Prolog Savršeni zločini KAZANOVA Boka Raton, Florida, jun 1975. VEĆ TRI sedmice mladi ubica odistinski je živeo u zidovima jedne izvanredne petnaestosobne kuće na žalu. Mogao je da čuje šaputavo razbijanje valova Atlantika koje je dopiralo spolja, ali ga to nikada nije namamilo da pogleda okean ili privatnu belu peščanu plažu koja se protezala duž obale stotinak ili više metara. Imao je i suviše da izvidi, prouči i obavi iz svog skrovišta u prekrasnoj kući, zidanoj u novomediteranskom stilu u Boki. Puls danima nije prestajao da mu damara. U golemoj kući živelo je njih četvoro: Majkl i Hana Pirs sa svoje dve kćeri. Ubica je uhodio porodicu u krajnje intimnoj atmosferi i u najintimnijim trenucima. Voleo je sve sitnice u vezi s Pirsovima, osobito Haninu dražesnu zbirku morskih školjki i kompletnu flotu jedrilica koja je visila s tavanice jedne od gostinskih soba. Danonoćno je promatrao stariju kćerku, Koti. I ona i on pohađali su Srednju školu sv. Andreje. Bila je zanosna. Nijedna devojka u školi nije bila tako lepa ni bistra kao Koti. Budnim okom pratio je i Keri Pirs. Imala je samo trinaest godina, ali već je bila napupeli sladunac. Iako je bio viši od metar i osamdeset, lako se zavlačio u tunele za kućnu ventilaciju. Mršav kao struna, još nije počeo da gomila kilograme. Ubica je bio zgodan onako kako su zgodni srednjoškolci s Istočne obale. Na tajnom mestu u skrovištu čuvao je pregršt sramnih romana, vrlo erotičnih knjiga koje je pronašao na grozničavim šoping putovanjima u Majami. Postao je zavisnik od Priče o devojci O, Pariskih učenica i Bludnih uvođenja. U zidovima je takođe, pokraj sebe, držao revolver smit i veson. Ulazio je u kuću i izlazio iz nje kroz podrumski dvokrilni prozor s polomljenom rezom. Ponekad je čak spavao tamo dole, iza starog frižidera vestinghaus, koji se oglašavao lakim predenjem i u kojem su Pirsovi čuvali višak piva i bezalkoholnih pića za svoje gala zabave, često krunisane paljenjem velike vatre na obali. Istini za volju, te junske noći osećao se malo uvrnutije, ali nije bilo razloga za brigu. Nikakvih problema. Nešto ranije iste večeri islikao je telo širokim trešnjevocrvenim, narandžastim i kadmijum žutim trakama i mrljama. On jeste bio ratnik; lovac. S hromiranim revolverom kalibra .22, baterijskom lampom i knjigama nadohvat ruke, šćućurio se u plafonu iznad Kotine spavaće sobe. Takoreći, ležao je na njoj. Noćas je bila noć nad noćima. Početak svega što mu je u životu bilo odista važno. Udomio se i ponovo pročitao omiljene delove iz Pariskih učenica. Njegova džepna baterijska lampa škiljavo je obasjavala stranice. Knjiga je svakako bila super za loženje, ali takođe prepuna tupljenja. Zaplet se vrteo oko jednog „uglednog“ francuskog advokata koji je potplatio jedru upraviteljku, pa ga je pustila da provodi noći u okrilju „vruće kuće“ – devojačkog internata. Knjiga je obilovala krajnje izveštačenim jezikom: „njegova kapna za štap sa srebrnastim vrhom“, „njegova verolomna batina“, „macafukao je vazda voljne školarke“. Posle nekog vremena umorio se od čitanja i pogledao na svoj ručni sat. Sada je bilo vreme, skoro tri po ponoći. Dok je sklanjao knjigu i zvirio kroz šipke na rešetkastom otvoru, tresle su mu se šake. Jedva je dolazio do daha dok je posmatrao Koti u krevetu. Sada je pred njim bila vrlo stvarna avantura. Baš kao što ju je dočaravao u mašti. Sladio se mišlju: Još malo pa će započeti moj pravi život. Hoću li to stvarno učiniti? Da, hoću!… On je nesumnjivo živeo u zidovima obalske kuće Pirsovih. Uskoro će ta košmarna, jeziva činjenica postati udarna vest na naslovnim stranama svih velikih listova širom Sjedinjenih Država. Jedva je čekao da pročita Boka Raton njus. DEČAK U ZIDOVIMA! UBICA KOJI JE STVARNO ŽIVEO U ZIDOVIMA JEDNE PORODIČNE KUĆE! MOŽDA I U VAŠOJ KUĆI ŽIVI NEKI POMAHNITALI MANIJAKALNI ZLOČINAC. Koti Pirs je spavala kao najlepša devojčica. Imala je preširoku majicu Harikena* s Univerziteta Majami, ali joj se zadigla pa su se videle ružičaste svilene gaćice bikinija. Spavala je na leđima, jedne preplanule noge prebačene preko druge. Napućena usta bila su joj ovlaš otvorena i obrazovala su majušno o, a iz povoljnog položaja koji je zauzimao izgledala je kao sušta nevinost i lak plen. Sada je bila gotovo zrela žena. Pre samo nekoliko sati gledao ju je kako se šepuri pred zidnim ogledalom. Gledao je kako skida svoje ružičasto svileno prsluče za podizanje grudi. Gledao je kako zuri u svoje savršene dojke. Koti je bila nepodnošljivo ohola i nedostupna. Ali noćas će joj pokazati. Uzeće je. Pažljivo, tiho, uklonio je metalnu rešetku na tavanici. Zatim je izmileo iz zida pravo dole u Kotinu nebeskoplavu i ružičastu spavaću sobu. Osećao je teskobu u grudima i disao je ubrzano i s naporom. U jednom trenutku je goreo, a već u sledećem je drhtao i bilo mu je zima. Dve male plastične kese za smeće pričvršćene oko članaka na nogama pokrivale su mu stopala, a imao je i svetloplave gumene rukavice koje je služavka Pirsovih koristila prilikom čišćenja kuće. Ovako go, obojena tela, osećao se kao ubojiti nindža ratnik i izgledao kao oličenje terora. Savršeni zločin. Godilo mu je to osećanje. Nije li ovo samo san? Ne, znao je da ne sanja. Ovo je živa istina. Zaista će to da učini! Duboko je udahnuo i osetio vatru u plućima. Kratko ali pažljivo posmatrao je usnulu devojčicu kojoj se u Sv. Andreji toliko puta divio. Onda se lagano zavukao u krevet pored neuporedive i jedinstvene Koti Pirs. Skinuvši gumene rukavice, blago joj je pomilovao savršenu kožu koju je sunce prevuklo bronzom. Zamišljao je da maže Koti po čitavom telu uljem za sunčanje s mirisom kokosa. Već je bio tvrd kao stena. Njena dugačka plava kosa bila je izbledela od sunca i meka pod rukom kao krzno kunića. Bila je bujna, lepa i odisala je šumskom svežinom, nalik na balzam. Da, snovi se ostvaruju. Koti iznenada otvori oči. Blistale su smaragdnim sjajem dragulja i izgledale su kao neprocenjivi nakit Harija Vinstona u Boki. Bez daha je izgovorila njegovo ime – ime pod kojim ga je znala u školi. Ali on je sebi dao novo ime; imenovao se drugačije, stvorio je sebe nanovo. „Otkud ti ovde?“ – grčevito je izustila. „Kako si ušao?“ „Iznenađenje, iznenađenje! Ja sam Kazanova“, prošaputao joj je na uvo. Puls mu je podivljao. „Izabrao sam tebe među svim lepoticama u Boka Ratonu, u celoj Floridi. Zar ti nije milo?“ Koti je zaustila da vrisne. „Sada pst“, rekao je i njena ustašca prekrio svojima. Utisnuo je na njih poljubac pun ljubavi. Ljubio je i Hanu Pirs te nezaboravne noći sakaćenja i ubistava u Boka Ratonu. Ubrzo potom ljubio je i trinaestogodišnju Keri. Pre nego što je završio za tu noć, znao je da je zaista Kazanova – najveći ljubavnik na svetu. DŽENTLMEN POSETILAC Čepel Hil, Severna Karolina, maj 1981. BIO JE savršeni Džentlmen. Uvek Džentlmen. Uvek nenametljiv i učtiv. Razmišljao je o tome slušajući ljubavni par koji se sporazumevao šuštavim šapatom u šetnji kraj Univerzitetskog jezera. Sve je bilo tako sanjarski romantično. Upravo po njegovoj meri. „Je li ovo dobra ideja, ili je neopisivo glupa?“ – čuo je kako Tom Hačinson pita Rou Tirni. Izvodili su manevar ukrcavanja u tamnozelenoplavi čamac na vesla koji se blago ljuljuškao uz dugački jezerski dok. Tom i Rou su se spremali da „pozajme“ čamac na nekoliko sati. Tajni studentski nestašluk. „Moj pradeda kaže da plutanje nizvodno u čamcu na vesla ne skraćuje životni vek“, reče Rou. „Ideja je super, Tomi. Hajde da to uradimo!“ Tom Hačinson se zasmeja. „A šta ako se u pomenutom čamcu radi još ponešto?“ „Pa, ako to uključuje neku vrstu aerobika, uistinu može i da ti produži životni vek.“ Suknja je zašuškala tarući se o glatke devojačke slabine kada je Rou skrstila noge. „Dakle, misliš da je dobra ideja da se iskrademo na plovidbu po mesečini u čamcu ovih ljubaznih ljudi“, reče Tom. „Super ideja“, terala je Rou svoje. „Najbolja. Hajde da to uradimo!“ Čim je čamac na vesla napustio dok, Džentlmen je skliznuo u vodu. Izveo je to bešumno. Slušao je svaku reč, svaki pokret i svaku nijansu zanosnog ljubavnog rituala udvaranja. Mesec se bližio uštapu i Tomu i Rou izgledao je vedar i lep kada su nehajno izveslali na svetlucavo jezero. Ranije te večeri izašli su na romantičnu večeru u Čepel Hil i oboje su bili besprekorno odeveni. Rou je imala plisiranu crnu suknju, svilenu bluzu krem boje, srebrne sedefaste minđuše i bisernu ogrlicu za svečane prilike, koja je pripadala njenoj cimerki. Savršena odeća za šetnju čamcem. Džentlmen bi se opkladio da Tom Hačinson nije vlasnik sivog odela na sebi. Tom je rodom bio iz Pensilvanije. Bio je sin jednog automehaničara, dogurao je do kapitena fudbalskog tima Univerziteta Djuk, a prosečna ocena bila mu je san snova. Rou i Tom su bili „zlatni par“. To je bilo otprilike sve oko čega su mogli da se slože studenti Djuka i obližnjeg Univerziteta Severne Karoline. „Skandal“ što se kapiten Djukovog fudbalskog tima sastaje s „kraljicom azaleje“ iz Karoline činio je njihovu romantičnu vezu još pikantnijom. Lagano nošeni jezerskom strujom, nevešto su petljali oko neposlušne dugmadi i patent zatvarača. Rou je naposletku na sebi ostavila samo minđuše i pozajmljene bisere. Tom je ostao u beloj košulji, ali je bila skroz raskopčana, praveći neku vrstu šatora kada je ušao u Rou. Pod budnim okom meseca, počeli su da vode ljubav. Dok se čun blago i razigrano ljuljao, tela su im se kretala bez zapinjanja. Rou je prigušeno stenjala i ti zvuci su se mešali s horom cikada koje su prodorno cvrčale u daljini. Džentlmen oseti kako iz njega izbija stub besa. Provalila je njegova mračna strana: svirepa, potisnuta zver, savremeni vukodlak. Iznenada, Tom Hačinson izlete iz Rou Tirni uz lako „plop“. Nešto snažno izvuče ga iz čamca. Pre nego što se strovalio u vodu, Rou začu njegov vrisak. Bio je to čudan krik, koji je zvučao kao jaaahhh. Tom proguta jezersku vodu i silovito se zagrcnu. Grlo ga je strašno zabolelo i zapeklo, a bol je, mada ograničen na to jedno mesto, bio žestok i zastrašujući. Onda ga ona grdna sila koja ga je s leđa povukla u jezero, šta god da je bila, najedared pusti. Nestade pritiska koji ga je gušio. Tek tako. Bio je slobodan. Digavši ka vratu krupne i jake šake ofanzivnog fudbalskog beka, Tom dotače nešto toplo. Iz vrata mu je kuljala krv i razlivala se po jezerskoj vodi. Obuze ga užasan strah, osećanje blisko panici. Sav zgrožen, ponovo opipa vrat i otkri da je tamo zaboden nož. Oh, Hriste Bože, pomisli, preklan sam. Umreću na dnu ovog jezera, a ne znam čak ni zašto. U čamcu na vesla, koji je besciljno plutao i ljuljao se, Rou Tirni je, u međuvremenu, bila suviše zbunjena i uplašena čak i da vrisne. Srce joj je tuklo tako brzo i plahovito da je jedva uspevala da diše. Uspravila se u čamcu, grozničavo tražeći nekakav znak od Toma. Ovo mora da je neslana šala, pomisli. Više nikad neću izaći s Tomom Hačinsonom. Neću se udati za njega. Ni za milion godina. Ovo nije smešno. Mrznula se i zato poče da pipa po dnu čamca tražeći svoju odeću. Brzo, blizu čamca, iz crne vode naglo izroni neko ili nešto. Nalik na podvodnu eksploziju u jezeru. Rou je videla kako neka glava skakuće na površini. Neosporno muška glava… ali to nije bio Tom Hačinson. „Nisam hteo da te uplašim“, rekao je Džentlmen blago, gotovo kao da vodi običan razgovor. „Ne boj se“, prošaputao je hvatajući se za gornji rub trupa čamca koji se ljuljao. „Mi smo stari prijatelji. Da budem krajnje iskren, posmatrao sam te duže od dve godine.“ Iznenada, Rou je zavrištala kao da sutra neće osvanuti. Rou Tirni nije ni svanulo. Prvi deo Maza Kros Poglavlje 1 Vašington, Okrug Kolumbija, april 1994. KAD JE sve počelo, bio sam na zastakljenoj verandi naše kuće u Petoj ulici. Spustio se „kišni pljusak“, kako je imala običaj da kaže moja mala Dženel, a veranda je bila fino mesto za boravak. Baba me je jednom naučila molitvi koju nikad nisam zaboravio: „Hvala ti što je sve tako kako je.“ Izgledala je kao stvorena za taj dan – maltene. Za zid terase bio je zakačen kvadrat stripa Daleka strana Garija Larsona. Na njemu je bio prikazan godišnji banket „Svi batleri sveta“. Jedan batler bio je ubijen. U grudi mu je do drške bio zariven nož. Na mestu zločina, detektiv je govorio: „Bože, Kolingse, mrzim kad ponedeljak otpočne ovakvim slučajem!“ Strip je bio tu da me podseti kako život nudi mnogo više od detektivskog posla u Odeljenju za ubistva u Okrugu Kolumbija. Dejmonov crtež od pre dve godine, zakačen pored stripa, imao je posvetu: „Najboljem tati na svetu.“ Još jedna opomena. Svirao sam na našem starom klaviru melodije Sare Von, Bili Holidej i Besi Smit. U poslednje vreme me je svojom potajnom setom neodoljivo plenio bluz. Mislio sam na Džizi Flanagan. Pokatkad mi se priviđalo njeno lepo lice, ne dajući mi mira dok sam zurio u daljinu. Trudio sam se da ne zurim u daljinu suviše često. Moje dvoje dece, Dejmon i Dženel, sedelo je pored mene na pouzdanoj, premda malo rahitičnoj klavirskoj klupici. Dženel me je ručicom obgrlila oko leđa najviše što je mogla da je pruži, dakle oko jedne trećine potrebnog rastojanja. Slobodnom rukom držala je kesicu gumenih medveda. Kao i uvek, delila ih je s prijateljima. Lagano sam sisao crvenu gumenu bombonu. Ona i Dejmon zviždanjem su pratili moju svirku na klaviru, iako je Dženino zviždanje pre podsećalo na pljuckanje u nekom programiranom ritmu. Na klaviru je ležao izgužvani primerak Zelenih jaja sa šunkom*, koji je podrhtavao u taktu. I Dejmon i Dženi su znali da sam nedavno imao nekih problema u životu, a u poslednjih nekoliko meseci svakako. Pokušavali su da me razvedre. Svirali smo i zviždali bluz, soul i pomalo fjužn, ali smo se uz to smejali i šalili, kao sva nama slična deca. Ovo vreme provedeno s decom voleo sam više od svih preostalih delova mog života zajedno i bivao sam s njima sve duže i duže. Dečje fotografije na kodak filmu uvek su me podsećale da će moje bebe imati sedam i pet godina jednom i nikad više. Nisam nameravao da propustim nijedan trenutak s njima. Prekinuo nas je bat teških koraka koji su se trkom približavali uz drvene stepenice naše verande iza kuće. Zatim odjeknu zvonce: jednom, dvaput, triput. Ko god da se tamo napolju nalazio, bilo mu je vrlo hitno. „Ding-dong, veštica je mrtva“, ponudi Dejmon misao koja je bila proizvod trenutnog nadahnuća. U svom nastojanju da izigrava kul momka, nosio je anatomski zakrivljene naočari. U stvari, i bio je mala kul momčina. „Ne, nije mrtva veštica“, usprotivi se Dženi. Nedavno sam primetio da je postala nepokolebljiva braniteljka svog pola. „Možda vesti nisu o veštici“, prihvatih u pravom trenutku njihov način govora. Deca se nasmejaše. Razumela su većinu mojih šala, što je bila zastrašujuća misao. Neko nametljivo zakuca na vrata i začuh kako uzbuđeno i plačno izvikuje moje ime. Đavo te odneo, ostavi nas na miru! Sada nam u životu nisu potrebni ni uzbuđenja ni plač. „Doktore Krose, molim vas, dođite! Molim vas! Doktore Krose“, nastaviše se povici. Nisam prepoznao ženski glas, ali izgleda da od privatnog života nema ništa čim vas zovu „doktore“. Spustio sam decu pridržavajući ih šakama za teme na majušnim glavama. „Ja sam doktor Kros, ne vas dvoje. Samo nastavite da zviždite i čuvajte mi mesto. Odmah ću se vratiti.“ „Vratiću se!“ – reče Dejmon glasom koji je bio njegova najbolja imitacija Terminatora. Osmehnuh se šali. Već u drugom razredu bio je sveznalica. Požurih ka sporednim vratima, usput zgrabivši službeni pištolj. Ovaj komšiluk može da bude opasan čak i za policajca, što je moje zanimanje. Provirio sam kroz zamagljene i prljave prozore da vidim ko je na stepenicama verande. Prepoznao sam mladu ženu. Živela je u naselju Lengli. Rita Vošington je bila dvadesettrogodišnja narkomanka koja se smucala našim ulicama kao neka siva avet. Rita je bila visprena, dosta zgodna, ali povodljiva i slaba. U životu je krenula vrlo lošim putem, izgubila lepotu i sada joj je sudbina verovatno bila zapečaćena. Otvorio sam vrata i hladan vlažan nalet vetra ošamario me je po licu. Na Ritinim šakama i zglavcima bilo je mnogo krvi, kao i na njenom kratkom zelenom kaputu od imitacije kože. „Rita, za ime sveta, šta ti se desilo?“ – upitah. Mislio sam da su je pogodili u trbuh ili izboli nožem zbog neke droge. „Molim vas, molim vas, pođite sa mnom“, istovremeno se zakašlja i zajeca Rita Vošington. „Mali Markus Danijels“, nastavi i zaplaka još glasnije. „Ranjen nožem! Zaista teško! Doziva vas. Traži vas, doktore Krose.“ „Ostanite ovde, deco! Odmah se vraćam!“ – viknuh da bih nadjačao histerične vapaje Rite Vošington. „Nana, molim te, pripazi na decu!“ – proderao sam se još glasnije. „Nana, moram da izađem!“ Zgrabio sam kaput i krenuo za Ritom Vošington u hladnu kišu koja je nemilice lila. Pokušao sam da ne ugazim u jarkocrvenu krv koja je curila s naših stepenica kao sveža farba.