Kako promiču godine našenesigurnosti i planetarnogstraha, sve je više tamnih,nepostojećih zona našihadresara. Gubimo, svakodnevno.Uostalom, čitulje nisu od jučenajčitanija rubrika lokalnihlistova. Kojih nema, kao kontinentodsustva i gubitništva,svakako, sve više prerastau imaginarni imenik našemale prohodnosti, našeg očaja,naše izbezumljenosti napokon.Samo su oni živi, mrtvi našiprijatelji kojih još umemo dase sećamo, čijim dosetkamajoš možemo da se nasmešimoblago, čija lica u snu i najavi, izmenjena već u velikompasijansu zaborava, možemo daobnovimo.