Gledajte… Ovo je svemir. Ponekad ga zovu konačna granica. (Jedino što naravno, ne može postojati konačna granica, zato što ne bi postojalo ništa prema čemu bi to bila granica, ali što se granica tiče, moglo bi se reći da je vrlo pretposlednja…) A naspram tapiserije zvezda visi jedna maglina, ogromna i crna, u kojoj jedno divovsko crveno oko svetluca kao ludilo bogova… A onda se vidi da je svetlucanje zapravo odblesak u divovskom oku i zamračuje ga treptaj kapka i tama pokreće peraje i Veliki A'Tuin, zvezdana kornjača, pliva napred kroz ništavilo. Na njegovim leđima, četiri ogromna slona. Na njihovim ramenima, opasanim vodom, blistajući pod svojim sićušnim orbitirajućem suncem, veličanstveno se okrećući oko planina svog sleđenog Središta, leži Disksvet, svet i ogledalo svetova. Skoro nestvaran. Stvarnost nije digitalna, sa stanjima uključeno-isključeno, već je analogna. Nekako postepena. Drugim rečima, stvarnost je svojstvo koju stvari poseduju na isti način kao što poseduju recimo, težinu. Neki su ljudi stvarniji od drugih, na primer. Procenjeno je da postoji samo oko pet stotina stvarnih ljudi na ma kojoj planeti, što je razlog zašto sve vreme sreću jedni druge. Disksvet je nestvaran koliko je to moguće, a da pritom ostane taman dovoljno stvaran da bi postojao. I taman dovoljno stvaran da bi bio u ozbiljnoj nevolji. * * * Oko pedeset kilometara nizvrtno od Ank-Morporka talasi su zapljuskivali vetrom išibani, morskom travom opasani, peščanim dinama prekriveni ispljuvak kopna na mestu gde se Kružno more sastajalo s Rubnim okeanom. Sâmo brdo videlo se iz daleka. Nije bilo mnogo visoko, ali je ležalo među dinama kao prevrnuti čamac ili veoma nesrećni kit i prekrivalo ga je šiblje. Nikakva kiša ne bi tu pala ako bi to ikako mogla da izbegne. Mada je vetar izvajao dine oko njega, podnožje brda ostalo je u večnoj, zvonkoj zavetrini. Ništa sem peska nije se ovde promenilo stotinama godina. Do sada. Gruba koliba od nanesenih balvana bila je izgrađena na dugačkoj uvali plaže, mada opisati je kao ‘izgrađena’ predstavlja uvredu prema svim graditeljima grubih koliba kroz vekove; da je moru bilo jednostavno prepušteno da naslaže gomilu drvenog otpada možda bi bolje obavilo posao. A u njenoj unutrašnjosti starac je upravo umro. ‘Oh’, reče on. Otvorio je oči i osvrnuo se gledajući po kolibi. Nije mogao da je jasno vidi prethodnih deset godina. Onda je prebacio ako ne svoje noge onda sećanje na svoje noge preko hrpe vresa i ustao. Onda je izašao napolje u dijamantski blistavo jutro. Bilo mu je zanimljivo kada je video da i dalje nosi duhovnu sliku svoje ceremonijalne odore – izbledele i otrcane, ali na kojoj se i dalje poznavalo da je nekada bila od tamnocrvenog pliša sa zlatnim ukrasima – iako je bio mrtav. Ili je i tvoja odeća umirala zajedno s tobom ili si se možda mentalno oblačio iz čiste navike. Navika ga je takođe odvela do nanosa drvene građe pored kolibe. Kada je pokušao da podigne nekoliko grančica, prošle su mu kroz ruke. Opsovao je. Tada je primetio priliku koja je stajala pored vode, zagledana u more. Bila je naslonjena na kosu. Vetar joj je šibao crnu odoru. Počeo je da šepa ka njoj, setio se da je mrtav i pružio korak. Nije koračao decenijama, ali neverovatno je bilo kako čovek to ne zaboravlja. Pre nego što je prišao na pola puta do prilike, ona mu se obrati. Dikan Ribob, reče. ‘Taj sam.’ Poslednji čuvar Vrata. ‘Pa, valjda je tako.’ Smrt je oklevao. Jesi ili nisi, upita. Dikan se počeša po nosu. Naravno, pomislio je, neophodno je da možeš da se dodirneš. Inače bi se raspao. ‘Teoretski, Čuvara treba da postavi Vrhovna sveštenica’, reče. ‘A Vrhovne sveštenice nije bilo hiljadama godina. Vidiš, ja sam sve to naučio od starog Tenta koji je ovde živeo pre mene. Samo mi je rekao jednog dana: “Dikane, izgleda da ću da umrem, tako da je sada sve na tebi, jer ako nikog drugog nema ko se dobro seća, sve će početi ponovo da se događa, a ti znaš šta to znači.” Dovoljno, brate. Ali to nije ono što bi čovek nazvao pravilnom inicijacijom.’ Pogled mu je prešao uz peščanu dinu. ‘Bili smo tu samo on i ja’, reče. ‘A onda samo ja, koji sam se sećao Holi Vuda. A sada…’ Podigao je ruku prema ustima. ‘Kuku’, reče. Da, reče Smrt. Pogrešno bi bilo reći da je paničan izraz prešao licem Dikana Riboba, zato što je u tom trenutko ono bilo nekoliko metara daleko i na njemu je lebdeo ukočeni osmeh kao da je najzad shvatilo šalu. Ali njegov duh je sasvim sigurno bio zabrinut. ‘Vidiš, stvar je u tome’, reče žurno, ‘niko ovde ne zalazi osim ribara iz susednog zaliva, a oni samo ostave ribu i žure dalje zbog sujeverja i ja nikako nisam mogao da odem i nađem učenika, jer sam morao da održavam vatru i da pevam bajalice…’ Da. ‘… Ogromna je odgovornost kad si jedini koji može da odradi posao…’ Da, reče Smrt. ‘Dobro, naravno, ne kažem ja tebi ništa…’ Ne. ‘… Mislim, nadao sam se da će već neko doživeti brodolom ili tako nešto, ili možda doći u potrazi za blagom i onda bih mogao da mu objasnim kao što je stari Tento meni objasnio, da ga naučim bajalicama, da sve to sredim pre nego što umrem…’ Da? ‘Verovatno nema šanse da eventualno…’ Ne. ‘Tako sam i mislio’, reče Dikan utučeno. Pogledao je prema mestu gde su se talasi razbijali o obalu. ‘Nekad je tamo bio veliki grad, pre mnogo hiljada godina’, reče. ‘Mislim, tamo gde je sada more. Kada je oluja mogu se čuti stara hramska zvona kako zvone dole pod morem.’ Znam. ‘Imao sam običaj da sedim kada su vetrovite noći i da slušam. Često sam zamišljao kako svi ti mrtvi ljudi dole zvone zvonima.’ A sada moramo da pođemo. ‘Stari Tento mi je ispričao da ispod brda postoji nešto što može da natera ljude da rade stvari. Da im ubaci čudne ideje u glavu’, reče Dikan nevoljno prateći mračnu priliku. ‘Ja nikada nisam dobijao nikakve čudne ideje.’ Ali, ti si bajao, reče Smrt. Onda pucnu prstima. Konj je prestao da pokušava da brsti retko peščano rastinje i dokasao do Smrti. Dikana je iznenadilo kada je video da je ovaj ostavljao otiske kopita u pesku. Očekivao je varnice ili barem da se topi kamen. ‘Ehr’, reče, ‘da li bi mogao da mi kažeš, ehr… šta se sada dešava?’ Smrt mu reče. ‘Tako sam i mislio’, turobno reče Dikan. Gore na niskom brdu vatra koja je gorela čitave noći uruši se razbacujući pepeo. Mada se nekoliko ugaraka i dalje žarilo. Uskoro će se ugasiti. . . . . . . . . . . Ugasila se. . . . . . . . . . . Ništa se ne desi čitavog dana. Onda, kod malog udubljenja na ivici natkriljujućeg brda nekoliko zrnaca peska se pomeri ostavljajući sićušnu rupu. Nešto se pojavi. Nešto nevidljivo. Nešto veselo, sebično i veličanstveno. Nešto neopipljivo poput ideje, što zapravo i jeste bilo. Otkačena ideja. Bilo je staro na način koji je nemerljiv bilo kojim kalendarom poznatim čoveku, a to što je ono sada imalo bila su sećanja i potrebe. Sećalo se života u drugim vremenima i drugim svetovima. Trebali su mu ljudi. Izdiglo se naspram zvezda, menjajući oblik, uvijajući se poput dima. Na horizontu su se videla svetla. Volelo je svetla. Nekoliko sekundi ih je posmatralo, a onda, nalik nevidljivoj streli, ispružilo se prema gradu i jurnulo. Takođe je volelo i akciju… I minu nekoliko nedelja. * * * Postojala je izreka da svi putevi vode u Ank-Morpork, najveći grad Disksveta. Barem, postojala je izreka da postoji izreka da svi putevi vode u Ank-Morpork. A pogrešna je. Svi putevi vode iz Ank-Morporka, ali ponekad ljudi se njima kreću u pogrešnom smeru. Pesnici su odavno odustali od pokušaja da opišu grad. Sada oni veštiji pokušavaju da mu pronađu opravdanja. Oni kažu, dobro, možda jeste smrdljiv, možda jeste prenaseljen, možda jeste pomalo onakav kakav bi Pakao bio kada bi pogasili vatre i zatočili krdo krava sa slabijim crevima na godinu dana, ali mora se priznati da je prepun pravog, ustreptalog, dinamičnog života. A ovo je tačno, uprkos tome što to govore pesnici. Ali ljudi koji nisu pesnici kažu: pa šta? I dušeci su prepuni života pa im niko ne piše ode. Građani preziru da žive tamo i, ako moraju da se odsele zbog potreba posla ili avanture ili, još češće, dok im se ne ukine neka zabrana boravka, jedva čekaju da se vrate kako bi nastavili da uživaju u preziru prema tamošnjem životu. Oni stavljaju nalepnice na zadnje delove svojih zaprega na kojima piše: ‘Ank-Morpork – Preziri ga ili ga napusti’. Zovu ga Veliki vahuni, po vrsti voća.[1] S vremena na vreme gradski vladar izgradi zidine oko Ank-Morporka, tobože da bi sprečio neprijatelje da uđu. Ali Ank-Morpork se ne plaši neprijatelja. On je zapravo gostoprimljiv prema njima ukoliko su to neprijatelji koji imaju novca za trošenje.[2] Preživeo je poplave, vatre, horde, revolucije i zmajeve. Ponekad, istini za volju, slučajno, ali ih je preživeo. Vedar i nepopravljivo korumpirani duh grada predstavljao je zaštitu od svega… Sve do sada. * * * Buum. Eksplozija je raznela prozore, vrata i veći deo dimnjaka. Tako nešto se i očekivalo u Alhemičarskoj ulici. Komšije su volele eksplozije koje su barem bile uočljive i kratko su trajale. One su bile bolje od smradova koji su se uvlačili u sve pore. Eksplozije su bile deo krajolika ili barem onoga što je ostalo od njega. A ova je bila veoma dobra čak i po kriterijumima lokalnih poznavalaca. U središtu nabujalog dima moglo se videti tamnocrveno središte što nije bio čest prizor. Komadi napola istopljenih cigala bili su istopljeniji nego obično. Bilo je to, smatrali su, veoma upečatljivo. Buum. Minut ili dva nakon eksplozije neka prilika izbauljala je iz razvaljene rupe na mestu gde su nekada bila vrata. Nije imala kose, a ono što je još imala od odeće bilo je u plamenu. Oteturala se do omanje grupice koja se divila uništenju i nasumice položila čađavu ruku na prodavca bureka i kobasica u lepinji Još-Malo-Pa-Džabe Diblera, koji je imao skoro magijsku sposobnost da iskrsne gde god je moglo da dođe do neke trgovine. ‘Tražim’, reče pospanim, ošamućenim glasom, ‘reč. Na vrh mi je jezika.’ ‘Plik?’ ponudi Džabe. Povratio mu se osećaj za ekonomiju. ‘Nakon takvog iskustva’, dodao je pružajući poslužavnik s toliko obrađenih organskih otpadaka da su postali zamalo sveti, ‘ono što vama treba jeste da smažete jedan lep vruć burek s mesom…’ ‘Nenene. Nije plik. Nego ono što kažeš kad otkriješ nešto. Izletiš i urlaš po ulicama’, hitro reče nagaravljena prilika. ‘Naročita reč’, dodade dok mu se čelo nabiralo ispod čađi. Svetina, ne baš oduševljena što više neće biti eksplozija okupila se oko njih. Ovo bi moglo da bude skoro jednako dobro. ‘Jeste, tako je’, reče postariji čovek puneći lulu. ‘Izletiš i vičeš “Vatra! Vatra!” ’ Lice mu je trijumfalno blistalo. ‘Nije to…’ ‘Ili, “Upomooć!” ili…’ ‘Ne, u pravu je čovek’, reče žena s korpom riba na glavi. ‘Postoji naročita reč. Neka strana.’ ‘Jeste, jeste’, reče njen sused. ‘Naročita strana reč za ljude koji nešto otkriju. Izumeo ju je neki strani tikvan u kadi…’ ‘Dobro’, reče lulaš koji se poslužio alhemičarevom kapom kako bi zapalio, ‘ja, za početak, ne vidim što bi ljudi u ovom gradu trebalo da trčkaraju i da urlaju neke stranske reči samo zato što su se okupali. Uostalom, pogledajte ga. On se bogme nije okupao. Njemu treba kupanje, to da, ali da se kupao, to nije. Šta će njemu sada da izvikuje tu neke stranske reči? Imamo mi dovoljno dobrih reči za urlanje.’ ‘Kao na primer?’ upita Još-Malo-Pa-Džabe. Lulaš je oklevao. ‘Pa’, reče. ‘recimo… “Otkrio sam nešto”… ili… “Uraa”…’ ‘Ne, mislio sam na onog klipana iz Tsorta, ili odakle li. Bio je u kadi i sinula mu je neka ideja pa je istrčao na ulicu urlajući.’ ‘Šta je urlao?’ ‘Nemam pojma. Možda “Dajte mi peškir!” ’ ‘More itekako bi on urlao kad bi tako nešto pokušao ovde’, veselo reče Džabe. ‘A sada, dame i gospodo, imam ovde neke kobasice u lepinji koje će vam…’ ‘Eureka’, reče nagaravljeni klateći se. ‘Šta s tim?’ upita Džabe. ‘Ne, to je ta reč. Eureka.’ Zabrinuti osmeh raširio se crnim licem. ‘To znači “Imam ga”.’ ‘Šta to imaš?’ upita Džabe. ‘To. Zapravo, imao sam. Okto-celuloza. Neverovatna stvar. Imao sam je u ruci. Ali držao sam je suviše blizu vatre’, reče prilika pometenim glasom polu-ošamućenog. ‘Mnogo važna stvar. Mora da se zabeleži. Ne dozvoliti da postane vruća. Mnogo važno. Moram da zapišem vrlo važnu činjenicu.’ Otrčao je prema zadimljenim ruševinama. Dibler ga je gledao kako se udaljuje. ‘Pitam se o čemu on to?’ reče. Onda slegnu ramenima i podiže glas. ‘Burek! Vruće kobasice! U lepinji! Tako sveže da svinja nije ni primetila da ih nema!’ * * * Sve ovo posmatrala je svetlucava, uskovitlana ideja. Alhemičar nije čak ni znao da je ona bila tu. Sve čega je on bio svestan bilo je da je danas bio izuzetno inspirisan. Ona je sada opazila um prodavca bureka. Poznavala je takvu vrstu uma. Volela je takve umove. Umovi koji su mogli da prodaju košmarne bureke mogli su da prodaju i snove. Uskočila je. Na udaljenom brdu povetarac je uvijao hladni, sivi pepeo. Dole, prema podnožju brda, u pukotini u udubljenju između dve stene gde se patuljasto žbunje kleka borilo za opstanak, kapljica peska poče da se kreće. * * * Buum. Fin sloj kreča zasipao je radni sto Mastrama Ridkalija, novog arhirektora Nevidljivog univerziteta, upravo kada je pokušavao da prikači naročito teškog insekta. Bacio je pogled kroz mutno staklo. Oblak dima nadvijao se nad stambenim delom Morporka. ‘Blagaaajniče!’ Blagajnik se, bez daha, pojavio u roku od nekoliko sekundi. Buka ga je uvek uznemiravala. ‘To su alhemičari, gospodine’, dahtao je. ‘To je već treći put ove nedelje. Bem ti vatromet-majstore’, gunđao je arhirektor. ‘Bojim se da je tako, gospodine’, reče Blagajnik. ‘Šta li oni samo misle?’ ‘Stvarno ne bih mogao da kažem, gospodine’, reče Blagajnik dolazeći do daha. ‘Alhemija me nikada nije zanimala. Sve mi je to suviše… suviše…’ ‘Opasno’, odlučno reče Arhirektor. ‘Ništa drugo ne rade nego mućkaju koješta i govore: ej, šta li će se desiti ako dodamo kap ovog žutog čuda, pa onda dve nedelje idu bez obrva.’ ‘Htedoh da kažem nepraktično’, reče Blagajnik. ‘Pokušavaš da na teži način uradiš stvari kada ti je dostupna savršeno prosta, svakodnevna magija.’ ‘Mislio sam da pokušavaju da izleče filozofa od kamenja, ili tako nešto’, reče Arhirektor. ‘Gomila gluposti, ako mene pitaš. Bilo kako bilo, odoh ja.’ Kada se Arhirektor uputio iz sobe Blagajnik mu brže-bolje mahnu papirima. ‘Pre nego što odete, Arhirektore’, reče očajnički, ‘ako vam ne bi bilo teško da potpišete nekoliko…’ ‘Nemoj sada, molim te’, odbrusi Arhirektor. ‘Moram da odem do čoveka zbog konja, šta?’ ‘Šta?’ ‘Dobro.’ Vrata se zatvoriše. Blagajnik ostade zagledan u njih i uzdahnu. Nevidljivi univerzitet je imao mnoštvo različitih vrsta Arhirektora tokom godina. Velikih, malih, veštih, pomalo ludih, krajnje ludih – dolazili bi, obavljali funkciju, u nekim slučajevima nedovoljno dugo da bi im se dovršio portret koji će biti okačen u Velikoj dvorani, a onda bi umirali. Vrhovni čarobnjak u svetu magije imao je iste izglede na dugoročno zaposlenje kao isprobavač pogo štapova na minskom polju. Međutim, s Blagajnikove tačke gledišta ovo nije moralo da bude bitno. Ime bi se možda povremeno promenilo, ali ono što jeste bilo bitno bilo je to da je uvek postojao Arhirektor, a Arhirektorov najvažniji posao, onako kako je to video Blagajnik, bio je da potpisuje papire, po mogućstvu, s Blagajnikove tačke gledišta, da ih prethodno ne pročita. Ovaj je bio drugačiji. Ako ništa, jedva da je ikada bio unutra osim da bi presvukao svoju blatnjavu odeću. I vikao je na ljude. Obično na Blagajnika. Pa ipak, u ono vreme, činilo se kao dobra zamisao izabrati Arhirektora koji četrdeset godina nije kročio na Univerzitet. U poslednjih nekoliko godina bilo je toliko unutrašnjih borbi između različitih redova čarobnjaštva da su se, barem jednom, viši čarobnjaci složili da je Univerzitetu potreban period stabilnosti, kako bi mogli u miru da nastave sa svojim spletkarenjem i intrigama nekoliko meseci. Pretraživanjem dokumentacije došlo se do Ridkalija Smeđeg, koji je nakon što je postao mag Sedmog nivoa već s neverovatnih dvadeset sedam godina napustio Univerzitet kako bi se starao o porodičnom imanju negde u unutrašnjosti. Činio se idealnim. ‘Pravi momak’, svi su govorili. ‘Da bi dobro očistio, uzmi novu metlu. Čarobnjak sa sela. Povratak korenima čarobnjaštva. Starina s lulom i namigujućim očima. Momak koji ume da razlikuje jednu biljku od druge, od vrste kojoj je svaka zverka u šumi pobratim. Spava pod zvezdama, garantovano. Ne bi trebalo da nas začudi ako razume šta vetar šapuće. Mogao bi da se kladiš da zna ime svakog drveta. Još i priča s pticama.’ Glasnik je poslat. Ridkali Smeđi je uzdahnuo, opsovao poneku, pronašao svoju palicu u bašti ispred kuhinje gde je služila kao podupirač za strašilo i krenuo na put. ‘A ako bude pravio probleme’, dodavali su čarobnjaci u privatnosti svojih glava, ‘onog koji priča s drvećem moći ćemo da se rešimo k’o od šale.’ A onda je stigao i ispostavilo se da je Ridkali Smeđi zaista pričao s pticama. Zapravo vikao je na ptice, a ono što je obično dovikivao bilo je: ‘Gubi se odavde, štetočino!’ Poljske životinje i pernati stanovnici neba poznavali su Ridkalija Smeđeg. Postali su tako dobri u raspoznavanju obrisa da su u krugu od trideset kilometara od Ridkalijevog imanja bežali, skrivali se, ili u očajničkim pokušajima žestoko nasrtali i na samo pojavljivanje špicaste kape. U roku od dvanaest sati od dolaska, Ridkali je smestio čopor lovačkih zmajeva u poslužiteljevu ostavu, gađao svojim zastrašujućim samostrelom gavrane na prastaroj Kuli umetnosti, ispio tuce boca crnog vina i stropoštao se u krevet u dva ujutro pevajući pesmu s rečima koje su neki stariji i zaboravniji čarobnjaci morali da potraže u rečniku. A onda se probudio u pet ujutro i krenuo u lov na patke dole u močvarama oko rukavca. I vratio se žaleći se kako nema dobre reke za pecanje pastrmki na kilometre. (Ne biste mogli da pecate na reci Ank; trebalo bi da skačete po udici da bi uopšte potonula.) I naručio je pivo uz doručak. I pričao je viceve. Sa druge strane, razmišljao je Blagajnik, barem se nije mešao u vođenje Univerziteta. Ridkalija Smeđeg nije zanimalo vođenje bilo čega sem možda čopora pasa na uzici. Ako to ne bi mogao da gađa strelama, lovi ili peca, on nije mogao da mu vidi neku svrhu. Pivo za doručak! Blagajnik se stresao. Čarobnjaci nisu bili mnogo upotrebljivi do podneva i doručak u Velikoj dvorani bila je tiha, mirna prilika, koju je narušavalo samo nakašljavanje, tiho koračanje poslužitelja i poneko stenjanje. Ljudi koji su vikali tražeći bubrege, krvavice i pivo bili su nov fenomen. Jedina osoba koja nije bila prestravljena jezivim čovekom bio je stari Vindl Puns, koji je imao sto trideset godina i bio gluv, i kome je mada je bio stručnjak za antičke magijske spise trebalo malo crtanja i poprilično zagrevanja da bi se uhvatio u koštac sa sadašnjošću. Pošlo mu je za rukom da prihvati činjenicu da će novi Arhirektor biti jedan od onih momčića koji ćaskaju s ježevima i ptičicama, a trebalo bi mu nedelju ili dve da shvati promenu situacije, pa je u međuvremenu vodio ljubazne i kurtoazne razgovore zasnovane na ono malo stvari kojih se mogao setiti u vezi s Prirodom. Nešto u stilu: ‘Pretpostavljam da je, mm, za vas velika promena, mm, to što spavate u pravom krevetu umesto pod, mm, zvezdama?’ I: ‘Ove stvari, mm, ovde, zovu se noževi i viljuške, mm.’ I: ‘Ovo, mm, zeleno po kajgani, mm, da l’ je to možda peršun, šta mislite?’ Ali, pošto novi Arhirektor nije mnogo obraćao pažnju na to šta neko priča za vreme jela, a Puns nikada nije primetio da ne dobija odgovore, slagali su se sasvim dobro. U svakom slučaju, Blagajnik je imao druge probleme. Alhemičare, za početak. Nije se moglo verovati alhemičarima. Bili su isuviše ozbiljni. Buum. I to je bila poslednja. Čitavi dani protekli su neprekinuti manjim eksplozijama. Grad se ponovo primirio, što je bilo veoma glupo s njegove strane. Ono o čemu se Blagajnik nije setio da razmišlja bilo je da to što više nema prasaka ne znači da su to i prestali da rade, ma o čemu bila reč. To je samo značilo da su ga radili kako treba. - kraj odlomka - -------------------------------------------------------------------------------- [1] To je voćka koja raste samo u nekim delovima neznabožačkog Hauvondalanda. Dugačko je sedam metara, prekriveno trnjem boje ušne masti i smrdi kao mravojed koji je pojeo veoma pokvarenog mrava. [2] U stvari, čuvena publikacija Trgovačkog esnafa Dobro došli u Ank-Morpork, grad hiljadu iznenađenja sada ima čitav odeljak pod nazivom ‘Dakle, vi ste varvarski osvajač?’ u kojem se nalazi vodič kroz noćni život, jeftine narodne rukotvorine na bazaru i, pod naslovom ‘Stepa koja nedostaje’, spisak restorana u kojima se služi pristojno kobilje mleko i jakova crevca. I ne jedan se vandal šiljatog šlema trkom vratio u svoj ledeni bivak pitajući se zašto mu se čini da je mnogo siromašniji i kako to da je postao vlasnik loše satkanog ćilima, litra bljutavog vina i plišanog ljubičastog magarca sa slamnatim šeširom.