„Kad ljubav istinski opčini odrasle, onda oni imaju dosta dečjih osobina.“ Dragan Lakičević
I zagonetka ostaje zagonetka! Nađenjka ćuti, razmišlja o nečemu... Ja je pratim sa sankanja kući, ona se trudi da ide što lakše, usporava korak i neprestano očekuje da li ću joj kazati one reči. Ja vidim kako se muči, kako se savladava da ne kaže: - Nije moguće da ih je govorio vetar! Ja neću da je to govorio vetar!
Sutradan ujutru dobijem ceduljcu: "Ako idete danas na sankanje, svratite po mene. N."
I od toga dana Nađenjka i ja - svakog dana idemo na sankanje i, spuštajući se odozgo, ja svaki put poluglasno izgovaram uvek iste reči: