Prvi deo I Niko me, za mene, ne pita. Nego: kako sam po svetu, belom, hodala. A ja sam, u tom svetu, samo godinu provela. Pa i to je davno bilo. Ko zna šta se sad, u tom svetu, dešava. I šta je, od tog sveta, ostalo. Ostaje, i ovde i tamo, samo ime, što ga čovek, za sobom, ostavi. Ja sam se rodila ovde, gde su moji bili, od starine. Sad su tu sela, rasturena, namesto bivšeg naselja, vlastelinskog, a varoš se, podaleko od nas, načinila, nova. Jedino vlastelinsko je tursko. A što je, nekada, naše bilo. Ja sam od onih što su, nekad, u svili i baršunu hodali. Sam bog zna: koliko je sve to, ovde, postalo siroto. Iako ima, još uvek, onih što nisu sirotinja, puka, to, upravo, nije ništa prema onom kako je, u davna vremena, bilo. Mnogo se kolena izrodilo otkad su, ti moji preci, išli u svili, i baršunu. Moj je otac, i moj deda, i mnogi pre njega, bio seljak, običan. A samo je ono malo gospodstvenosti, i pismenosti, što se, s kolena na koleno, prenosilo, ostalo, da o našem poreklu, plemenitom, svedoči. Jer, mi u kući nismo imali stvari, jedne jedine, da nam je, od starih, u amanet ostala. I ikone su nam, čak, nove bile. Slikao ih je moj deda, sam, posle jedne velike paljevine, turske. Kada je bez igde ičega ostao. Ikone je pop osveštao, ali je dedi naložio: da, vremenom, nađe kakve bolje. A ove da negde, u kraj, turi. Pop je umro, a vremena se nisu promenila, mnogo. Tako su dedine ikone ostale, da vise, na zidu. A ja sam, kao dete, umela satima da gledam u njih. Mada, nisam razumela ono što je pop, mome dedi, rekao: da, vremenom, bolje nabavi. Ja, ikona, nikada nisam videla boljih, ni dotad, ni posle, zadugo. Ove su bile pune svetla, i boja. Ljudi su, na njima, izgledali kao pravi. Tek kasnije, kad sam i drugačije slike videla, ja sam shvatila zašto ove ikone, naše, popu nisu valjale. Nisu valjale, jer ni dovoljno mračne, ni dovoljno tužne nisu bile. Otac je mnogo voleo da, sa mnom, o ovim ikonama, razgovara. A učio me, da crtam, pomalo. Kažem: pomalo, jer on nije imao, kao deda, ruku, darovitu. Još me je naučio da čitam, i pričao mi, stalno: o bogu, i o našoj porodici, kakva je, nekad, bila. Govorio je, ponekad, o stranim krajevima, oprezno. U njima, nikada, nije bio. Putovao je deda, ali dedu zapamtila nisam. Putovao je još i moj stric, zbog vojne, u mladosti, a u starosti radi trgovine, i nekih stvari, državnih. Mislim: da su ga Turci rado, u druge zemlje, slali. Da im je odande, para vredne, vesti i tajne donosio. Samo, nekako je uvek, bez tih para, ostajao. Mati nije, stoga, volela da nam stric dolazi. Jednom ga dugo nije bilo, dve-tri godine, možda. A kad se pojavio, ispalo je da je ostao bez igde ičega, i da je tražio: da ga moj otac, od njega mlađi, pomogne. Otac se pravdao ženom i decom, mada mu je, kradom od matere, nešto ipak dao. To stricu ne pokvari raspoloženje, pa iz torbe ispovrte poklone, za nas: meni i sestri po komad raki-sapuna, pravog, a braći po maramu, svilenu, za oko vrata. Meni je još dao jedan crtež, na hartiji, sa nekom gospođom na njemu. Mati je vrtela glavom dok je stric pričao kakve su tamo, u Italiji, gospođe. A kad se već bio malo, u toj priči, zaneo, mati nas posla na spavanje. Taj crtež, i dan-danas, čuvam. Gospođa na crtežu ima kosu podignutu, visoko, i haljinu duboko isečenu na grudima, u struku usku, a u donjem delu ogromnu. I još: mnogo nakita, i osmeh, tužan. Baš kao ja mnogo godina kasnije. Takva je bila ta moja porodica: otac uvek pomalo zanesen, i ja i sestra, sa njim, a braća, na našu majku, štedljiva. I u novcu, i u ljubavi. Njih troje su znali, uvek: šta se sme a šta se ne sme, šta se valja a šta ne valja, i šta je, za koga, najbolje. Mi, to, često, nismo znali. Ja sam, između ta dva poimanja, života, odrastala. Ali, naučila sam, i ja, šta se sme, a šta ne, u životu. Iako sam osećala, ponekad, da mi nije dosta ono što mi majka želi: ni kakva udaja, dobra, ni dvorište puno stoke. Pa ni neke magaze, pune žita. Nije me veselio ni zvek dukata, koje je majka, za mene i sestru, spremala. A jedino, valjda, u čemu sam se, sa majkom, slagala bio je rad. Onaj što ga je ona zvala: uruke. Samo, ne ni dosadne čipke, koje se ponavljaju, ni kloparanje razboja, majčinog. To sam sestri ostavljala. Ja sam volela samo vez. Da vezem, počela sam, čini mi se, negde u sedmoj godini, ili osmoj. Prvo bih, na kakvoj daščici, nacrtala, ugljem, ono što ću da radim. Iako nisam imala boja, da crtež obojim, nego sam, tek posle, koncem, po platnu, šarala. Konce je majka sama bojila. Nisam imala mnogo boja, za šaranje. Nego sam gledala da konce, nekako, jedan uz drugi složim. Da, koncima, nove boje napravim. Kada sam imala dvanaest godina, tražili su od mene da uradim, za crkvu, jedan vez, sa anđelima raznih činova. I još jedan komad, sa četiri jevanđelista. Sa dvanaest godina, ja sam vezla anđele. Ta dva veza, moja, još uvek tamo stoje. II Te iste godine, dogodilo se ono što je, za uvek, moj život izmenilo. Ako je verovati onome što islam propoveda, moj je život, odvajkada, za mene, pisan bio. Nije se mogao, taj moj život, izmeniti. Nego samo ja, u tom životu. Kao da moj život, i ja, nismo jedno isto bili. I to, i sve ono što se, kasnije, događalo, bilo je samo jedan sled, prirodan. Sled, koji neki zovu kismet, ali ja mislim da greše. Kad je Turska sklopila mir, sa Austrijom, naš beg je molio, od sultana, berat, da može na svoje mesto sina, svoga, da dovede. Da li se to novog rata bojao, ili je samo, u starosti, hteo da ima sina uza se, ne znam. Sultan je ovakve povlastice davao, rado. Iako mi, u našem zapećku, nismo rat bili ni videli, bilo je dobro, za carevinu, da i zabačenim spahilucima, po Srbiji, snažne ruke upravljaju. Da bi hrišćani, dok Turci ratuju, bili mirni. A naš beg je bio star, i, kao i svi stari ljudi, mlak. Odavno ga se niko nije bojao. Stari je beg, takav, bio snošljiv. Iako, ni pod njim, nije bilo lako. Ta njegova popustljivost, staračka, bila je u tome što smo mogli da idemo u crkvu kad smo hteli, i što su roditelji, za koga su hteli, kćeri udavali. Pa i to samo zato što je beg već bio omatoreo. Mnoge stare žene su ga, još uvek, psovale, i zgledale se, značajno. Mi, deca, radovali smo se što nam novi beg dolazi. Jedino su roditelji, naši, vrteli glavama brižno. Naročito, otkako čusmo: da je mladi beg došao, da primi zvanje. Samo, kako je naše selo bilo od begovskog imanja podaleko, ne videsmo ga još dugo vremena. Po selu su se pronosile glasine: da je lep kao upisan, da jaše konja, crnog, i da je on sam crn, kao Arapin. A da je po celoj Evropi bio, i da je, tamo, škole izučio. Drugi rekoše: da po Evropi jeste bio, ali da tamo nije učio škole, već jebavao žene, da konja jaše belog, i da nije lep, nimalo, već, naprotiv, ružan. Treći rekoše da nije samo žene jebavao, a da ni bez znanja nije, baš sasvim. Složiše se u jednom samo: da treba, čim pre, da se ženi. Iako mu je tek dvadeset i druga godina bila. Beg, sa konja, nije slazio. I još se, kao da nešto traži, po vas dan po selima mlatio. Te večeri, kad to poslednje čusmo, naši se roditelji posvađaše. Imali smo jednoga ujaka, ludog, kojega nismo u rod računali. Iako nam je rođeni ujak bio. Celu je večer, koliko smo mogli, kroz pregradu, drvenu, da čujemo, otac praskao. A majku podsećao na njenog brata, nesrećnog. Mi nismo znali ni kako se taj naš ujak zvao. Majka ga je opominjala: da govori tiše. Otac je i bio čovek tih, i uvek se, pred majkom, povlačio. Tu ju je noć nadjačao. Ujutru, posle doručka, sve nas je okupio oko ognjišta. Čim otac ujaka pomenu, majka pokri, keceljom, lice. I istrča iz kuće. Onda nam je ispričao: da su ujaka, dok je još bio detetom, presreli, u brdu, neki Turci, i da su ga svi, njih četvorica ili petorica, zlostavljali. Sve dok nije pameću prevrnuo. Tako nam je otac, naš, namesto matere, pričao. Pa nam otkri, polako, da nas ne prestraši, tajnu ljubavi, i ploti, a šapnu: da postoji i ona tajna, druga. Sva od strasti, i besa, koju čine muškarci, nad ženama. Pa i: muškarci nad muškarcima. Molio nas je: da obećamo, čvrsto, da nećemo, nikako, sami za stokom ići. Tako su, u prvo vreme, za stokom išli otac ili majka, zajedno sa moja dva brata. Onda počeše puštati braću samu, pa najzad sa njima poslaše i sestru. Ja, kao najmlađa, ostajala sam kod kuće. Krenuše, za to vreme, glasine: da je mladi beg, izgleda, vrlo učen. Ljudima, kada ih sretne, naziva Boga, deci deli gospodske kolače, a ženama se klanja, pa i ruku ljubi, kao da su vladike. Jedni, na to, rekoše da je, u glavi, malo kako ne treba, drugi – da on to nas, seljake, ismeva, treći – da se ili pretvara, ili je stvarno takav. Kakav je, uistinu, nismo znali. Sve dok, jedan dan, ne dotrča sestra iz brda. Bila je otišla, sa braćom. Ali, da sačeka mrak nije mogla. A ja sam se, u kući, bila zatekla sama. Sećam se, još uvek: kako su zraci, od sunca, padali, po njenom licu, rumenom, dok mi je, kako ga je srela, pripovedala. Prošao je na konju i mahnuo im, pričala je. Ne, nije se, u njega, bila zaljubila. Nego je to, za nju, nešto novo bilo. Bilo je, tada, svakome od nas novo, da se sretne sa gospodom. Sa tim svetom, turskim, od kojeg su nas roditelji, oduvek, zaklanjali. A sestra nije bila zaljubljena, iako je bez daha bila ostala, kad je mladoga bega ugledala. Nije morala ni da mi kaže. Iz pogleda, njenog, ja sam znala, sve. Da je konj bio beo. Da je gospodar bio lep, kao upisan. Da je bio školovan, i blag. Smešila sam se dok mi je, zasopljeno, sve to govorila. Ali jednome se nisam nadala, i to je bilo ono što je moj život prelomilo, ili što je, ako je moj život bio pisan, unapred, prelomilo mene. Bio je beo, rekla je. Znam, kazah, konj je bio beo. Ne konj, rekla je. Gospodar. Gospodar je bio beo, i imao je tamne oči. Samo su one tamne, na njemu, bile. Nisam znala šta mi se, u tom trenutku, dogodilo. Sada znam. III Sve mi je, tad, kao neko čudo izgledalo. I taj dan kad sam ga, prvi put, videla. Ja sam u brdu, sa sestrom, čuvala ovce. Sestra je, za ovcama, trčala, a ja sam na travi sedela, i vezla. Bilo je na nekoliko dana pred Svetog Iliju. Mladi je beg, gotovo svaki dan, nekoj udovici, preko brda, išao. Možda je, baš to, razlog i bio, što su roditelji, od neko vreme, počeli nas dve da puštaju, same, iako je beg, svakoga dana, pored našeg pašnjaka prolazio. Tako da je tek taj dan, dan našeg susreta bio. Poznala sam ga, još izdaleka. Video se samo jahač, dalek, na belom konju, sav u plavom i crvenom, a ja sam znala, odmah, da to nije ni sluga, ni glasnik. Samo, nisam ustala, ni uznemirila se nisam. Sedela sam i radila, svoj vez, mirno. I još sam čekala: da se popne uz brdo, da priđe sasvim blizu, pa da ga, tad, u oči, pogledam. Kad stiže, nasmejan, ja ustadoh, polako. Iako nisam umela ni onaj vez, iz ruku, da pustim. Zaustavio je konja. Gledali smo se tako. On mene, ja njega. Kasnije smo, nekoliko puta, uvek kroz smeh, ovaj susret pominjali. Nikad ga nisam pitala da li je, tada, znao šta nas čeka. Možda, tada, još uvek, nije znao ni šta njega čeka. Šta je mene čekalo, nije saznao, nikad. Gledali smo se dugo, sve dok on ne poče da se smeje. Nikada, ni pre ni posle, nisam videla čoveka kome je tako malo smeh pristajao. Tako, da mi ga je gotovo žao bilo. Kao da neki bolesnik, težak, hoće da se, na silu, nasmeši. Jer, oči su mu bile tužne-pretužne, ispod crnih obrva. Sve u senkama, tamnim, od kapaka. Kao da, u njih, smeh nije ulazio, nikad. Osmehnuh se, i ja, tužno. Tad se on uozbilji, ali mu, zauzvrat, u oku, zablista nešto, radosno. Otac mi je jednom, dugo, objašnjavao razliku između sreće, i radosti. Sreća je osećanje prolazno, govorio je. Radost – to je prava vrlina, hrišćanska. Nisam mogla da shvatim, tada. Sad sam, odjednom, pomislila: kako je to strašno prosto. Samo, to, da je Turčin isto što i vrlina, hrišćanska, na ovoj zemlji nije moglo da bude. I namrgodih se, zbog toga, istog trena. On se opet zasmeja. Pa me upita čija sam, tako ljutita. A pitao je veselo. Nisam mogla, begu, da ne odgovorim. On se, onda, uozbilji, i zagleda se, pažljivo, u mene. Reče: da je sve ovo, nekad, naše bilo. Govorio je čudnovato, kao stranac koji je naučio naš jezik, dobro. Na trenutak sam bila zaboravila da je on to, uistinu, i bio. Klimnula sam glavom. Klimao je i on glavom, značajno. A ja sam se tome bila začudila, strašno. Po našim je selima bilo mnogih, koji nisu znali ni ko smo, ni šta smo. Zbog toga, što je o meni znao, ja se pometoh. On, valjda, vide da me je u zabunu doveo, pa zatraži da vidi: šta to vezem. Ja mu, bez reči, pružih đerđef. On ga razgleda, pažljivo, pa me zapita: je li me, tome, majka naučila? Meni se, na to, razveza jezik. Uzeh da mu pričam, bez zazora, kako me je otac, da crtam, učio, kako sam sama tajne boja otkrila, i kako svoj vez, svaki, unapred na daščici ispišem. Slušao me je, ozbiljno. Ja tada nisam znala da odrasli, uvek, tako decu slušaju. Mislila sam – odnekud mi se bila pojavila ta neka nada, luda – da će umeti da moj vez oceni. Da će me uzeti, za ruku, i u dvor, sa sobom, povesti. Sasluša me do kraja, pa mi pruži đerđef. Voleo bi, reče, da mu izvezem, nekad, nešto za spomen, kad budem malo starija. Pa obode konja, i nestade, preko brda. Ja sam bila ostala, sa vezom, u ruci, a, kao i sva deca, naivna. Uzela sam, to što reče, zdravo za gotovo. Kada budem malo starija – tako sam, te reči, njegove, razumevala – doći će po mene, i odvešće me. Odvešće me. Kada budem malo starija, doći će po mene. Odvešće me kada budem malo starija. I nisam ni osetila kako mi se tle izmaklo ispod nogu i kako sam se, obeznanjena, sručila niz obronak. Sestra me je zatekla kako ležim, i polila me vodom, iz vrga, da se povratim. Roditeljima nismo rekle, ništa. Ni ona me nije ništa pitala. Moja zlatna sestra: njoj nikada nisam morala da objašnjavam. Udali su je te iste jeseni, i više nismo mogle, nikada, da budemo tako bliske. U subotu je bio Sveti Ilija, i svi smo, zajedno, otpešačili do crkve, manastirske. One, što su je, u davna vremena, moji preci digli. Bila je neugledna, spolja, a sjájna, iznutra. Sva u slikama, šarenim. A kad smo ušli, i kad je služba počela, sećam se da sam pomislila: da su dedine ikone radosne, baš kao i ova crkva što je. Nisam, tad, o radosti, mnogo znala. Da sam znala, ne bi me, u taj mah, zapeklo: što sam o begu, kao o radosti, nekoj, razmišljala. Niti bih se bila, svojih misli, gadnih, zastidela. Radost je samo u ovim slikama bila. I ja se, u njih, zagledah. Sa leve strane, u pevnici, bili su, na zidu, sveti ratnici naslikani. Georgije, Dimitrije, Merkurije. U njih sam gledala. Oni su radosni, to je radost, razmišljala sam. Oni su radosni, zato što su, za veru, postradali. I zato, što grešni nisu bili. Nego mladi i jaki, da mogu, i druge, da odbrane. A nisu bili radosni ni samo zato, što su tako visoki, i vitki, bili, nego i što su se svi, oko njih, radovali, dok su ih takve, snažne, gledali. I mišice, njihove, što su aždaju svladavale, a oble su i glatke, kao u žena, bile. Svi su se, gledajući ih tako lepe, radovali. Radovali su se što, ti ratnici, imaju i bokove snažne, a noge, obnažene, duge, kao ženske, i put kao slonovača, na kojoj se malje, muške, i ne vide. I podlaktice poput riba, belih, i šake uske, gospodske. Samo su im kose tamne bile. A lica sa nosevima duguljastim i nežnim, i sa usnama rumenim, i vlažnim, ženskim. I sa očima radosnim, i tužnim. Vrisnuh, i obeznanih se, nasred crkve.