Poetika zbirke pesama Zaborav koji postajemo koja se nalazi pod znakom našeg pesmovanja „nove uzaludnosti" razotkriva čovekovo Pismo o njemu samom, čovekovo razumevanje njegovog Trajanja dok vodi dijalog sa svetom čiji sadržaj predstavlja tvrđenje koje govori da je „besmisao prvi uslov smisla", da je apsurd normalan poredak stvari, kao što je normalan poredak stvari - apsurdan. U Zavetu ludosti koga sada pesmovanje uzima za svoj znak sadržan je stav koji (o)peva pitanje o smislu čovekove egzistencije u svetu, pri čemu svet, koji je pitan - ćuti. Pesmovanje pod okriljem stanja uzaludnosti otkriva uzaludnost pitanja no, ponavljajući ga, ono, pored velike teskobe, glača i biser razumnosti. U zbirci o kojoj je ovde reč nije baš sve ispevano u znaku neverovanja našim Ijudskim koracima kao što u njoj, takođe, nije baš sve priklonjeno našim obmanama i varkama. Pesmovanje poniklo na ,,ruševinama kontemplacije" nije nas udaljilo od bitnog jedinstva koje poništava i ono odveć negativno kao i ono odveć pozitivno unutar čovekove transcendencije...
...Kada Niče svom čitaocu kaže: „Ali čemu ti, pojedinče, živiš, to se upitaj, a ako ti to niko ne kaže, pokušaj jednom da tako reći a posteriori opravdaš smisao svog života tako što ćeš samom sebi postaviti neku svrhu, neki cilj, neko 'radi toga', neko visoko i plemenito 'radi toga'" - onda on pita i opominje, dok mi u našem pesmovanju idemo dalje, nastojeći da unutar njega sopstveno osećanje sveta sažmemo u pesnički odgovor, koji, nažalost, izgleda da nije posve optimistićan.