Svuda oko njih trajala je kakofonija pohlepe u najblistavijem i najneumerenijem vidu. Ali ničim nije mogla da okrnji svet koji im je pripadao. Odvojila je oči od njegovih tek za toliko da spusti pogled i nađe svoju čašu, a onda je digne je od stola. Bila je prazna ako se izuzmu led i trešnja, ali svejedno. Za uzvrat i on je digao čašu možda s jednim preostalim gutljajem piva i pene na dnu. „Za kraj“, reče ona. On se osmehnu i klimnu glavom. Znala je da je voli. „Za kraj“, ponovio je i poćutao. „Za mesto gde je pustinja okean.“ Uzvratila mu je osmeh kada su se kucnuli. Prinela je čašu usnama i trešnja joj se zakotrljala u usta. Nepristojno ga je izazivala pogledom dok je otirao penu sa usana. Volela ga je. Bili su sami protiv celog jebenog sveta i rado je prihvatala tu srazmeru. Osmeh joj se zatim ugasi, jer je pomislila da je sve ovo uradila naopako. Trebalo je da zna kako će da reaguje i da je neće pustiti da ide gore. Trebalo je da sačeka da sve prođe i tek onda mu kaže. „Makse“, obrati mu se ona, sada vrlo ozbiljno. „Pusti me da to uradim. Bez šale. Poslednji put.“ „Ni slučajno. Ja ću. Ja idem gore.“ Iz sale kazina dopro je poklič, dovoljno glasan da probije barijeru oko njih. Pogledala je tamo i videla nekog teksaškog kauboja kako pleše iza jednog od stolova za kreps, u podnožju visoke platforme koja se dizala iznad sale. Pored Teksašanina je bila iznajmljena pratilja, žena bujne kose, koja je radila u kockarnicama još od vremena kada je Kesi prvi put delila karte u Tropi. Kesi opet pogleda Maksa. „Jedva čekam da zauvek odemo odavde. Dozvoli da bar ovo odradim za tebe.“ Maks lagano odmahnu glavom. „Nije u kartama. To je moj posao.“ Maks onda ustade, a ona diže oči ka njemu. Bio je lep i crnomanjast. Sviđao joj se mali ožiljak koji je imao ispod podbratka i koji nikada nisu prekrivale dlake. „Mislim da je vreme“, reče Maks. Pogledom je prešao preko kazina i pretraživao deo po deo, ali nije ga zaustavio ni zadržao ni na čemu dok mu se oči nisu vinule ka isturenom delu platforme. Kesi ga je pratila pogledom. Gore je sedeo čovek u tamnom odelu i zurio dole kao sveštenik u pastvu. Ona pokuša da se opet osmehne, ali ne uspe da odigne kutove usana. Nešto nije bilo kako treba. Promena plana. Nova šema. Sada je shvatila koliko želi da ode gore i kako joj nedostaje uzbuđenje od kojeg bi joj uzavrela krv. Znala je da u stvari želi to za sebe, ne zbog Maksa. Nije štitila Maksa. Bila je sebična. Htela je da poslednji put doživi to uzbuđenje. „Ako se nešto desi“, reče Maks, „vidimo se kad se vidimo.“ Ona se sada odista namršti. Ovo nikada nije bio deo njihovog obreda, ovakav rastanak. Tako negativan. „Makse, šta je? Zašto si tako nervozan?“ Maks spusti pogled na nju i slegnu ramenima. „Valjda zato što je kraj.“ Pokušao je da se osmehne, a potom joj je dotakao obraz i sagnuo se. Poljubio ju je u obraz i žurno prešao na usne. Rukom je posegnuo ispod stola, gde niko nije mogao da ih vidi i prstima joj prevukao po unutrašnjoj strani noge, prateći šav farmerki. Zatim se okrenuo bez ijedne reči i izašao iz foajea. Uputio se kroz kazino prema prostoru ispred liftova, a ona ga je ispratila pogledom. Nije se osvrnuo. To je bio deo rituala. Nikad se ne osvrći. 1 Kuća na Autoputu Lukaut maunten bila je udaljena od saobraćajnice i zadnjom stranom priljubljena uz okomitu liticu kanjona. To joj je omogućavalo da raspolaže širokim i ravnim zelenim travnjakom koji se pružao od prednje verande sve do bele ograde od drvenih kočića duž puta. U Kanjonu Lorel nisu bili uobičajeni tako prostrani travnjaci spreda ili pozadi. Baš taj travnjak biće glavni adut prilikom prodaje. U oglasnom prostoru Tajmsa, u rubrici za prodaju nekretnina, objavljeno je da će kuća biti otvorena od dva do pet po podne. Kesi Blek je parkirala pored ivičnjaka deset minuta pre početka razgledanja i nije videla kola na prilaznom putu ni bilo kakav znak aktivnosti u kući. Nestao je i beli karavan volvo za koji je znala da pripada vlasnicima i koji je obično bio parkiran napolju. Nije mogla ništa da kaže za drugo vozilo, crni BMW, jer je mala garaža pored kuće, dovoljna za jedna kola, bila zatvorena. Ali zaključila je da nestanak volvoa znači da su ukućani izašli na jedan dan i da neće prisustvovati pokazivanju. Odlično. Kesi je više odgovaralo da oni ne budu kod kuće. Nije znala kako bi se ponašala da se porodica nalazila u kući dok ona prolazi kroz nju. Kesi je ostala u boksteru do dva po podne, a onda je počela da zebe i samu sebe opterećuje preuranjenim zaključkom da se prevarila u pogledu vremena ili, što je još gore, da je kuća već prodata, a da je pokazivanje otkazano. Na sedištu do vozačevog raširila je deo sa oglasima za nekretnine i još jednom pregledala spisak. Bila je u pravu. Pogledala je tablu NA PRODAJU, istaknutu na travnjaku ispred kuće i uporedila ime brokera sa onim u oglasima. Slagalo se. Izvadila je iz svog ranca mobilni telefon i pokušala da telefonira agenciji za nekretnine, ali nije dobila vezu. Nije se iznenadila. Nalazila se u Kanjonu Lorel, a uvek se činilo da je nemoguće ostvariti dobru vezu putem mobilne telefonije iz bilo kog kraja u brdovitim predelima oko Los Anđelesa. Lišena mogućnosti da učini išta osim da čeka i potiskuje strahove, gledala je kuću iza table NA PRODAJU. Prema podacima navedenim u oglasu, bio je to bungalov Kalifornija kraftsman,1 sagrađen 1931. Za razliku od novijih kuća sa obe strane, nije bio samo udaljen od ulice sve do padine brda pozadi, nego se izdvajao i osobenim izgledom. Bio je manji od većine susednih zgrada, jer su arhitekti očigledno davali prednost velikom travnjaku i otvorenosti poseda. Novije kuće u komšiluku zauzimale su cele placeve u skladu sa filozofijom da ništa nije važnije od kvadrature. Stari bungalov je imao dugačak i nagnut siv krov iz kojeg su štrčala dva uspravna prozora. Kesi je pretpostavila da jedan pripada spavaćoj sobi koju je delio par, a da je iza drugog soba devojčice. Zidovi su bili crvenkastosmeđi. [iroka veranda se pružala celom dužinom kuće, a na ulazu su se nalazila jednokrilna francuska vrata. Porodica je obično spuštala roletne i zaklanjala staklo na vratima, ali danas su roletne na vratima i velikom prozoru na fasadi bile podignute i Kesi je mogla da zaviri u sobu za dnevni boravak. Na tavanici je bila ostavljena svetlost. Dvorište je očigledno služilo kao prostor za igru. Travnjak je uvek bio uredno pokošen, a žbunje podrezano. Duž levog oboda bile su drvena ljuljaška i „džim iz džungle“.2 Kesi je znala da devojčica koja živi u bungalovu voli da se ljulja leđima okrenuta kući a licem ulici. ^esto je razmišljala o tome pitajući se ima li u toj navici nečega što bi moglo da se tumači kao nekakav psihološki pokazatelj. Prazna ljuljaška visila je potpuno nepomično. Kesi je videla loptu i crvena kola kako miruju u travi i takođe čekaju da privuku pažnju devojčice. Kesi pomisli da je ovo igralište možda jedan od razloga što se porodica seli. U Los Anđelesu je sve relativno. Kanjon Lorel je bio prilično bezbedan džep u prostranom gradu. Ipak, ni u jednom kraju nije bilo preporučljivo da se deca igraju u prednjem dvorištu tako blizu ulice, gde je moglo da ih zatekne zlo, gde ih je vrebala opasnost. U oglasu nije bilo ni reči o tom potencijalnom problemu sa dvorištem. Kesi je spustila pogled i još jednom ga pročitala. RAZMATRAJU SE SVE PONUDE! Klasični kalif. kraftsman, 1931. 2/2, prostrana dnevna/trpezarija, veliki ozelenjeni plac. Jaki razlozi za žurbu! Prodaja po sniženoj ceni! Kesi je tablu NA PRODAJU primetila na ovom imanju prilikom jedne ranije rutinske vožnje pre tri nedelje. Taj prizor joj je potpuno poremetio život, što se odrazilo u nesanici i rasejanosti na poslu. Za tri nedelje nije prodala nijedna kola. Bilo je to njeno najduže odsustvo s table o kretanju prodaje. Koliko je znala, kuću su danas prvi put otvorili za razgledanje. Zato se čudila načinu na koji je oglas bio sročen. Pitala se zašto vlasnici toliko žure da prodadu kuću da su oborili cenu posle samo tri nedelje na tržištu. ^inilo se da tu nešto nije u redu. Tri minuta posle vremena zakazanog za otvaranje kuće, automobil koji Kesi nije prepoznala, jedan volvo kestenjaste boje, skrenuo je na prilazni put i zaustavio se. Izašla je visoka plavuša, stara približno četrdeset pet godina. Otvorila je prtljažnik, izvadila odande tablu OTVORENA KU]A i odnela je do ivičnjaka. Kesi proveri kosu u retrovizoru, stavi ruku na potiljak i pričvrsti periku na glavi. Zatim iziđe iz poršea i priđe ženi dok je ova nameštala tablu. „Jeste li vi Lora Leveli?“ upita Kesi pročitavši ime u dnu table NA PRODAJU. „Naravno. Jeste li došli da razgledate kuću?“ „Da, rado bih je pogledala.“ „Pa, sačekajte da je otvorim i polazimo. Imate lepa kola. Jesu li nova novcata? Pokazala je na blanko tablu dilera na prednjem držaču registarskih tablica poršea. Kesi je skinula tablice u garaži kod svoje kuće pre nego što se odvezla do otvorene kuće. Bila je to samo mera predostrožnosti. Nije znala hoće li broker da zapisuje brojeve tablica kao sredstvo da prati tragove ili ispituje biografije potencijalnih kupaca. Nije želela da je prate. Zbog toga je stavila i periku. „Ovaj, da“, reče ona. „Nov je za mene, ali je korišćen. Star je godinu dana.“ „Fino.“ Bokster je spolja izgledao netaknut, ali je – s pređenih gotovo pedeset hiljada kilometara, pokretnim krovom koji je prokišnjavao i CD plejerom koji je uobičajeno preskakao kada bi kabriolet naišao na najmanju neravninu na putu – u stvari bio oduzet kupcu, jer se nije pridržavao uslova iz kupoprodajnog ugovora. Kesin šef, Rej Morales, dozvolio joj je da ga koristi dok je pregovarao s vlasnikom i dao mu rok do kraja meseca da uplati novac pre nego što kola izloži na prodaju. Kesi nije očekivala da vide i prebijenu paru od tog tipa. Bio je potpuni bankrot. Pogledala je u evidenciju. Uplatio je prvih šest rata, svaki put sa zakašnjenjem, a onda je propustio sledećih šest. Rej je pogrešio kada je prihvatio papire tog čoveka bez pokrića neke kreditne kompanije. Bila je to jasna opomena od samog početka. Ali čovek je ubedio Reja da prihvati papire i preda mu ključeve. Rej se ozbiljno grizao što je tako naseo. Lično se odvezao kamionom-dizalicom kada su odvukli bokster ispred sandučare u kojoj je stanovao bankrot, na padini brda, s pogledom na Trg Sanset. @ena iz agencije za nekretnine ode do svojih kola po aktentašnu, a onda povede Kesi do verande stazom koja je bila popločana kamenom. „Jesu li vlasnici kod kuće?“ upita Kesi. „Ne, bolje je kad kod kuće nema nikoga. Ljudi onda mogu da zavire gde hoće i da govore šta hoće. Niko se ne vređa. Znate, ukusi se razlikuju. Jedna osoba misli za nešto da je prekrasno. Druga će za isto to reći da je grozno.“ Kesi se učtivo osmehnu. Prišle su ulaznim vratima, a Leveli je uzela beli koverat iz aktentašne i izvadila ključ. Dok je otvarala vrata, nastavila je da ćaska. „Da li vas zastupa neki broker?“ „Ne. Zasad samo razgledam.“ „Pa, dobro je znati čega ima na tržištu. Jeste li trenutno vlasnik?“ „Molim?“ „Da li sami posedujete nešto? Da li prodajete?“ „Oh. Ne, živim kao zakupac. Spremam se da kupim. Nešto malo, kao ovo.“ „Imate li decu?“ „Sama sam.“ Leveli otvori vrata i viknu: „Dobar dan“, samo da bi se uverila da kod kuće nema nikoga. Pošto se niko nije odazvao, rukom je pokazala Kesi da uđe prva. „Onda bi trebalo da vam ovo savršeno odgovara. Ima samo dve spavaće sobe, ali prostor za dnevni boravak je prostran i vrlo svetao. Mislim da je sladak. Videćete.“ Ušle su u kuću i Leveli opet spusti aktentašnu. Zatim pruži ruku i predstavi se. „Karen Palti“, slaga Kesi dok se rukovala s brokerkom. Leveli je požurila da je obavesti o bitnim obeležjima i prednostima kuće. Iz tašne je izvadila svežanj prospekata s podacima o kući i dala Kesi jedan dok je govorila. Kesi je povremeno klimala glavom, ali jedva da ju je slušala. Umesto toga pažljivo je razgledala nameštaj i lične predmete porodice koja je stanovala ovde. Dugo je krišom posmatrala fotografije na zidovima, stolovima i komodama. Leveli joj je rekla da ide i pregleda kuću dok je spremala formular za prijavu i paket sa informacijama na stolu u trpezariji. Kuća je bila vrlo uredna i Kesi se pitala koliko udela u tome ima činjenica što je spremna za pokazivanje mogućim kupcima. Prošla je jednim kratkim hodnikom i popela se uza stepenice koje su vodile u dve spavaće sobe i kupatilo na spratu. Ušla je metar-dva u glavnu spavaću sobu i pogledala okolo. Soba je imala veliki prozor na zatvorenom balkonu, okrenut ka strmoj steni iza kuće. Leveli joj je doviknula odozdo, kao da tačno zna šta Kesi gleda i misli. „Klizišta nisu problem. Ona padina napolju je od istisnutog granita. Verovatno je tamo deset hiljada godina i, verujte mi, neće nikuda otići. Ali ako vas ovaj posed zaista zanima, savetovala bih da naručite geološki elaborat. Mirnije ćete spavati noću ako ga kupite.“ „Dobra ideja“, odazva se Kesi. Videla je dovoljno. Izašla je iz sobe i prešla preko hodnika do dečje spavaće sobe. I ova prostorija bila je uredna, ali puna zbirki plišanih životinja, barbika i drugih igračaka. U jednom uglu se nalazio slikarski stalak sa crtežom izrađenom olovkama. Na crtežu se video školski autobus s nekoliko prilika načičkanih na prozorima. Autobus je stajao ispred zgrade u čijoj je garaži bio parkiran crveni kamion. Vatrogasna stanica. Devojčica je imala umetničkog dara. Kesi je pogledala u hodnik i uverila se da se Leveli nije popela, a onda je prišla nogarima. Prelistala je nekoliko listova s ranijim crtežima. Na jednom je bila kuća s velikim zelenim travnjakom ispred nje. Pred kućom je bila istaknuta tabla NA PRODAJU, s figurom devojčice koja stoji pored nje. Iz usta devojčice izlazio je oblačić u kojem je pisalo: šmrc, šmrc. Kesi ga je dugo posmatrala pre nego što je odvojila pogled i posvetila se razgledanju preostalog dela odaje. Na levom zidu se nalazio uokvireni plakat animiranog filma Mala sirena. Osim toga, velikim drvenim slovima bilo je ispisano ime D@ODI [O, a slova su bila u svim duginim bojama. Kesi je stajala usred sobe i nemo pokušavala da zapazi sav taj materijal i zadrži ga u sećanju. Pogled joj je pao na fotografiju u uzanom okviru koja je stajala na belom plakaru devojčice. Na snimku se videla devojčica kako se osmehuje stojeći pored Mikija Mausa u gomili u Diznilendu. „Ovo je soba njihove kćeri.“ Kesi gotovo podskoči čuvši glas iza sebe. Okrenula se. Na pragu je stajala Lora Leveli. Kesi nije čula kada se popela uza stepenice. Pitala se je li brokerka posumnjala u nju, pa se namerno krišom popela uza stepenice da bi je ulovila u krađi ili nečemu drugom. „Slatko dete“, reče Leveli ne pokazujući nikakvo podozrenje. „Srela sam je kada sam unela kuću u spisak. Mislim da ima šest ili sedam godina.“ „Pet. Skoro šest.“ „Molim?“ Kesi žurno pokaza fotografiju na plakaru. „Tako bih rekla. Hoću da kažem, ako je ova fotografija skorašnja.“ Okrenula se i digla šaku mahnuvši njome po prostoriji. „Moja sestričina ima pet godina. Ovo bi mogla da bude njena soba.“ ^ekala je, ali Leveli je nije dalje ispitivala. Bila je to krupna omaška i Kesi je znala da je imala sreće što se izvukla. „Pa“, reče Leveli, „želim da se prijavite da imamo u registru vaše ime i broj telefona. Možda mogu da odgovorim na vaša pitanja. Imam čak i plan ponude ako ste se kojim slučajem već odlučili za kupovinu.“ Osmehnula se izgovorivši poslednju rečenicu. Kesi joj je uzvratila osmeh. „Ne, još nisam“, reče ona. „Ali sviđa mi se kuća.“ Leveli se uputi natrag ka stepeništu koje je vodilo u prizemlje. Kesi priđe vratima u nameri da je prati. Izlazeći u hodnik osvrnula se i preletela pogledom zbirku plišanih životinja na polici iznad kreveta. Izgledalo je da su devojčici prirasle za srce plišane kuce. Kesin pogled se vrati onom crtežu na stalku. U dnevnoj sobi Leveli joj pruži tablu sa štipaljkom i zakačenim formularem za prijavu. Potpisala se kao Karen Palti, posluživši se imenom jedne stare prijateljice iz dana kada je radila kao diler karata za blekdžek, a zatim navela broj telefona iz rejona holivudske centrale i adresu na Putu Kanjon Nikols. Pošto ju je vratila, Leveli pročita podatke. „Karen, znate, ako ova kuća nije ono što tražite, u kanjonu ima još nekoliko i bila bih prezadovoljna da vam ih pokažem.“ „U redu, to bi bilo fino. Ali pustite me prvo da razmislim o ovoj.“ „Oh, naravno. Samo me obavestite. Evo moje posetnice.“ Leveli joj pruži poslovnu karticu i Kesi je uze. Kroz veliki prozor u sobi za dnevni boravak videla je kako se iza bokstera zaustavljaju neka kola. Još jedan mogući kupac. Zaključila je da je vreme da se raspita dok je Leveli još sama. „U novinskom oglasu piše da su [oovi nestrpljivi da prodadu kuću. Nećete mi zameriti ako pitam zašto? Hoću da kažem, da li joj nešto fali?“ Kesi je već bila izgovorila polovinu pitanja kada je shvatila da je upotrebila ime kućevlasnika. Onda se setila slova na zidu sobe devojčice i znala je da može da se opravda ukoliko Leveli primeti ovu omašku. „Oh, ne, s kućom je sve u redu“, reče Leveli. „On je dobio premeštaj, pa žure da se presele i smeste u novi dom. Ako je prodadu brzo, mogu da se presele svi zajedno umesto da on putuje tamo i nazad iz novog mesta boravka. Taj put je vrlo dugačak.“ Kesi oseti potrebu da sedne, ali ostade ukočena. Užasan strah joj ispuni srce. Pokušala je da se umiri, pa je spustila šaku na kameni okvir kamina, ali bila je sigurna da ne može da sakrije kakav su joj udarac nanele poslednje reči koje je čula. Taj put je vrlo dugačak. „Je li vam dobro?“ upita Leveli. „Jeste. Dobro mi je. Imala sam grip prošle nedelje... znate.“ „Znam. I mene je uhvatio pre nekoliko nedelja. Bilo je grozno.“ Kesi okrete glavu praveći se da razgleda ognjište ozidano opekom. „Kuda se sele?“ upitala je što je mogla nemarnije s obzirom na strahove koji su nabujali u njoj. Zažmurila je i čekala, sigurna da će Leveli sada pogoditi da kupovina kuće nije razlog što je ona ovde. „U Pariz. Zaposlen je u nekoj firmi koja se bavi uvozom odeće i šalju ga da neko vreme radi u inostranstvu. Razmišljali su da zadrže kuću, možda da je iznajme. Ali mislim da su realistički zaključili da se verovatno neće vraćati. Hoću da kažem, Pariz. Ko ne bi voleo da živi tamo?“ Kesi otvori oči i klimnu glavom. „Pariz...“ „Zato su vrlo zainteresovani za svaku ponudu. Njegova kompanija obeštetiće ga za sve troškove ako kuću proda ispod procenjene vrednosti. U razumnim granicama. Dakle, prihvatili bi brzu ponudu uz obaranje cene. @ele da otputuju što pre da bi letos upisali devojčicu u jednu od onih škola za učenje jezika. Tako da počne da uči jezik i može lepo da se uklopi u novu sredinu do početka školske godine.“ Kesi nije slušala reklamni tekst. Zurila je u tamu u ognjištu. Hiljadu vatri gorelo je tamo i grejalo ovu kuću. Ali trenutno su cigle bile crne i hladne. A Kesi se činilo da zuri u tamu sopstvenog srca.3 U tom času znala je da će joj se život promeniti iz osnova. Najveći deo vremena tavorila je od danas do sutra i pažljivo izbegavala da se čak i letimice osvrne na očajnički plan koji je lebdeo na vidiku kao san. Ali sada je znala da je kucnuo čas da se otisne ka tom vidiku.