Bihpolje

Senka nemoguće razjasniće minulog rata u Bosni i Hercegovini leluja se iznad novog romana Mira Vuksanovića Bihpolje. Njegov narator, neimenovani beogradski pisac, prateći nekoliko ratnih i pararatnih događanja, istražujući dubine padova svojih junaka, ulazi, istovremeno, kako u sudbinske putanje ljudi u neljudskim vremenima, tako i u senovita značenja samog jezika.

Putujući od otmenog Mostara Šantićevog i Ćorovićevog, Dučićevog Trebinja i poratno setne pustoši Nevesinja, pa do Banjaluke naših dana i kozarskog Knešpolja Skendera Kulenovića, ovaj uporni svedok trorukog rata, u maniru prozne liturgije ili pomena užasu, vodi svog čitaoca u priču koja se ne da do kraja dopričati, onu o usudu teritorije, "o narodima koji su izašli na slobodu iz Proklete avlije", o permanentnim istorijama zatiranja drugog.

Na pozornici kletve i inata, tragom verski utrojenih znakova, u blato srušenih minareta zvonika i tornjeva, ovaj Vuksanovićev svedok, iza slojeva istorijskog i događajnog podrazumevanja, kroz razmatranje mita opšte nacionalne nedovršenosti, na koncu izvan "verovanja da je Novi Stari most u Mostaru zaista Stari most", pokušava ispričati priču šahovskoj partiji našeg vremena odigranoj na nemogućoj tropoljnoj šahovskoj tabli, "bez pobednika, a sa okrivljenima".

Prateći povorke bihpoljskih "ukameljenih mrtvih duša", pomeranje u jeziku ovog romana i simbolično i stvarnosno uverljivo opominjuće svedoči da bihpolje, isto je što i smrtpolje, tropolje, bojpolje, ratpolje, krvpolje, mrzipolje, zlopolje.