DOM Polaze u samo svitanje. Slivaju se na ulice, počinju da se uspinju uz brda, spuštaju pokoji novčić u ispružene dlanove siromaha. Napuštaju svoje kuće, živote, susede, dolaze sami, ili po dvoje, po troje. Glava prekrivenih, očiju oborenih. Sami su. Ali kad prođu kapije i podignu oči, najednom su na osvetljenom, znanom mestu. Niko nije sam u Jerusalimu: čak i kamenje zna tvog oca. Unutra se struja razdeljuje. Hrišćani okreću ka severu. Poslednji je petak pred Božić, monasi će po podne povesti žalobnu procesiju s krstovima niz Via Dolorosa. Jevreji skreću na jug. Petak je kojim se završava Hanuka, i u sumrak će rabini održati slavljeničku ceremoniju i zapaliti šest sveća na Zapadnom zidu. Muslimani kreću ka istoku. Petak je kojim se završava ramazan, i sveštenici će predvoditi veliku molitvu u kojoj će dvesta hiljada ljudi klanjati kao jedan. Današnji dan nije retkost. Jerusalim je probni kamen vere, bio je to još pre početka vremena. Monoteistička predanja u jednome su jasna: pre nego što postojaše vreme, behu vode i tama nad bezdanom. Deo kopna izdiže se iz voda i ta zemlja beše Stena, a stena je ovde. Ovde je pokopan Adam. Ovde je gradio Solomon. Ovde se molio Isus. Odavde se Muhamed uspeo na nebo. Ovamo je Avram došao da žrtvuje svog sina. Danas je ta stena magnet monoteizma, izborana, istrošena maska od peščara, koju je malo ko od danas živućih video, još manje je onih što su je dodirnuli, skrivenu pod zlatnom kupolom, još moćniju usled zažarenosti koja kao da je okružuje u svakome času. Legende vele da je Bog prvu zraku svetla izveo iz Stene. Zraka je probila tminu i ispunila Njegovu veličanstvenu zemlju. Svetlost u Jerusalimu kao da savršeno odgovara tom opisu. Ispran zimskim kišama, kakav je ovog jutra, vazduh ima boje plamička sveće: ružičast je, rumen, i boje šafrana; tirkizan, boje rubina i bronze. Ljuta je ironija da pod svetlošću svih ovih boja vernici nose uglavnom belo i crno, kao da tek treba da dosegnu bogatstvo sa izvora. Zbog toga su ponajpre i došli. Za Stenu se veruje da je pupak sveta, a svet, često se čini, želi da se provuče kroz taj procep i ponovo se vrati u matericu, Gospodu. Kao što moj prijatelj i sadrug na putovanjima, arheolog Avner Goren kaže dok žurimo ulicama i penjemo se na vidikovac nad gradom: „Kad živiš u Jerusalimu, osećaš se življi, jače osećaš sebe. To je čast, i breme isto tako.“ Staneš li ovde, sagledaćeš večnost. Staneš li ovde, dotaći ćeš izvor. Staneš li ovde, osetićeš miris nagorelih tela. Sredinom jutra razlegla se jedna eksplozija. Okrenuh se Avneru. „Bomba? Ili probijanje zvučnog zida?“ „Nije bio avion“, odvrati mi on. Paljba iz vatrenog oružja prorešeta vazduh. Sirena zajauka. Postojani korak vernika pretvara se u uzrujano obaziranje. Sve što nose postaje provokacija: talit, kefija, kipah, krst. Svaki kamen je potencijalna pretnja. Naokolo su muškarci s mašinkama, sa slušalicama voki-tokija u ušima, s cigaretom u uglu usana. Avner zastaje da zagrli jednog Arapina, trgovca. „Nervozni smo danas“, kaže Abdulah. „Brinemo se da će izraelski policajci izazvati nekog mladića i da će izbiti sukob. Za Ramazan je uvek najgore.“ Na balkonu jevrejske srednje škole, gde smo se smestili da posmatramo razvoj događaja, pridružio nam se hasidski dečak po imenu Jošua, odeven u crno; došao je da posmatra okupljene muslimane. „Cenim to što su pobožni“, kaže, „i što veruju u istog Boga kao i mi. Ali njihove molitve dovode u opasnost moj život – kamenice i noževi, ubistva policajaca, podjarivanje krvi, i mržnja i klanja. Baš pre neki dan išao sam gradom kad se začula eksplozija. Okrenuo sam se da bežim kad odjeknu još jedna. Potrčao sam u suprotnom pravcu, a onda je automobil-bomba odleteo u vazduh. Uhvatio sam se za stomak. Mislio sam da ću povratiti. Prvi put sam stvarno pomislio da će mi se nešto desiti.“ Predanja kažu da su mudrost i bol dva životna stuba. Bog uliva ova svojstva u dve simetrične kupe, koje onda spaja u vrhu, tako da se ponor bola susreće s telom saznanja. Tačka gde se te dve kupe dodiruju jeste središte kosmosa. Ta tačka je Stena, i tu je car David pregnuo da sagradi Pomirilište. Ali načinio je grešku: pomerio je Stenu i Vode Dubina su nagrnule. „Ne možeš me pomeriti“, oglasila se Stena. „Ovde sam postavljena da obuzdavam bezdan.“ „Otkada?“ – pitao je David. „Otkad Bog kaza: ’Ja sam Gospod Bog tvoj’.“ Ispisavši ime Božije na Steni, David ju je gurnuo natrag na njeno mesto i potop se povukao. Kamen kušnje zapravo je kamen-pokrovac: pomeri ga, i smrt će se izliti. Potkraj jutra uspostavlja se nekakav klimav mir. Avner i ja gledamo na četrnaest hektara kamenom popločanog prostora Haram el Šarifa, Gore hrama. Na južnom kraju je džamija El Aksa, treća po svetosti islamska mošeja. Na severu je Zlatna džamija, veličanstvena, kobaltnoplava osmougaona građevina podignuta iznad Stene i zakrovljena kupolom od dvadesetčetvorokaratnog zlata, što se nadvija nad obrisima svetog grada triju vera. Iznad se uzdiže Maslinska gora i skupina crkava koje obeležavaju Isusove poslednje korake. Ispod je puki preostatak oboda Drugog hrama, poštovan kao Zapadni zid. Ovo je činjenica koja određuje duhovnost Jerusalima: ma koji vidik, ili ugao snimanja, ili poklonjenje, neizbežno će obuhvatiti više od samo jednog svetog mesta. Ali to ne sprečava ljude u pokušajima da potru sve suparničke svetinje. Svakoga dana susrećete vernike s razaračkim porivima u srcu. Jošua, pobožni jevrejski dečak koji sedi sa nama, gricka polumesečaste čokoladne kekse i predaje se fantazijama. „Verujemo da će mesija doći i ponovo izgraditi Treći hram, i svi će Jevreji prispeti ovamo. Gledam Goru i sve te muslimane, i trudim se da zamislim taj dan.“ Zbog ovakvih snova, nismo sami na našoj osmatračnici. Četvorica krupajlija u farmerkama i kožnim jaknama odgurnuli su nas od ograde i postavili sto iza koga s dvogledima i uzijima nadgledaju dešavanja. Brz pogled po okolnim krovovima, s kojih niču antene i geranijumi, otkriva bezbrojne druge stražare poput ovih. Svaki sveti dan je mogući sveti rat. Ali ritam molitve preovlađuje. Kako se bliži podne, stotine hiljada ljudi preplavljuju Haram el Šarif i okupljaju se naokolo pod palmama i čempresima. Dok mujezin poziva na molitvu, oglašavaju se zvona s Getsimanske crkve radosnom božićnom zvonjavom. Niko ne opaža nesaglasje, a možda to uopšte i nije nesaglasje: harmonija, napokon, i jeste nadvladana disonanca. Imam, vrhovni sveštenik El Akse, započinje propoved, a vođa obezbeđenja prevodi njegove huškačke reči. Danas je Jerusalimski dan, kada mošeje širom sveta predskazuju ujedinjenje ovom podeljenom – El Kuds, Svetom – gradu. Napokon stiže trenutak vrhunca, kad se propoved okončava, a povorka vernika stoji svrstana u redove. Imam čita početne stihove Korana i oni se klanjaju, uspravljaju, kleknu, čelom dodiruju zemlju, onda još jednom, pa ustaju. Plimni efekat je zastrašujući, poput zatalasanog mlečnog mora: ovde se na molitvu okupilo više ljudi nego što njihovi rodni gradovi imaju žitelja. Kratak prekid, pa nadolazi novi talas: klanjaju se, uspravljaju, kleknu, čelom dotiču zemlju, izgovaraju najsvetije reči. Nema Boga do Alaha, a Muhamed je njegov prorok. Posle toga imam blagosilja: Neka bi Bog blagoslovio proroka Muhameda i njegov narod kao što je blagoslovio Ibrahima i narod njegov. Potom grad zadržava dah. Poslednjih godina često sam dolazio u Jerusalim. Te posete bile su deo šireg iskustva, pokušaja da razumem korene svog identiteta vraćajući se biblijskim predelima. Putovao sam uglavnom za vreme kratkotrajnog primirja, tako da sam relativno lako stizao s jednog mesta na drugo. Sada se tanka opna tog primirja rasprsla i svet koji se činio ujedinjen zajedničkim središtem najednom se rasparao oko vazdan istovetnog žarišta: Istok i Zapad; Arapi i Izraelci; Jevreji, hrišćani i muslimani. Reči kao što su apokalipsa, sudar civilizacija, krstaški rat, džihad, posvuda su na naslovnim stranama. „Svetski rat traje“, kaže prodavac Abdul, „verski svetski rat, a temelji su mu tačno ispred mojih vrata.“ Ono što sam ja doživeo u ovom regionu ubedilo me je da je uvid u savremenu situaciju moguće – pa možda i neophodno – steći okrećući se od današnjice unatrag ka njenim istorijskim izvorima. Posebno u pitanjima vere, čak i najsadašnjiji čin vuče saznanja iz vekova izmešanih verovanja, krvi i nerazumevanja. I dok se ponovo rasplamsava požar koji se već puna četiri milenijuma nikada u potpunosti nije ni gasio, odjek jednog imena čuje se iza svakog razgovora. Jedna ličnost stoji na ishodištu svih docnijih naprezanja. Jedan čovek u svojoj životnoj priči sadržava svekoliki raspon prošlosti – pa možda čak i budućnost. Avram. Veliki patrijarh hebrejske Biblije takođe je i duhovni predak Novog zaveta i sveti graditelj Korana. Avram je zajednički praotac judaizma, hrišćanstva i islama; on je žiža arapsko-izraelskog sukoba; on je središte bitke između Zapada i islamskih ekstremista. Avram je otac – u mnogim slučajevima, tako se bar smatra, biološki otac – dvanaest miliona Jevreja, dve milijarde hrišćana i milijarde muslimana širom sveta. Avram je prvi monoteista u istoriji. I uglavnom je nepoznat. Želeo sam da ga upoznam. Želeo sam da razumem njegovo zaveštanje – i njegov uticaj. Želeo sam da otkrijem kako je uspeo da pruži zajedničko poreklo tolikom mnoštvu potomaka, čak i ako se oni sve vreme međusobno istiskuju, tvrdeći da on onim drugima ne pripada. Želeo sam da otkrijem da li je on beznadežno vrelo ratova ili bi mogao biti i posuda izmirenja. Ali gde da ga nađem? Ako je uopšte postojao, nikakvog dokaza o tome nije ostavio – ni zgrade, ni ćilime, ni ljubavna pisma svojoj ženi. Popričati s ljudima koji su ga znali takođe je, očigledno, nemoguće; a opet polovina ljudi na svetu tvrdi da im je on predak. Stari zavet raspravlja o njegovom životu, ali isto tako i Novi, a i Koran – i pri tom se često ne slažu čak ni u najosnovnijim pitanjima. Pohodi mestima gde je Avram boravio, ma koliko plodonosni bili, takođe imaju svojih ograničenja, jer se staze kojima je putovao razlikuju u svesti različitih pokolenja i prema poimanju različitih religija. Morao sam da osmislim jedno neuobičajeno putovanje. Ako su moji prethodni doživljaji u ovom području obuhvatali putovanje preko tri kontinenta, pet zemalja i četiri ratne zone, ovo sledeće biće putovanje i kroz prostor i kroz vreme – kroz tri religije, četiri milenijuma i jedan beskonačni rat. Čitaću, putovati, tragati za učenjacima, razgovarati s verskim vođama, posetiti Avramovu domovinu i vraćati se u svoju, jer sam ubrzo shvatio da ne mogu da razumem Avrama ukoliko ne shvatim njegove potomke. A njih ima više milijardi. Uprkos bezbrojnim revolucijama u povesti ideja, Avram ostaje presudna ličnost za polovinu vernika u svetu. Muslimani i Jevreji svakodnevno ga prizivaju u molitvama, u hrišćanskim liturgijama stalno se iznova pojavljuje. Priča iz Avramovog života koja najviše opčinjava – ona o prinošenju sopstvenog sina na žrtvu Bogu – igra ključnu ulogu u najsvetijoj nedelji hrišćanske godine, naime uskršnjoj. Ista priča se kazuje na početku svetog dvonedeljnog perioda u judaizmu, na Roš hašanu. Ona je i uvod za najsvetiji dan islama, Id el adhu, žrtvenu gozbu, koja je vrhunac hodočašća. Pa ipak tri vere ne mogu da se slože ni oko toga kog je sina Avram nameravao da zakolje. Slažu se jedino da tako sveto mesto on zauzima jer je prvi čovek koji je pojmio da postoji samo jedan jedini Bog. U tome je njegov najveći doprinos civilizaciji i dar koji podjednako dele sve vere proistekle od njega. Odatle potiče njegova moć, ali i svi docniji sukobi, jer svi hoće prevlast nad tim trenutkom. Može biti da je za muslimane od Avrama značajniji Muhamed, za hrišćane Isus, a za Jevreje Mojsije, međutim sve tri ove religije odstupaju od svog puta da bi se povezale sa zajedničkim praocem. Kao da je on Stena, kao da ih sve privlači zajedničkom ognjištu, najuzvišenijem mestu, prvobitnom ishodištu. Tački najbližoj Bogu. Ako vladaš Stenom, vladaćeš i Avramom. Ako imaš vlast nad Avramom, imaš vlast nad pragom ka božanskom. Tako sam se vratio u Jerusalim. Došao sam sâm – kao što u izvesnom smislu svi dolaze – na neizvesno odredište. Došao sam jer je tu mesto gde se najbolje može razumeti Avram i ono što je on otkrio o Bogu. I mesto gde najbolje mogu da razumem sebe. Rano se smračilo u Jerusalimu tog petka. Sunce je ostavilo trag boje lavande i rubina, bojeći oblake i dajući im izgled školjki. U četiri je već gotovo bio mrak. Sišao sam na trg ispred zida, na kome su se slavljenici okupili radi paljenja menore*. Dan je obeležila uznemirenost, ali nije bilo prolivanja krvi, i grad je dočekivao veče sa zahvalnošću koliko i s umorom. Eksplozije su, shvatio sam, bile deo predela baš kao i maslinova stabla i pradrevne priče. Sutra kad se probude, ljudi će se ponovo suočiti s mučnom teskobom. Ali sada je bilo vreme za svetkovinu. Sedobrad čovek u crnom kaputu, s okruglom šubarom, stajao je na podijumu neposredno pod Zlatnom džamijom. Pred njim je bila tri metra dugačka i dva i po visoka gvozdena menora, s devet okruglih posuda za ulje velikih poput kofa s bojom. Zapalio je buktinju i podigao je u vazduh. Skup zapoja: Slava tebi, Gospode Bože naš, care vaseljene, koji si čudesa činio radi naših otaca, u vremena prastara, u doba ovo. Tada je nastupio trenutak radi koga su ovi vernici došli. Oko pet stotina ljudi okupljenih kraj ostataka Drugog hrama, na mestu obesvećenom pre dve hiljade godina, koje je potom povratila grupa radikalnih Jevreja, zapevaše Stenu razdoblja. Tu pesmu je, na majčin zahtev, u mom detinjstvu bezbroj puta pevala moja porodica, neusaglašeno, nespretno se držeći za ruke oko stotina raznobojnih sveća. A ipak ovog puta nisam mogao da je pevam; jedino sam mogao da slušam – glasove, kamenje, žiganje straha kakvo sam osetio i ranije tog dana – kao da te reči čujem prvi put. I reč će Tvoja slomiti njihov mač kad naša snaga posustane. Dok sam stajao prisećajući se, zagledan u molitve zadenute u Zid,* razabrao sam da mi u monoteističkoj dijaspori zamišljamo ove svetkovine kao ozarene radošću, ali njih u stvari obasjava i bol. Ramazan je priča o postu i prekidu posta, Božić o bekstvu i rođenju, Hanuka o razaranju i izbavljenju. Isto važi i za ovu tačku ovde, Stenu – mesto gde se život susreće sa smrću. S pupka sveta Muhamed se uspeo na nebo i ponovo sišao; Isus se uzneo i ponovo sišao. Avram je položio svog sina na zemlju i ponudio da ga prinese na žrtvu. Da li je u tome uzor svetosti, Avramovo zaveštanje: biti spreman da ubiješ za Gospoda? Posle nekoliko minuta približio mi se jedan čovek, onizak, s podsečenom bradicom boje peska, glave pokrivene crnim kipahom. David Vilna pohađao je jevrejsku školu u Los Anđelesu, a potom rimokatolički univerzitet. Pošto je u Točku sreće osvojio četrnaest hiljada dolara, rešio je da dođe u Izrael na godinu dana. I tu je već petnaest godina. Pitao sam ga zašto, a on mi je ispričao priču. Dva brata živela su na dve suprotne strane brega. Jedan je bio bogat, ali samac; drugi je imao brojnu porodicu i ne baš neko bogatstvo. Bogati brat zaključi jedne večeri da je blagosloven svojim imanjem, pa uprti vreću žita iz ambara i prenese je u ambar svog brata. Onaj drugi zaključi da je blagosloven tolikom decom i da bi njegov brat trebalo makar da ima bogatstvo, pa uprti vreću žita iz svog ambara i prenese je bratu. Činili su tako svake noći, i svakog jutra obojica behu zapanjeni što imaju žita podjednako koliko i juče. Napokon se jednom sretnu navrh brda, shvate šta se sve to vreme dešavalo, pa se izgrle i izljube. U tome trenu javi im se glas s nebesa: „Ovo je mesto gde mogu da sagradim svoj dom na zemlji.“ „To je priča zajednička svetrima verama“, rekao mi je David. „A naše predanje kaže da je ovo to brdo, samo mnogo vremena pre Hrama, i mnogo vremena pre Avrama. Poenta priče je da je taj stepen bratske ljubavi neophodan da bi se Gospod objavio svetu.“ „Može li, dakle, Bog da se objavi svetu?“ „Ne bismo mogli da napišemo sveti zavet u kome bismo pripovedali kako i danas, posle toliko hiljada godina, uz sav napredak tehnologije i civilizacije, i dalje ratujemo za ovo mesto i za Avramovo zaveštanje. Ali to je zato što smo ovim mestom povezani. Nije ovo samo mesto gde je moguće povezati se s Bogom, ovo je mesto gde s Bogom možemo da se povežemo samo ako znamo šta to znači povezati se međusobno. Odnos između dva ljudska bića stvara i omogućuje vezu s Bogom. Ako nismo sposobni da jedni s drugima živimo i zajedno se krećemo, onda nismo sposobni ni za odnos s Bogom.“ Pokretom je pokazao ka Zidu, Zlatnoj džamiji, crkvama. Osvetljavale su ih svetlosti koje je čovek načinio svojom rukom, svetlosti koje su bleštale pomalo previše jarko. Ponovo se okrenuo ka meni. „Pitanje nije može li Bog da podari mir svetu. Pitanje je: možemo li mi?“ AVRAMOV BOG 1 ROĐENJE Star je. Malo prostora zauzima. Ne izgleda sposoban da zada brz udarac. Pa ipak, kad mu oči zaiskre, još može da udahne život neživom i da mladiće preda smrti. Može i da skrši idole. „Onda, šta znamo o Avramu, profesore?“ – pitam. „Sve što o Avramu znamo zapisano je u Bibliji“, kaže on. „U tlu nema ničega.“ Avram Biran, u zelenom puloveru i s osmehom koji otkriva zube požutele od duvana, sedi u svojoj kancelariji s pogledom na Stari grad, istoj onoj u koju se uselio pre trideset godina kad se povukao iz diplomatije i postao nezvanični dekan odseka za biblijsku arheologiju. U devedeset trećoj godini, približio se starosti čoveka koga je proučavao celoga života, u onom času kad se ovaj prvi put pojavljuje, u 11. glavi Postanja. „Znači li to dakle da nije ni postojao?“ Kod profesora Birana prvi put sam došao pre više godina, na početku mojih biblijskih lutanja, i evo sada ponovo, pred još jedno putovanje. Došao sam ne bih li nejasne početke Avramovog života rasvetlio malo bolje i da bih potražio odgovor na pitanje koje je nagrizalo samu srž mog istraživanja: da li se Avram uopšte ikada rodio? Ako jeste, kada? I gde? „O, postojao je on“, kaže mi profesor Biran. „Samo se osvrnite oko sebe. Ali ne zaboravite, arheologija ne može ni potvrditi ni opovrgnuti Bibliju. Slažem se s Olbrajtom, utemeljivačem naše discipline, u mišljenju da Bibliji kao knjizi božanskog nadahnuća nije potreban dokaz. Međutim istovremeno, niti možete da se bavite arheologijom u biblijskim zemljama niti da proučavate Bibliju ako niste svesni otkrića na ovom polju.“ „Pa gde onda da tragam?“ „Tragajte među dokazima, u kulturi koja je iz te priče proistekla, u samom tekstu.“ „I šta ću naći?“ „Znate, za mene su ovi likovi stvarni. Nemam razloga da u to sumnjam. Da li su sve pojedinosti tačne ne znam, a i ne marim. Ako tragate za istorijom, razočaraćete se. Ako tragate za Avramom, nećete.“ On nema majku. Nema prošlost. Nema ličnost. Čovek koji će izmeniti svet pojavljuje se naglo, kao uzgred, nenajavljen trubljama ni lepetom golubica, u 11. glavi Postanja u 26. stihu: „A Tara poživje sedamdeset godina i rodi Avrama, Nahora i Arana.“ Posle ovog potpuno neherojskog početka Avram (ime na hebrejskom znači „otac je višnji“ ili „moćan je otac“) sa svojih sedamdeset pet godina napušta oca, odlazi iz svoje domovine u Hanaan, putuje u Egipat, dobija dva sina, menja ime, obrezuje se, isto čini sa svojim sinovima – jednim još nezamomčenim i jednim tek rođenim, proteruje prvog sina i pokušava da ubije drugog, vodi svetski rat, kupuje zemlju, sahranjuje ženu, zasniva novu porodicu i umire u sto sedamdeset petoj godini. Da li se išta od ovoga desilo? Već četiri hiljade godina u priču o Avramu veruje gotovo vaskoliki svet – kao u predanje, sveti spis, reč Božiju, ili sve troje odjednom. Od pre dve stotine godina, mnogi su zahtevali dokaz. Talas jevrejskih i hrišćanskih izučavalaca koji su prečešljali Bibliju zaključio je da je čitava priča slabo zasnovana na činjenicama i da je nije diktirao Bog, nego su je skrpili prepisivači. „Ni do kakvog istorijskog saznanja o patrijarsima nismo došli“, zapisao je Julijus Velhauzen, nemački proučavalac Biblije i Korana. Avrama je, posebno, bilo „teško protumačiti“. Na ovo su arheolozi uzvratili tako što su smesta dograbili pijuke i zaždili u brda. Kopali su po današnjem Iraku, gde se prema Postanju Avram rodio. Iskopavali su u južnoj Turskoj, gde je živeo do prelaska u Hanaan. Prekopavali su po Šehemu, Betelu i Ber-šebi, gde je podizao svoj šator dok je živeo u Obećanoj zemlji. Iako nisu pronašli znak na kome bi pisalo OVDE JE SPAVAO AVRAM, arheolozi su otkrili dovoljno dokaza koji su povezivali Avrama s početkom drugog milenijuma pre nove ere da bi Vilijem Olbrajt 1949. izjavio: „Ne može biti mnogo sumnje u suštinsku istoričnost pripovesti o patrijarsima.“ To se ubeđenje pokazalo kao kratkoveko. Novo pokolenje izučavalaca odbacilo je dokaze svojih prethodnika kao nedovoljne, a njihove tvrdnje kao romantične. Avram nije nastao u vreme kada se priča događa, već kada je Biblija zapisana, hiljadu i po godina kasnije, u prvom milenijumu pre nove ere „Potraga za Avramom kao istorijskom ličnošću u osnovi je besplodna zanimacija“, napisao je 1974. T. L. Tompson. Čitava priča nije ništa više od zbirke književnih predanja, „uporediva ponajpre s drugim pripovestima, poput Hamleta ili Kralja Lira“. Iz praha je postao, u prah se i vratio. Ali Avram je uzvratio udarac. Ploče nađene u Nuziju u severnom Iraku, i na drugim mestima, nagoveštavaju da su raznorazni običaji pomenuti u priči, kao što je začinjanje deteta sa sluškinjom, bili i znani i zakoniti u ono vreme. Masovne seobe iz Mesopotamije u Hanaan zabeležene su oko 1800. godine p. n. e. Polako, uspostavljeno je složno mišljenje da i pored nedostatka tačnih dokaza o Avramovom postojanju priča pruža nebrojene primere dubokih usmenih korena koji učvršćuju biblijskog praoca u njegovom rodnom tlu. Danas su mnogi izučavaoci saglasni da je Avram – bio on stvarna ličnost ili lik sačinjen od mnogih elemenata – izrastao iz sveta semitskih plemena u gornjem delu Plodnog polumeseca. Biblija, iako iznosi sve pojedinosti njegovog odrastanja, ne pominje gde je Avram rođen, ali zato kaže da se njegov brat Aran rodio u „Uru Haldejskom”. I jevrejski i hrišćanski izučavaoci povezuju ovo mesto s drevnom prestonicom Sumera, Urom; muslimani ga pak dovode u vezu sa Sanliurfom, na jugu Turske. Stvarno mesto je nepoznato. Aran umire; Avram i drugi brat koji je preživeo se žene; potom Tara okuplja sav svoj rod i odlazi za Hanaan. Stižu na drevno haransko raskršće, nadomak Sirije, i tu se smeštaju. Ni izdaleka nasumična, ova putanja u skladu je sa životom nomadskih pastira, koji sa stadima prelaze čitavu oblast, zastaju u blizini nastanjenih krajeva, potom se sele dalje. Starovekovni zapisi svedoče o interaktivnom društvu, u kome nomadska plemena nikada nisu predaleko od gradskih područja, gde kupuju i prodaju robu. Na ovakav način života cilja Biblija kad Avrama naziva Hebrejem i Aramejcem. I ove i druge varijante, Aramu i Arabu, bile su uobičajeni pojmovi za polunomade, sve dok ih nije zamenila sveobuhvatnija reč Arapin. Ali Biblija nipošto ne pripoveda priču o Avramu samo zbog istorije. Istoriju ona meša s mitom, da bi ih zajedno oblikovala u jednu temu. Avram nije ni stalno nastanjen čovek, niti nomad. On je spoj ovog dvoga, a u njegovom izrastanju otelotvorena je poruka: tuđinac u tuđini, neko ko nigde ne pripada, a žudi za pripadanjem, ko nema zemlju, a žudi da je ima, pobožan čovek koji će u Bogu naći ublaženje za sve boli koje su ga progonile celoga života. Ovaj je zaključak utoliko privlačniji što je Avram takva jedna nedovoljno razjašnjena ličnost. Njegovu priču moramo da prihvatimo na veru, i bez naučnih potvrda. Ne smemo da ga posmatramo kao nešto što treba da dokažemo, već kao nešto u šta moramo da verujemo, upravo isto onako kao što gledamo i na Boga. *** Bez dece je. Stari. Nema kuda iz Harana. Proživeo je pola života, a još nije uradio ništa čime bi nam privukao pažnju. Zašto bi nam bilo stalo do njega? Ako je suočavanje s nedostatkom istoričnosti bio prvi moj korak neophodan da bih razumeo Avrama, razmatranje nepostojanja njegovog detinjstva bio je drugi. Većinu glavnih likova svog istorijskog toka Biblija uvodi kao veoma malu ili malo stariju decu, ili čak preko znamenja i predskazanja još pre njihovog rođenja. Mnogi stihovi Postanja bave se Ismailom i Isakom još pre nego što su i rođeni. Jakov i Isav rvu se u majčinoj utrobi. Josif se bori kao nedorastao momčić u haljini od mnogih boja. Mojsije je još beba kad ga skriju u rogozu. David tek dečak kad se bori protiv Golijata. Isusa prvi put vidimo kao novorođenče u povojima. Avram je napunio sedamdeset pet godina pre nego što mu se ma šta desilo. Jedino što nam je rečeno jeste da je on potomak stare loze (Pismo prati njegove pretke sve do Noja) i da sam ne može imati dece. Za Postanje, pripovest obuzetu muškarcima, naslednicima i moći, ovaj nedostatak umanjuje Avrama do obogaljenja. Naša osnovna reakcija kad se susretnemo s njim nije divljenje, već ravnodušnost ili sažaljenje. On je potpuna tabula raza: niti ima dece niti detinjstva. Kako sve drugo u Bibliji ima svoju svrhu, to možemo sa sigurnošću reći da i ovo nepostojanje detinjstva mora biti s nekom svrhom. Kakva je dakle ona? Bog traži nekoga. Nekoga posebnog. Na početku Postanja, u zamahu burnog i plodonosnog nadahnuća, Bog stvara svet. Svetlost i tamu, kopno i mora, sunce i mesec, svakovrsna stvorenja. Kako šta stvori, proglasi da je to „dobro“. Naposletku stvara ljude, nalaže im da se plode i množe, daje im vlast nad drugim stvorenjima i prvi put nalazi da je njegovo delo „dobro veoma“. Ljudi su očigledno središte sveta Božijeg. Potrebni su Bogu, on želi da budu njegovi zastupnici na zemlji. Ali ga rod čovečiji razočarava. Kušajući voćku Adam pokazuje da mu je Eva draža od Boga, pa ih on stoga proteruje. Deset pokolenja je minulo, i Bog nalazi da se zemlja iskvarila i ispunila nasiljem. Zažalivši što je uopšte i stvorio ljude, on rešava da sve počne iz početka. Ovog puta bira pravednika Noja. Ali pošto je arka pristala, Noje se napio i time pokazao da mu je od Boga draža boca. Bog se ponovo povlači. Prolazi još deset pokolenja, i čovečanstvo razgnevi Boga željom da se ujedini i načini kulu do neba. Bog neće da ga ugrožavaju. On hoće da ga oponašaju. Da ga vole. Posle tolikih neuspelih pokušaja, Bogu je potreban čovek drugačijeg soja. Neko pun vere, ko mu neće odbiti poslušnost i ko će umeti da ceni Božije blagoslove. Iznad svega, potreban mu je neko kome će on biti potreban, neko ko će se uzdići do njegovih uzvišenih merila. Potreban mu je Avram. Avramom otpočinje dvadeseto pokolenje ljudi. Pa ipak, on se od samog početka razlikuje od svojih predaka: nije ni pravedan ni poseban, nije božanski čovek ni po čemu. Kao i porodica u kojoj je rođen, i kao njegova žena Sarai (kasnije će i ona promeniti ime kao i njen muž), Avram napušta jedno mesto zarad drugog, ali zaustavlja se pre nego što je dospeo do tog novog staništa i skrasio se tamo. Čini se da je nesiguran. Život mu je zastao – još gore, prekinut je. Nema naslednika, nikakve mogućnosti da začne narednih deset pokolenja, pa čak ni jedno jedino naredno pokolenje. Kao što tekst kaže, iznoseći jedinu biografsku pojedinost iz ovih Avramovih godina: „A Sara bješe nerotkinja, i ne imaše poroda.“ Potreba za sinom vlada Avramovim životom. Većina herojskih pripovesti otpočinje rođenjem, događajem punim nade. Priča o praocu zapadne civilizacije počinje jalovošću, otupelim očajanjem. Avram zahteva našu pažnju pukom nemoći da zahteva bilo šta u sopstvenom životu. U priči o stvaranju, on je nemoćan da stvara. On je anti-Bog. U tome bi mogla biti čitava suština. U pričama o mladosti heroja, heroj se zapućuje da počini junaštva kako bi osvojio ruku svoje voljene. U sredovečnom dobu heroj se susreće s drugačijim izazovima, s mračnijim, više ka unutra okrenutim avanturama, koje se ponekad graniče i s ludilom dok se poseže ka uzvišenom. Setite se Don Kihota ili Edipa. Srednje doba je ono kada mladić počinje da stari i shvata neizbežnost umiranja. Kao što je Jung zapazio, srednje doba je doba napetosti između generativnosti, osećanja pripadanja neprekidnom procesu stvaranja, i stagnacije, osećanja da se nema više kuda. Postanje je u suštini priča o generativnosti, o plodnosti. A Avram, onakav kakav se pojavljuje u 11. glavi, nosi opasnost da tu priču prekine. U njemu nema života. Upravo ova kriza i omogućuje glavnu razliku između Avrama i njegovih predaka Adama i Noja: Avramu je Bog potreban. Da preciziramo, Avramu je potrebna sposobnost da stvara, a da bi je stekao, mora da se okrene Tvorcu. Neli Zaks, nemačka pesnikinja koja je 1966. dobila Nobelovu nagradu, videla je Avrama kao tipično ljudsko biće, zagledano u opustošen predeo, preko plamenova, ispunjeno bolnom žudnjom za božanskim. Zvao si me, Avrame. I ja silno čeznem za tobom. Avram nije pojedinac, niti neki određeni čovek u istoriji. On je ur čovek, čovek koji nas podseća da je, čak i ako Bog može da preseče pupčanu vrpcu između sebe i ljudi, ljudima i dalje potrebno da ih Bog hrani. Upravo je zbog ovoga Avram toliko privlačan Bogu. Jer nije Bog, nego čovek. Pouka Avramove mladosti jeste da biti čovek ne znači biti bezbedan niti živeti u udobnosti. Biti čovek znači neizvesnost, putovanje ka neznanom odredištu. Putovanje ka Bogu. Praznina Avramove nevidljive mladosti je trijumf prepoznavanja neophodnosti. Sve te godine njegovog života su žudnja, traganje, sve silniji očaj, i na kraju skrušeno preklinjanje. Za pomoć.