1 Srećni dobitnik Slinavka sam dobio kao nagradu na rođendanu Džimija Farga. Svi ostali su dobili samo zlatne ribice u plastičnim kesama. Osvojio sam ga tako što sam pogodio da je u tegli gospođe Fargo bilo trista četrdeset osam žele bombonica. Zapravo ih je, kako nam je kasnije rekla, bilo četiristo dvadeset tri. Ipak, moja procena je bila najtačnija. „Srećni dobitnik je Piter Voren Hačer!“ – uzviknula je gospođa Fargo. U početku mi je bilo krivo što i ja nisam dobio zlatnu ribicu. Onda mi je Džimi predao staklenu zdelu. U njoj su bila tri kamena i malo vode. Na najvećem kamenu spavala je sićušna zelena kornjača. Svi ostali su gledali u svoje ribice. Znao sam tačno šta misle. I oni su želeli da dobiju sićušnu zelenu kornjaču. Vraćajući se kući sa Džimijevog rođendana, dao sam svojoj kornjači ime Slinavko. Ja stanujem u Šezdeset osmoj ulici, Vest 25. To je jedna stara stambena zgrada. Ali, ima jedan od najboljih liftova u Njujorku. Sav je u ogledalima. U njemu možeš da se ogledaš iz bilo kog ugla. Ako si jako umoran i ne možeš da stojiš, možeš da sedneš na meku, tapaciranu klupu. Naš liftboj se zove Henri Bevelhajmer. Dozvoljava nam da ga zovemo Henri, zato što se Bevelhajmer prilično teško izgovara. Naš stan je na dvanaestom spratu. Ali, Henriju to ne moram da kažem. On već zna. Poznaje sve stanare u zgradi. Toliko je pametan! Zna čak i da imam devet godina i idem u četvrti razred. Odmah sam mu pokazao Slinavka. „Dobio sam ga na jednom rođendanu“, rekao sam. Henri se nasmešio: „Biće to iznenađenje za tvoju mamu.“ Henri je bio u pravu. Mama se stvarno iznenadila. Zinula je kad sam rekao: „Pogledaj šta sam dobio na rođendanu Džimija Farga.“ Podigao sam svoju zelenu kornjačicu. „Već sam mu dao i ime... Slinavko! Zar to nije sjajno ime za kornjaču?“ Mama je napravila grimasu. „Ne sviđa mi se njegov miris“, rekla je. „Kako to misliš?“ – pitao sam. Omirisao sam ga. Osetio sam samo miris kornjače. Dakle, Slinavko miriše kao kornjača, pomislio sam. Pa, to je normalno. On to i jeste! „A neću ni da se brinem o njemu“, dodade moja majka. „Naravno da nećeš“, rekao sam. „To je moja kornjača. Ja ću se brinuti o njemu.“ „Menjaćeš mu vodu, čistiti zdelu, hraniti ga i tako to?“ – upita mama. „Da“, rekoh. „I više od toga. Trudiću se da bude srećan!“ Tada je mama ispustila neki čudan zvuk. Nalik na stenjanje. Otišao sam u svoju sobu. Stavio sam Slinavka na sto. Želeo sam da ga pomilujem i kažem mu da će mu sa mnom biti lepo. Ali, nije lako maziti kornjaču. One nisu meke i krznene, ne ližu vas, niti bilo šta slično. Ipak, konačno sam dobio svog ljubimca. Kasnije, kada smo seli za sto da večeramo, mama je rekla: „Osećam miris kornjače. Pitere, idi izribaj ruke!“ Neko bi možda pomislio da je moj najveći problem moja mama. Ona ne voli kornjače i uvek mi govori da izribam ruke. To ne znači da ih jednostavno operem vodom. Izribati znači da moram da uzmem sapun i dobro istrljam ruke. Nakon toga moram da ih isperem i osušim. Do sada sam to već zapamtio. Često to slušam! Ali, moja mama nije moj najveći problem. Niti je to moj otac. On vreme uglavnom provodi gledajući reklame na televiziji. To je zato što se bavi reklamiranjem. Ovih dana, njegova omiljena reklama je ona za sok „đusi-o“. Sam ju je napisao. A predsedniku kompanije Đusi-O toliko se dopala da je mom ocu poslao čitav sanduk soka „đusi-o“, za našu porodicu. To je kombinacija pomorandže, ananasa, grejpfruta, krušaka i banana. (A da vam iskreno kažem, već mi je muka od njega.) Ali, čak ni „đusi-o“ nije moj najveći problem. Moj najveći problem je moj brat, Farli Dreksel Hačer. On ima dve i po godine. Svi ga zovu Fadž. Žao mi je što će odrasti sa imenom kao što je Fadž, ali ja se ne bunim. To nije moja stvar. Fadž mi stalno smeta. On uvek pravi probleme. A kad pobesni, baci se na pod i počne da vrišti. I udara nogama. I pesnicama. On je zaista simpatičan jedino dok spava. Tada sisa četiri prsta leve ruke i glasno mljacka. Kad je ugledao Slinavka, Fadž je rekao: „Ooohhh... vidi!“ A ja sam rekao: „To je moja kornjača, kapiraš? Moja! Nemoj da ga diraš.“ Fadž reče: „Ne dira.“ I poče da se smeje kao lud. 2 Gospodin i gospo?a ?usi-O Jedne večeri moj tata je došao kući iz kancelarije veoma uzbuđen. Rekao nam je da gospodin i gospođa Jarbi dolaze u Njujork. On je predsednik kompanije Đusi-O. Živi u Čikagu. Zapitao sam se da li će doneti tati još jedan sanduk soka „đusi-o“. Ako to učini, verovatno ću morati da ga pijem do kraja života. Od same pomisli zaboleo me je stomak. Tata je rekao da je pozvao gospodina i gospođu Jarbi da odsednu kod nas. Mama je pitala zašto ne odsednu u hotelu, kao većina ljudi koji dolaze u Njujork. Moj otac je rekao da bi oni to mogli da urade, ali da on ne želi. Smatrao je da će se prijatnije osećati kod nas. Mama je rekla da je to nešto najgluplje što je ikad čula. Ipak, pripremila je Fadžovu sobu za goste. Stavila je fine čaršave i jedno novo ćebe na krevet na rasklapanje. To je jedna sofa, koja se noću pretvara u krevet. U Fadžovoj je sobi, zato što je to nekada bila naša sobica. Pre nego što se on rodio, u njoj smo gledali televiziju. A baka bi često prespavala kod nas, na tom krevetu na rasklapanje. Sada televiziju gledamo u dnevnoj sobi. A baka ne spava kod nas tako često. Mama je prenela Fadžov krevetac u moju sobu. Kaže da će on dobiti pravi krevet kad napuni tri godine. Ima mnogo razloga zašto ne želim da spavam u istoj sobi sa Fadžom. To sam otkrio pre dva meseca, kad su krečili moju sobu. Tri noći samo morao da spavam u Fadžovoj sobi, jer sam kašljao od mirisa sveže farbe. Pre svega, on priča u snu. Ko to ne očekuje mogao bi čak i da se prepadne. Drugi razlog je što on mljacka dok spava. Istina je da to volim da slušam kad sam budan, ali kad hoću da spavam, onda volim da oko mene bude tišina. Pošto sam se požalio na to što ću morati da spavam sa Fadžom, mama je rekla: „To su samo dve noći, Pitere.“ „Spavaću u dnevnoj sobi“, predložio sam. „Na sofi... ako treba, i na stolici.“ „Ne“, rekla je mama. „Spavaćeš u svojoj sobi. U svom krevetu!“ Nije imalo smisla raspravljati se. Mama nije imala nameru da se predomisli. Provela je čitav dan u kuhinji. Kuvala je kao luda. Upotrebila je sve moguće šerpe i lonce, tako da Fadž nije imao čime da lupa. A to mu je jedna od omiljenih zabava – da lupa šerpama i loncima. Od takve galame čoveka može ozbiljno da zaboli glava. Odmah posle ručka, mama je rasklopila trpezarijski sto. Mi nemamo odvojenu trpezariju. Kad nam neko dolazi na večeru, jedemo u jednom uglu dnevne sobe. Kad je postavila sto, mama je na sredinu stavila srebrnu zdelu punu cveća. Rekao sam: „Hej, mama... ovo izgleda kao da dočekuješ predsednika ili tako nešto.“ „Jako duhovito, Pitere!“ – odgovorila je mama. Moja mama se ponekad smeje mojim šalama kao luda. Ponekad se pravi da ih ne shvata. A ponekad sam siguran da ih shvata, ali mi se čini da joj se ne sviđaju. Ovo je bio upravo takav slučaj. Zato sam odlučio da se više ne šalim, dok se večera ne završi. Poslepodne sam proveo kod Džimija Farga. Kući sam se vratio u četiri. Zatekao sam mamu kako stoji iznad stola i nešto mrmlja. Fadž je sedeo na podu i igrao se tatinim čarapama. Nisam siguran zašto toliko voli njegove čarape, ali ako mu date nekoliko pari, u stanju je da se mirno zabavlja sat vremena. Rekao sam: „Ćao, mama. Evo me.“ „Nedostaju mi dva cveta“, rekla je mama. Ne znam kako je primetila da joj iz srebrne zdele nedostaju dva cveta. Zato što ih je u njoj bilo još najmanje deset. Ali ipak, kada sam bolje pogledao, video sam da na dve stabljike stvarno nedostaju cvetovi. „Ne gledaj u mene, mama“, rekoh. „Šta bih ja radio sa dva glupava cveta?“ Tada smo oboje pogledali u Fadža. „Jesi li ti dirao mamino lepo cveće?“ – upita ga mama. „Ne dira“, odgovori Fadž. Muljao je nešto po ustima. „Šta ti je to u ustima?“ – upita mama. Fadž nije odgovorio. „Pokaži mami!“ „Neće pokaže“, reče Fadž. „E, hoće!“ Mama ga uze u ruke i silom mu otvori usta. Izvadila je jednu ružinu laticu. „Šta si uradio s maminim cvećem?“ – upitala je podižući glas. Sada se stvarno iznervirala. Fadž se nasmejao. „Reci mami!“ „Njam!“ – reče Fadž. „Njami njami njami!“ „O, ne!“ – uzviknu mama, potrčavši do telefona. Nazvala je doktora Kona. Rekla mu je da je Fadž pojeo dva cveta. Doktor Kon je sigurno pitao kakvi su to cvetovi, jer je mama rekla: „Mislim da su ruže. Ali, nisam sasvim sigurna. Jedno je možda bio i gerber.“ Zatim je neko vreme vladala tišina, dok je mama slušala doktora Kona. Na kraju je rekla: „Hvala vam, doktore Kon.“ Spustila je slušalicu. „Nećeš više jesti cveće!“ – rekla je Fadžu. „Razumeš?“ „Neće više“, ponovi Fadž. „Neće više... neće više... neće više.“ Mama mu je dala jednu kašiku nekog sirupa s mirisom nane. Onog koji ja pijem protiv bolova u stomaku. Onda je odnela Fadža na kupanje. Ko bi drugi jeo cveće nego moj brat! Zapitao sam se kakvog je ukusa. Možda je slatko, a ja to ne znam, jer ga nikad nisam probao, pomislih. Odlučio sam da proverim. Otkinuo sam jednu ružičastu ružinu laticu. Stavio sam je usta i pokušao da je sažvaćem. Ali, nisam mogao. Imala je grozan ukus. Pljunuo sam je u đubre. Pa, sad bar znam da nisam ništa propustio! Fadž je večerao u kuhinji pre nego što su stigli gosti. Dok je jeo, čuo sam majku kako mu govori: „Fadži će večeras biti dobar dečko. Jako dobar, zbog tatinih prijatelja.“ „Dobar“, reče Fadž. „Dobar dečko.“ „Tako je!“ – reče mama. Dok je Fadž završavao večeru, ja sam se umio i presvukao. Ja ću večerati zajedno s gostima. Ponekad je dobro imati devet godina! Mama se već bila uveliko doterala kad je tata stigao kući s Jarbijevima. Nikad ne biste pomislili da je provela skoro ceo dan u kuhinji. Takođe nikad ne biste pogodili da je Fadž pojeo dva cveta. Bio je sasvim dobro. Čak je i lepo mirisao – na dečji puder. Gospođa Jarbi ga je odmah uzela u naručje. Znao sam da će to uraditi. Ona izgleda kao baka. Takve žene se uvek oduševljavaju Fadžom. Ušla je u dnevnu sobu noseći ga u rukama. Zatim je sela na sofu i ljuljuškala ga na kolenima. „Zar nije pravi slatkiš!“ – rekla je gospođa Jarbi. „Obožavam bebe.“ Cmoknula ga je u glavu. Očekivao sam da joj neko objasni da Fadž nije beba. Ali niko to nije učinio. Tata je odneo njihov kofer u Fadžovu sobu. Kad se vratio, predstavio me je ostalima. „Ovo je naš stariji sin, Piter“, rekao je Jarbijevima. „Ja imam devet godina i idem u četvrti razred“, rekao sam. „Drago mi je, Pitere“, rekao je gospodin Jarbi. Gospođa Jarbi je samo klimnula glavom. Još uvek se zamajavala sa Fadžom. „Imam jedno iznenađenje za ovog slatkog momčića!“ – reče ona. „U koferu mi je. Da ga donesem?“ „Da“, uzviknu Fadž. „Idi donesi... idi donesi!“ Gospođa Jarbi se nasmejala kao da je upravo čula najbolji vic. „Odmah se vraćam“, rekla je Fadžu. Spustila ga je na zemlju i otrčala da nađe svoj kofer. Vratila se noseći poklon vezan crvenom mašnom. „Ohhhh!“ – uzviknu Fadž, razrogačenih očiju. „Super!“ Pljesnuo je rukama. Gospođa Jarbi mu je pomogla da raspakuje poklon. Bio je to vozić na navijanje koji je pravio strašnu buku. Svaki put kad bi udario u nešto, okrenuo bi se i krenuo u drugom pravcu. Fadžu se mnogo dopao. On voli sve što je bučno. Rekao sam: „Baš lep vozić.“ Gospođa Jarbi se okrete meni. „Oh, imam nešto i za tebe, hm... hm...“ „Piter“, podsetih je. „Ja se zovem Piter.“ „Da. Pa, odmah ću ga doneti.“ Gospođa Jarbi ponovo izađe iz sobe. Ovog puta se vratila s jednim četvrtastim paketom. I on je bio upakovan i imao crvenu mašnu. Dala ga je meni. Fadž je na trenutak prestao da se igra svojim vozićem i prišao da vidi šta sam ja dobio. Pažljivo sam odmotao papir, u slučaju da mama bude htela da ga sačuva. A i da bih pokazao gospođi Jarbi da mnogo više pazim na stvari od svog brata. Nisam siguran da je to primetila. Moj poklon je bio veliki rečnik u slikama. Takve sam voleo kad sam imao oko četiri godine. Moj stari rečnik sada stoji među Fadžovim igračkama. „Ne znam baš mnogo o velikim dečacima“, rekla je gospođa Jarbi. „Prodavačica mi je rekla da je jedna lepa knjiga dobar izbor.“ Jedna lepa knjiga jeste dobar izbor, pomislio sam. Ali, rečnik u slikama! To je za bebe! Imam svoj sopstveni, pravi rečnik još od kada sam napunio osam godina. Ipak, znao sam da treba da se ponašam pristojno, i zato sam rekao: „Mnogo vam hvala. To sam oduvek želeo.“ „Baš mi je drago!“ – rekla je gospođa Jarbi. Duboko je uzdahnula i ponovo se spustila na sofu. Tata je ponudio Jarbijeve pićem. „Dobra ideja... dobra ideja“, reče gospodin Jarbi. „Šta ćemo da popijemo?“ – upita moj tata. „Šta ćemo da popijemo?“ – ponovi gospodin Jarbi smejući se. „Pa šta misliš, Hačeru? Popićemo ’đusi-o’! Stalno ga pijemo. On je zdrav!“ – reče gospodin Jarbi, udarajući se pesnicom po grudima. „Naravno!“ – reče tata, kao da je to oduvek znao. „’Đusi-o’ za sve!“ – kaza on mami. Ona ode u kuhinju da ga donese. Dok su moj otac i gospodin Jarbi pričali o soku „đusi-o“, Fadž se negde izgubio. Vratio se upravo u trenutku kada je mama svima delila čaše omiljenog pića gospodina Jarbija. Nosio je jednu knjigu – moj stari, pohabani rečnik u slikama. Isti onaj koji su mi Jarbijevi upravo poklonili. „Vidi“, reče Fadž, penjući se gospođi Jarbi u krilo. „Vidi knjigu.“ Poželeo sam da nestanem. Mislim da su isto poželeli i moji mama i tata. „Vidi knjigu!“ Fadž ju je podigao iznad glave. „Dobro će mi doći još jedan“, objasnio sam. „Stvarno hoće. Ovaj stari se već raspada.“ Pokušao sam da se nasmejem. „Možemo da ga zamenimo“, reče gospođa Jarbi. „Glupo je da ga zadržiš, ako već imaš jedan.“ Zvučala je uvređeno. Kao da sam ja kriv što mi je donela nešto što već imam. „MOJE!“ – reče Fadž. On zatvori knjigu i čvrsto je pritisnu na grudi. „MOJE... MOJE... MOJE...“ „Važna je pažnja“, rekla je moja majka. „Lepo je od vas što ste mislili na našu decu.“ Onda se okrenula Fadžu. „Sada vrati knjigu na mesto, Fadži.“ „Zar nije vreme da Fadži ide na spavanje?“ – podseti je tata. „Ah, jeste. Mislim da jeste“, reče mama, podižući ga. „Reci laku noć, Fadži.“ „Laku noć, Fadži!“ – uzviknu moj brat mašući nam. Trebalo je da Fadž zaspi pre nego što smo seli da večeramo. Ipak, za svaki slučaj, mama mu je u krevetac natrpala milion igračkica, da ga zamaje. Ne znam zašto se mama tako zavarava. Svi znamo da Fadž može da izađe iz kreveca kad god hoće. Nije se pojavljivao sve dok se na stolu nije našlo pečenje. Tada je ušao, noseći u rukama Slinavkov akvarijum. Prišao je pravo gospođi Jarbi. Smatrao je da je ona njegova nova prijateljica. „Vidi“, rekao je, gurajući joj Slinavka pod nos. „Vidi Slinavka.“ Gospođa Jarbi je vrisnula. „Ahhhh! Ne podnosim gmizavce. Nosi to stvorenje dalje od mene!“ Fadž je delovao razočarano. Zato je gurnuo Slinavka pod nos gospodinu Jarbiju. „Vidi“, rekao je. „HAČERU!“ – zagrme gospodin Jarbi. „Reci mu da nosi to stvorenje odavde!“ Zapitao sam se zašto gospodin Jarbi zove mog oca „Hačeru.“ Zar ne zna da se zove Voren? A nije mi se svidelo ni to što su i gospodin i gospođa Jarbi nazvali Slinavka „stvorenjem“. Skočio sam sa svog mesta. „Daj ga meni!“ – rekao sam Fadžu. Uzeo sam Slinavka i njegovu zdelu, i demonstrativno otišao u sobu. Pažljivo sam pregledao svoju kornjaču. Činilo mi se da je s njim sve u redu. Nisam želeo da pravim scenu pred gostima, ali sam bio besan! Stvarno sam bio besan! Taj klinac zna da ne sme da dira moju kornjaču! „Pitere“, doviknu mi otac, „dođi i završi s večerom.“ Kad sam se vratio za sto, čuo sam kako gospođa Jarbi kaže: „Sigurno je jako zanimljivo imati decu. Mi ih nikada nismo imali.“ „Ali da jesmo“, reče gospodin Jarbi mom ocu, „naučili bismo ih da se pristojno ponašaju! Ja čvrsto verujem u staro dobro vaspitanje!“ „I mi isto, Hauarde“, reče moj otac bojažljivo. Mislim da je bilo prilično drsko od gospodina Jarbija što je nagovestio da mi nismo lepo vaspitani. Zar se nisam pretvarao da mi se sviđa njihov glupavi rečnik u slikama? Ako to nije vaspitanje, onda ne znam šta jeste! Moja mama se izvinila i odnela Fadža natrag u moju sobu. Pretpostavljam da ga je vratila u krevetac. Nadam se da mu je rekla i da mi ne dira stvari. Nakon toga nije ga bilo dok nismo počeli da jedemo desert. Baš dok je mama sipala kafu, pojavio se s maskom na licu – s mojom gumenom majmunskom maskom za Noć veštica. To je jedna vrlo realistična maska. Sigurno je zbog toga gospođa Jarbi toliko vrištala. Da nije tako urlala, moja mama verovatno ne bi prosula kafu na pod. Tata je zgrabio Fadža i skinuo mu masku. „Nije smešno, Fadž!“ – rekao je. „Smešno“, smejao se Fadž. „Smešan, smešan, smešan Fadži!“ „Da, Hačeru!“ – reče gospodin Jarbi. „Dobro staro vaspitanje!“ Siguran sam da je moj otac do tada već zažalio što Jarbijevi nisu odseli u hotelu. U deset sati sam konačno legao u krevet. Fadž je već mljackao u svom krevecu. Mislio sam da nikad neću zaspati! Ali, valjda na kraju ipak jesam. Probudio sam se samo jednom, kad je Fadž počeo da mrmlja. Rekao je: „Bu-ba-mam-mam-a-ba-ši.“ Šta god to značilo. Nisam se čak ni uplašio. Prošaputao sam: „Ućuti!“ I stvarno je zaćutao. Rano ujutru osetio sam nešto čudno na ruci. Nisam se odmah probudio. Samo sam osetio kao neko golicanje. Pomislio sam da je to san. Ali onda mi se učinilo da me neko posmatra. Tada sam otvorio oči. Fadž je stajao iznad mene, a Slinavko mi je gmizao po ruci. Pretpostavljam da je tada Fadž već shvatio da bih mogao da ga ubijem, jer se sagnuo i poljubio me. To radi kada se mama naljuti na njega. On misli da je neodoljiv kad se tako mazi. A to kod moje mame često prolazi. Ali ne i kod mene! Skočio sam iz kreveta, vratio Slinavka u njegovu zdelu, i udario Fadža po guzi. Jako. Zaurlao je. U sobu je utrčao tata. Još uvek je bio u pidžami. Prošaputao je: „Šta se ovde dešava?“ Pokazao sam prstom na Fadža, a on na mene. Tata je podigao mog brata i odneo ga. „Nastavi da spavaš, Pitere“, rekao je. „Tek je šest sati.“ Spavao sam još sat vremena, a onda me je ponovo probudila neka strašna buka. To se Fadž igrao svojim novim vozićem. Probudio je celu kuću, pa i Jarbijeve. Ali, ovog puta nisu imali koga da krive. Sami su kupili Fadžu taj vozić. Doručak je prošao veoma mirno. Niko nije mnogo pričao. Gospodin Jarbi je popio dve čaše soka „đusi-o“. Zatim je rekao mom ocu da su se on i gospođa Jarbi spakovali. Nameravali su da odu u hotel odmah posle doručka. Moj otac je rekao da shvata. Da je naš stan suviše mali za toliko ljudi. Mama nije rekla ništa. Kad je gospodin Jarbi ušao u Fadžovu sobu da uzme svoj kofer, opet je zagrmeo: „HAČERU!“ Tata ponovo potrča u sobu. Mama i gospođa Jarbi krenuše za njim. Ja sam išao za njima. Kad smo stigli do sobe, ugledali smo Fadža kako sedi na koferu Jarbijevih. Ukrasio ga je sa stotinak zelenih markica. Onih koje moja mama dobija u supermarketu. „Vidi“, reče Fadž. „Vidi... lepo.“ Nasmejao se. Niko mu se nije pridružio. Zatim je olizao poslednju zelenu markicu i zalepio je nasred sredine kofera. „Nema više!“ – pevušio je Fadž podižući ruke. Mami je trebalo pola sata da skine sve markice i očisti kofer Jarbijevih. Sledeće nedelje tata se vratio s posla i pokupio sve limenke soka „đusi-o“ koje smo imali u kući. Bacio ih je u đubre. Mama se sekirala što je tata izgubio tako važnog klijenta. Ali tata joj je rekao da ne brine. „Đusi-o“ se nije naročito dobro prodavao. Izgleda da se nikome nije sviđala kombinacija pomorandži, grejpfruta, ananasa, krušaka i banana. „Znaš šta, tata“, rekao sam. „Ja sam pio ’đusi-o’ samo iz pristojnosti. Stvarno mi je odvratan!“ „Znaš šta je najsmešnije, Pitere?“ – reče moj tata. „Ni meni se nikad nije sviđao!“