Gaju Mariju je njegovo prvo konzulstvo značilo više nego ijednom konzulu pre njega. Krenuo je na inauguraciju prvog dana nove godine prethodno se postaravši da znamenja budu dobra i da se njegov beli bik najede drogiranog krmiva. Ozbiljan i dostojanstven, Marije je izgledao kao oličenje konzula. Visok i pravog držanja, odskakao je od ljudi koji su ga okruživali tog hladnog, ranog jutra; stariji konzul, Lucije Kasije Longin, bio je nizak i zdepast, toga mu nije dobro stajala, i bio je sasvim u senci svog mlađeg kolege. A, i Lucije Kornelije Sula je napokon hodao kao senator, sa širokom purpurnom prugom na desnom ramenu tunike, u ulozi kvestora prateći svog konzula, Marija. I mada nije imao fasces za januar, taj grimiznom trakom povezani snop pruća, koji će sve do februarskih kalendi biti u vlasništvu starijeg konzula Kasija, Marije je ipak sazvao zasedanje Senata za naredni dan. „U ovom trenutku“, rekao je okupljenim senatorima, koji su se pojavili u velikom broju, „Rim mora da vodi rat na bar tri strane, ako ne računamo Španiju. Potrebni su nam vojnici koji će se boriti protiv kralja Jugurte, Skordiska u Makedoniji i Germana u Galiji. Međutim, u proteklih petnaest godina, od smrti Gaja Graha, mi smo izgubili šezdeset hiljada rimskih vojnika, izginulih na raznim bojištima. Na hiljade drugih, onesposobljeni su za vojnu službu. Ponavljam vam o kom vremenskom razdoblju govorim, uvaženi senatori – petnaest godina. Ni pola jednog pokolenja.“ Senat je bio veoma tih; među prisutnima je bio i Marko Junije Silen, koji je pre nešto manje od dve godine izgubio skoro trećinu te brojke, i koji se još i sad branio od optužbi za izdaju. Niko se ranije nije usudio da u Senatu izrekne taj strašni zbir, pa ipak su prisutni znali da je pravi iznos možda čak i veći od Marijevog. Ošamućeni zvučanjem brojki izgovorenih Marijevim seoskim naglaskom, senatori su ćutke slušali. „Ne možemo da regrutujemo nove vojnike“, nastavio je Marije, „iz jednog jednostavnog razloga. Nemamo više ljudi. Vojno sposobnih rimskih građana i držalaca latinskih prava gotovo da više i nema, a kod Italika je stanje još i gore. Čak i ako nasilno regrutujemo ljude u svim oblastima južno od Arna, nećemo uspeti da sakupimo ni blizu onoliko vojnika koliko nam je potrebno za ovu godinu. Pretpostavljam da će se afrička armija, u snazi od šest legija, uvežbana i opremljena, vratiti u Italiju sa Kvintom Cecilijem Metelom, i da će je moj uvaženi kolega Lucije Kasije odvesti u Dalju Galiju. Makedonske legije, takođe, sačinjavaju propisno opremljeni veterani, i verujem da će nastaviti dobro da služe pod Markom Minucijem i njegovim mlađim bratom.“ Marije je zastao da udahne vazduh; Senat ga je i dalje slušao. „Ali nam ostaje problem nove afričke armije. Kvint Cecilije Metel je na raspolaganju imao šest punih legija. Smatram da ću moći da svedem taj broj na četiri legije, ako budem morao. Ali Rim nema četiri legije u rezervi! Da bih vam osvežio pamćenje, navešću vam tačne brojke od kojih se sastoji armija od četiri legije.“ Gaj Marije nije morao da se služi beleškama; samo je stajao na konzulskom podijumu, ispred svoje kurulske stolice od slonovače, i iznosio brojke po sećanju. „U punoj snazi: 5120 pešadinaca po legiji, plus 1280 neboraca slobodnjaka i još 1000 neboraca robova po legiji. Onda imamo i konjicu: jedinica od dve hiljade konjanika, uz još 2000 neboraca slobodnjaka koji se staraju o konjima. Prema tome, moram negde da nađem 20480 pešadinaca, 5120 neboraca slobodnjaka, 4000 neboraca robova, 2000 konjanika i 2000 neboraca konjušara.“ Preleteo je pogledom preko senatora. „Neborce nije nikada bilo teško regrutovati, i verujem da će tako biti i sada – za neborce nema imovinskih preduslova, oni mogu da budu siromašni kao brdski nadničari. Niti će konjica pričinjavati teškoće, jer je prošlo mnogo vremena otkada je Rim poslednji put u rat vodio rimske ili italske konjanike. Uvek ćemo naći ljude koji nam trebaju u zemljama poput Makedonije, Trakije, Ligurije i Prekoalpske Galije, a oni će već sa sobom povesti svoje konje i svoju poslugu.“ Napravio je dužu stanku, posmatrajući neke od prisutnih: Skaura i neuspešnog kandidata za konzula, Katula Cezara, Metela Dalmatinskog Vrhovnog pontifika, Gaja Memija, Lucija Kalpurnija Piza Cezonina, Scipiona Naziku, Gneja Domicija Ahenobarba. To su bili ljudi koje će slediti senatsko stado. „Naša država je čuvarna, uvaženi senatori. Kada smo proterali kraljeve, odbacili smo zamisao o vojsci koju plaća država. Zbog toga smo ograničili vojnu službu samo na one ljude koji imaju dovoljan imetak da sami kupe svoje oružje, oklope i drugu opremu, i taj preduslov važi za sve vojnike, bili oni Rimljani, Latini ili Italici. Čovek koji poseduje imovinu ima šta i da brani. Stalo mu je do opstanka države i njegove imovine. On je spreman da ratuje da bi ih zaštitio. Zbog toga smo i bili neradi da stičemo prekomorske provincije. Ali, nakon pobede nad Persejem, nismo uspeli u našim, hvale vrednim, pokušajima da uvedemo samoupravu u Makedoniji, zato što Makedonci ne razumeju drugi način upravljanja sem despotizma. Zato smo morali da stvorimo od Makedonije rimsku provinciju, jer nismo smeli da dozvolimo upade varvarskih plemena na zapadnu obalu Makedonije, koja je tako blizu našoj istočnoj obali. Pobeda nad Kartaginom nas je naterala da preuzmemo upravu nad kartaginskim posedima u Španiji, da ih ne bi prisvojila neka druga država. Dali smo glavninu afričke Kartagine numidskim kraljevima, a za sebe zadržali samo malu provinciju oko Kartagine same, da sprečimo obnavljanje punske države – a ipak, vidite šta se desilo zato što smo bili toliko velikodušni prema numidskim kraljevima! Sada moramo da zauzmemo Afriku da bismo zaštitili svoju malu provinciju, i zauvek uništili napadačke namere jednog čoveka, Jugurte. Jer dovoljan je samo jedan čovek, poštovani senatori, i mi smo u nevoljama! Kralj Atal nam je zaveštao Aziju, a mi još pokušavamo da izbegnemo obaveze koje tamo imamo! Gnej Domicije Ahenobarb je otvorio čitavu obalu Galije između Ligurije i Bliže Španije da bismo za našu vojsku imali bezbedan, romanizovan koridor između Italije i Španije – ali smo od njega morali da stvorimo još jednu provinciju.“ Nakašljao se; kakva tišina! „Naši vojnici sada idu u pohode van Italije. Dugo su odsutni, domovi i imanja im propadaju, žene su im neverne, ne začinju novu decu. A zbog toga vidimo sve manje i manje dobrovoljaca, i moramo sve češće prisilno da prikupljamo ljude. Nijedan seljak ili zanatlija ne želi da bude odvojen od kuće pet ili šest, ili čak sedam godina! A kada mu i damo otpust, dobri su izgledi da ćemo ga ubrzo ponovo pozvati, istog trenutka kada se dobrovoljci ne jave dobrovoljno.“ Njegov duboki glas postao je još ozbiljniji. „Ali je najvažnija od svega činjenica da je u proteklih petnaest godina previše tih ljudi izginulo! I nema ko da ih zameni. U Italiji više nema ljudi koji ispunjavaju imovinske uslove da bi postali vojnici tradicionalne rimske vojske.“ Glas mu se ponovo promenio, postao je snažniji i odjekivao je drevnim zdanjem, podignutim u vreme kralja Tula Hostilija. „Još od doba drugog rata protiv Kartagine, regrutni službenici su morali da žmure na jedno oko u vezi sa imovinskim uslovima. A od gubitka armije Karbona Mlađeg, pre šest godina, počeli smo da primamo u vojsku i ljude koji ne mogu da kupe sopstveni oklop, a kamoli ostalu opremu. Ali smo to radili kriomice, mimo zakona, i uvek kao krajnju meru. Ti dani su za nama, uvaženi senatori. Ja, Gaj Marije, konzul Senata i Naroda Rima, objavljujem ovome domu nameru da regrutujem svoje vojnike, a ne da ih mobilišem – hoću vojnike koji žele da ratuju, a ne one koji bi radije ostali kod kuće! A gde ću naći tih dvadeset hiljada dobrovoljaca, sigurno se pitate? Odgovor je jednostavan! Naći ću ih među proleterima, u najnižem društvenom sloju, naći ću ih među ljudima isuviše siromašnim da bi bili deo jedne od pet klasa – naći ću svoje dobrovoljce među onima koji nemaju novca, nemaju imovine, a najčešće ni stalnog posla – naći ću svoje dobrovoljce među onima koji do sada nisu imali prilike da se bore za svoju otadžbinu, da se bore za Rim!“ Najpre se začuo žamor, koji je počinjao da raste i buja, sve dok čitav Senat nije grmeo: „Ne! Ne! Ne!“ Marije je strpljivo čekao, mirnog lica, zapljusnut gotovo opipljivim besom senatora, posmatrajući preteće pesnice, crvena lica, okružen bukom dve stotine stolica koje se preturaju i šuštanjem tógâ senatora koji su skakali na noge. Graja je napokon zamrla; koliko god besni bili, znali su da nisu čuli sve, a radoznalost ume snažno da utiče čak i na gnevom obuzete ljude. „Možete da urlate i kukate do sudnjega dana!“, povikao je Marije, kada je vika počela da jenjava. „Ali vam sada otvoreno kažem da ću to i sprovesti u delo! A vaša dozvola mi nije potrebna! Na tablicama nema zakona koji bi me u tome sprečio – ali za koji dan će postojati zakon koji će mi to izričito dozvoliti! Zakon po kome legalno izabrani visoki magistrat u nuždi za vojskom može da je regrutuje među onima koji nemaju ništa – među proleterima. Jer, senatori, ja ću izneti svoj zahtev pred Narod!“ „Nikada!“, povikao je Metel Dalmatinski. „Samo preko mene mrtvog!“, povikao je Scipion Nazika. „Ne! Ne! Ne!“, orio se Senat. „Čekajte!“, povikao je usamljeni Skaurov glas. „Čekajte, čekajte! Dajte mi da mu odgovorim!“ Međutim, niko ga nije čuo. Kurija Hostilija, dom Senata još od osnivanja republike, drhtala je do temelja od huke razbesnelih senatora. „Idemo!“, rekao je Marije, i krenuo iz Senata, praćen svojim kvestorom Sulom i svojim plebejskim tribunom, Titom Manlijem Mancinom. Masa se okupila u Forumu na prvi nagoveštaj oluje, i Komicija je već bila puna Marijevih pristalica. Konzul Marije i plebejski tribun Mancin spustiše se niz stepenice Kurije, uz ivicu Komicije, i dođoše do rostre; kvestor Sula, patricij, ostade na stepenicama Senata. „Slušajte, slušajte!“, povikao je Mancin. „Otvaram zasedanje Plebejske skupštine! Objavljujem contio, preliminarnu raspravu!“ Gaj Marije je stupio na podijum za govornike na rostri, i postavio se tako da je delimično bio okrenut ka Komiciji, a delimično otvorenom prostoru nižeg dela Foruma; ljudi na stepenicama zdanja Senata videli su mu leđa, a kada su svi senatori, osim onih nekoliko patricija, počeli da se spuštaju niz Komiciju kako bi mogli da ga pogledaju u lice i da mu dobacuju, redovi njegovih unapred pozvanih klijenata i pristalica su se zbili, preprečili im put, i nisu ih pustili dalje. Bilo je guranja i psovki, pretnji i udaraca, ali je Marijev živi zid izdržao. Na rostru su propuštena samo devetorica ostalih plebejskih tribuna, i stajali su tu u pozadini, ćutke razmišljajući da li je moguće staviti veto i izneti živu glavu. „Narode Rima, kažu mi da ne smem da uradim ono što će obezbediti opstanak Rima!“, povikao je Marije. „Rimu su potrebni vojnici, Rimu su očajnički potrebni vojnici! Sa svih strana smo okruženi neprijateljima, a ipak je plemenitim i uvaženim senatorima, kao i obično, mnogo više stalo do očuvanja njihovog nasleđenog prava da vladaju, nego do opstanka republike! Oni su ti, narode Rima, koji su prosuli more rimske, latinske i italske krvi, tako što su mirne duše traćili živote ljudi iz slojeva koji su oduvek davale rimske vojnike! Jer, ja vam kažem, tih ljudi više nema! Oni koji nisu ostavili kosti na nekom bojištu, zahvaljujući pohlepi, oholosti i gluposti nekog konzula, postali su ili bogalji, pa više ne mogu u vojsku, ili su i sada u nekoj od legija! Ali postoji još jedan izvor vojnika, izvor koji je spreman i željan da dobrovoljno popuni legije! Govorim o proleterima, građanima Rima ili Italije koji su suviše siromašni da bi imali pravo glasa u centurijama, suviše siromašni da bi imali imanje ili radnju, suviše siromašni da bi kupili vojničku opremu! Ali došlo je vreme, Narode Rima, da se hiljade i hiljade tih ljudi pozovu da urade nešto za Rim, a ne da samo stoje u redovima kada se deli besplatno žito, da se guraju na ulazima u Cirkus za vreme praznika, u potrazi za jeftinom zabavom, da rađaju sinove i kćeri koje ne mogu da prehrane! To što nemaju imetak ne znači i da su bezvredni! A ja prvi verujem da i oni vole Rim, isto kao i bilo koji imućan čovek! U stvari, verujem da je njihova ljubav prema Rimu daleko čistija od ljubavi koju pokazuje većina uvaženih senatora!“ Marije se ispravio i nekako narastao, široko raširio ruke, kao da hoće da zagrli čitav Rim. „Ovde sam sa kolegijem Tribuna kraj sebe da bih tražio od vas, Naroda, mandat za ono što Senat neće da mi da! Tražim od vas pravo da iskoristim vojničku snagu proletera! Hoću da ih od beskorisnih ništarija pretvorim u vojnike rimskih legija! Hoću da pružim proleterima zanimanje, budućnost za njih same i njihove porodice, časno zanimanje koje pruža mogućnost za napredak! Hoću da im pružim priliku da osete kako su poštovani i vredni, priliku da i oni doprinesu večnoj slavi Rima!“ Zastao je; Komicija ga je posmatrala u mukloj tišini, svi pogledi bili su prikovani na njegovo lice, na njegove prodorne oči, na njegove neustrašivo isturene grudi i bradu. „Uvaženi i plemeniti Senatori uskraćuju tu priliku tim hiljadama ljudi! Uskraćuju meni priliku da iskoristim njihovu snagu, njihovu odanost, njihovu ljubav prema Rimu! A zašto? Zato što senatori više vole Rim od mene? Ne! Zato što vole sebe i svoj stalež više nego što vole Rim ili bilo šta drugo! Zato sam došao pred vas, Narode Rima, da date meni – i Rimu! – ono što Senat neće! Dajte mi proletere, Narode Rima! Dajte mi siromašne i bedne! Dajte mi priliku da od njih stvorim građane kojima će se Rim ponositi, koje neće samo trpeti već će mu oni koristiti, građane opremljene i uvežbane, koje će država plaćati da joj služe kao vojnici, verno i srčano! Da li ćete mi dati to što tražim? Da li ćete dati Rimu ono što mu je potrebno?“ A onda izbiše povici, klicanje, trupkanje nogama, raskid s tradicijom dugom deset vekova. Devetorica plebejskih tribuna su se zgledali i bez reči složili da ne stave veto; jer je svakome od njih život bio mio. „Gaj Marije je luda, usijana glava“, rekao je Marko Emilije Skaur u Senatu nakon što je usvojen lex Manlia kojim je konzulima dozvoljeno da traže dobrovoljce među proleterima, „i potpuno je podivljao! Gaj Marije je opaki čir na telu ovoga doma! Gaj Marije je očigledan, jasan razlog zašto mi, uvaženi senatori, moramo da zbijemo redove protiv Novih ljudi, zašto ne smemo da im dozvolimo da sede čak ni u poslednjim redovima ovog časnog zdanja! Šta, pitam vas, jedan Gaj Marije može da zna o prirodi Rima, o neuništivim idealima na kojima je vlast u Rimu vekovima zasnivana?“ „Ja sam Princeps Senata – predsedavajući ovog doma – i za mnogih godina koje sam proveo među vama, koje volim jer ste otelotvorenje samog duha Rima, nikada nisam sreo opasnijeg i drskijeg razbojnika od Gaja Marija! Dva puta je u roku od tri meseca oteo svete nadležnosti Senata i bacio ih pred neuku svetinu koja sačinjava Narod! Prvo je poništio našu senatorsku odluku o produženju mandata Kvinta Cecilija Metela u Africi. A sada, da bi zadovoljio sopstvene ambicije, koristi neukost Naroda ne bi li sebi dao pravo da regrutuje neprirodne, nesavesne, nerazumne i neprihvatljive vojnike!“ Zasedanje je bilo izuzetno posećeno; od tri stotine živih senatora bilo ih je prisutno preko dve stotine osamdeset. Skaur i druge vođe su ih dovukle iz kuća, a ponekad i iz bolesničkih postelja. I sada su sedeli na svojim stoličicama na sklapanje u Kuriji Hostiliji poput velikog jata snežnobelih kokošaka koje se gnezde, dok su samo purpurne pruge bivših visokih magistrata ponegde remetile zaslepljujuće more beline. Desetorica plebejskih tribuna sedeli su na svojoj dugačkoj drvenoj klupi pored jedinih magistrata koji su imali pravo da se izdvoje od ostalih senatora – dva kurulska edila, šestorice pretora i dva konzula – a oni su sedeli na svojim prelepo izrezbarenim stolicama od slonovače na podijumu u dnu sale, nasuprot velikim bronzanim vratima. Na tom podijumu sedeo je i Gaj Marije, upored sa starijim konzulom Kasijem, ali malo iza njega. Marije je delovao smireno, zadovoljno, gotovo nalik na mačku, i slušao je Skaura ravnodušno, bez besa. Stvar je bila svršena. Imao je svoj mandat. Mogao je sebi da dozvoli velikodušnost. „Ovaj dom mora da uradi sve što može da bi ograničio moć koju je Gaj Marije upravo dao proleterima. Jer proleteri moraju da ostanu ono što su oduvek bili – beskorisna masa gladnih usta za koju mi, bolji od njih, moramo da se staramo, da ih hranimo i trpimo, a da pri tom ništa ne tražimo za uzvrat. Jer dok nam ništa korisno ne doprinosi i nema svoju svrhu, ta masa je zavisna, prosto je supruga Rima koja ne ulaže nikakav rad, nema nikakve moći i nema glasa. Od nas ne može da traži ništa što nismo spremni da joj damo, jer ona ne radi ništa. Ona jednostavno postoji. Ali zahvaljujući Gaju Mariju suočeni smo s nevoljama, bizarnim nevoljama zbog onoga što moram da nazovem profesionalnom vojskom – sačinjenom od ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda, drugi način da zarađuju za život – ljudi koji će želeti da ostanu u vojsci iz pohoda u pohod – ljudi koji će koštati državu ogromne svote novca. I, uvaženi Senatori, ljudi koji će tvrditi da sada imaju pravo glasa u rimskom poretku jer služe Rimu, jer rade za Rim. Čuli ste Narod. Mi senatori, mi koji upravljamo državnom blagajnom i raspoređujemo državna sredstva, moramo da zavučemo ruku u kasu i nađemo novac da opremimo vojsku Gaja Marija oružjem, oklopima i svom drugom ratnom opremom. Narod nam, takođe, naređuje da redovno plaćamo te vojnike, a ne kao do sada, na samom kraju pohoda, kada ima plena koji može da ublaži troškove. Cena opremanja armije siromaha dovešće državu do finansijskog sloma, u to nema nikakve sumnje.“ „Gluposti, Marko Emilije!“, prekide ga Marije. „U državnoj blagajni ima toliko novca da ne znamo šta ćemo s njim – zato što ga, uvaženi senatori, vi nikada ne trošite! Samo ga gomilate.“ Začuo se žagor, lica su počela da crvene, ali je Skaur podigao ruku tražeći tišinu, i dobio ju je. „Da, državna blagajna je puna“, rekao je. „A tako treba i da ostane! Čak i uz troškove javnih radova koje sam započeo kao cenzor, blagajna je i dalje puna. Ali je u prošlosti bilo trenutaka kada je bila sasvim prazna. Tri rata koja smo vodili protiv Kartagine dovela su nas na sam rub novčane propasti. Zato vas pitam, čega lošeg ima u tome što se trudimo da se to više nikada ne ponovi? Dok je blagajna puna, Rim napreduje.“ „Rim će napredovati još i više kada proleteri budu imali novca da troše“, rekao je Marije. „To nije tačno, Gaju Marije!“, povikao je Skaur. „Proleteri će svoj novac straćiti uludo – on će nestati iz opticaja, i neće se umnožavati.“ Ustao je sa svog mesta u prvom redu i prišao velikim bronzanim vratima, gde su svi senatori mogli jasno da ga vide i čuju. „Ponavljam vam, uvaženi senatori, moramo da se odupremo svim raspoloživim silama kada god u budućnosti konzul odluči da iskoristi lex Manlia i regrutuje proletere. Narod nam je izričito naredio da platimo za vojsku Gaja Marija, ali zakon nas ne obavezuje da opremimo i sledeću vojsku siromaha! I to mora da bude naš stav. Neka budući konzuli zovu sve siromahe koje hoće ne bi li popunili svoje legije – kada se budu obratili nama, starateljima rimskog novca, za sredstva kojima će platiti i opremiti svoje legije, moramo ih odbiti. Država ne može sebi da priušti armiju siromaha, to je tako jednostavno. Proleteri su nesposobni, neodgovorni, nemaju poštovanja prema imovini i opremi. Da li će se čovek čiji je oklop stečen besplatno, kome ga je platila država, o tom oklopu starati? Ne! Naravno da neće! Ostaviće ga da leži na slanom vazduhu ili na pljusku, dok sasvim ne zarđa, zaboraviće da ga ponese, ostaće mu kraj kreveta neke strane kurve, i onda će se češkati po glavi kad ga ona preko noći ukrade da bi opremila svog momka Skordiska! A šta ćemo sa vremenima kada siromasi više ne budu u stanju da služe u legijama? Naši tradicionalni vojnici imaju imovinu, imaju kuće kojima se vraćaju, uložen novac, opipljive vrednosti u svom vlasništvu! A veterani siromasi će činiti opasnost, jer koliko će njih štedeti novac dobijen od države? Koliko će njih svoj deo plena staviti u banku? Ne, oni će napustiti vojsku, i neće imati domove u koje bi se vratili, neće imati od čega da žive. Da, već vas čujem kako kažete da su oni na to i navikli! Ionako žive od danas od sutra. Ali, uvaženi senatori, ti vojni siromasi će navići da ih država hrani, oblači i da im nalazi krov nad glavom. A kada im, nakon prestanka vojne službe, sve to bude uskraćeno, buniće se, baš kao što bi se razmažena žena bunila kada ponestane novca. Da li ćemo onda morati da plaćamo i penzije tim siromasima veteranima? To jednostavno ne sme da se desi! Ponavljam, kolege senatori, mi u budućnosti moramo da se borimo protiv ljudi koji su toliko neodgovorni da regrutuju proletere, tako što ćemo uporno odbijati da platimo ma i jedan sestercij za njihove armije!“ Gaj Marije je ustao da odgovori. „Marko Emilije, i u haremu parćanskog satrapa bi teško bilo čuti tako smešan i kratkovid odgovor! Zašto nećeš da shvatiš? Ako Rim želi da zadrži makar ono što mu sada pripada, Rim za to mora da se osloni na sve svoje građane, a to uključuje i one koji nemaju pravo glasa u centurijama! Mi traćimo živote naših seljaka i zanatlija tako što ih šaljemo u rat, posebno kada ih šaljemo pod vođstvom glupavih i nesposobnih komandanata, poput Karbona i Silana – o, pa ti si tu, Marko Junije Silane? Oprosti mi, molim te! Čega ima lošeg u oslanjanju na snagu velikog dela našeg društva, koji je do sada koristio Rimu kao vime biku? Ako je jedina stvarna zamerka to što ćemo morati slobodnije da raspolažemo nagomilanim novcem iz državne blagajne, onda smo ne samo kratkovidi, već i glupi! Ti si, Marko Emilije, ubeđen da će proleteri biti očajni vojnici. A ja verujem da će se dokazati kao odlični vojnici! Da li ćemo nastaviti s kuknjavom jer moramo da ih platimo? Da li ćemo im uskratiti poklon po okončanju aktivne službe? To je ono što ti hoćeš, Marko Emilije! A ja bih voleo da se država odrekne nešto javnog zemljišta, tako da bi, kada završi sa službom, vojnik proleter dobio malu parcelu da na njoj radi ili da je proda. Neku vrstu penzije. Tako bi desetkovani redovi naših sitnih seljaka dobili priliv preko potrebne sveže krvi. Kako to može da bude loše za Rim? Gospodo, gospodo, zašto nećete da vidite da će Rim samo postati bogatiji ako bude spreman da svoje blagostanje podeli ne samo sa kitovima, već i sa sardinama?“ Ali su razgnevljeni senatori već poskakali na noge, i stariji konzul Lucije Kasije Longin je shvatio da je vrag odneo šalu. Zato je zaključio zasedanje i poslao uvažene senatore kućama.