P R O L O G 13. avgust, KI VEST Dragi M., Trideset dana je prošlo u premeravanju nijansi boja sunca i promena vetra. Suviše razmišljam i ne sanjam. Veći deo poslepodneva provodim na verandi kod Luija, gde pišem i gledam u more. Voda se preko mozaika peščanih sprudova preliva od smaragdnozelene do akvamarina u dubinama. Nebo se proteže u beskonačnost, a bele pufne oblaka su, kao dim, u stalnom pokretu. Povetarac ispira zvuke plivača i brodića koji se usidruju tik ispod grebena. Veranda je natkrivena i kada se uzburka iznenadna oluja, što se često dešava u kasna popodneva, ja ostajem za svojim stolom, mirišući kišu i posmatrajući kako površinu vode čini grguravom, poput krzna zaglađenog u pogrešnom pravcu. Ponekad, kiša lije i sunce sija u isto vreme. Niko me ne ometa. Već sam postala deo porodice restorana, kao Zulu, crni labrador koji se baca da uhvati frizbije i mačke lutalice što tiho lunjaju unaokolo, učtivo čekajući otpatke. Luijevi četvoronožni štićenici jedu bolje od bilo kog čoveka. Takva je uteha kada se posmatra kako se svet sa ljubaznošću ophodi prema svojim stvorenjima. Ne mogu da se požalim na sopstvene dane. Noći su te kojih se bojim. Kada se moje misli odšunjaju nazad u tamne pukotine i zavrte svoje užasne mreže, ja se ubacim u vrevu ulica Starog grada, privučena bučnim barovima kao leptir svetlom. Volt i Pi Džej su podigli moje noćne navike na nivo umetnosti. Volt se u pansion vraća prvi, u sumrak, zato što njegov posao sa prodajom srebrnog nakita na Malori skveru zamire kako noć dolazi. Otvaramo boce sa pivom i čekamo Pi Džeja. Onda izlazimo napolje, od bara do bara, i obično završimo kod Lenjog Džoa. Postajemo nerazdvojni. Nadam se da će njih dvojica uvek biti nerazdvojni. Njihova ljubav nije više za mene nešto neuobičajeno. I ništa nije, osim smrti što je vidim. Muškarci, slabašni i izmoreni, njihove oči poput prozora kroz koje vidim izmučene duše. Sida je holokaust koji iscrpljuje ponude ovog malog ostrva. Čudno je da se ovde osećam kao kod kuće, ovde, sa izgnanim i umirućim. Možda će me svi oni nadživeti. Dok noću ležim budna, slušajući zujanje prozorskog ventilatora, opsednuta sam zamišljanjem slika kako će se to dogoditi. Svaki put kad začujem zvonjavu telefona, setim se. Svaki put kada čujem kako neko korača iza mene, ja se okrećem. Noću gledam u svoj ormar, iza zavese i ispod kreveta, a onda naslanjam stolicu na vrata. Dragi Bože, ne želim da se vratim kući. Beril 30. septembar KI VEST Dragi M., Juče je kod Luija Brent izašao na trem i rekao da je telefonski poziv za mene. Srce mi je ubrzano lupalo dok sam ulazila unutra i sa druge strane začula krckanje međugradske veze, a onda je veza prekinuta. Kako sam se samo osećala zbog toga! Govorila sam sebi da sam suviše paranoična. On bi rekao nešto i uživao u mom strahu. Nemoguće je da zna gde sam, nemoguće je da je mogao da me pronađe ovamo. Jedan od konobara se zove Stu. Nedavno je raskinuo sa svojim prijateljem gore na severu, a onda se preselio ovamo. Možda je to bio poziv njegovog prijatelja i veza je bila loša. Zvučalo je kao da je tražio „Strou“ umesto „Stua“, a kada sam se ja javila, spustio je slušalicu. Volela bih da nikome nikad nisam rekla svoj nadimak. Ja sam Beril. Ja sam Strou. Ja sam uplašena. Knjiga nije završena. Skoro da mi je ponestalo novca a i vreme se promenilo. Ovoga jutra je mračno i duva žestok vetar. Ostala sam u svojoj sobi jer da sam pokušala da radim kod Luija, strane bi mi odletele u more. Ulična svetla trepere. Palme se bore sa vetrom i listovi su im nalik izvrnutim kišobranima. Svet sa druge strane mog prozora zavija kao da je ranjen, a kada kiša udari o staklo, to zvuči kao da je neka mračna armija umarširala na ostrvo i Ki Vest je pod opsadom. Uskoro moram da odem. Nedostajaće mi ostrvo. Nedostajaće mi Pi Džej i Volt. Oni su učinili da se osećam voljenom i sigurnom. Ne znam šta ću uraditi kada se vratim u Ričmond. Možda bi trebalo odmah da se preselim, ali ne znam kuda bih otišla. Beril Prvo poglavlje Vraćajući pisma sa Ki Vesta u fasciklu od debelog braon papira, izvadila sam paketić hirurških rukavica, ugurala ga u svoju crnu lekarsku torbu i sišla liftom jedan sprat do mrtvačnice. Hodnik obložen pločicama bio je vlažan od skorog pranja, prostorije za autopsiju zaključane i zatvorene za rad. U pravcu dijagonalno od lifta nalazio se hladnjak od nerđajućeg čelika, i kad sam otvorila njegova masivna vrata, dočekao me je poznati talas hladnog smrdljivog vazduha. Pronašla sam metalna kolica a da se nisam ni potrudila da proverim oznaku na prstu, prepoznavši vitko stopalo koje je izvirivalo ispod belog čaršava. Poznavala sam svaki delić tela Beril Medison. Mutne plave oči zurile su beživotno kroz proreze između kapaka, a njeno lice bilo je mlohavo i unakaženo bledim otvorenim posekotinama, od kojih je većina bila na levoj strani. Rasekotina na vratu zjapila je otkrivajući kičmene pršljenove a trakasti mišići bili su prerezani. Na levoj strani grudnog koša i levoj dojci nalazilo se devet blisko raspoređenih ubodnih rana, široko rastvorenih poput velikih crvenih otvora za dugmad i skoro savršeno vertikalnih. Ubodi su bili naneseni velikom brzinom, jedan za drugim, takvom divljačkom silom da su se na koži nalazili i tragovi drške noža. Veličina posekotina na podlakticama i šakama varirala je od nekoliko milimetara do desetak centimetara. Ne računajući ubodne rane i prerezano grlo, bilo je ukupno dvadeset i sedam posekotina (zajedno sa dve na leđima) i sve su nastale dok je pokušavala da se odbrani od udaraca širokog, oštrog sečiva. Znala sam da mi neće biti potrebne fotografije ili dijagrami povreda na telu. Kada bih zatvorila oči, mogla sam da vidim lice Beril Medison. Do poslednjeg mučnog detalja mogla sam da predočim nasilje počinjeno nad njenim telom. Njeno levo plućno krilo je probodeno četiri puta. Karotidne arterije su bile skoro presečene. Aortni luk, pulmonalna arterija, srce i perikardna kesa bili su probijeni. U trenutku kada joj je ludak skoro odsekao glavu, ona je praktično već bila mrtva. Pokušavala sam da pronađem neki smisao u svemu tome. Neko joj je pretio da će je ubiti. Pobegla je na Ki Vest. Bila je van sebe od straha. Nije želela da umre. I onda, one noći kada se vratila u Ričmond, to se dogodilo. Zašto si ga pustila u kuću? Zašto si, za ime Boga, to uradila? Pokrivši je čaršavom, vratila sam metalna kolica na mesto, uz zadnji zid hladnjaka, zajedno sa ostalim telima. Sutra u ovo vreme njeno telo će već biti kremirano, njen pepeo na putu za Kaliforniju. Beril Medison bi sledećeg meseca napunila trideset i četiri godine. Nije imala živih rođaka i, po svemu sudeći, nije imala nikoga na svetu, osim polusestre u Fresnu. Teška vrata su se zatvorila sa treskom. Asfaltna površina parking prostora iza zgrade u kojoj se nalazi sedište Glavnog medicinskog istražitelja, bila je topla i utešna ispod mojih nogu, i mogla sam da osetim miris guste smole, koja se na suncu, neobično jakom za to doba godine, topila sa drvenih pragova obližnje pruge. Bio je 31. oktobar, Noć veštica. Vrata hodnika za prilaz kola bila su širom otvorena, a jedan od mojih asistenata iz mrtvačnice crevom je polivao beton. Veselo je podigao crevo, prsnuvši vodu dovoljno blizu da osetim kišu sitnih kapljica oko članaka. „Hej, doktorka Skarpeta, sada poštujete bankarsko radno vreme?“, povikao je. Bilo je nešto iza pola pet. Retko sam napuštala kancelariju pre šest sati. „Hoćete li da vas povezem ?“, dodao je. „Hvala, imam prevoz“, odgovorila sam. Rođena sam u Majamiju. Nije mi bio stran taj deo sveta u koji se Beril sakrila tokom leta. Kada bih zatvorila oči, mogla sam da vidim boje Ki Vesta. Videla sam jarke zelene i plave tonove i zalaske sunca, toliko drečeće da je samo Bog mogao da stvori tako nešto. Beril Medison nikako nije trebalo da se vrati kući. Potpuno novi ford kraun viktorija, blistav poput crnog stakla, polako se zaustavio na parkingu. Očekujući dobro poznatu drtinu od plimuta, iznenadila sam se kada se prozor novog automobila zujeći otvorio. „Čekaš autobus ili...?“ Moje zapanjeno lice ogledalo se u zatamnjenim staklima naočara za sunce. Poručnik Pit Marino pokušavao je da izgleda blazirano, dok su se elektronske brave otvarale sa čvrstim zvukom klik. „Impresionirana sam“, rekla sam, smeštajući se u raskošnu unutrašnjost automobila. „Ovo ide u paketu sa mojim unapređenjem.“ Turirao je motor. „Nije loše, a?“ Posle godina i godina istrošenih teglećih konja, Marino je konačno nabavio sebi pastuva. Dok sam vadila cigarete, primetila sam rupu u komandnoj tabli. „Šta si uključivao – rotirajuće svetlo ili brijač?“ „Ma do đavola“, požalio se. „Neka baraba mi je maznula upaljač. U servisu za pranje. Mislim, prvog dana kad sam dobio auto, možeš li da poveruješ? Odvezem ga na pranje, je l’ tako? A onda sam suviše zauzet zvocanjem jer su mi četke slomile antenu, urlam zbog toga na te barabe...“ Marino me je ponekad podsećao na moju majku. „... i tek kasnije primetim da je taj prokleti upaljač nestao.“ Zastao je kopajući po svojim džepovima, dok sam ja preturala po tašni tražeći šibice. „Nego šefe, mislio sam da ćeš prestati da pušiš“, rekao je sarkastično, ubacujući mi u krilo jeftin upaljač. „I hoću“, promrmljala sam. „Sutra.“ Noći kada je Beril Medison ubijena, bila sam u pozorištu, trpeći torturu jedne pompezne opere, posle čega je sledilo piće u precenjenom engleskom pabu sa penzionisanim sudijom kome je, kako je veče odmicalo, sve manje pristajala titula časnog. Nisam nosila pejdžer. Pošto nisu mogli da me pronađu, policija je na mesto zločina pozvala Fildinga, mog zamenika. Tako je sada trebalo da po prvi put uđem u kuću ubijene spisateljice. Vindzor Farms nije bio kraj u kome biste očekivali da se dogodi nešto tako užasno. Kuće su bile prostrane, udaljene od ulice i smeštene na besprekorno uređenom zemljištu sa mnogo zelenila. Većina je imala sigurnosne alarme a sve su se snabdevale vazduhom iz klima uređaja, što je eliminisalo potrebu za otvorenim prozorima. Novcem se ne može kupiti večnost, ali se može kupiti određen stepen sigurnosti. Nikada ranije nisam imala slučaj ubistva u Vindzor Farmsu. „Očigledno je da je imala novca“, primetila sam kada se Marino zaustavio na znak stop. Žena snežnobele kose koja je šetala snežnobelu maltešku pudlu, gledala nas je ispod oka dok je psetance njuškalo busen trave, posle čega je usledilo ono neizbežno. „Kakva bezvredna čupava lopta“, rekao je Marino posmatrajući prezrivo ženu i psa koji su nastavili šetnju. „Mrzim takve džukce. Laju k’o blesavi i pišaju svuda. Ako ’oćeš kuče, onda treba bar da ima zube.“ „Neki ljudi jednostavno žele društvo“, rekla sam. „Aha.“ Zastao je, a onda se vratio na moju raniju primedbu. „Beril Medison je imala novac, ali je veći deo uložila u ovu kolibicu. Očigledno je svu svoju ušteđevinu potrošila dole, na Kvir Vestu. Još uvek pregledamo njenu dokumentaciju.“ „Da li je neko već preturao po njoj?“ „Ne bih rekao“, odgovorio je. „Ispostavilo se da joj nije išlo tako loše kao piscu – mislim, što se novca tiče. Izgleda da je koristila nekoliko pseudonima: Ader Vajlds, Emili Straton, Edit Montegju.“ Stakla naočara su se opet okrenula prema meni. Nijedno nije zvučalo poznato osim imena Straton. „Njeno srednje ime je Straton“, rekla sam. „Možda je zbog toga njen nadimak Strou.“ „Zbog toga i zbog plave kose“, primetila sam. Berilina kosa bila je mednoplava, prošarana zlatnim pramenovima posvetlelim na suncu. Bila je sitna, skladne, rafinirane građe. Za života je možda bila izuzetno privlačna. To je sada bilo teško proceniti. Jedina fotografija snimljena dok je bila živa, bila je ona koju sam videla na vozačkoj dozvoli. „Kada sam razgovarao sa njenom polusestrom“, objašnjavao je Marino, „saznao sam da su Beril zvali Strou ljudi koji su joj bili bliski. Kome god da je pisala, tamo dole na Ki Vestu, ta osoba je znala za njen nadimak. Bar sam ja stekao takav utisak.“ Podesio je retrovizor. „Ne mogu da provalim zašto je fotokopirala pisma. Sve vreme lupam glavu oko toga. Mislim, koliko ljudi poznaješ koji fotokopiraju svoja lična pisma?“ „Rekao si da je bila nepopravljivi sakupljač dokumenata svake vrste“, podsetila sam ga. „Upravo tako. To me takođe kopka. Pretpostavka je da joj je taj manijak pretio mesecima. Šta je radio? Šta je rekao? Ne znamo, jer ona nije snimila njegove pozive niti je bilo šta zapisala. Gospođica pravi fotokopije ličnih pisama, ali ne beleži ništa kad neko preti da će da je kokne. Kaži mi, da li to ima nekog smisla?“ „Ne razmišljaju svi kao ja i ti.“ „Pa, neki ljudi ne razmišljaju zato što se nalaze usred nečega što žele da sakriju od drugih ljudi“, raspravljao je on. Skrenuvši na prilaz za kola, parkirao je auto ispred garaže. Travnjak je bio prilično zarastao i posut maslačcima koji su se njihali na povetarcu, a blizu poštanskog sandučeta bio je postavljen natpis NA PRODAJU. Žuta policijska traka koja je obezbeđivala mesto zločina, još uvek je bila zalepljena za siva ulazna vrata. „Njeno vozilo je u garaži“, rekao je Marino kada smo izašli iz kola. „Lepa crna honda akord EX. Ima nekih detalja u vezi sa njom koji će ti možda biti interesantni.“ Stajali smo na prilazu za kola i posmatrali okolinu. Iskošeni zraci sunca širili su toplinu po mojim leđima i vratu. Vazduh je bio svež, a jedini zvuk bilo je zujanje jesenjih insekata. Udahnula sam polako i duboko. Odjednom sam se osetila veoma umornom. Njena kuća bila je sagrađena u internacionalnom stilu, moderna i do krajnosti svedena i jednostavna, sa vodoravnim pročeljem od velikih prozora, koje su podupirali stubovi iz prizemlja, pa je kuća podsećala na brod sa otvorenom donjom palubom. Sagrađena od grubog kamena i masivnog drveta, ličila je na kuću kakvu bi sagradio neki bogati mladi bračni par – velike sobe, visoke tavanice, puno skupog i protraćenog prostora. Vindam Drajv slepo se završavao na njenom imanju, što je objašnjavalo zašto niko nije ništa čuo niti video, sve dok nije bilo kasno. Kuća je sa dve strane bila opkoljena hrastovima i borovima, praveći zavesu od lišća, koja je odvajala Beril od njenih najbližih suseda. Pozadi, zemljište se okomito spuštalo u tesnac ispunjen gustom šikarom i stenama, da bi se zatim nastavilo u široku zaravan prekrivenu netaknutom zimzelenom šumom, koja se prostirala toliko daleko koliko sam mogla da vidim. „Prokletstvo. Kladim se da je imala jelene“, rekao je Marino dok smo hodali po zadnjem delu imanja. „Ovo je stvarno nešto, a? Pogledaš kroz prozor i čini ti se da svet postoji samo za tebe. Kladim se da je pogled fantastičan kad napada sneg. I ja bih voleo da imam jednu ovakvu kolibicu. Zimi raspališ finu vatricu, sipaš sebi piće i samo gledaš u šumu. Mora da je lepo biti bogat.“ „Naročito ako si živ, pa možeš i da uživaš u tome.“ „Kakva istina“, rekao je. Opalo lišće šuštalo je pod našim nogama dok smo obilazili oko zapadnog krila. Ulazna vrata nalazila su se u ravni sa stazom, tako da sam odmah spazila špijunku. Zurila je u mene poput kakvog malog, praznog oka. Marino je odsečnim pokretom odbacio opušak, koji je odleteo u travu, a onda je zavukao ruku u džep svojih svetloplavih pantalona. Skinuo je jaknu, veliki stomak prelivao mu se preko kaiša, a bela košulja kratkih rukava bila je razdrljena oko vrata i izgužvana na ramenima oko kožnog remena za nošenje pištolja. Izvukao je ključ za koji je bila pričvršćena žuta etiketa za označavanje dokaznog materijala i dok sam ga posmatrala kako otključava složenu bravu u vidu metalne poluge, iznova sam bila zapanjena veličinom njegovih šaka. Preplanule i grube, podsećale su me na bejzbol rukavice. Nikada ne bi uspeo da postane muzičar ili zubar. Iako već u ranim pedesetim, sa proređenom sedom kosom i licem izgužvanim kao i njegova odela, još uvek je izgledao dovoljno zastrašujuće da pokoleba većinu ljudi. Krupni policajci poput njega retko su ulazili u tuče. Bio je dovoljan samo jedan pogled pa da ulične probisvete napusti razmetljiva hrabrost. Stajali smo unutar pravougaonika svetlosti u predsoblju i navlačili rukavice. U kući se osećao miris ustajalosti i prašine, uobičajen za mesta koja su dugo bila zatvorena. Mada je Jedinica za identifikaciju ričmondske policije, ili JI, temeljno pročešljala mesto zločina, ništa nije bilo pomereno sa mesta. Marino mi je garantovao da će kuća izgledati upravo onako kako je izgledala kada je dve noći ranije pronađeno Berilino telo. Zatvorio je vrata i upalio svetlo. „Kao što možeš da vidiš“, odjekivao je njegov glas, „sasvim je sigurno da je ona pustila tipa unutra. Nema znakova nasilnog ulaska a ova jazbina ima trostruki sigurnosni alarm najvišeg ranga.“ Skrenuo mi je pažnju na ploču pored vrata sa mnogo dugmadi, dodavši: „Trenutno je deaktiviran. Ali je, kada smo stigli, radio, ili bolje reći, strahovito urlao, zbog čega smo je tako brzo i pronašli.“ Podsetio me je, dalje, da je ubistvo u prvom trenutku prijavljeno kao zvučni alarm. Malo posle jedanaest sati uveče, jedan od Berilinih suseda je nazvao 911 pošto je alarm pištao skoro trideset minuta. Patrolna kola odgovorila su na poziv i policajac je zatekao odškrinuta ulazna vrata. Nekoliko minuta kasnije, on je preko radio veze zatražio pojačanje. Dnevna soba bila je u neredu, stakleni stočić prevrnut na stranu. Časopisi, kristalna pepeljara, nekoliko činija u art deko stilu i vaza sa cvećem, bili su razbacani po indijskom ćilimu. Naslonjača od svetloplave kože bila je oborena, kao i jastuk sa obližnje sofe istog stila. Belo okrečen zid, levo od vrata koja su vodila u hodnik, bio je poprskan sada već tamnom i sasušenom krvlju. „Da li alarm ima vremensku pauzu pre nego što se aktivira?“, upitala sam. „Naravno. Otvoriš vrata i alarm zuji otprilike petnaestak sekundi, taman koliko je dovoljno da ukucaš svoju šifru pre nego što se aktivira.“ „Onda je ona verovatno otvorila vrata, deaktivirala alarm, pustila osobu unutra i ponovo ga uključila dok je ona još uvek bila tamo. Inače se kasnije, kada je otišla, alarm ne bi aktivirao. Zanimljivo.“ „Aha“, odgovorio je Marino, „interesantno kao sranje.“ Bili smo u dnevnoj sobi i stajali blizu oborenog stočića, čađavog od praška za uzimanje otisaka. Časopisi na podu bili su uglavnom izdanja sa novostima i literarnim temama, svi stari nekoliko meseci. „Jeste li pronašli neke skorašnje novine ili časopise?“, upitala sam. „Ako je kupila novine negde u kraju, to bi moglo da bude važno. Bilo kuda da je išla posle izlaska iz aviona, vredi proveriti.“ Videla sam kako mu se steže vilica. Marino je mrzeo kada je imao osećaj da mu ja govorim kako da radi svoj posao. Nastavio je: „Bilo je nekoliko stvari u spavaćoj sobi na spratu, gde smo pronašli njenu akten tašnu i putne torbe. Majami herald i neki časopis po imenu Kinouter, koji uglavnom sadrži spiskove nekretnina na Ki Vestu. Možda je razmišljala da se preseli dole? I jedne i druge novine izašle su u ponedeljak. Mora da ih je kupila, možda na aerodromu, kad se vraćala u Ričmond.“ „Zanimalo bi me da čujem šta ima da kaže njen agent za nekretnine...“ „Ništa, eto to ima da kaže“, prekinuo me je. „Nema pojma gde je Beril bila i samo je jednom za vreme njenog odsustva pokazao kuću nekom mladom paru. Oni su smatrali da je cena previsoka. Beril je tražila trista hiljada zelembaća za ovu gajbu.“ Pogledao je okolo sa nedokučivim izrazom lica. „Pretpostavljam da bi neko sada mogao da prođe prilično jeftino.“ „One noći kada je stigla, Beril je uzela taksi od aerodroma do kuće.“ Tvrdoglavo sam insistirala na detaljima. Uzeo je cigaretu i pokazao njome. „Našli smo račun u predvorju, na onom stočiću pored vrata. Već smo proverili i taksistu, tipa koji se zove Vudrou Hanel. Glup je kao noć. Rekao je da je čekao u koloni taksista na aerodromu. Ona ga je pozvala. Bilo je blizu osam sati, a napolju je lilo kao iz kabla. Dovezao ju je do kuće, možda nekih četrdeset minuta kasnije, rekao je da je odneo njena dva kofera do vrata, a onda otišao. Račun je iznosio dvadeset i šest dolara sa napojnicom. Vratio se na aerodrom za pola sata i pokupio sledeću mušteriju.“ „Siguran si u to, ili je to ono što ti je on ispričao?“ „Siguran kao što prokleto stojim ovde.“ Lupkao je cigaretom po zglobu a onda počeo da gnječi filter prstima. „Proverili smo njegovu priču. Hanel je bio potpuno iskren. On je nije ni pipnuo. Nije bilo vremena.“ Pratila sam njegov pogled do tamnih mrlja blizu dovratka. Odeća ubice je morala biti krvava. Nije verovatno da bi taksista sa krvavom odećom pokupio nove mušterije. „Nije dugo bila u kući“, rekla sam. „Stigla je oko devet a sused je prijavio njen alarm u jedanaest. Alarm je zavijao oko pola sata, što znači da je ubica već oko deset i trideset napustio kuću.“ „Aha“, odgovorio je. „To je najteže shvatiti. Sudeći po onim pismima, bila je izbezumljena od straha. I tako se ona ušunja nazad u grad, zaključa se u kuću, čak je i njena trideset osmica na kuhinjskom pultu – pokazaću ti kad dođemo dotle. I onda – bum! Neko pozvoni i šta? Sledeća stvar koju radi je da pušta manijaka unutra i uključuje ponovo alarm posle njegovog ulaska. To je morao biti neko koga je poznavala.“ „Ne bih odbacila mogućnost da je u pitanju stranac“, rekla sam. „Ako je ta osoba lukava i vešta, možda joj je poverovala i pustila je unutra iz nekog drugog razloga.“ „U to doba?“ Njegov pogled me je okrznuo dok je lutao po sobi. „Šta, kao prodaje pretplate za časopise ili dobrotvorne čokoladice u deset sati uveče?“ Nisam mu odgovorila. Nisam znala odgovor. Zastali smo u lučnom prolazu koji je vodio u hodnik. „Ovo je prva krv“, rekao je Marino gledajući u sasušene mrlje na zidu. „Na ovom mestu joj je naneo prvu posekotinu. Pretpostavljam da je ona bežala koliko je noge nose, a on ju je kasapio.“ Prizvala sam u sećanje slike posekotina na Berilinom licu, rukama, šakama. „Moja pretpostavka je“, nastavio je, „da je na ovom mestu posekao njenu levu ruku ili leđa ili lice. Krv na ovom zidu ovde potiče od krvi koja je curila sa sečiva. Već ju je posekao barem jednom, sečivo je bilo krvavo i kada je ponovo zamahnuo, kapi su prsnule i zaustavile se na zidu.“ Mrlje su bile elipsastog oblika, oko šest milimetara u prečniku, i postajale su sve izduženije što su se prostirale dalje od prolaza. Kapljice su se protezale dužinom od najmanje tri metra. Napadač je zamahivao žestinom nekog snažnog igrača skvoša. Osetila sam emociju ovog zločina. To nije bio bes. Bilo je nešto gore od toga. Zašto ga je pustila unutra? „Sudeći po rasporedu ovih mrlja, pretpostavljam da je to đubre stajalo otprilike ovde“, rekao je Marino, nameštajući se u položaj nekoliko metara dalje od prolaza i pomalo ulevo. „On zamahuje, seče je ponovo i dok se sečivo vraća, krv leti i zapljuskuje zid. Kao što vidiš, trag počinje ovde.“ Pokazao je na najviše mrlje koje su bile skoro u istoj visini sa njegovim temenom. „Onda padaju i zaustavljaju se na nekoliko centimetara iznad poda.“ Zastao je, gledajući me izazivački. „Ti si je pregledala. Šta ti misliš? On je dešnjak ili levak?“ Policajci uvek žele to da saznaju. Bez obzira koliko im puta ponovila da je to stvar pretpostavke, i dalje su postavljali isto pitanje. „To nije moguće zaključiti iz ovog rasporeda mrlja“, rekla sam osetivši kako su mi usta suva i kao puna prašine. „Sve u potpunosti zavisi od toga gde je on stajao u odnosu na nju. Što se tiče ubodnih rana na grudnom košu, one su blago nagnute sleva nadesno. Ovo može da govori u prilog činjenici da je on levak. Mada opet, zavisi od toga gde je stajao u odnosu na nju.“ „Samo mi se učinilo interesantnim da su skoro sve povrede koje je zadobila u samoodbrani, na levoj strani tela. Znaš, ona beži. On joj prilazi sa leve strane, umesto sa desne. To me navodi na sumnju da je levak.“ „Sve to zavisi od međusobnog položaja žrtve i napadača“, ponovila sam nestrpljivo. „Aha“, kratko je promrmljao. „Sve zavisi od nečega.“ Pod je na tom mestu bio od drveta. Putanja bega bila je označena kredom, da bi ogradila kapanje krvi, i vodila je ka stepeništu nekih tri do četiri metra levo od nas. Beril je pobegla ovim putem i uz stepenište. Stanje šoka i užasa u kome se nalazila, bilo je mnogo jače od bola. Na levom zidu, duž skoro svakog stepenika, bilo je razmazane krvi, koja se prolivala od njenih posečenih prstiju, što su posezali za osloncem i vukli se duž zida obloženog drvenim pločama.