvo nekog drugog, nekog spolja, nekog uljeza u našoj vezi. Iznenadilo me je koliko sam čvrsto u to verovao. Osećao sam u kostima, kao boljku. Morao sam da se okrenem na drugu stranu. Beba je prihvatila bočicu i srećno gukala. U zamračenoj kuhinji pogledala me je u lice onim naročitim usredsređenim pogledom, kako bebe umeju. Umirivalo me je da je gledam. Malo kasnije zažmurila je, a zatim su joj se usne opustile. Stavio sam je sebi na rame da podrigne dok sam je nosio u njenu sobu. Roditelji većinom prejako udaraju bebu dok pokušavaju da je nateraju da podrigne. Bolje je samo je gladiti dlanom po leđima, a ponekad i prstima duž kičme. Tiho je podrignula i opustila se. Spustio sam je u krevetac i ugasio noćnu lampicu. Sada je jedino svetlo dopiralo iz akvarijuma, penušavo plavozeleno svetlo u uglu. Plastični ronilac vukao se po dnu i ostavljao trag mehurića. Kad sam se okrenuo da izađem, video sam Džulijin obris na vratima. Tamna joj je kosa bila osvetljena otpozadi. Posmatrala me je. Nisam mogao da joj vidim izraz na licu. Zakoračila je napred. Ukočio sam se. Obgrlila me je rukama i naslonila mi glavu na grudi. „Oprosti mi, molim te“, rekla je. „Pravi sam kreten. Odlično to radiš. Ja sam samo ljubomorna.“ Rame mi je bilo vlažno od njenih suza. „Razumem te“, rekao sam dok sam je grlio. „U redu je.“ Čekao sam da vidim hoće li mi se telo opustiti, ali nije. Bio sam sumnjičav i oprezan. Imao sam loš predosećaj o njoj koji nikako da nestane. Izašla je ispod tuša i ušla u spavaću sobu, peškirom sušeći kratku kosu. Sedeo sam na krevetu i pokušavao da pratim ostatak utakmice. Pomislih kako se nikada ranije nije tuširala noću. Džulija se uvek tuširala ujutro, pre posla. Shvatio sam da sada često dođe kući i odmah ode pod tuš, a tek zatim izađe i pozdravi se s klincima. Telo mi je i dalje bilo napeto. Ugasio sam TV. „Kako je prošla prezentacija?“ „Šta?“ „Prezentacija. Zar niste danas imali prezentaciju?“ „Ah“, rekla je. „Ah, da. Jesmo. Dobro je prošla, kada smo je konačno pokrenuli. Ulagači u Nemačkoj nisu mogli da prate do kraja zbog vremenske razlike, ali – nego, hoćeš da je vidiš?“ „Kako to misliš?“ „Imam kopiju. Hoćeš da vidiš?“ Iznenadio sam se. I slegao ramenima. „Dobro, važi.“ „Baš bih volela da čujem tvoje mišljenje, Džek.“ Načuo sam pokroviteljski ton. Supruga me je uključila u svoj posao. Učinila je da se osećam kao deo njenog života. Gledao sam dok je otvarala poslovnu tašnu iz koje je izvadila DVD. Ubacila ga je u plejer i vratila se da sedne na krevet sa mnom. „Šta ste pokazivali?“, pitao sam. „Novu tehnologiju za medicinsko snimanje. Baš je strava, moram da se pohvalim.“ Ušuškala se i namestila na mom ramenu. Sve vrlo prisno, kao nekada. I dalje mi je bilo neprijatno, ali sam je zagrlio. „Nego, otkud to da se sada tuširaš uveče, a ne ujutro?“ „Ne znam“, odgovorila je. „Je l’ tako? Valjda jeste. Samo mi je lakše, dušo. Jutra su tako užurbana, a imam i te konferencijske razgovore s Evropom, baš dugo traju – eh, evo ga“, rekla je i pokazala na ekran. Video sam sneg, a zatim se pojavila slika.