(Napiši mi pesmu, mazila se, i nisam znao li ću umeti.
Reči jesu moje igraške,
Cakle mi se u glavi kao raznobojni staklići kaleidoskopa,
I uvek mi je druga slika pred očima kad protresem misli...
Ali,
Postoje u nama neke neprevodive dubine,
Postoje u nama neke Stvari, neprevodive u reči...
Ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako,
A tako sam teško to znao da pokažem...
A onda, odjednom, raspored mladeža na njenim leđima
Mi je, kao tajna mapa,
Otkrio u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako...
Eto ti pesme,
Ludo jedna...)
Artikal nema komentare