BERMONDSI Ovo nije običan dan. Berni mi sipa veliku kriglu i stavlja pred mene. Gleda me, zbunjenog, mlitavog, psećeg lica, ali vidi da nisam za ćaskanje. Došao sam, pet minuta nakon otvaranja, na mali tihi sastanak s kriglom od pola litra. Vidi moju crnu kravatu, iako je od pogreba prošlo četiri dana. Pružam mu peticu, on je nosi do kase i vraća mi kusur. Spušta novčiće, s naročitom pažnjom, gledajući me, na šank pored moje krigle. „Neće biti isto, je l' da?“, kaže odmahujući glavom i gleda niz šank, ka slobodnim mestima. „Neće biti isto.“ Ja kažem: „Još ćeš ti čuti za njega.“ On kaže: „Još ću šta?“ Srčem penu s piva. „Rekoh, još ćeš ti čuti za njega.“ Mršti se, češe obraz, gleda me. „Naravski, Rej“, kaže i odmiče se niz šank. Nisam hteo da ispadne šala. Ispijam dva-tri santima piva i palim pljugu. Osim mene tu je još troje-četvoro ranoranilaca, a pab ne izgleda baš najbolje. Hladno je, miriše na sredstvo za čišćenje, ima previše praznog prostora. Kroz prozor ulazi snop sunčevog svetla prepun trunčica. Navodi misli na crkvu. Sedim tu, gledam stari sat gore iznad šanka. Tomas Sleteri, časovničar, Sautvark. Boce su poređane jedna uz drugu kao cevi orgulja. Sledeći stiže Leni. On ne nosi crnu kravatu, on uopšte ne nosi kravatu. Na brzinu baca okce kako sam obučen i obojica osetimo da smo promašili. „Ja ću, Leni“, kažem. „Veliku kriglu?“ On kaže: „Grom iz vedra neba.“ Berni nam prilazi. „Nova satnica, je l'?“ „'Jutro“, kaže Leni. „Daj Leniju veliku“, kažem. „Sad smo u penziji, je l' da, Leni?“, kaže Berni. „Već je vreme, zar ne, Bern? Nismo k'o ovaj ovde Rej, gospodar svog vremena. Potreban sam trgovini voćem i povrćem.“ „Ali ne danas, a?“, kaže Berni. Berni puni kriglu i odlazi do kase. „Nisi mu rek'o?“, kaže Leni gledajući Bernija. „Nisam“, kažem gledajući svoje pivo, a onda Lenija. Leni podiže obrvu. Lice mu izgleda grubo i pocrvenelo. Uvek je takvo, kao da će mu izaći modrice. Cima okovratnik, bez kravate je. „Grom iz vedra neba“, kaže. „A Emi ne dolazi? Mislim, nije se predomislila?“ „Ne“, kažem ja. „Samo mi, rek'o bi'. Najuži krug.“ „Njen rođeni muž“, kaže on. Uzima svoju kriglu ali ne počinje da pije, kao da danas drugačija pravila važe čak i za pijenje piva. „Idemo kod Vika?“, pita on. „Ne, Vik dolazi ovamo“, kažem ja. On klima glavom, podiže kriglu, odjednom zastaje, na pola puta do usta. Obrva mu se diže još više. Kažem: „Vik dolazi ovamo. S Džekom. Pij, Leni.“ Vik stiže oko pet minuta kasnije. Nosi crnu kravatu, ali to se i očekivalo, s obzirom na to da je pogrebnik, i da stiže pravo iz svog zavoda. Ali nije u punoj opremi. Na sebi ima mantil od jelenske kože, a iz džepa mu viri pljosnata kapa, kao da pokušava da kaže kako je on samo jedan od nas, ovo nije zvanična prilika, ovo je drugo. „'Jutro“, kaže. Pitao sam se šta će doneti sa sobom. Kao i Leni, rekao bih. Zamišljao sam kao da će Vik otvoriti vrata paba i umarširati unutra, sav svečan, noseći mali hrastov kovčeg okovan mesingom. Ali on ispod miške nosi samo običnu smeđu kartonsku kutiju, otprilike petnaest sa petnaest, visoku tridesetak centimetara. Izgleda kao neko ko je svratio u radnju i kupio kutiju pločica za kupatilo. Smešta se na stolicu pored Lenija, spušta kutiju na šank i otkopčava mantil. „Hladno napolju“, kaže. „Je l' to to?“, pita Leni, gledajući. „To je to?“ „Jeste“, kaže Vik. „Őta pijemo?“ „Őta je unutra?“, pita Leni. „Őta misliš?“, kaže Vik. Okreće kutiju tako da vidimo belu karticu pričvršćenu lepljivom trakom za jednu stranu. Na njoj su datum, broj i ime: DÄEK ARTUR DODS. Leni kaže: „Mislim, nije valjda on u kutiji, je l'?“ Vik u odgovor podiže kutiju i palcem otvara preklop na vrhu. „Ja ću viski“, kaže. „Mislim da je danas dan za viski.“ Poseže u kutiju i polako izvlači plastičnu posudu. Izgleda kao velika tegla za instant kafu, ima na vrhu isti poklopac s navojem. Ali nije od stakla, nego od bronzane, bledo sjajne plastike. Na poklopcu ima još jedna nalepnica. „Evo“, kaže Vik i pruža teglu Leniju. Leni je uzima, nesigurno, kao da nije spreman da je prihvati ali ne može da je ne uzme, kao da je prvo trebalo da opere ruke. Čini se da se nije pripremio za njenu težinu. Sedi na svojoj barskoj stolici, drži posudu, ne zna šta da kaže, ali računam da misli isto što i ja. Da li je sve to samo Džek ili se Džek pomešao s ostacima nekih drugih, nekih koji su sređeni pre i nekih koji su sređeni posle. Znači, Leni možda drži nešto Džeka i nešto žene nekog drugog tipa, na primer. A ako ovo jeste Džek, da li je zaista sav unutra ili je tu samo ono što je moglo da stane, pošto je bio vrlo krupan momak. On kaže: „Čini se nemoguće, je l' da?“ Onda mi pruža teglu, sve nekako menjajući raspoloženje, kao da je ovo nekakva igra. Pogodi težinu. „Teško“, kaže. „Čvrsto pakovanje“, kaže Vik. Računam da ja ne bih ispunio teglu pošto sam sitan. Pretpostavljam da ne bi išlo da odvrnemo poklopac. Vraćam teglu Leniju. Leni je vraća Viku. Vik kaže: „Dokle je Berni stigao?“ Vik je četvrtast, čvrst i sposoban momak, od onih koji protrljaju šake kad nešto započinju. Ruke su mu uvek čiste. Gleda me držeći teglu kao da mi je upravo predao poklon. Utešno je znati da je pogrebnik tvoj drugar. Mora da je i Džeku to bila uteha. Utešno je znati da će te tvoj drugar izložiti i spakovati u sanduk i obaviti sve što je neophodno. Bolje nam je zato da Vik potraje. Mora da je za Džeka bila uteha što je njegova radnja, Dods i sin, porodična mesara, odmah preko puta Vikove, sa voštanim cvećem, komadima mermera i anđelom pognute glave u izlogu. Taker i sinovi, pogrebne usluge. Uteha i podsticaj, sve se nekako uklapalo, s obzirom na mrtve životinje u jednoj radnji i ljudske leševe u drugoj. Možda zato Džek nikad nije hteo da se preseli. REJ Rekao sam Džeku: „Nigde nikada neće otići“, a Džek je rekao: „Őta pričaš, Rejsi? Ne čujem te.“ Nagnuo se prema Vinsu. Primicalo se vreme za poslednju turu. Rekao sam: „Zove se Kočija i konji, ali nikada nigde neće otići.“ On reče: „Őta?“ Čučali smo za šankom, kao i obično. Ja, Leni, Džek i Vins. Mladom Vinsu bio je rođendan, pa smo svi bili dobro naliveni. Vinsov četrdeseti. A Kočiji je bio stoti, sudeći po satu. Zurio sam u njega Ś po vrhu je mesinganim slovima bilo ispisano KOČIJA I KONJI. Sleteri. 1884. Prvi put da sam pomislio na to. A Vins je zurio u novu Bernijevu šankericu. Zvala se Brenda, ili možda Glenda? Zapravo, buljio je u tesnu suknju u koju se uvukla; kad stoji izgledalo je kao da sedi. Nisam ni ja zurio samo u sat. Džek reče: „Vins, ispašće ti oči.“ Vins reče: „I njoj će dupe.“ Džek se nasmeja. Videlo se koliko bismo svi želeli da smo ponovo Vinsovih godina. Odavno nisam video da se Džek tako lepo pajta s Vinsom. Možda je smatrao da mora pošto je ovo bio Vinsov veliki dan. To jest, ako je ovo bio Vinsov veliki dan, jer mi je Leni rekao kad smo se sreli u klonji: „Da li si se ikad zapitao kako on zna da mu je rođendan? Džek i Emi i ne znaju da kažu, zar ne? Nikad nisu dobili krštenicu. Moja Džoan misli da je Emi prosto tek tako odabrala treći mart. Mada bi prvi april bio bolji izbor, zar ne bi?“ Leni je podbadač. Stajali smo tamo, pišali i klatili se, a ja sam rekao: „Ne, nikad nisam razmišljao o tome. Za sve ove godine.“ Leni kaže: „Mada, u poslednje vreme i ja zaboravljam svoje rođendane. Prilično je prošlo otkako smo mi ostali slavili četrdeseti, je 'l da, Rej?“ Ja rekoh: „Prilično.“ Leni kaže: „Ne smemo da zavidimo kretenu.“ Zakopčao se i oteturao natrag u bar, a ja sam stajao tamo i blenuo u porcelan. Rekao sam: „Blesavo ime za pab.“ Džek reče: „Őta?“ Rekao sam: „Kočija. Kočija. To pokušavam da ti kažem.“ Vins reče, gledajući Brendu: „To je Rejova šala.“ „A nikad se nije ni makla.“ Džek reče: „Pa, reci onda sve kako treba, Rejsi. Ti si stručnjak za konje. Treba da kažeš starom Berniju da raspali bičem.“ Vins reče: „Ona može da raspali mojim bičem kad god hoće.“ Džek reče: „Raspaliću te ja po glavi. Ako Mendi neće.“ I to je rekao tačno na vreme, jer pola minuta kasnije ulazi Mendi lično da odvede Vinsa kući. Svratila je bila do Džeka i čavrljala s Emi i Džoan. Vins je ne vidi, pošto gleda druge stvari, Džek i ja je vidimo ali to ne pokazujemo, a ona zalazi iza Vinsa, spušta mu ruke na lice i kaže: „Zdravo, okati, pogodi ko je?“ Ona više nema telo kao Brenda, ali nije loša za skoro četrdeset, a tu je i njena odeća, crvena kožna jakna preko crne čipkane bluze, za početak. Kaže: „Došla sam po tebe, dečko rođendanko“, a Vins uzima njenu ruku i pravi se da je ujeda. On nosi jednu od onih pomodnih kravata, s plavim i žutim cikcak linijama, olabavljenog čvora. Gricka Mendinu ruku, a ona skida drugu s njegovog lica i pravi se da će mu zariti nokte u grudi. Gledali smo ih kako ustaju i kreću ka vratima, a Leni reče: „Mladi ljubavnici, a?“, dok mu vršak jezika viri iz ugla usana. Ali pre nego što su otišli Džek reče: „Zar neću dobiti poljubac, a?“, a Mendi reče: „Naravno da hoćeš, Džek“, nasmeši se, pa smo svi gledali kako grli Džeka oko vrata, kao izistinski, i spušta mu na svaki obraz po jedan veliki vlažni poljubac, i svi vidimo kako se Džekova ruka obavija oko nje sagnute i tapše je po dupetu. Őaka mu je krupna. Svi vidimo kako se jedna Mendina peta izvlači iz cipele. Računam da je srknula neku kapljicu kod Emi. Onda Džek kaže, oslobađajući se: „Hajde, odlazi već jednom. I povedi i ovog pajaca“, pokazujući na Vinsa. Onda se Džek i Vins pogledaju i Džek kaže: „Srećan rođendan, sine. Drago mi je da smo se videli“, kao da ne može da ga vidi kad god poželi. Vins kaže: „'Noć, Džek“, uzima jaknu s kuke ispod šanka i za trenutak se čini kako će pružiti Džeku ruku da se rukuju. Zaboravi i oprosti. Umesto toga, spušta ruku Džeku na rame kao da mu treba oslonac da se uspravi, ali meni se po Džekovom izrazu čini da ga je na brzinu stegao. Džek kaže: „Ostalo ti je još samo sat vremena.“ Mendi kaže: „Treba da ga iskoristimo što bolje možemo.“ Leni kaže: „Obećanja.“ Vins kaže: „Nikad ne znaš šta te čeka.“ Mendi cima Vinsa za ruku dok on uzima svoju čašu i ispija ono što je ostalo, ne žureći. Kaže: „Neka ih gladnih, kažem ja.“ Briše usta ručnim zglobom. „Potrebiti moraju.“ Leni kaže: „Sad si starac, Veliki Dečko. Kući pre fajronta, i to moraju da te odvuku.“ Ja kažem: „Kočija kreće.“ Leni kaže: „Pusti Reja, Mendi. Nije mu dan. Kladio se na pogrešno konjče. Čvrsto spavaj, Mendi, važi?“ Ta crvena jakna se nikako ne slaže s Lenijevim licem. Mendi kaže: „'Noć, momci.“ Džek se smeši. „'Noć, deco.“ Oni izlaze, i dok Vins rukom lako gurka Mendi u leđa, svi vidimo kako su oni jedini u pabu koji imaju sreće. Lepa kola parkirana napolju, dobar posao. Lepa kćerkica koja ih čeka kod kuće, četrnaest godina stara. Ali ovih dana to je kao osamnaest. Leni kaže: „Gugutke, a?“, stežući praznu čašu. „Na kome je krčma?“ A Džek kaže: „Na meni“, i izgleda kao da je i njemu rođendan. Došlo je vreme za poslednju turu, kada Berni udara u zvono kao da ovo nije kočija nego vatrogasni kamion. Čak ni tad se ne pokreće. Sve je puno dima i buke, smeha i cerekanja, a Brenda se saginje i briše šank. Subota uveče. A ja kažem: „Ove godine je sto, je l' neko primetio?“ Džek kaže: „Őta sto?“ Ja kažem: „Pab, Kočija. Pogledaj sat.“ Džek kaže: „Deset do jedanaest.“ „Ali nigde nikad ni da makne, je l' da?“ „Sat?“ „Kočija. Kočija.“ A Džek kaže: „A kuda bi trebalo da ode, Rejsi, šta misliš? Kuda bi trebalo ta prokleta kočija da nas sve ponese?“ BERMONDSI Vik uzima teglu i pokušava da je vrati u kutiju, ali to je pipav posao; kutija mu sklizne s krila, pa on spušta teglu na šank. Otprilike je iste veličine kao krigla od pola litra. Kaže: „Bern!“ Berni je na drugom kraju šanka, s večitom krpom za brisanje preko ramena. Okreće se i prilazi nam. Zausti da kaže nešto Viku, onda spazi teglu pored Lenijeve krigle. Predomisli se i kaže: „Őta je to?“ Ali već zna odgovor. „To je Džek“, kaže Vik. „To je Džekov pepeo.“ Berni gleda teglu, gleda Vika, onda na brzinu pogleda po pabu. Izgleda kao kad razmišlja da li da izbaci neželjenog gosta, u čemu je vrlo dobar. Kao da raste. Onda mu se lice smiruje, postaje gotovo sramežljivo. „To je Džek?“, kaže naginjući se bliže kao da bi tegla mogla da mu odgovori, kao da će reći: „Zdravo, Berni.“ „Gospode Bože“, kaže Berni. „Őta će ovde?“ Vik uze da mu objasni. Najbolje je da mu Vik objasni, pošto je profesionalac. Od Lenija ili mene zvučalo bi kao gomila gluposti. Onda kažem: „I tako smo pomislili da bi trebalo da poslednji put dođe u Kočiju.“ „Shvatam“, kaže Berni kao da ne shvata. „Iznenađenje“, kaže Leni. Vik kaže: „Daj mi veliki skoč, Berni. Naspi i sebi.“ „Hoću, hvala, Vik, uzeću“, kaže Berni, sav brižan i pun poštovanja, kao da je skoč primeren trenutku, kao da nije lepo odbiti piće od pogrebnika. Uzima dve čaše s police i pritiska jednu uz grlić boce s viskijem, dupla doza, zatim sipa sebi obični. Okreće se i gura dupli prema Viku. Vik vadi peticu, ali Berni diže ruku. „Kuća časti, Vik, kuća časti“, kaže. „Ovo nije običan dan, je l' da?“ Onda podiže svoju čašu, gleda teglu kao da se sprema da kaže nešto važno i veliko, ali kaže: „Gospode Bože, sedeo je ovde pre samo šest nedelja.“ Svi gledamo u svoje piće. Vik kaže: „Pa, u njegovo ime.“ Podižemo čaše mrmljajući DžekDžekDžek. „I u tvoje zdravlje, Vik“, kažem. „Obavio si dobar posao u četvrtak.“ „Besplatno“, kaže Leni. „Nije vredno pomena“, kaže Vik. „Kako je Emi?“ „Gura nekako“, kažem. „Nije se predomislila, ne dolazi?“ „Ne, ide kod Džun, kao i obično.“ Svi ćute. Vik kaže: „Njena odluka, zar ne?“ Leni zabada nos u čašu kao da ništa neće da kaže. Berni gleda teglu i nervozno se osvrće po pabu. Gleda Vika kao da ne želi da stvara nevolje. Vik kaže: „Shvatio sam, Berni“, i uzima teglu ne ustajući. Saginje se da podigne kutiju s poda. „Nije dobro za posao, je li?“ „Ni za tvoj nije naročito dobro, Vik“, kaže Leni. Vik pažljivo stavlja teglu u kutiju. Na Sleterijevom satu je jedanaest i dvadeset i atmosfera je manje crkvena. Stiže još gostiju. Neko uključuje muzički uređaj. Vratiću se jednog dana, kako znam, u Plavu lagunu... To je bolje, to je bolje. Prvi mokri krugovi na mahagoniju, prvi oblaci plavog dima. Leni kaže: „Sviraju njegovu pesmu. Pitam se čime će doći. Ovih dana svake nedelje vozi nešto drugo, koliko vidim.“ Berni kaže: „Svi isto?“ Dok govori, s ulice se začuju škripa i sirena. Pauza, zatim ponovo. Leni kaže: „Zvuči kao da je on. Zvuči kao Vinsi.“ Nova runda škripanja. Vik kaže: „Hoće li da uđe?“ Leni kaže: „Računam da želi da izađemo.“ Ne izlazimo, ali ustajemo i prilazimo prozoru. Vik nosi kutiju kao da će neko da je ukrade. Propinjemo se na prste, zbijenih glava, kako bismo videli preko zaleđene polovine prozora. Ja baš i ne vidim, ali ništa ne govorim. „Gospode“, kaže Leni. „To je merdža“, kaže Vik. „Veruj Velikom Dečku“, kaže Leni. Opirem se o okvir kako bih se još podigao. Mercedes kraljevski plave boje, sa krem sedištima, blista na aprilskom suncu. „Čoveče“, kažem. „Merdža.“ Leni kaže, kao da je to šala koju je spremao pedeset godina: „Romel bi zaista bio zadovoljan.“ REJ Podignem pogled s pisma, a Emi me gleda. Kaže: „Pretpostavljam kako je mislio da će završiti tamo, ovako ili onako.“ Kažem: „Kad je ovo napisao?“ Ona kaže: „Nekoliko dana pre nego što je...“ Gledam je i kažem: „Mogao je prosto da ti kaže. Zašto je morao da napiše pismo?“ Ona kaže: „Pretpostavljam da je mislio kako ću ja pomisliti da se šali. Pretpostavljam da je hteo da sve obavi kako valja.“ Nije to dugo pismo, ali moglo je da bude i kraće, da nije umotano u jezik kakav se viđa odštampan sitnim slovima na poleđinama obrazaca. To uopšte nije Džekov jezik, ali pretpostavljam da čovek ima pravo da razveze i bude sav zvaničan kad zna da je njegov broj izvučen. Ali suština je jasna. Kaže kako želi da se njegov pepeo prospe s ivice margejtskog doka. Ne kaže čak ni: „Draga Emi“. Kaže: „Onome koga se tiče“. Ona kaže: „Rekla sam Viku. Kaže da je svejedno. On u testamentu kaže da želi da bude kremiran, ali šta će posle biti s njegovim pepelom je slobodan izbor. Možeš da ga baciš gde god hoćeš pod uslovom da to nije na nečijem posedu.“ „Pa?“ „Pa Vik kaže: 'Emi, ako želiš to da učiniš, učini. Ako želiš da ja to učinim, učiniću. Videću da to ne uveća račun previše. Ali jedno je sigurno', rekao je. 'Ako to ne učiniš, Džek to neće znati'.“ Sedimo u bašti pored Svetog Tome, preko puta Big Bena. Ona gleda preko reke kao da razmišlja šta bi učinila da je Džekov pepeo sada kod nje i da joj je Džek rekao da ga prospe u Temzu uz zvuk Big Bena. Ali mi nemamo Džekov pepeo. Imamo samo Džekove pidžame, dve, njegovu četkicu za zube, njegov brijač, ručni sat i još neke sitnice koje vam daju u plastičnoj kesi kad uzimate obrasce. Ne moramo više da idemo tamo, nema razloga. Nema više šetanja škripavim hodnikom, nema više dreždanja uz šolju čaja. U njegovom krevetu već leži neko drugi, neki drugi bednik. Dan je mlak i siv, i voda je siva, ona je uporno gleda, ćutke, pa kažem, pošto mislim da možda želi da to kažem: „Ako želiš to da učiniš, Emi, povešću te.“ „U starom kamperu?“, kaže ona okrećući se. Kažem: „Naravno.“ Pomislim da će se nasmešiti i reći da. Mislim da će se dan razvedriti. Ona kaže: „Ne mogu to da učinim, Rej. Mislim Ś hvala ti. Ali ja to ionako ne želim da učinim.“ Ponovo gleda u reku i ja ne znam da li smatra da je sve to bila loša šala, to što se Džek najzad spremio da učini ono za šta se činilo da nikada neće učiniti Ś da proda radnju, okači svoju prugastu kecelju i potraži neki drugi način da provodi vreme. To kako su ona i Džek pronašli taj lepi mali bungalov dole u Margejtu. Sve je bilo spremno. Onda se Džek gadno razboleo od raka u stomaku. Nije moje da kažem, ali ipak kažem: „Samrtnikova želja, Emi.“ Ona me pogleda. „Hoćeš li ti to da učiniš, Rej?“ Lice joj izgleda ispražnjeno. „Tako bi bilo obavljeno, zar ne? Tako bi njegova želja bila ispunjena. Rekao je samo: 'Onome koga se tiče', zar ne?“ Zastajem samo za tren. „U redu, učiniću to. Naravno da hoću. Ali šta je s Vinsom?“ „Nisam rekla Vinsu. Za to, mislim.“ Klima glavom prema pismu. „Reći ću mu. Možda biste ti i on...“ Kažem: „Porazgovaraću sa Vinsom.“ Pružam joj pismo natrag. To je Džekov rukopis, ali to je razređen, mršav i slab Džekov rukopis. Ne liči na rukopis koji ste navikli da viđate na tabli ispred radnje. Svinjski odresci Ś Sniženje. Kažem: „Moglo je da bude i gore, Emi. Mogli ste već da kupite bungalov i da se spremate za selidbu. Ili ste mogli već da se preselite i...“ Ona kaže: „Ionako kao da je skoro isterao svoje.“ Gledam je. „Da radi dok se ne sruši.“ Savija pismo. „Na kraju sam ja bila teškoća. Ja sam bila prepreka. Nisi znao? Kad sam shvatila da je ozbiljan, kad sam videla da stvarno misli da se pakuje i sve, rekla sam: 'Őta ja da radim sa Džun?' Rekao je: 'To i jeste glavno, curo. Ako ja mogu da odustanem od toga da budem Džek Dods, porodični mesar, onda ti možeš da prekineš s tim blesavim trčkaranjem.' Tako je to zvao, 'blesavo trčkaranje'.“ Ponovo gleda u vodu. „Znaš kako je, kad on promeni mišljenje, ceo svet mora da se predomisli. Rekao je, postaćemo novi ljudi.“ Ponovo lako frkne. „Novi ljudi.“ Gledam u vrt jer ne želim da spazi misao koja mi se možda vidi na licu: da je to prilično jadna polazna tačka, sve u svemu, za novi početak Ś bungalov u Margejtu. Nije to baš obećana zemlja. Medicinska sestra žvaće sendvič na klupi u uglu preko puta. Golubovi se gegaju. Možda i Emi misli isto, možda ne. Nije obećana zemlja. Kažem: „Sigurna si da ne želiš da dođeš?“ Ona odmahuje glavom. „Imam svoje razloge, zar ne, Rej?“ Gleda me. „Pretpostavljam da je i Džek imao“, kažem kuckajući pismo u njenoj ruci. Pomeram ruku do njene mišice i lako je stežem. „Obala, a, Rej?“ Ponovo gleda u reku. „Da, imao je on svoje razloge.“ Onda zaćuti. Medicinska sestra ima plavu kosu, zavezanu onako kako nose medicinske sestre. Crne noge. „U svakom slučaju“, kaže ona, „mislim da to ne bismo mogli. Kad se sve sabere. Kad oduzmeš ono što je Džek dugovao za radnju.“ Tračak gorčine ukaže joj se na licu. „Bili bismo malo kratki.“ Medicinska sestra završava sendvič i otresa suknju. Golubovi se gegaju brže, kljucaju. Izgledaju kao razbacani pepeo, krilati komadići pepela. Kažem: „Za koliko kratki?“ STARI KENTSKI DRUM Vozimo se pored ulice Olbeni, avenije Trafalgar i skretanja za Roterhit. Zeleni čovek, Tomas ŕ Beket, lord Nelson. Nebo je plavo skoro kao kola. Vins kaže: „Klizi k'o po vodi, zar ne?“ I skida ruke s volana da osetimo kako se auto sam brine o sebi. Kao da zanosi malo ulevo. Rekao je kako želi da se Džek ponosi, pomislio je da ga obraduje. Pošto stoje tamo u salonu već skoro mesec dana, a „klijent“ nikako da se odluči. Koji kilometar više na satu nije važan, a ne valja da kola stoje. Pomislio je da Džeku pruži najbolje. Ali ni nama nije loše, Viku i Leniju i meni; sedimo, živi smo i dišemo. Svet izgleda baš lepo dok čučiš na krem koži i gledaš ga kroz zatamnjene električne prozore, čak ni Stari kentski put ne izgleda loše. Vuče malo ulevo. Leni kaže. „Nemoj sada da ga udariš, važi, Veliki Dečko? Ne bi valjalo da upropastiš prodaju.“ Vins kaže kako on ne udara automobile, naročito ne kad vozi krajnje smireno i pažljivo s obzirom na posebnu priliku. Leni kaže: „Ne držeći volan.“ Onda Vins pita Vika šta rade s pogrebnim kolima kad moraju da idu autoputem. Vik kaže: „Nagazimo gas.“ Vins ne nosi crnu kravatu. Samo Vik i ja. Nosi šarenu kravatu, crveno-belu, i tamnoplavo odelo. To mu je odeća za salon, i došao je iz salona, ali mogao je da odabere drugačiju kravatu. Skinuo je sako i ostavio ga savijenog na zadnjem sedištu između mene i Lenija. Dobar sako. Računam da Vinsu dobro ide, na kraju krajeva, ima odličan posao. Kaže da su osetili krizu u Sitiju, pa svraćaju kod njih na pauzama za ručak da sklapaju gotovinske poslove. Leni kaže: „Ne podstiči ga, Vik.“ Vik kaže: „Drugo su pogrebna kola, svi se sklanjaju pogrebnim kolima.“ Leni kaže: „Misliš, niko ne pravi mesta ovom ovde Vinsiju?“ Vik sedi napred, pored Vinsa, držeći kutiju na kolenima. Vidim da tako treba, pošto je Vik profesionalac, ali mislim da nije pravo što je on drži sve vreme. Možda bi trebalo da se smenjujemo. Vins iskosa gleda Vika. Kaže, smešeći se: „Radiš i u slobodno vreme, a Vik?“ Vins nosi belu košulju sa srebrnom dugmadi za manžete i smrdljiv losion za brijanje. Kosa mu je sva zalizana unazad. Odelo mu je novo-novcato. Vozimo se dalje pored plinare, pored Ildertonskog puta, ispod železničkog mosta. Princ od Vindzora. Sunce se pomalja iza tornjeva i sija nam u lica, a Vins ispod instrument-table izvlači zdepaste naočari za sunce. Leni počinje da peva, ispotiha, kroz zube: „Plava lagunaaaaaaa...“ I svi osećamo, od tog sunca, piva u nama i puta pred nama, kao da je ovo nešto što nam je Džek učinio da bismo se osetili posebnima, kao da je hteo da nas obraduje. Kao da smo na izletu, kao da se vozimo zabave radi, a svet izgleda lepo, izgleda kao da je tu samo radi nas.